U veljači 2021. godine Polity Press, jedan od vodećih međunarodnih izdavača iz područja humanistike i društvenih znanosti, objavio je najnoviju knjigu Srećka Horvata, čiji se hrvatski prijevod nedavno pojavio u izdanju VBZ-a. Poslije apokalipse izravno se nadovezuje na prethodnu Poeziju iz budućnosti (čiji je prijevod u pripremi), a povodom njezina hrvatskog izdanja objavljujemo intervju s autorom.
Zamolila bih te, prije nego počnemo, da nam – kao u zaključku tvojih posljednjih dviju knjiga – predložiš soundtrack za ovaj intervju te da ga tako, prikladno, započnemo od kraja. Također, postoji li poseban razlog za jedan takav, glazbeni finiš knjige?
Evo što trenutno stalno slušam a da nije depresivno kao plejlista iz Poslije apokalipse: !!! – Storm Around the World. Poseban razlog zašto sam još od Radikalnosti ljubavi započeo s tom praksom zove se Andrej Nikolaidis, moj dragi prijatelj i jedan od najvećih suvremenih pisaca koji eto, slučajno ili ne, žive u našem podneblju. Od njega sam naučio da za nas koji slušamo raznu glazbu i kad pišemo i kad ne pišemo ima smisla staviti soundtrack na kraj knjige. To je glazba koju sam slušao pri istraživanju i pisanju knjige, ne samo kao dodatak na kraju već i svojevrsni background a ponekad i ključ za čitanje odnosno slušanje pojedinih poglavlja.
Komodifikacija apokalipse
Nakon što si već predao rukopis knjige Poslije apokalipse izvornom izdavaču zatekla nas je pandemija COVIDA-19 koja te je vratila za proverbijalnu pisaću mašinu, a od njena izlaska simptomi apokalipse samo su se nastavili nizati, od razornih potresa do novih i devastirajućih ratova. Kad smo već počeli s krajem, mogli bismo ga i pokušati definirati. Pojam apokalipse u knjizi koristi se u njegovom izvornom značenju „otkrivenja“; možeš li nam reći više o tome?
I dan danas se „apokalipsa“ i dalje najčešće brka s „krajem“. Meni se činilo potentnim za filozofsku i teorijsku analizu današnjih eshatoloških prijetnji vratiti se etimološkom značenju koje proizlazi iz grčke riječi apokalýp(tein), apo– (prefiks koji znači „od-“) i kalyptein („prekriti“ ili „sakriti“) i po kojem se „apokalipsa“ izvorno shvaćala kao „otkrivanje“ ili „razotkrivanje“. Najslavniji apokaliptični tekst, posljednja knjiga Novog zavjeta, izvorno se zvala Apokalipsa, a sam naslov proizlazio je iz prve riječi teksta zapisane na koinskom grčkom kao apokalypsis, u značenju „otkrivenje“. Izvorno se time referiralo na „otkrivenje“ Isusa Krista, kako ga je zapisao Ivan od Patmosa. Taj je tekst imao i revolucionarni karakter jer nije govorio samo o kraju svijeta već i otporu ranih kršćana. Međutim, ono čemu danas svjedočimo je nešto što nazivam „komodifikacijom apokalipse“. Čak i ako nam razorne katastrofe pružaju šansu za promjenu, one često postaju tek još jedan produkt na tržištu.
Istražujući za knjigu, posjetio si Černobil i Pompeje, mjesta kraja svjetova prouzrokovana ljudskim i prirodnim djelovanjem od kojih su oba u međuvremenu postala izvorima zarade. Koja je svrha komodifikacije apokalipse i kakve to sve skupa veze može imati s bikinijem?
