Portal za književnost i kritiku

Uprizorenje stvarnosti

SORRY što smo vas ubili

O novom komadu Bobe Jelčića, nešto starijem komadu Olivera Frljića i tome kako teatar apsorbira stvarnost dok svijet postepeno postaje sve -"sjedinjeniji", "američkiji" i "državniji"
Uz predstave “Sorry” u Hrvatskom narodnom kazalištu i “Braća Karamazovi” u Zagrebačkom kazalištu mladih
Predstava: Sorry
"Sorry", foto: Hrvatsko narodno kazalište
Kraj zagrebačke kazališne sezone nenametljivo je i bez pompe, kao sve istinski vrijedno danas, dao nadu da ćemo iz cyber srednjeg vijeka, usprkos svakodnevnim najavama za apokaliptične blockbustere koji slijede, možda ipak krenuti u nekom svjetlijem smjeru. Aproprijacijom banalnog Jelčić mapira trenutni realitet, uspijevajući pritom humorom skrenuti pozornost na nešto fragilno i nježno, svojstveno prije svega djetetu, ali u srži trajno prisutno u čovjeku, ako se potrudi da mu godine i grubost svijeta to sasvim ne iskorijene

Kad sam prije nekoliko godina došla na klasu Bobe Jelčića s glumcima je radio Čehova. Ja sam s jednom kolegicom producenticom sjedila postrani pitajući se što uopće tu radim. Vjerojatno sam tako i izgledala. Nakon još nekoliko bizarnih „posjeta“ u kojima sam pokušavala detektirati što se točno i na kojem komadu radi jednostavno sam odustala – osjećala sam se nekako nepoželjno i nepotrebno, dramaturški izmješteno. Poslije su mi neke kolege rekle, pa svi znaju da on ne radi s dramaturzima, on ti je solo igrač. Kako sam na diplomski studij dramaturgije aterirala relativno kasno, a k tome i iz drugog grada, štošta ja nisam znala.

Predstava: Sorry

Vještina integracije

SORRY počinje gotovo jednako iritantno kao i moje iskustvo na Jelčićevoj klasi, sjedim i pitam se što ja tu radim, to nešto, čini mi se, nikako da započne, gladna sam, zašto sam pobogu opet došla gladna u teatar ili je to neka druga vrsta gladi koja me čini ovoliko rastresenom, vrpoljim se, ogledavam, tjeskobu prikrivam čitanjem teksta na mobitelu.

A onda krene. Treba vremena da me se kupi, sumnjičava sam gledateljica, zanima me samo ono što je između redaka, između gesti, ispod potrebe da se svidi (iako je to imanentno svakom kazališnom komadu), nekakva srž, osovina – pod pretpostavkom, zapisao je Borges, da je uopće imamo. Postepeno i sama postajem dio sapunice koja se razmotava. Kako li mu je to samo uspjelo, poslije se pitam, uzeti nešto tako banalno i time izreći toliko toga važnog, iznaći precizan jezik da se iskaže ono što se uporno pokušava prigušiti, oduprijeti se kontaminaciji teorije, moralizma i ideologije, a ipak doprijeti do mjesta gdje je svo troje već diglo ruke od svega. Nije li zapravo briljantno uzeti jeftinu melodramu da bi se njome pokazalo u koliko jeftinoj melodrami živimo? I nisu li na kraju, pod teretom nemoći naspram te unosne mašinerije, koja iz epizode u epizodu generira samo sve više dobiti, sve više pristaša i sve više popularnosti, naši životi doista svedeni tek na iscrpljujuće mikro ratove, na mikro tragične nepravde, neizvjesne mikro magnetizme naspram onih koji imaju moć da nas dignu u zvijezde i gurnu u blato?

