U suvremenoj hrvatskoj poeziji autora mlađe generacije vjerojatno nitko konciznije ne portretira konkretnosti svakodnevnog života od Željke Horvat Čeč. Poetika prozaične svakodnevice sa svim njezinim bizarnim i manje bizarnim detaljima, obiteljski kontekst, bliski odnosi uronjeni u nerazumijevanja i sitne konflikte, ljubav, seksualnost, bolesti, malformacije suvremene socijalne stvarnosti, motivsko-tematski su punktovi pisanja ove autorice, kako u njezinim poetskim, tako i u proznim knjigama. Javivši se u književnosti vrlo rano, prije svoje dvadesete godine, početničkom pjesničkom zbirkom I zvijezde se smiju krhkosti (2005), Horvat Čeč do sada u svom opusu ima dvije zbirke priča i tri zbirke pjesama. Strogo mirovanje, treća u pjesničkom nizu, pritom se može sagledavati kao svojevrstan nastavak poetike lapidarnosti prethodne zbirke Moramo postati konkretni (2015), no isto tako i kao zaokret u smjeru tonskog smirenja i suptilnijih emotivno-ugođajnih slojeva u rasponu od nostalgije, preko iznevjerenih očekivanja i tjeskobe, pa sve do rezignacije. Točnije, dok je Moramo postati konkretni prštala aktivizmom, mladenačkom energijom i neobuzdanošću u posezanju za određenim motivskim komponentama – prije svega onima vezanim uz žensku seksualnost izvan tradicionalno shvaćenih društvenih i rodnih uloga – najnovija zbirka, upravo kako joj i naslov govori, fokusirana je na subjekt u stanjima (prisilnih) mirovanja, različitih oblika sputanosti i iz njih izviruće introspekcije.
Naslovna metafora
Tri su ključne teme oko kojih je koncipirano Strogo mirovanje: ljubav, bolest i otok/otočnost. Motivsko-tematsko vrtloženje oko navedenih referencijskih jezgri i formalno je podržano strukturalnom podjelom zbirke na tri cjeline koje u svom imenovanju variraju iste ključne imenice: prva će se cjelina tako zvati “Ljubav, otok, bolest”, druga “Otok, bolest, ljubav”, a treća “Bolest, otok, ljubav”. I premda je preciznom čitatelju vidljivo da ključne semantičke razlike između triju cjelina zapravo nema, da sve variraju sličan konglomerat tematskih silnica, ovakva strategija imenovanja djeluje simpatično i ludično, razigravajući i dinamizirajući zbirku u strukturi i početnom dojmu. Većim se problemom, međutim, čini to da u zbirci ima pjesama koje izmiču ovakvom, poprilično strogo zadanom konceptualnom okviru, osobito u njezinom drugom, središnjem ciklusu (takve su “Duga pjesma”, “Pokopali smo baku”, “Crte koje se ne daju obrisati”, “Zavoj smrti”, “Đir”) – riječ je o pjesmama koje se referencijski ne uklapaju u tematske obzore bolesti, ljubavnog odnosa i otoka kao specifične heterotopije (koja karakteristikama izoliranosti i odvojenosti ujedno funkcionira i kao dobra metafora prvih dviju tema – ljubavi i bolesti) te na neki način “strše” u cjelokupnom semantičkom habitusu zbirke. S gledišta tematsko-ugođajne kompaktnosti vjerojatno ih je bilo dobro izbjeći, odnosno zamijeniti pjesmama iz nekog od triju samopostavljenih, isprepletenih, a na određen način i međuovisnih referencijskih polja.
“Strogo mirovanje”, učestala sintagma za kojom se poseže u medicinskim stanjima kod kojih bi svako kretanje moglo rezultirati kobnim ishodima – poput stanja usmjerenih održavanju trudnoće, ali i niza drugih opasnih povreda i bolesti – iskorištena je kao metonimija za bolničke i bolesničke situacije o kojima, najčešće u prvom licu, progovara lirski subjekt. Ujedno, ova se poznata sintagma čini efektnom metaforom za druga stanja sputanosti koja također ulaze u interesni okvir lirskoga glasa – prije svega, za situacije intimnih nerazumijevanja u ljubavnom odnosu, okoštalih praksi i rodnih uloga koje su, koliko namrijete tradicijom, toliko uvjetovane i individualnim psihoprofilima: “ti kažeš viroza i legneš u krevet / ja kažem smrt i vučem se po stanu”.
