Specifičnost i zločina i poezije

„Svaki rat je tvoj. Kad te na granici američki policajac pita odakle si, ti prstom pokažeš na sva mjesta koja nestaju”, kaže bosanskohercegovačka pjesnikinja Selma Asotić u pjesmi „Lekcije o ratu” iz nagrađivane zbirke Reci vatra (2022.). Ista pjesnikinja objašnjava u intervjuu za Novosti da je dugo odbijala pisati o ratu jer je u Bosni i Hercegovini „kultura sjećanja u stvari kultura smrti”, dakle nemoguće je pisati o ratu a da ne upadneš u njezin zatvor, u vječni (valjda heraklitovski) rat, u kontinuitet traume. I zbilja, mnogo je autorica i autora koji prema ratovima odnose kao da je u pitanju Gorgonin pogled: samo što dalje, samo da me ne skameni. Nećemo valjda o tome. I potpuno ih razumijemo: ući u rat znači zakoračiti u kolektivnu psihozu. Opravdano zastajemo i biramo strategije vlastita pristupa. Primjerice, rat kao zajedničko ludilo može se čitati kao neka vrsta „strukturalne mitomanije”, kao u najnovijem romanu Sibile Petlevski, naslovljenom Točka poraza (2023.). Petlevski svjesno barata mitskim dimenzijama rata. Riječima same autorice u razgovoru s Davorom Hrvojem za Novi list: „Jedna od metafora rata kojom sam se poslužila u romanu Točka poraza je Wendigo, zastrašujuće biće iz indijanske mitologije naroda uz jezero Ontario koje se hrani ljudskim mesom i što više jede, to više osjeća glad.” Drugim riječima, središte globalne krvoločnosti i ratnog kanibalizma za Sibilu Petlevski ima i mitsko ime, Wendigo.

Gloria Lujanović u svojoj knjizi Srce zemlje, međutim, ima dijametralno suprotan pristup. Rat je mitogen samo u propagandi. Inače je nadasve konkretan.

Rat je precizna lokacija

Za Lujanović, rat nisu nikakve blijede mrlje na geografskim kartama. Zna se točno gdje je Bosna, gdje Palestina, gdje Ukrajina, a gdje Sudan. Dapače, zna se gdje je Lašvanska dolina i može se točno utvrditi kako je u kojem selu starokolonijalnim ili novokolonijalnim nasiljem na baš tom mjestu došlo do eskalacije ubijanja. Gdje god da buknu, ratovi nisu mitski požari, nego su organizirani iz konkretnih političkih stožera, raspiruju se iz opipljivo huškačkih medijskih kuća i vode se iz pragmatičnih ekonomskih interesa. O njima je potrebno saznati što je moguće više preciznih podataka, na isti način na koji bismo odron neke kuće istražili kod geologa, a ne kod lokalnog šamana. Osim toga, ratovi daleko više zarobljuju ako se njihova pljačka, genocid i svekolika destrukcija nastoje što prije zaboraviti, nego ako smo se s njima u stanju suočiti. Suvremena terapijska literatura slaže se s Glorijom Lujanović. Primjerice, u tekstu „Kontinuitet traume” (2019) koji potpisuju Francesca Brencio i Kori D. Novak stoji:

Sva istraživanja otkrivaju da upravo razgovor o zajedničkoj traumi, posebno u zatvorenom kontekstu gdje se ionako izgubio osjećaj normalnosti, stvara nove osjećaje međusobne pripadnosti, za razliku od ignoriranja zločina koji su se dogodili u prošlosti (…). U stvari, upravo zajednički fokus na traumatske teme uspostavlja osjećaj pravičnosti kroz dijeljenje traumatskog iskustva, čime ono postaje nova povijesna normalnost, kojoj se moguće posvetiti da bismo zacijelili. A ima i onih za koje elementarno prepoznavanje traume, u smislu “ja nisam jedina osoba kojoj se ovo dogodilo”, pokreće procese zdravog žalovanja i emocionalnog rasta.

