Ivica Prtenjača u zbirci priča Kino Sloga pokazuje kako izgleda Sveti Gral pisanja – teško dosežni i uvijek potentni oksimoron: kroz partikularno do općenitog. Piscu pronalaženje partikularnog, odnosno osobnog i konkretnog, predstavlja posao kopanja u rudnicima sebstva i često je to partikularno ono čega se najviše bojimo. No Prtenjačina knjiga Kino Sloga još jednom otkriva Prtenjaču kao pravog partikularca koji je svoje osobno davno spoznao i stao ga vješto okretati kao što njegovi likovi okreću janje na ražnju, lešinu zmije ili uteg od 500 grama, koji će pogoditi dijete u čelo. Pogađa nas Prtenjača u čelo barem jednom po priči, u svakoj od njih trideset i sedam u kojima fokusirane partikularne rečenice postaju općevažne instance. Zato zbirka Kino Sloga odaje dojam pomno složene knjige napisane stilom dječaka koji zna što je posao. Kao što Prtenjačin protagonist slaže cigle dok pomaže ocu izgraditi kuću, tako i pisac slaže rečenice: odmjereno, funkcionalno i točno na mjesto.
Mali koji obavlja poslove velikih
Iako se radi o knjizi o djetinjstvu, samo djetinjstvo koje Prtenjača piše nikada nije utopijski bezbrižno. Neće se među pričama naći nježni i topli pasaži dječje bezbrižnosti niti će se Prtenjača povući za prežvakanim toposom „prije je bilo bolje“. S druge strane, djetinjstvo u njegovoj knjizi nije predstavljeno ni kao krajnje traumatično iskustvo, što je još jedno stalno mjesto koje se gotovo očekuje od knjiga s temom djetinjstva. Unatoč tome što Kino Sloga nije ni bezbrižni utopijski odmor, a ni katarzično traumatična zbirka tekstova, u knjizi ne nedostaje ni bezbrižnosti ni traume. Prtenjaču, za razliku od njegova protagonista, ne zanimaju krajnosti. Pisac je u pisanju minimalistički objektivan, dok svom protagonistu dopušta da doživi lepezu krajnosti, koje jesu karakteristične za dječačku dob.
Odnos prema odraslima je česta tema knjige i uglavnom je popraćena humorom koji je svojstven međusobnom nerazumijevanju. U priči „Zec“ protagonist je morao za oca dovesti brašno iz Zadra. Ovo je njegov razgovor s vozačem Ćamilom, koji je odrasla osoba, podstanar i ima gazdaricu:
„Ima gazdaricu. Jebem joj mater. Tako mi je rekao kad smo krenuli.
Zašto, pitao sam.
Kako zašto?
Pa što je s gazdaricom?
Ma to, ma nije ona loša, jebem je.
Tako je objasnio.“
Zadnja rečenica „tako je objasnio“ u potpunosti odaje zbunjenost dječaka cijelom tom izmjenom rečenica. Osim zbunjenosti u svijetu odraslih, bez napora u prstima Prtenjača prikazuje životnost kao pojavu koja nadilazi zakone djetinjstva: njegov protagonist često obavlja poslove odraslih, ili one poslove za koje danas pretpostavljamo da pripadaju odraslima.
Prtenjaču, za razliku od njegova protagonista, ne zanimaju krajnosti. Pisac je u pisanju minimalistički objektivan, dok svom protagonistu dopušta da doživi lepezu krajnosti, koje jesu karakteristične za dječačku dob
U priči „Grubo žbukanje“ dobivamo najbolji primjer snalaženja u svijetu odraslih. Dok je otac u pekari, majka žbuka dječakovu buduću sobu. No majka također ima svoj posao i njemu pripadajuće radno mjesto te joj se čovjek po imenu Dragan ponudi pomoći. Kada Dragan počne žbukati zid, dječak odmah, iz iskustva, prepoznaje kako Dragan zapravo nema pojma što radi i zaključi da je Dragan odlučio prevariti njegovu majku „jer je ona žena“. Žbuka se ne uhvati za zid, ali Dragan i dalje želi da mu se plati. Izgleda da će dječak otići po majku, ali dječak se vraća sa psom, koji krene lajati na Dragana, a s njim zalaje i dječak: „Ostavi taj kabel i ajde ća, rekao sam. Nemaš pojma, prevarant si.“
Sram zbog odraslosti i neimaštine
Takvih i sličnih primjera dječakove hrabrosti možemo naći na ključnim mjestima u tekstu, i uvijek su popraćena određenim sramom i pokušajem skrivanja svoje (pre)rane odraslosti. Nakon što Dragan pobjegne, dječak će sakriti žbuku koja je pala sa zida i „sve će prešutjeti“. Kao da skriva od roditelja da je i on odrastao, kao da negdje duboko u sebi zna da se ovdje radi o velikom jazu između onoga što bi on trebao raditi kao dijete, i onoga što on, zbog prilika u kojima živi, mora raditi kao dijete. Dječak to nikada neće reći roditeljima, niti će se zbog toga na bilo koji način požaliti.
