Beka Adamašvili napisao je roman koji je, kako neki strani mediji prenose, postmodernistička „Alisa u zamlji čudesa“. Za ovoga gruzijskog pisca, blogera, scenarista i copywritera zemlja čudesa su književni žanrovi, a Alisa je – malo morbidno, ali jako intrigantno – sama Smrt. Naime, protagonist Memento Mori shvaća da se nalazi u postmodernističkom romanu čiji autor kani ubiti sve likove. Kako bi se spasili, moraju prijeći u sigurnije epohe i predvidljivije pravce te ovladati zakonima žanra. Memento Mori mobilizira Mateja, Leu i profesora Arnoa. „Glavno je da smo se svi okupili, a budući da u knjizi nema drugih glavnih likova, možemo odmah prionuti na posao.“
Vanserijska dosjetljivost
Ispreplitanje jednostavnih karakterizacija ovih četvero jahača apokalipse (pseudofeminizam, nepromišljena zaljubljenost, znanstvenička taština) prožima se s brojnim rodovima, žanrovima, djelima i epohama (dnevnički zapisi, znanstvena fantastika, vic, Biblija, strip, basna, enciklopedijski članak, bajka, krimić, ljubić, reklamni diskurs, drama…). U svemu tomu, međutim, protagonisti često djeluju kao prevareni turisti, kao da ih je pripovjedač/autor smjestio u okvirnu priču samo kako bi opravdao svoju domišljatost. Mjestimično, dosjetljivost mu je vanserijska, prepoznatljiva u sitnicama („Solva su joj se miejšala.“), kreativna i na idejnoj (,,Od djetinjstva je sanjao da promijeni povijest. Međutim, jedino što je uspio promijeniti bio je njegov san“) i na izvedbenoj razini („Imala je jednu mačku. Crnu. Čudnog imena Eyed Peas.“), često riskantna (,,Htio je otvoriti trgovački centar s imenom Juda i sa sloganom prodajemo samo najbolje!“) ili aluzivna („I Matej je, sa svoje strane, velikodušno odlučio da intimne detalje toga erotskog događaja opiše samo u svojim bilješkama pa priča o goloj guzi stisnutoj uz prozor nije stigla dalje od anala.“). No od te silne želje za šegama i šalama, neka mjesta na kojima bi se ovjerila autorova virtuoznost i dubinsko poznavanje žanrova, ostala su neispunjena: primjerice, nejasno motivirano pojavljivanje planeta Kimkardash, suvišno objašnjavanje općepoznatih pojmova u fusnotama, uvođenje i neprivođenje pojedinih zapleta među likovima jasnome kraju, iako epizoda to zahtijeva.
Smrt pripovjedaču – i pripovjedač smrti – unatoč brojnim rukavcima priče ipak prilaze samo iz jednog ugla; ugla dovitljivosti i vrckavosti. Ono što nedostaje jest karakterizacija smrti temeljena na sentencioznijem promišljanju, iznalaženje njezine punokrvnosti kad se pronađe u pojedinim žanrovima u kojima se to od nje očekuje – primjerice, u drami, koja uspijeva povezati Shakespearea, Čehova i teatar apsurda, pobjegne se u šale, a iz šala u novo poglavlje, novi žanr, bez pojašnjenja tranzitnog mehanizma. Memento Mori čita svjetske autore koji su svojim pisanjem o smrti htjeli postati besmrtni, promišljajući o patetičnosti i narcisoidnosti njihovih poteza (Mann, Zusak, Saramago, Christie…). Neodoljivo takav pristup podsjeća na Adamašvilijev prvijenac – roman Bestseler (2014) – u kojemu se autore poznatih svjetskih djela podvrgava metodama mučenja kojima su oni ubijali svoje književne likove. I sam se u ovoj knjizi, kroz prizmu lika Lee, osvrće na problem autoplagiranja, i to u trenutku kad ona samu sebe podsjeti na „jedan ženski lik iz romana Bestseler“.
