Please, sister Morphine, turn my nightmares into dreams
The Rolling Stones
Sanjam, ako bih bio prisiljen reći, čini mi se i za moje pojmove često, sanjam ekstenzivno i iscrpno; sanjam, dakle, baš kao i svi drugi ljudi, i uvijek protiv onog najnavlastitije mojeg, u meni začete tintne mrlje koja se širi sa svakim nesretnim otkucajem: sanjam protiv svog zaborava. Pjesnici ne sanjaju više, ne sanjaju luđe, ljepše ni strašnije, ne, nema posebnih, tajnih pjesničkih snova. Riječ je tek o povlaštenome soju čiji je posao da se snovima bavi, koji za to može odvojiti vrijeme i koji snovima, kao i svemu drugom, pristupa sljedeći temeljni princip svog posla: rad u alatnici jezika spremnog da bude slomljen. San je, kao i pjesma, i kao uostalom ukupna književnost, uporna, stoička vježba iz jezika, vježba koja poput sipinog crnila koristi, fingira i počesto podmeće slučaj. Slučaja, jasno je, u književnosti ni u snovima nema. Oni, to je također jasno, na sličan način pletu u istom, Penelopinom, uvijek iznova paranom štofu. Literatura nije drugo do kamenoloma jezika, lagerskog tipa – opsluživanog, dakle, robovskim radom. U jezičnom kamenolomu sna ulogu radnika preuzimaju vjeverice i djeca.
Dva od četiri sna o koja ću se, u nekoj vrsti prijevodne vježbe, ovdje kratko očešati pripadaju vjerojatno u najuopćenije između snova, one većini iz vlastitog iskustva dostupne, dosadne, ponavljajuće i iz istog razloga također najzanimljivije. Iako njihova anatomija, očito, dijeli najdublju sličnost s konstrukcijom našeg društvenog kao i sasvim intimnog bića, od laičkog ću se pokušaja tumačenja suzdržati, bilježeći ih u prvom redu dokumentarno. Nacrtom toga kako se oni kod mene javljaju dakle uručujući – tek jednim dijelom mi čitljivu – vizitkartu svog sna.
San o letenju
U tom snu zrakom se pliva. Ta se metoda dokuči intuitivno: izvanjski pokreti tijela proizlaze iz onih unutarnjih, sitnih, seriji strujnih udara sličnih potkožnih uboda induciranih željom da se u neopipljivi prostor otisne. Započinje uvijek na ravnom krovu, neograđenoj terasi nebodera, uvijek u gradu i istovremeno odvojeno od njega, daleko od očiju promatrača, i uvijek očito geometrijski. Odozgo zgrade podsjećaju na vruću, trodimenzionalnu šahovsku ploču, vreću rasutih dječjih kocaka, berlinski spomenik holokaustu. Moguće da u svemu ima štogod od, u tragovima mjestimice i prepoznatljivog, u meni odavno umrlog mediteranskog Gothama. Ja nisam Batman. Ne vodi me osveta niti namjera; barem na prvi pogled, nije uopće riječ o ideji. Ne mogu, ipak, reći je li moj let bezinteresan, je li uronjenost u eter, bestežinsko kretanje njime samo sebi svrhom, a krovovi nisu drugo do mojih privatnih heliodroma, prihvatilišta kakvo je Empire State Building trebala biti za cepeline, ili je riječ o nerazumljivim, ali svejedno „smislenim“ rutama, prevaljivanju udaljenosti od jedne do druge točke, pri čemu pojedini platoi poprimaju eshatološki i ujedno libidalni karakter odredišta. Ne znam, drugim riječima, upućuje li me u zrak užitak, nužda, nada, ili neki od njihovih varljivih, eksplozivnih koktela. Toliko toga ne znam, ali poznajem taj slijepi mišićni nemir, grčeve koji učine da dlanovi pronađu uporište u zraku, da se stopala otrgnu i tijelo izgubi u tišini. Zrak zadržava poznatu teksturu, osim što se njime više ne širi zvuk; rola s filmom o letenju nijema je. Naglasak nije na onome što se u letu vidi, nego na samom procesu, njegovoj materijalnosti, nedokučivoj, ali očito prisutnoj matematici. Na sličan, čini mi se, način plivam također tekstom.
San o ispitu
Uvijek o matematici. Živim svoj uobičajeni život, manje-više onakav kakav on u trenutku sanjanja jest, i poziv me uvijek istovremeno zatekne i nimalo ne iznenadi. Razgovor – obično telefonski – najčešće nije neugodan. Isprike na smetnji, riječ je o sitnom propustu, jedva bi bilo moguće reći greški, nekakvom revizijom utvrđeno je da niste zapravo posve svršili školovanje, ostao vam je još samo jedan, ili još samo nekoliko ispita, matematičkih, koje valja što prije, zapravo neodgodivo riješiti, e kako bi se davni nesporazum otklonio, a život vratio u rutinu… Tako nekako teče taj razgovor, više monolog koji kapi iz slušalice, dokazujući da birokracija, sve u svemu sasvim kafkijanska, uvijek radi u pozadini i uvijek na kraju učini svoje; dostigne, dakle, i konačno uništi individuu koja živi u tušti predodžbe da joj je moguće ipak nekako umakla.