Kad se stvari žanrovski fino centriraju, a glumačku gestu uspije izbrusiti do detalja, uz nepogrešiv osjećaj za ritam i dinamiku kretanja na sceni, te nit koja elipsu strukturalno isprepliće bez praznog hoda, jasno je da je riječ o posebnoj vještini integracije. Iako to naša vječno anti-meritorna sredina nikad neće priznati, postoje ljudi koji, možda ne uvijek, možda ne stalno i možda ne svaki put, ali ipak – imaju polivalentnu vještinu mišljenja i osjećanja koju su u stanju prevesti u aktivno djelovanje u prostoru kojim se kreću. Priči vjerujem zbog prostora, rekla je Meta Hočevar. Jelčić tretira scenu kao scenu, publiku kao publiku, glumce kao glumce – ima u tome nešto blagotvorno u trenutku kada je stvarnost postala do te mjere izrežirana da čovjek vapi samo za time da stvari budu što jesu, da nam barem nakratko nitko ništa ne prodaje, pogotovo ne svoj identitet kao proizvod, svoj komunalni narcizam kao solidarnost, svoj oportunizam kao politički aktivizam. Svega smo se toga nakupovali, može li sada barem sat vremena kauč biti kauč, laž da bude laž, a glumac da bude glumac?

Jelčić tretira scenu kao scenu, publiku kao publiku, glumce kao glumce – ima u tome nešto blagotvorno u trenutku kada je stvarnost postala do te mjere izrežirana da čovjek vapi samo za time da stvari budu što jesu, da nam barem nakratko nitko ništa ne prodaje, pogotovo ne svoj identitet kao proizvod, svoj komunalni narcizam kao solidarnost, svoj oportunizam kao politički aktivizam

Predstava: Sorry

Je li ovo demokracija?

Kad su krajem 1950-ih knjige Grace Metalious postale bestseleri bilo je to zato jer je u njima razotkrila svu hipokriziju tadašnjeg američkog društva čije se neregulirane emocionalne naboje pod utjecajem Bernaysove tradicije manipuliranja masama potisnulo i protjeralo, dok je konzumerističko društveno programiranje bilo u punom zamahu. Abortus, incest, homoseksualnost, fizičko nasilje, emocionalno zlostavljanje – sve se to kanaliziralo u njezine knjige, adaptirane za male i velike ekrane, pa je tako Gradić Peyton 1960-ih dospio i u Jugoslaviju kao prva sapunica koja se prikazivala na ovim prostorima. U pozadini svega toga vrtio se Hladni rat, a američko je društvo privatiziralo čak i vlastite neprijatelje, dodijelivši im time gotovo pa ekskluzivni status. Izborom sadržaja kojeg će postaviti na scenu Jelčić nas vraća u zanimljivu kronološku koordinatu, a rekonstrukcijom (filmskog) materijala ukazuje nam da povremeno ipak nije loše napraviti pokoju vježbu pamćenja.

Željezna zavjesa, koja je inicijalno bila dio protupožarnih mjera u njemačkim kazalištima, polako se kroz dvadeseto stoljeće terminološki uvukla u politički diskurs. U Jelčićevom komadu zavjesa se nekoliko puta diže i spušta, čime joj je nedvosmisleno dodijeljena uloga, a inspicijent Antonio postepeno moderira ne samo zastor, već i cjelokupnu priredbu. Jedan od onih koji samo obavljaju svoj posao, radije bi, govori, bio negdje drugdje, ali netko eto mora i raditi kako bi stvari mogle funkcionirati. U trenutku u kojem se prosede Trećeg svjetskog rata već ozbiljno zakotrljao, a produkcijski su preduvjeti već prilično dobro (us)postavljeni, pitanje je samo kronološko – u kojem će se trenutku zastor podići ili spustiti – obje su metafore jednako smislene.