Prva će se cjelina tako zvati “Ljubav, otok, bolest”, druga “Otok, bolest, ljubav”, a treća “Bolest, otok, ljubav”. I premda je preciznom čitatelju vidljivo da ključne semantičke razlike između triju cjelina zapravo nema, da sve variraju sličan konglomerat tematskih silnica, ovakva strategija imenovanja djeluje simpatično i ludično
Crnilo i vitalizam
Progresivna feministička perspektiva koja je bila gotovo vrišteći glasna u prethodnoj autoričinoj zbirci u tom je smislu nastavljena i ovdje, iako je razlika između dvaju lirskih glasova i više nego očita: mladenačka energija, bunt i prkos evoluirali su u tjeskobu, suočavanje s vlastitim granicama, razočarenje, pa i potpuno odustajanje: “jer briga za djecu ne registrira se kao posao / zato ostaje isti grad, isti zidovi / i zaboravljena žena”. Frustriranost okvirima vlastitog života i tijela postaje tako ključna pozicija iz koje se progovara, iako, treba reći, ovo nije zbirka posvemašnjeg crnila. Gotovo djetinji vitalizam, tako karakterističan za rukopis ove autorice, i ovdje mjestimice izbija, zapljuskujući čitatelja neočekivanim kapima vedrine, simpatičnim detaljima svakodnevice i emotivnim sjajem sitnica: “sve mi kažeš / ličiš na kukca / nisi debela / kao ostale trudnice / trbuh ti viri kao neki oklop / krećeš se onako, kao zombi kornjača / stojiš kao kruška na stolu / sva si voće / jedino mirišeš na mlijeko”. Možda najdirljiviji trenuci zbirke upravo i jesu oni orijentirani majčinstvu i djetetu koje se s neizvjesnošću iščekuje (pjesma “Rupice na srcu”), odnosno gubitku još nerođenog djeteta (pjesma “Nula”). U svakom slučaju pjesnikinja Horvat Čeč, kao i u drugim svojim knjigama, i ovdje je najbolja kada progovara o naizgled sitnim životnim detaljima, konkretno i nepretenciozno, bez patosa ili bilo kakve unaprijed osmišljene stilizacije. Tada pod njenim perom nastaju male poetske vinjete današnjice, britke i lapidarne, rečenice-stihovi koji brzim potezima dojmljivo ocrtavaju neuralgične točke žene-pojedinca, bračnog života, obitelji, ali i crne točke suvremenog svijeta generalno: netolaranciju, konzumerizam, rutinu. Među najuspješnije pjesme tako svakako ulaze minijatura “Ljubav”, koja otvara zbirku (“kada legnemo / ti kažeš more / a ja otplovim”) i minijatura “Bolest” (“ne usudim se reći doktorici / za vlakove i ljude koji ulaze / bojim se zatvorene sobe i svih malih životinja”), ali i već citirana “Debela”, bolesti usmjerena “Jaje”, lapidarna “Neko ime” ili pak otočna “Leđima gledamo more”. Potonja pjesma gotovo je paradigmatski primjer percepcije otoka kao mjesta izlječenja ili barem nade u izlječenje, kronotopa koji funkcionira kao neka vrsta odmaknute stvarnosti koja od ostatka svijeta upija samo njegova dobra, najbolja svojstva: mirnoću, smirenost, harmoniju. S druge strane, ljubavni odnos i bolest kroz cijelu zbirku poprimaju srodna obilježja – oni pritišću, muče i rađaju bol, njihove su strukture kružne i pomalo apsurdne te usisavaju pojedinca principom labirinta, zatočujući ga u neizvjesnosti i gotovo nepomičnoj sadašnjosti. U metaforičkoj dimenziji, dakako, i ljubav i bolest jesu otoci koji vjerojatno više od bilo kojih drugih ljudskih iskustava potvrđuju čovjeka u njegovoj pojedinačnosti, a time, nerijetko, i usamljenosti.
Horvat Čeč, kao i u drugim svojim knjigama, i ovdje je najbolja kada progovara o naizgled sitnim životnim detaljima, konkretno i nepretenciozno, bez patosa ili bilo kakve unaprijed osmišljene stilizacije. Tada pod njenim perom nastaju male poetske vinjete današnjice, britke i lapidarne
Prvoloptaška rješenja
Vrhunci nove zbirke autorice Horvat Čeč ostvaruju se u iskaznoj izravnosti, nepretencioznosti, spontanosti, u pjesničkim tekstovima u kojima kratkim zamasima i bez imperativa ekspliciranog angažmana podastire sličice, gotovo skice, svakodnevnih situacija – bilo da se odvijaju u kućnom, u bolničkom ili u izmaknutom otočkom prostoru. Kao pjesnikinja konkretnosti i života samoga, ona koja je daleko od bilo kakvog ispraznog intelektualizma ili sterilne apstrakcije, upravo tada postiže maksimum poetske uvjerljivosti. Štoviše, svojevrstan antiinteletualizam i lapidarna infantilnost dodatni su začini koji generiraju dojam lepršavosti i gotovo lakonske spontanosti (“sumnjam u riječ epilepsija jer zvuči kao opaka bolest / ili glupost / kao tepsija – sve, a ništa”). Koliko god koncizna bila, njezina je autorska poetika ipak dovoljno porozna za povremenu efektnu metaforu ili epitet koji će ovim minijaturama dati sasvim dovoljnu količinu boje ili mirisa. Osobito su dojmljive figure kojima se predočava tijelo – ono koje je zajednički teren ljubavi, majčinstva i bolesti – kao, primjerice u pjesmi “Zatvorenih očiju” (“u mračnoj strani sljepoće netko pali baklje”) ili u pjesmi “Krevet do prozora” (“prvo su bile velike žute oči / pa velika prazna soba / a sada tri vlati trave usred pustog grada”). S druge strane, u zbirci ima i onih pjesama u kojima društveni angažman kao da postaje svrha sama sebi, kao što je slučaj u LGBT aktivističkoj “Prostor za vikanje”, odnosno onih koje kao da pomalo usiljeno posežu za vulgarizmima i energičnom odrješitošću karakterističnima za autoričinu prethodnu zbirku koju je ova, međutim, nekako prirodno prerasla – takav je, recimo, završetak “Zavoja smrti”, kao i završetak pjesme “Zatvorenih očiju” (“nakon mraka / opet vidim debelu crtu / jebem ti mater i crtu”). Takva rješenja, nažalost, djeluju pomalo prvoloptaški te poništavaju dojam prethodnih stihova, osobito stoga jer najčešće dolaze na samom kraju teksta. Ipak, u Strogom mirovanju i dalje ostaje dovoljan broj pjesama koje grade njezin osebujan, sputanošću obilježen svijet – takve pjesme autoricu osvjetljavaju u novom krugu njezina pjesničkoga razvoja, potvrđujući ujedno britkost i konciznost esencijalnim mjestima njezine autorske geste.