Imao sam sreće da posjetim Černobil prije pandemije i prije rata u Ukrajini, sada to više nije moguće i tko zna kada će opet biti moguće i neće li se u međuvremenu dogoditi neka veća nuklearna katastrofa. Krajem 2019. kada sam imao priliku posjetiti „zonu isključenja“, uključujući Pripjat, okolna sela kao i samo nuklearnu elektranu, to je mjesto bilo krcato turistima, na tisuće i tisuće turista dolazili su iz cijelog svijeta jer je HBO-ova serija o Černobilu dodatno popularizirala to mjesto katastrofe koje dotad nije bilo toliko poznato novim generacijama. Ono što sam vidio podsjetilo me na Dubrovnik. Naša je vodičica iz Ukrajine pokazivala isprintane fotografije iz serije kao vodiči u Dubrovniku koji pokazuju fotografije iz Game of Thronesa i govore „evo ovdje je bio King’s Landing“. Uz to, i u Černobilu možete kupiti razne suvenire, doduše distopijske – zrak iz Černobila, šalice, majice, čak i dozimetre. A ne radi se danas samo o Černobilu, ta je komodifikacija započela mnogo ranije, još s „mračnim turizmom“ u Pompejima, a jedan od najboljih ali zaboravljenih primjera iz 20. stoljeća svakako je bikini. Riječ koju većina danas povezuje s ljetom i kupanjem, a zapravo se radi o mračnom triku jednog francuskog inženjera koji je osmislio taj odjevni predmet i odlučio ga nazvati bikini jer su se u to doba provodili nuklearni testovi na atolu Bikini usred Pacifika. Mislio je, i bio u pravu, da će taj odjevni predmet proizvesti „eksploziju“, koja je, kao što vidimo danas, pomela izvorno i tragično značenje i geografiju te riječi – da je to mjesto na našoj planeti Zemlji gdje je SAD od 1946. do 1958. proveo 67 nuklearnih testova, a kada bismo to preračunali dobili bismo 1,6 Hirošimu svaki dan u periodu od 12 godina. Eto to se krije iza bikinija.
Imao sam sreće da posjetim Černobil prije pandemije i prije rata u Ukrajini, sada to više nije moguće i tko zna kada će opet biti moguće i neće li se u međuvremenu dogoditi neka veća nuklearna katastrofa. Krajem 2019. kada sam imao priliku posjetiti „zonu isključenja“, uključujući Pripjat, okolna sela kao i samo nuklearnu elektranu, to je mjesto bilo krcato turistima, na tisuće i tisuće turista dolazili su iz cijelog svijeta…
Prometejski jaz
Od tehnološke do osobne sfere, ne možemo pobjeći od imperativa i mita napretka. Što bi to bilo „vrijeme izvan napretka“?
Napredak ili „progres“ je po meni jedna od najštetnijih ideologija koja svoje porijeklo vuče još iz antičke filozofije, pa preko Darwina sve do Heideggera, a svoj je vrhunac dosegla u kolonijalizmu i današnjem kapitalizmu. Radi se o ideji koja ne samo da vrijeme simplificira i pretvara u neku vrstu pravocrtnog razvoja čovječanstva k nekoj verziji Fukuyamina „kraja povijesti“ (i pobjede tzv. „zapadne civilizacije“ i „liberalne demokracije“), već ujedno i legitimira modus operandi kasnog kapitalizma koji počiva na eksploataciji, ekstrakciji ekspanziji. Vrijeme izvan napretka nije tek neka utopija, postojale su razne društvene i ekonomske pa i političke formacije tokom ljudske povijesti koje su na drugačiji način, a to čine i danas mnoge zajednice diljem svijeta, poimale vrijeme. O tome više govorim u knjizi Poezija iz budućnosti.
Već preko dvije godine se ne možemo okrenuti a da ne čujemo zazivanje „normalnoga“ i „povratka na normalu“. Što je uopće „normalno“? Misliš li da je povratak moguć, da se već dogodio i čemu on vodi?
„Normalno“ – a to su upravo netom spomenuta 3 E: eksploatacija, ekstrakcija, ekspanzija – nas je i dovelo do trenutka u kojem se nalazimo danas. Naravno, danas su mnogi već i zaboravili pandemiju, maske gotovo više nitko ne nosi osim turista koji dolaze na našu obalu, a „novo normalno“ je beskonačan rat, hiperinflacija, daljnje osiromašivanje većine stanovništva, klimatska kriza i mogućnost nuklearnog rata. Možemo se vratiti jedino u budućnost.
Spustimo se malo niz teorijske stepenice: Hannah Arendt u knjizi Vita activa govori o razilaženju znanja i misli, što njemački filozof i društveni aktivist Günther Anders, ujedno i teorijski oslonac tvoje knjige – a i kod nas, ako uopće, uglavnom poznat kao suprug Hanne Arendt – naziva „prometejskim jazom“ koji nas dovodi do „supraliminalnog“. Što bi „supraliminalno“ bilo u odnosu na klimatsku ili nuklearnu krizu?
