“Psihoza je poput sna”, kaže Lauren, “stanje koje prepoznajem kao nestvarno, ali ga osjećam uvjerljivijim od stvarnosti.” Već neko vrijeme pratim njene edukacijske snimke na Youtubeu. Ima tridesetak godina, muža i djecu, diplomu s koledža, i dijagnozu šizofrenije. “Moje noćne more su oko mene”, kaže. Glas joj drhti dok govori, ali nikad se ne slama. Nedavno je obrijala glavu i sad djeluje sigurnija u sebe, premda joj u akvamarinski plavim očima još stanuje neki zaleđeni užas, kao da je dugo boravila u podzemlju u kojem je, usred najgušće tame, pronašla vodu tako bistru da se ne da opisati riječima.
Popis stanovništva
Pokrivam se preko glave. Tu, ispod sklopljenih kapaka, moja je rodna kuća drugačija. Prolazim terasom do ulaznih vrata, mnogo puta, i svaki put kad prođem, vidim svoju mamu kako sjedi za stolom s gostima. Ne vidim lica tih ljudi, ali sasvim jasno prepoznajem izraz na maminom licu. Gleda me s čuđenjem i nelagodom, strogo i s blagim sažaljenjem. Znam da bih se trebala pogledati u ogledalo u hodniku, ali odgađam taj trenutak. Naposljetku vidim: lice mi je prekriveno bijelim gipsom, ispod kojeg se, na mjestu usta, nazire plosnata kutija. Ulazim u svoju sobu i odlamam kutiju. Mrvim gips prstima. U rukama mi se pojavljuje Adelein najnoviji album. “Jebena Adele!” vičem, prigušeno, da me gosti ne mogu čuti. “Ovo je kao ‘slučaj Shakira’ iz dvije i neke!” vičem na nekog neodređenog, a najviše sama na sebe. “Zar u ovoj kući nitko ne zna kakvu glazbu volim?”, protiskujem kroz grlo koje se već posve stislo. Izlazim u hodnik da se obračunam s obitelji, ali vrata koja me okružuju su potpuno nepoznata. Otvaram jedna od njih i ugledam neku ženu. “Došla sam radi popisa stanovništva”, kažem. “Ti da ćeš mene popisati”, kaže ona s opipljivom mržnjom. “Ja sam lektorica”, kaže tonom stroge učiteljice, “i vidjela sam sve što si pisala. Ne možeš napisati žutonarančasta, nego svijetloplava. Ne možeš napisati svježecrveno, nego prljavobijelo.” Vraćam se u svoju sobu jer znam da sad moram opet ići u školu. Biram što ću obući, ali izbora je toliko da mi se plače. U ormaru neprestano pronalazim novu, posve nepoznatu odjeću. Najlonke navlačim tako očajnički da se na njima stalno pojavljuju ogromne rupe. Hvata me panika. Toliko toga još moram naučiti, a škola će se zatvoriti prije no što se uspijem odjenuti. Uspijevam naposljetku navući plave najlonke i ružičastu mini-suknju na bijele točkice. Mamina glava proviruje iza vrata. “Čija ti je to suknja”, kaže, “ne možeš takva vani. Pada kiša.” Sjedam na krevet, paralizirana, jer se bojim da neću više nikada uspjeti naći odjeću u kojoj ću moći izaći iz ove sobe. Moja me sestra zove kroz prozor. “Dođi da vidiš mačku”, kaže. U našem dvorištu ne pada kiša, ali brzo zaboravljam da mi je mama lagala. Na makadamskom putu vidim dijete, plavokosu djevojčicu od dvije ili tri godine. Ona je kći mog prijatelja iz djetinjstva, Ivana, znam to iako sam posve svjesna da Ivan ima samo jednog sina. Moja sestra se dovikuje s djetetom s velike udaljenosti, kao da se radi o nepredvidivoj životinji. “Dođi da te zagrlim!”, viče joj. “Neću”, kaže djevojčica ozbiljno, kao da je pokušava urazumiti, “nisam ja takva djevojčica.”