Tim više jer za stradalnike traume, pa tako i građane po/ratnih područja, zapravo nikad nije postajao period potpuno opuštene normalnosti: često je riječ o simboličkim prostorima kontinuiranih političkih napetosti, tako da se „normalnost” jedne epohe (npr. Andrićeve) mjeri po zločinima koji su u njezinu fokusu, dok se „normalnost” neke druge epohe (npr. Jergovićeve i Mehmedinovićeve) mjeri po zločinima koje ovi pisci opisuju. Ni u kojoj varijanti ne postoji normalnost koja ne sadrži baš nikakve tragove prethodnih kolektivnih zločina. Osim toga, kako odlično pokazuje antropologinja Natka Badurina u svojoj knjizi Strah od pamćenja (Disput, Zagreb, 2023.), često i u historiografskoj literaturi postoji tendencija poopćavanja i lažnog univerzaliziranja ratnih zločina, a istu je orijentaciju moguće pratiti i u fikcionalnim tekstovima. Badurina tako navodi:

Uz vanjske srodnosti između romana Daše Drndić i Claudia Magrisa – indignaciju, tjelesne motive, gađanje i sarkazam – povezuje ih i ono što smatramo njihovim glavnim okliznućem. Izvodeći pamćenje pretežno kroz globalni vokabular i apstraktni kozmopolitizam, oba su autora zanemarila njegove lokalne upletenosti, sastaveljenost od intersekcionalnih, višesmjernih i kompliciranih priča.

Badurina koristi i kritičku literaturu vezanu za lažne univerzaliacije pamćenja Holokausta, „ponajprije stoga što se njome stvara preapstraktna konstrukcija, svedena na najmanji zajednički nazivnik i na uniformiran narativni obrazac”, što se pokazuje štetnim i za njemačku povijest i za konkretne povijesti stradalih osoba.

Rat je mitogen samo u propagandi. Inače je nadasve konkretan

Tu opet dolazimo do knjige Glorije Lujanović pod nazivom Srce zemlje, čija se autorica pojavljuje i kao ratna kroničarka svog kraja, Srednje Bosne, zatim i kao etnografkinja svoje zajednice i kao njezina Antigona koja je odlučila preživjeti i pamtiti – upravo zato da ne bi jedno zanemareno geopolitičko područje „usred ničega” prepustila novim brisanjima povijesti. Lujanović smatra da stradali poimence zaslužuju pamćenje, oplakivanje, njenom terminologijom: naricanje. Isplakani rat posve je drugačiji od neisplakanog, odnosno žalost se ne može „preskočiti”, ne može se ugušiti zato što nam je emocionalno preteška. Baš suprotno: žalost nad nama ima preveliku vlast ako se bojimo potonuti u njenu bujicu i proroniti kroz njezin golemi tamni val. Žalost u knjizi Glorije Lujanović ima i dokumentarističku i pjesničku obradu, kao što je zabilježena i na nizu fotografija koje u knjizi dokumentiraju ratnu i poratnu Bosnu kao „muzej razorenog svijeta”, što znači da knjiga i velikim dizajnerskim rafinmanom govori o složenosti i nijansiranosti procesa svjedočenja (autorice dizajna su Lana Cavar i Narcisa Vukojević). Svjedočenje dosljedno počinje od činjenica i čitavo ih se vrijeme na razne načine pridržava. Lujanović:

Istražujući i pišući gotovo pet godina o ratnoj sudbini Hrvata Srednje Bosne, željela sam zapravo pokazati kako se ti ljudi nisu sami „poubijali”, kako nisu „otišli” nego su „otjerani”, kako su bili mučeni u logorima bez struje, vode i hrane. (…) Iz Travnika je tijekom sukoba HVO-a i Armije RBiH (…) protjerano 20 tisuća Hrvata. (…) Njihova patnja, i u medijskom i u pravosudnom smislu, nije bila samo prešućena i zaboravljena, nego se za nju nije smjelo znati. Na te je teme u velikom dijelu bosanskohercegovačkih medija stavljen svojevrsni embargo koji traje i danas jer bi se obznanjivanjem njihove patnje narušio političko-ideološki narativ o žrtvi i agresoru, o tome tko je tko. Narušio bi se, usuđujem se reći, temeljni postulat o tome tko ima pravo biti žrtvom, čija su djeca zaslužila oplakivanje i žalovanje, a čija nisu.

Tkanje „odozdo”

Hrvati Srednje Bosne, posebno Lašvanske doline, stradali su bez da su o tome provedene policijske i kasnije sudske istrage, kao da su si sami krivi što nisu odmah shvatili da ih nitko neće zaštiti, nitko im neće doći u pomoć, nitko čak neće povesti evidenciju o njihovim smrtima. Pogotovo ih neće zaštiti velikohrvatska, velikosrpska i velikobošnjačka ratna mašinerija, u čijem je ratnom izvjetiteljstvu postojao sličan manjak interesa za zločine u Lašvanskoj dolini. Lujanović:

Ljude je boljelo i boli ih što, prema njihovim riječima, cijeli svijet zna za pokolj 114 civila u Ahmićima, a ne zna za Buhine kuće, selo koje je od Ahmića udaljeno doslovce nekoliko koraka jer je potrebno samo prijeći magistralnu prometnicu da se nađete na mjestu još jednog zločina koji su potkraj rata počinili pripadnici Armije RBiH.