Postojala je svojevremeno određena recepcija Andersove filozofije kod nas, prevedena je davno njegova knjiga o Kafki, a 1985. je u izdanju Nolita izišao jedan svezak njegove epohalne knjige Zastarjelost čovjeka: o razaranju života u doba treće industrijske revolucije. Anders je čak i prijateljevao s Vladimirom Dedijerom s kojim je bio član poznatog Russell-Sartreova tribunala za ratne zločine, prije svega one u Vijetnamu. Međutim, zadnjih 40 godina Anders je kod nas potpuno zaboravljen, premda je njegova filozofija tehnologije u mnogočemu radikalnija i od Hanne Arendt i od Heideggera, inače ljubavnika slavne filozofkinje prije nego se udala za Andersa pa prije američkog egzila rastala i udala za Heinricha Blüchera. Danas više nego ikad vidimo koliko je Andersov koncept „prometejskog jaza“ bio dalekosežan, jer doista više ne možemo ni zamisliti ni shvatiti krajnje posljedice naše današnje sposobnosti da uništimo svijet. Supraliminalno označava to nešto što je toliko veliko da ne zahvaća samo promjenu materijalnog svijeta već uključuje i radikalnu transformaciju temporalnosti. Za Andersa je najbolji i najopasniji primjer nuklearna katastrofa, ali danas tome treba dodati klimatsku krizu kojom se, da budemo pošteni, Anders nije toliko bavio. Te su dvije eshatološke prijetnje i realnosti postale neodvojive.
„Normalno“ – a to su spomenuta 3 E: eksploatacija, ekstrakcija, ekspanzija – nas je i dovelo do trenutka u kojem se nalazimo danas. Naravno, danas su mnogi zaboravili pandemiju, maske gotovo više nitko ne nosi osim turista koji dolaze na našu obalu, a „novo normalno“ je beskonačan rat, hiperinflacija, daljnje osiromašivanje većine stanovništva, klimatska kriza i mogućnost nuklearnog rata. Možemo se vratiti jedino u budućnost.
Gola apokalipsa bez kraljevstva
U moru naizgled nepovezanih eshatoloških prijetnji koje, kako pišeš, mogu dovesti do nepovratnih promjena u biosferi i semiosferi, nije teško zabrinuti se i zapitati kako dalje – što bi nam ti, sada u ruhu Kierkegaardova klauna, možda savjetovao?
Pomalo.
Već nakon knjige Poezija iz budućnosti, čije je hrvatsko izdanje u pripremi, natuknuo si da će njezina nasljednica, Poslije apokalipse, biti nešto manje optimistična. Misliš li da su se iz ove perspektive, godinu dana nakon izlaska knjige, izgledi za optimizam dodatno smanjili?
Ne volim optimizam. Mnoge religije, ali i sekularizirani revolucionarni pokreti, govore o „happy endu“ koji dolazi nakon apokalipse. Ali što ako, kako je to tvrdio Anders, nakon apokalipse ne dolazi neko „kraljevstvo“, već samo „gola apokalipsa bez kraljevstva“? Međutim, to nije razlog ni za pesimizam, naprotiv, takva situacija pruža i šansu da svoje nade ne polažemo u neko buduće doba već da naše doba shvatimo kao zadnje doba u kojem „ovdje i sad“, kako nas podsjećaju Huxleyjeve ptice na njegovu „otoku“, moramo i možemo, baš zato jer moramo, dati sve od sebe da u vremenu kraja (Endzeit) živimo, prije svega ovdje mislim na etiku, onako kako bismo voljeli da smo živjeli. Ne sutra, već danas.
Dodatak ovom izdanju prijepis je tvog razgovora iz Meksika s Gaelom García Bernalom, povodom meksičkog izdanja Poslije apokalipse. Možeš li nam reći kako je došlo do te suradnje i što nam ona donosi?
Gael i ja smo se upoznali preko filozofije i filma, doslovno, u knjizi Radikalnost ljubavi pisao sam o njegovoj personifikaciji mladog Che Guevare i tako smo došli u kontakt i u međuvremenu postali prijatelji. Nakon Meksika on dolazi u Hrvatsku kao gost Filozofskog teatra da nastavimo razgovor tamo gdje smo stali, a to je bilo njegovo tumačenje „nirvane glume“. Planiramo još i neke druge stvari o kojima sanjamo i raspravljamo zadnjih par godina, ali o tome je prerano govoriti.
Za kraj, odnosno početak, radiš li na nekoj novoj knjizi i imaš li nešto novo u planu?
Odmor je otpor!
Srećko Horvat (1983.) teoretičar je i aktivist, jedan od osnivača platforme DiEM25. Autor je više od deset knjiga prevedenih na mnoge jezike, između ostalih: Što Europa želi? (Sa Slavojem Žižekom, 2014.) i Radikalnost ljubavi (2015.)