I upućujem se, rezignirano ali bespogovorno, jer službenom ukazu, toj birokratskoj začkoljici, naprosto nije propisano proturječiti, u školsku klupu, očito gimnazijsku. Moji novi kolege u za to očekivanome dobu, njihova svakodnevna muka im pripada, ne doimaju se iznenađeni mojim prisustvom. Kao da tom razredu uvijek i uvijek iznova, po nagradi ili po kazni, dodjeljuju jednog ovakvog, ćelavog, nepredviđenog ili moguće upravo pomno kuriranoga, logičnog ponavljača. Taj razred vrsta je zlatne mišolovke, svakodnevne, nepobjedive klopke. I sjedim ondje, pohađam nastavu pokušavajući pohvatati sadržaj koji mi izmiče, uvjeravajući se uporno da je sve to, eto, samo formalnost, nešto s čim se naprosto mora svršiti, a onda – natrag životu; rutina, slatka rutina.
U nekom trenutku više nije moguće disati. Formalnost postaje nesaglediva prepreka, onome što se doimalo kao sitnica se ne nazire kraj, štoviše – sve se jasnije ocrtavaju dosad nesagledivi obrisi sante. Sam ispit nikad ne dočekam. Budim se, težak od nekog dubokog straha, u znoju, i ne zaboravljam. Nikada ne zaboravljam.
San o tekstu
Sljedeća dva sna nešto su specifičnija. Barem je to, vjerujem, slučaj s onim posljednjim. Podaci o učestalosti sanjanja teksta nisu mi, naime, poznati. A u tom snu točno to sanjam: tekst, njegovo čvrsto, fizičko tkanje. Neko unutrašnje oko klizi preko riječi, rečenica i paragrafa, katkad u tiskanom slogu a nekad rukopisno (što upućuje na to da tekst najvjerojatnije nije moj, jer već odavno više ne pišem rukom); polako, u ritmu čitanja, usredotočeno prelazi preko tog nepoznatoga pisma zastajući na svakom zarezu, na svakom vezniku, povlaci ili točki, prelazi, uglavnom slijeva nadesno, ali povremeno i bustrofedon, preko redaka i beskrajnih stavaka bez da se i jednom okrene stranica, kao na onom Kerouacovom benzedrinskom svitku. U snu očito razumijem tekst, dešifriram ga, osvajam i, osjećam, otključavam najdublju njegovu bit, sve dok se u nekom času ne probudim. Materijalnost teksta, vrsta poteza ili sloga, njegova utvara, još je uvijek opipljivo prisutna. No s buđenjem je, naravno, nestala, posve iščiljela mogućnost razumijevanja i tekst je, treba li reći, odjednom posve nečitak, iz njega ne pamtim niti jednu jedinu riječ; taj tekst s prodorom jave prestaje biti tekstom i pretvara se u svoju sliku, u zmijsku košuljicu, napuštenu ljušturu hrušta.
San o djedovoj narkomaniji
Bio je štamparski radnik, moj djed po majci, zanatlija starog kova. U fušu rada u štampariji Slobodne Dalmacije i kasnije, u penziji, kaširao je slike i diplome, izrađivao ukrasne kutije, uvezivao jelovnike, doktorske disertacije i zbirke najdražih viceva. Jedan od njegovih alata bio je etui s više šprica i igala različite debljine, kojima se ljepilo – kola – nanosi na hrptove i slične nepristupačne površine. A tada, na samom izmaku osamdesetih godina, moj rodni Gotham poput toplinskog vala preplavljivala je hladna ugoda heroina. Prozor lijevo od visokoprizemnog okna moje dječje sobe pripadao je dileru Dami i bio non-stop otvoren, mršavim mušterijama obuzet izlog njegovog uvozno-izvoznog poduzeća, dok je prozor desno gore, na prvom, pripadao dileru Peri, ocu moje tadašnje prijateljice. Kada sam, u jesen 1990., krenuo u školu, kao mali vojnik spremno se uputio ususret močvari birokracije i bizarnih računskih operacija, papagajski su mi ukućani ponavljali da ni pod kojim uvjetima od njih ne uzimam ništa, pa bila to i obična olovka, ni pod razno i nikad ništa od Dame, Pere ili neke od svih onih prozirnih, nestvarnih utvara koje, očaj nastranu, ionako nisu imale ništa da ponude. Normalno da sam, otkrivši na dnu kožnate torbe u spremi alat – za kojim sam tih godina, istina, bio u neprestanoj i grozničavoj potrazi – istog časa spoznao istinu prestrašnu da bude pretočena u riječi: činjenicu da mi se dida drogira.
Moja tajna, tajna moja i djedova, mučila me toliko da je svoj izraz mogla pronaći samo u skliskoj logici sna. Slika te rabote u tom je snu međutim nevjerojatno čista, jer o samom procesu konzumacije tada nisam mogao previše znati. Tek su prostori mojih igara, park ispred zgrade, liftovi, stubišta i parkiralište, bili popločani iskorištenim špricama, iglama za koje sam dobro znao da su narkomanske i s kojima mi je bilo strogo zabranjeno interferirati. Kao da bi šestogodišnjak, dotad već temeljito tretiran penicilinom, u sličnoj igli mogao vidjeti drugo do neprijatelja, nezgodne bedrene boli… Glavnu ulogu u snu imao je dakle sam pribor, njegova pojavnost, jednostavna no fina mehanika, a djed se pojavljivao kao vrsta nepokretnoga pokretača, odsutnog, sjene, jedne dibidus i beznadežno zalutale narkomanske aveti. Istovremeno, njegov se odnos prema meni i ukućanima nije promijenio, i to je također bilo vidljivo u snu: djed nikada nije bio prijetnja, bio je ugrožen. U to vrijeme naprosto nisam znao kako da pristupim problemu, kako da pomognem. Rastrgan, kao proljećem ili olujom odrastanja iscrpljen i iznutra mučno lomljen, probudio sam se.