U međuvremenu, u našim se gradićima Peytonićima i dalje bavimo svojim malomišćanskim dramicama, najvulgarnijim nepotizmom i manipulativnim PR-om. Za ozbiljniji diskurs malo tko ima volje i kapaciteta, iako se svatko iole priseban pita isto što i Jelčić: Je li ovo demokracija? Koliko dugo ćemo nemoćno promatrati napuhan(e) balon(e)? Nisu li u biti već eksplodirali, ali na sceni netko i dalje upuhuje zrak? Može li svijet biti još sjedinjeniji, još američkiji, još državniji? Truplo učiteljice, povijesti života, koju na kraju odnosi naš vrijedni Antonio, tragikomični je simbol vremena.

Predstava: Braća Karamazovi

Koje je zlo opasnije?

Ako je Frljićeva karamaZLOvština razlistala slojeve ruskog kulturološkog i političkog nasljeđa, kojeg je Dostojevski bio najistaknutiji kritičar/kroničar, SORRY nas je svojom fino nijansiranom persiflažom uveo u blistavu hipokriziju Zapada. Time su ova dva komada omeđila ovogodišnju kazališnu sezonu u Zagrebu ponudivši zanimljiva etička i estetska sjecišta i promišljanja. No Karamazovi, iako vješto adaptirani za scenu (uz suradnju s dramaturginjom Ninom Gojić) te vizualno i ritmički impresivni, nisu inicijalno imali namjeru baviti se političkim kontekstom današnje Rusije. Na to ih je ponukao početak ruske agresije na Ukrajinu, ali za ozbiljnije bavljenje tom temom, pretpostavljam, nije više bilo vremena. Nisam sigurna koliko je ubacivanje ad hoc citata u tom smislu uopće bilo potrebno, dojma sam da se tim podcrtavanjem sam narušio koncept. Publiku je prije svega važno podsjećati na one stvari koje, možda upravo zbog svoje težine, brzo tonu u kolektivni zaborav. Referenca primjerice na Anu Politkovskaju, ženu koja je svojim djelovanjem prije šesnaest godina kapitalizirala metak i to prigodno, na Putinov rođendan, možda bi bila učinkovitija od citata kojima nas ionako bombardiraju svaki dan. Osim toga, time bi se ukazalo kako u pravilu završavaju stvarni kritičari totalitarnih režima. Jednako dobar primjer za to je i Assange, čiju agoniju pratimo u nastavcima kao američku sapunicu, uspješno disocirani od stvarnih razmjera tog užasa. U Karamzovima je doduše vladala pomalo neobična kakofonija glumačkih kodova – neki su izvanredno uspostavljali Verfremdung, drugi su djelovali kao da su upravo prošli iscrpljujući dril method actinga, a treći, nesigurni ili nemoćni da se priključe (možda ciljanoj?) dvojnosti kodova, kao da su zaglavili u nekoj vrsti (anything goes) realizma. Linda Begonja i Ugo Korani sasvim su različitim pristupima zadobili moje puno gledateljsko povjerenje. O tome koliko se princip lošeg oca, njegovih kastriranih sinova i obespravljenih kćeri danas isprepliće i umnaža na više razina pisala sam u svojoj poemi Loš otac, objavljenoj na portalu Strane.ba, koja, iako napisana prije gledanja Karamazovih, uvelike rezonira s metaforom koju je oživotvorio ovaj komad.

Ako bismo složenu prizmu trenutnih političkih silnica sagledali dijalektički dojma sam da je od dva zla uvijek manje opasno ono koje je bjelodano, ono koje javno prijeti i prijetnje izvršava, ono koje izravno i neuvijeno čini okrutnost koju je naumilo. Opasnije mi se čini zlo koje svoju strategiju izvršava prikriveno, demokratično zlo, solidarno i brižno, koje drugačijom metodologijom zadovoljava svoje apetite širenja i rasta, u suton zlatnog doba konzumerizma, kad se američki san za većinu pokazao nedostižnim bez obzira koliko godina provodili na svojim besmislenim radnim mjestima, koliko zlostavljanja pritom strpljivo podnosili i koliko energije ulagali u kozmetičke zahvate na vlastitim životima.