Govoreći o emocionalnim zajednicama, Lujanović svjedoči o osobitoj vrsti tihog, stoičkog poraza koji obilježava život tamošnjeg stanovništva, neke osobite „posramljenosti” jer nikome nisu bitni, ali i žalosti koja ne vjeruje da uopće ima smisla izgovarati naglas – spominjati – stupnjeve pretrpljene nepravde. Baš zato što svi njezini šute, Lujanović novinarski pedantno nastavlja istraživati zločine kao da je za to njezino stalno radno mjesto, svojim predanošću kompenzirajući mnogo disfunkcionalnih službenih bosanskohercegovačkih institucija. Lujanović:

Povijest hrvatsko-bošnjačkog sukoba ispisana je već kasnih devedesetih godina, i to prvim sudskim postupcima koji su vođeni pred Haškim tribunalom. Već je tada bilo jasno da za zločine nad hrvatskim civilima i ratnim zarobljenicima neće nitko odgovarati, kao i da za tolike protjerane, raseljene ljude, za njihove kuće i imovinu, za uništene katoličke crkve i groblja (…). Godinama sam bila zarobljena u haškim presudama, arhivima, dokumentima HVO-a i Armije BiH, prelistavala sam dostupne ratne dnevnike zapovjednika i jedne i druge strane, razgovarala      sa stvarnim ljudima koju su te ratne akcije vodili, čitala bilješke iz obavještajnih službi. Digitalni arhiv Haškog tribunala godinama je bio prva web-stranica koju sam otvarala izjutra i s kojom bih lijegala na počinak. (…) Lašvanski HVO, odnosno Zborno područje Vitez, godinu je dana svakodnevno upućivao pisma najvećim stranim političkim dužnosnicima, koja su počinjala i završavala rečenicama poput one generala Blaškića: „mi smo sami”, „ovo je naš kraj”, „učinite nešto, pomozite nam”.

S obzirom da nitko nije pomogao, a nastala je i tendencija da se čitava opsada toga kraja gurne pod tepih opće ratne katastrofe, o kojoj nije potrebno posebno govoriti u precizno razorenim kućama i ubijenim civilima, autorica nastavlja razgovarati sa preživjelim stanovnicima, posebno ženama.

Svjedočenje pred publikom

Tako nastaje i kazališni dio ove publikacije: kroz suradnju s HNK u Mostaru, Gloria Lujanović zajedno sa zagrebačkom redateljicom Marinom Petković (koja se već desetak godina bavi izvedbama svjedočenja na prostoru bivše Jugoslavije) pripremila je predstavu Kroz proces 10-6-93, u kojoj se tematizira ubojstvo osmero djece 10. lipnja 1993. godine u Vitezu, poginulih na dječjem igralištu od granate ispaljene s položaja Armije BiH na dan kad je proglašeno jednodnevno primirje. I u tom se scenskom djelu postavlja pitanje možemo li od „običnih ljudi”, ne samo iz ratnih izvjestitelja, saznati što se tijekom rata događalo u Srednjoj Bosni? I nije li taj glas s terena daleko precizniji od bilo kakve ratne administracije? Kako su braća, sestre, roditelji i prijatelji poginule djece zbilja nastavili svoje živote? I jesu li ih ubojice nastavili sretati u susjedstvu? Lujanović: „Razgovarajući s njima [žiteljima Srednje Bosne, op. a], stekla sam dojam da je povjerenje zamrlo, a razumijevanje još nije rođeno.” Lujanović na mnogo načina govori o neformalnom, duboko emocionalno žuđenom oprostu koji je svima potreban, ali ostaje onemogućen različitim vrstama šutnje o ratu. Već i samo otvaranje mogućnosti dramske obrade neprocesuiranih zločina kroz svjedočanstva građana tog kraja pomiče granice izgovorivog, samim time i smanjuje tenzije dubokog nepovjerenja u sustav javne riječi. Jedno od najtužnijih mjesta u knjizi je opis ušutkavanja stradalnika. Lujanović:

Na groblju Prahulje iznad Nove Bile, poljani koja će postati groblje baš te 1993., ekipa jedne televizije snimala je prilog o toj ekshumaciji. Novinarka je uzimala izjavu od čovjeka koji je tog dana došao „po kosti“ svog oca i mlađeg brata. Taj je čovjek rekao, između ostalog, da je bio s majkom, kao tinejdžer s nepunih 16 godina, zarobljen u logoru Armije RBiH u selu Mehurići u Travniku, na što ga je novinarka prekinula i vrlo agresivno kazala da to nije bio logor i da Armija RBiH nije imala logore. Ta njena izjava nikog od prisutnih nije iznenadila ni šokirala, čak ni tog čovjeka kome je bila upućena. Nitko od nas koji smo tome svjedočili, a bilo nas je dvadesetak u blizini, nije bio ni ljut ni bijesan. Bio je to posve očekivan, toliko puta izrečen i ponovljen stav, i to od najviših bošnjačkih političkih dužnosnika, da nikog nije razbjesnio. Dogodilo se ono čemu sam na obilježavanju obljetnica zločina nad Hrvatima toliko puta svjedočila: netko je novinarku ljubazno zamolio da jednostavno ode, a čovjek kojem je odbrusila da nije bilo logora, ostao je stajati na mjestu kao ukopan, samo odmahujući rukom.

Iz pozicije Glorije Lujanović, „ljudi su veći od rata. Čovjek je veći od rata. Čak je i mrtav čovjeka veći od rata”

Stih je najveća specifičnost

U drugom dijelu knjige Srce zemlje objavljeni su stihovi Glorije Lujanović, tiskani velikim pisanim slovima, verzalima, nalik na duge natpise nadgrobnih spomenika. Pjesme su mahom nastali kroz razgovore autorice s preživjelima ili kroz sjećanja preživjelih na poginule. Navedimo neke.

ŠUMA NA BIKOŠIMA

ŠUMA NA BIKOŠIMA,
ULAZILA U NJU NEKOLIKO PUTA.
JEDNOM SAMA.
DODIRIVALA STABLA.
TRAŽILA TRAGOVE.
MISLILA KAKO SU IH NEGDJE
TAKO BLIZU ZAKOPALO MISLEĆI DA
NAŠI TU NIKAD NEĆE TRAŽITI
JER VJERUJU DA SU
IM TIJELA ODVEZLI DALEKO.
TRAŽILA TRAGOVE KRVI.
TRAŽILA KRUNICU ANE PRANJEŠ.
OPRALA JE VLASTITIM PRSTIMA.
PREOPRALA.
SANJALA JE TOLIKO PUTA DOSAD.
OSTALA U NJOJ.
NIKAD NISAM IZAŠLA.
IZGUBILA SE.
U NJOJ MI SE SVIJET I RASPADAO
I SASTAVLJAO, S NJIME I JA.
PLAŠILA JE SE K’O CRNOG ĐAVLA,
IŠLA JOJ S PJESMOM, U ZAGRLJAJ.
ULAZILA U NJU NEKOLIKO PUTA.
JEDNOM SAMA.
DA IM DUŠE PRONAĐEM, DA IH SRETNEM.
NIKAD IH NISAM PRONAŠLA.
NITKO IH NIJE PRONAŠAO.
PRONAŠLI IM PO JEDNU JEDINU KOST.
JOŠ PRIJE DVADESET GODINA.
OSTALI U ŠUMI.
POSTALI STABLA.
PALI NA ZEMLJU K’O BOROVE IGLICE.
MI IH ZGAZILI, A NISMO IH NI PRIMIJETILI.
OD NJIH OSTALI GODOVI NA STABLIMA
DA NAS PODSJETE NA DESETLJEĆA
KOLIKO IH VEĆ NEMA.
OD NJIH OSTALA ŠUMA.
U ŠUMI IM SPOMENIK.
ŠUMA IM SPOMENIK.

Visoka kvaliteta stihova nema veze ni samo s time što stvaraju svoj geopolitički leksikon zločina, baš kao ni jedino s time da grade pjesničku biblioteku ženske solidarnosti, nego i s time kako rade sa sindromom Antigone (mlade žene, autorice, pretjerano opterećene kolapsom kolektivne odgovornosti za zločine). Lujanović definitivno nosi ogroman teret multipnog svjedočenja, koji tek stihovi donekle transformiraju i time ublažuju. Osjetno je koliko autorica strada jer ne može pronaći svaki pojedini leš, ne može mrtve čak ni dostojno sahraniti, ali barem povodom njihove sudbine nastaje zbirka pjesama koja svakoj pojedinoj ženi koja je izgubila obitelj poklanja prostor najosobnijeg, najpredanijeg pamćenja. Citiram iz zbirke:

SERAFINA LAUŠ

SERAFINI LAUŠ IZ SELA ČUKLE
UBILO SINOVE
NJIH TROJICU
UBILO I MUŽA
U JEDNOM DANU
NITKO NIJE ČUO
NITKO NIJE ZNAO
SERAFINU ZAROBILO
U KOMŠIJINOJ GARAŽI
SLUŠALA KAKO JOJ SINOVE UBIJAJU
NIKAD SE NIJE SAZNALO
TKO IH JE UBIO
KADA SU UBILI
MIROSLAVA, FABIJANA I DRAGANA
SERAFINA JE VEĆ BILA U DRUGOM LOGORU
POLIJE RATA PRVI JE PUT PUTOVALA AVIONOM
IŠLA U HAAG
NI TAMO NITKO NIJE ČUO
KAO DA NIJE NI DOŠLA
NIKAD NIJE SKINULA CRNINU
PO TREPAVICAMA JOJ
GUSTI CRNI OBLACI
OD OBLAKA JOJ OČI NE VIDIŠ
NE VIDIŠ JOJ DJECU
NEVIDLJIVA JE I ONA I NJENI SINOVI
VALJDA JE ZATO
PRAVDA KADA IDE PREMA TRAVNIKU
NE MOŽE NAĆI
STALNO ZALUTA
A LAKŠE BI SERAFINI
BAR ZERU BILO
KAD BI PRAVDA DOŠLA
NE MORA U KUĆU
DOSTA BI BILO
I NA KUĆNI PRAG.

Pjesma pod nazivom „Kata Kesten” govori o ženi koja je slaninu, čvarke i pite usred rata svakoga dana nosila i Hrvatima i Bošnjacima, uza sve rizike da pogine. Miroslava Dunđer cijeli je rat radila kao babica, porađajući djecu. Zrinka Drmić svaki dan zalijeva cvijeće iako joj u ratu ubilo i sina i muža. Sve pjesme su o konkretnim osobama i njihovim stvarnim gubicima. Ali nisu pisane kao puki inventar. Iz pozicije Glorije Lujović, „ljudi su veći od rata. Čovjek je veći od rata. Čak je i mrtav čovjeka veći od rata”. Ova posljednja rečenica njezine knjige za mene je prijelomna. Iz perspektive Judith Butler u knjizi Nasilje, žalovanje, politika (2003.), na Srce zemlje možemo gledati kao na pokušaj da jedni drugima priznamo kako nas historizacija traume stalno iznova sačinjuje i raščinjuje, ali bez tog stalnog rada na traumi živimo u svijetu nepodnošljive tuposti zaborava, čiji je prekrivač i zagušljiv i psihotično ravnodušan. Butler:

Mogli bismo, možda, reći da žalujemo kada prihvaćamo da će nas gubitak promijeniti, vjerojatno zauvijek. Možda žalovanje ima veze s pristankom da prođemo kroz ovu transformaciju (bolje rečeno da joj se podvrgnemo). Ne možemo unaprijed znati kako će ta transformacija završiti. (…) Nema planiranja kakvima ćemo postati na kraju žalovanja. Nije to neki zadatak koji treba obaviti. (…) Žalovanje nas pogađa u valovima i samo nakon nekog vremena shvatiš da si iscrpljen, ali ne znaš zašto. Nešto je veće od tvog namjernog plana, projekta, od tvog znanja i od tvog izbora.

Lujanović nosi ogroman teret multipnog svjedočenja, koji tek stihovi donekle transformiraju i time ublažuju. Osjetno je koliko autorica strada jer ne može pronaći svaki pojedini leš, ne može mrtve čak ni dostojno sahraniti, ali barem povodom njihove sudbine nastaje zbirka pjesama koja svakoj pojedinoj ženi koja je izgubila obitelj poklanja prostor najosobnijeg, najpredanijeg pamćenja

Zaključno, Srce zemlje je po svim kriterijima i duboko originalna i istinski hrabra knjiga. Za sve one koji ne vjeruju da činjenice u 21. stoljeću još uvijek postoje, Lujanović ih čvrstom političkom rukom vraća u realitet: nema nas bez činjenica; horor mitomanije ne može se pobijediti mitovima. A za one koji vole poeziju:

VJETAR S KONJSKE
NAPRAVIO MI MJESTO
U GROBU TETE LUCE
DA LEGNEM I ODMORIM
DA ZASPIM POD BOROVIMA
ČEKAJU ME BABA I DID
ČEKAJU ME MOJI
ČEKA ME NOVI ŽIVOT
VRATILA SE U ZEMLJU
POSTALA ZEMLJA
VRATILA ŽIVOT