Protagonist se ne žali ni na neimaštinu, što je vjerojatno najmoćnije obrađen motiv u zbirci priča. Dječakov odnos prema obiteljskom siromaštvu je iskazan ponajprije kroz sram. Prtenjača vrlo stoički piše o siromaštvu, bez patetike i romantiziranja, on je fokusiran gotovo isključivo na sram koji dječak osjeća u interakcijama s drugom djecom, i odraslima, koji imaju više novca. On hoda riječkim strminama imajući na umu stav njegove majke, da je „svako trošenje novca svojevrsna staza u tugu“. Kada putuje na školski izlet, ovako opisuje svoj kofer: „U koferiću, toj sramoti, imao sam jaknu posuđenu od susjedova sina, pleteni šal i rukavice.“ Kada se vraćao kući prevaren i uskraćen za dio svote koju je trebao dobiti za prodaju pet litara vina, nije se bojao kazne jer nosi premalo novca kući: „Moji me roditelji nisu kažnjavali, ali strahovao sam od te nemoći, od toga da će oboje slegnuti ramenima.“
Dječakov odnos prema obiteljskom siromaštvu je iskazan ponajprije kroz sram. Prtenjača vrlo stoički piše o siromaštvu, bez patetike i romantiziranja, on je fokusiran gotovo isključivo na sram koji dječak osjeća u interakcijama s drugom djecom, i odraslima, koji imaju više novca
Cijena za strah
Siromaštvo je dječak izjednačavao s krajnjom nemoći, što je tužno ali mudro, a još mudriji je način naplaćivanja skrivene patnje u življenju odraslog života. U priči „Hapšenje“ radi se o dječakovom strahu od milicije, koja treba doći uhititi jednog njihovog podstanara, rokera koji je optužen za krađu. Riječ „milicija“ zvuči vrlo opasno. Oni su tu da čuvaju red, ali također kada „milicija“ dolazi, nikad ne znaš što će još napraviti, uz čuvanje reda. Dječak još jednom putem nemoći osjeća ogroman strah. Ne zato što je on nešto učinio, niti zato što su njegovi roditelji nešto napravili, nego zbog puke činjenice što milicija dolazi u njihovu kuću. Dječak je volio slušati ploče s optuženim rokerom, koji je jedini u njegovoj okolini imao gramofon, i razmišlja o tome da kaže rokeru da dolaze po njega, pa da ovaj uspije pobjeći. Na kraju ne odluči upozoriti rokera, jer ne zna što bi njegov otac na to rekao. No dječakov otac riješi njegovu dilemu tako što on upozori mladog rokera. Milicija dođe i ne nađe rokera. Ne nađe ni dječaku najdražu rokerovu ploču. „I ta ploča nije bila na svome mjestu više. Kao ni onaj omot albuma sa stolića uz krevet. Držao sam ih u ruci, čekao sam da se sve završi pa da se spustim po gramofon. Mislio sam da je to u redu, da je to pošteno. Poštena cijena za strah.“ I mi tome vjerujemo, i sretni smo zbog njega. Potpuno razumijemo dječakovu alkemijsku naplatu emocionalne traume materijalnim dobrom, dječak je očito pjesnik.
Iako se protagonist nikada ne žali na traumatične događaje, autor ih ne izostavlja. Oni su predstavljeni kao činjenično stanje, nešto što se dogodi i onda preživi. U zbirci će se, među ostalima, pojaviti „slomljeni pas (koji) maše repom kojeg nema“, opis pada protagonista pod kopita konja koji se zove Tarzan: „vidio sam kako se podižu iznad moje glave i kako pogađaju grumene blatne zemlje, čelične potkove i bljesak na popodnevnom suncu“, a strah od smrti spaja se sa strahom od nemoći u siromaštvu u priči u kojoj se protagonist posklizne na kamen i padne na prsa. Nakon što mu panker iz barake pomogne da ustane, protagonist je oprezan: „Još sam disao vrlo plitko. Bojao sam se ako poželim nešto više, da će zraka opet nestati.“
Iako se protagonist nikada ne žali na traumatične događaje, autor ih ne izostavlja. Oni su predstavljeni kao činjenično stanje, nešto što se dogodi i onda preživi
I nisu to jedini poetski uvidi dječaka. Dapače, može se reći da je Prtenjačina knjiga građena strukturom minimalističko-realističkih rečenica koje tvore većinu životne, prizemne, priče. Ali noseći stupovi zbirke su duboki poetski uvidi koji su pisani „velikim šakama (u koje) se naselilo previše jutarnjeg mraka, nevremena, sramote i svega što uvećava sjenu“. Ti se dijelovi mahom nalaze na neočekivanim mjestima i zaista se u nas zabiju kao „komadić debelog i oštro odlomljenog stakla u taban“. Taj duboki mrak, koji uvijek pretpostavlja jednako tako bliješteće svjetlo periodički se zabija u nas, i uvijek u pravo vrijeme, kao sat.
Kino Sloga sastoji se od Prtenjačinih 37 udaraca u kojima truffautovski odvažno i prtenjačanski stoički govori o djetinjstvu koje nije djetinjstvo i odraslima koji nisu odrasli. Također, to je knjiga o roditeljskoj ljubavi i o nesvjesnom prenošenju pritisaka i strahova s roditelja na dijete. A najviše od svega, Kino Sloga je poetska obrada prošlosti, što osigurava da se ta prošlost, na sreću ili nesreću – nikada ne zaboravi.