Smrt pripovjedaču – i pripovjedač smrti – unatoč brojnim rukavcima priče ipak prilaze samo iz jednog ugla; ugla dovitljivosti i vrckavosti. Ono što nedostaje jest karakterizacija smrti temeljena na sentencioznijem promišljanju
Gomila referenci
Forma svakako dominira nad sadržajem, no pitanje je jesu li autorski postupci spram prve zamisli romana dekonstrukcijski ili destrukcijski. Na prvih nekoliko stranica knjiga zaista obećava: upoznajemo pripovjedača – Smrt. Ona se smješta u interijer svoje spavaće sobe, pokazuje nam ured ukrašen polaroidnim dosjetljivim ilustracijama (npr. „Ja u Veneciji“), prisjeća se anegdote dugotrajnog lovljenja Metuzalema, ali i svoga najvećeg propusta – dana kad je zaspala, a trebala je prije ejakulacije srčanim udarom ubiti Hitlerova oca.
Već u sljedećem poglavlju („Još jedan prolog“) naracija se učestalo prekida pripovjedačevim opaskama kojima nadzire tekst i svoje likove, ali i preduhitruje, tj. intuitivno slijedi čitatelja u njegovim promišljanjima. Naime, taman pri pomisli na predugačak opis pogleda s prozora, pojavljuje se razmišljanje o problemu dugačkih i dosadnih književnih opisa koje valja dokidati. Dosadu pripovijedanja nastoji se suzbiti gomilom referenci na svjetsku literaturu… Proust, Bulgakov… iako svjestan toga da čita… Virginia Woolf, Camus… takav tip knjige… Defoe, Cervantes, Shakespeare… i unatoč angažiranu čitanju… Hemingway, Beka Adamašvili, Ezop… toliko aluzija s vremenom postaje naporno… Dostojevski, Etgar Keret, Eshil… čak i kad se umiješa… Keanu Reeves, Johnny Depp… zabavna kultura… Robert de Niro, Taylor Swift, Kim Kardashian, King Kong. „U trenu je pripovijedanje postalo paralelno.“
Već i najava s naslovnice („Dobitnik Europske nagrade za književnost“), kao i prva poglavlja, jamče intertekstualno-popkulturno-postmodernističku mozgalicu obogaćenu brojnim opaskama i metatekstualnim elementima popularne i visoke kulture. No već nakon 20-ak stranica, čitanje postaje zamorno, sadržaja (unatoč uvođenju novih plošnih likova) eksponencijalno ponestaje, a copywriterskih je fora suviše. Nacizam kao svjetski simbol masovne smrti mnogo se puta sporadično pojavljuje u djelu, ali u želji za silnim dosjetkama i preuzimanjima rizika na pogrešnim mjestima dolazi do gaženja preko ruba korektnosti, pa i dobrog ukusa (npr. polaroidna fotografija Smrti na kojoj ona, zagrljena s Hitlerom pred nacističkom zastavom komentira „Ja na razgovoru za posao – primili su me“). Osim toga, možda bi za buduća djela bilo dobro malo pomnije profilirati ciljanu publiku: ovdje je zanimljiva ideja praćena relativno općepoznatim eksplicitnim referencama umotana u nelinearnu naraciju. Čitatelju željnom angažiranog pristupa tekstu možda će pripovijedanje djelovati idejno repetitivno, a široj masi kompleksna forma generalno neće biti privlačna.
Forma svakako dominira nad sadržajem, no pitanje je jesu li autorski postupci spram prve zamisli romana dekonstrukcijski ili destrukcijski
Nekad je manje više
Ipak, neosporno je to da je Adamašvili prepoznat i vrlo inovativan; kreativan milenijalski um koji sjajno dijagnosticira slijepe pjege apsurda u kojem kao društvo živimo, da se brojnim pogođenim referencama ovjerava kao poznavatelj svjetske književnosti, glazbe i filmova, da o autorstvu razmišlja hrabro, izvan šablonskih okvira. Odabirom atraktivnih tema i njihovih dosjetljivih obrada, ovaj bi gruzijski pisac mogao nastaviti ispunjavati svoj potencijal, biti zamjećivan i nagrađivan za svoju inovativnost te prevođen i čitan na brojnim svjetskim jezicima.
Iako su reference i njihovo dešifriranje plodno tlo za daljnje razvijanje autorskoga glasa, nekad je manje više, iliti suze su u redu, ali ne valja presoliti. Možda sam drugi dio rečenice ukrala, a možda je to samo intertekstualnost, „plagijat umotan u pametne riječi, pozivanje na sadržaje iz drugih djela“.