Karamazovi, iako vješto adaptirani za scenu te vizualno i ritmički impresivni, nisu inicijalno imali namjeru baviti se političkim kontekstom današnje Rusije. Na to ih je ponukao početak ruske agresije na Ukrajinu, ali za ozbiljnije bavljenje tom temom, pretpostavljam, nije više bilo vremena

Predstava: Braća Karamazovi

Carstvo traume

U trenutnom Denkverboten Zeit svjedoci smo militantne isključivosti, neumoljivosti i okrutnosti čije ishodište Frljić precizno dijagnosticira na samom početku svog komada, motivom zlostavljanja djeteta. Naše je trenutno carstvo prije svega carstvo traume, ona je ta koja upravlja strahovima, podjelama i netrpeljivošću. Istovremeno, što nam ukazuje Jelčić, niska se i visoka kultura miješaju u istu kašu, zašećerenu za potrebe globalističkog nepca koje više ionako ne razaznaje nijedan drugi okus, a demokracija, nekako ovlaš, usput, nije htjela, ali eto, tako je ispalo, ona ne bi, ali možda ipak bi, u svojoj se uštogljenosti, brižnosti i požrtvovnosti, baš kao Constanze u izvedbi Jadranke Đokić, razotkrila kao laž i obmana. Pitanje, u maniri glasa koji nam napeto najavljuje sljedeću epizodu, glasi: Kamo će pobjeći suvremena Allison ako je „demokracija“ posvuda osim tamo gdje je još treba uvesti?

Naše je trenutno carstvo prije svega carstvo traume, ona je ta koja upravlja strahovima, podjelama i netrpeljivošću

Glumački je kod u Jelčićevom komadu preciziran i čist, uloge besprijekorno dodijeljene i odigrane, bilo da je riječ o već iskusnim glumcima poput Makovčića, Price i Đokić, do mladih glumaca (Lana Meniga, Vid Ćosić, Melody Martišković, Lara Nekić, Luka Knez, Marin Stević, Ivan Colarić, Andrej Drenski, Antonio Mrzlić) kojima je Jelčić omogućio da svoj potencijal, vještinu i talent suvereno izvuku na površinu, iza čega, vjerujem, stoji ne samo redateljski već i pedagoški rad, kojem sam, dijelom zahvaljujući svom (i)racionalnom osjećaju nepripadanja i komunikacijskim šumovima koje uzrokuje, nažalost onomad propustila svjedočiti.

Kraj zagrebačke kazališne sezone nenametljivo je i bez pompe, kao sve istinski vrijedno danas,  ipak dao nadu da ćemo iz cyber srednjeg vijeka, usprkos svakodnevnim najavama za apokaliptične blockbustere koji slijede, možda ipak krenuti u nekom svjetlijem smjeru. Aproprijacijom banalnog Jelčić mapira trenutni realitet, uspijevajući pritom humorom skrenuti pozornost na nešto fragilno i nježno, svojstveno prije svega djetetu, ali u srži trajno prisutno u čovjeku, ako se potrudi da mu godine i grubost svijeta to sasvim ne iskorijene. Da bi humor ostvario takav  volumen i mjeru, da ne bi pervertirao u cinizam ili dodvorljivost, da bi se kritika artikulirala, ali ne pamfletski, potrebno je visoka razina razumijevanja i suosjećanja, izdašan kapacitet za gledanje u ambis i zavidna izdržljivost u trenutcima kada se ambis, neumoljiv i determiniran, zagleda u nas. SORRY, ali to uspijeva tek rijetkima.

Katja Grcić (Split, 1982.) spisateljica je, prevoditeljica i dramaturginja

Danas

Objavljen poziv za književnu nagradu Fric (rok: 1. rujna)

Objavljen je poziv izdavačima za Nagradu Fric, godišnju nagradu za knjigu fikcijske proze objavljenu na hrvatskom, bosanskom, srpskom ili crnogorskom u Hrvatskoj u razdoblju od 1. srpnja 2021. do 30. lipnja 2022. godine.

Izdvojeno

Programi

Najčitanije