“Razlika između psihoze i sna”, kaže Lauren, “jest u tome što se iz sna moguće probuditi.” Treba mi sve više vremena da se razbudim, Lauren. Pred mojim kratkovidnim očima stvarnost ostaje mutna dugo nakon buđenja. Osjećam veliko olakšanje kad se, nakon utiskivanja kontaktnih leća, svijet uvijek iznova pojavi, a ipak mi je taj čin ponekad nelagodan. Tamno podzemlje sna pokušava me zadržati. Gledaj, kaže tama u koju krišom gledam dok perem zube i jedem zobene pahuljice, gledaj i vidjet ćeš neopisivo bistru vodu koja je u mojoj srži.
Veliko olakšanje
Zatvaram oči i gledam: tu je neka socijalistička zgrada u kakvoj nikad nisam živjela, a ipak sam uvjerena da je moja. Dugo, danima, možda i mjesecima, vozim se liftom gore-dolje, dočekujući ljude koji stalno ulaze i izlaze i pokušavaju me nagovoriti da odselim s tog mjesta. Znam da je u stanu u kojem živim jednom ubijena neka djevojka, a ipak ulažem veliki napor da ga se domognem. Kad naposljetku uspijem ući u njega, vidim da se nalazim u devetnaestostoljetnoj zgradi u centru u kakvoj zaista živim. Kroz balkonska vrata gledam leđa mog tate koja nestaju u magli. Znam da me s pravom napušta, iako ne znam što sam skrivila. Pokušavam zatvoriti vrata za njim, ali nikako ne uspijevam jer puše snažan vjetar praćen kišom. Ako ih ne zatvorim, osjećam, tata je u opasnosti. Kad shvatim da neću uspjeti, izlazim van, idem za njim i dozivam ga. Dolazim do vrta koji nalikuje vrtu ispred moje rodne kuće, ali je prebojan u modru i žutu boju kao na ekspresionističkoj slici. U kući je posve nepoznat prostor. Na kauču, pod zidovima na kojima se pod velikim pukotinama naziru cigle, sjedi Severina. “Ovo je stan mog bivšeg”, kaže ona, “ali ja ne znam kako izaći odavde.” Tata me gleda s druge strane dnevnog boravka. “Pogledaj te pukotine”, kaže mi, “želi umriti jadnica.” Ne znam kako da utješim Severinu. “Imam nešto za tvog sina”, kažem, i otvaram plavu plastičnu vrećicu u kojoj se ne nalazi ništa. “Nađi nešto bolje”, kaže tata. Pokušavam naći bolji poklon među predmetima u sobi, ali ne uspijevam ih jasno vidjeti. U prostoriju ulaze dva jako nabildana tipa koji skupljaju komade odjeće razbacane po podu, zastajući svako malo da im mogu promotriti nauljene mišiće. Iza njih dolazi nabildana žena koja nalikuje muškarcima, samo što ima kovrčavu plavu kosu, ruž na usnama i suknju, i nosi uredno posloženo čisto rublje na rukama. “Oprala sam ti robu”, kaže. Sretna sam što me oslobodila obaveze, ali ipak osjećam nelagodu jer je dirala moju odjeću bez dopuštenja. “Koji su ovo?” pitam svoju sestru koja se odjednom našla pokraj mene. “Pusti ih”, kaže ona, “kupila sam ti oksfordice koje toliko želiš”. “Nisu to oksfordice”, kažem gledajući ružne cipele s napadnom trakom, “to si uzela u Caritasu.” Ona se naljuti i povuče me za ruku. Dolazimo do željezne ograde o koju je oslonjen Urban. Ona mu pokaže cipele. “Da, to su oksfordice”, potvrdi Urban, okrene se i zagleda u vodu pod ogradom. “Eto vidiš”, kaže sestra. Primjećujem da na traci koja krasi cipele nešto piše. Primičem tekst očima i prepoznajem jednu od svojih pjesama. “Žao mi je da sam to ikad napisala”, kažem. “Zato si sad zvijezda”, kaže sestra i pruži mi svjetlucavi gimnastički kostim u lila boji. Vidim veliki ponor na čijem je dnu odskočna daska. “Možeš ti to, Simone Biles”, kaže nečiji glas. “Ne riskiraj”, kaže Lauren zabrinuto, “jednom će te dolje dočekati voda. Nećeš ti moći izreći tu bistrinu.” Navlačim kostim, zalijećem se u rupu i odskačem, još jednom, ravno u svijest.
