Portal za književnost i kritiku

Pjesnička obljetnica

Skica za portret: Edith Södergran

Puno je stoljeće prošlo od smrti jedne od najznačajnijih europskih pjesnikinja, proslavljene vjesnice modernizma Edith Södergran. Okrugla obljetnica povod je da ovu kod nas nedovoljno poznatu skandinavsku autoricu predstavimo domaćoj publici, uz izbor pjesama u prijevodu Željke Černok
Portret: Edith Södergran
Zbirka je dočekana na nož, smatrali su je arogantnom jer se stavila uz bok važnim pjesnicima tog vremena, koji su svi bili ugledni stariji muškarci. A onda se pojavila ona – žena – srušila sve konvencije i još se usudila tvrditi da dobro piše

 

Sto je godina prošlo od smrti Edith Södergran, koju već uobičajeno drže jednom od najvažnijih europskih pjesnikinja s početka 20. stoljeća. Pripadala je švedskoj manjini u Finskoj, i pisala je na švedskom jeziku. Njena inventivna poezija bavi se temama koje su bile neuobičajene za to doba, a slobodan stih i prozračna forma koju je koristila učinile su je neshvaćenom za života. Danas se utjecaj Edith Södergran može iščitati kod mnoštva europskih pjesnika, pa tako i kod najmlađe generacije nordijskih pisaca. Pjesme su joj prevedene na četrdesetak jezika i smatraju se pretečama  modernizma u europskoj književnosti. Njezin utjecaj na finski i nordijski modernizam i danas je veliki predmet istraživanja i tema bezbrojnih akademskih tekstova i knjiga. Ove godine, povodom obilježavanja okrugle obljetnice, objavljen je čitav niz značajnih knjiga: od polu-memoarskih osobnih posveta Edith do impresivnog novog izdanja njezinih izabranih pjesama pod naslovom Svijet je moj. Poezija je popraćena nedavno pronađenim fotografijama koje je Edith snimila na svojim putovanjima i na odmorima na finskom ladanju, na koje je često bivala prisiljena zbog lošeg zdravlja. Tankoćutne fotografije prirode, seljana i majke pružaju dodatnu dimenziju njezinim stihovima.

Revolucija i smrt

Rođena je 1892. u Sankt Peterburgu kao jedino dijete u imućnoj obitelji koju su zauvijek obilježili revolucija i smrt: smrt djece koju su roditelji imali iz drugih brakova, smrt jedine usvojene kćeri, a onda i smrt oca alkoholičara od posljedica tuberkuloze kad je Edith bilo četrnaest godina. Dvije godine kasnije i njoj je dijagnosticirana tuberkuloza i Edith je prisiljena prekinuti školovanje u kojem je uživala i godine koje slijede provesti u Švicarskoj na liječenju. Taj će je dugotrajni boravak u inozemstvu zauvijek obilježiti; bit će to vrijeme kulturnog uzdizanja i pravi početak njezine književne karijere, ali istovremeno i život u zatočeništvu sanatorija i bolesti od koje je u to vrijeme – početkom 20. stoljeća – 80 % oboljelih umiralo. Po povratku u Finsku Edith šalje svoju prvu zbirku pjesama u uglednu izdavačku kuću Schildts i 1916. godine zbirka izlazi iz tiska dočekana pohvalama, poglavito helsinškog tiska koji je u njenoj poeziji iščitao dolazak novog vremena, ali i porugama (jedne su novine opisale zbirku kao “pjesme neke luđakinje”).

Njezine pjesme nisu slijedile tradicionalnu formu. Bile su pune zaigranih obrata, izmaštanih krajolika i ponavljanja i bavile se temama sreće, smrti, boli i ljepote. Jedna od njenih danas najpoznatijih pjesama „Vierge moderne“ iz te je prve zbirke i tematizira jake žene – tema kojoj će se Södergran uvijek iznova vraćati – žene koje krče vlastiti put i odbacuju muški način gledanja na svijet i ljubav. Uzore za svoju poeziju pronalazila je u ruskim bajkama, ali i modernim pjesnicima simbolizma i ekspresionizma. Velik je utjecaj na nju imao i Nietzsche, te nedvojbeno, politički potresi i ratovi koji su uslijedili i u kojima je njezina obitelj izgubila svo svoje bogatstvo i bila prisiljena živjeti vrlo skromno.

Žena koja dobro piše

Njena druga zbirka objavljena je 1918. godine i sadržavala je uvod u kojem Edith piše: “Moja se samouvjerenost temelji na tome što sam otkrila vlastitu veličinu. Ne priliči mi da se učinim manjom nego što jesam.” Zbirka je dočekana na nož, smatrali su je arogantnom jer se stavila uz bok važnim pjesnicima tog vremena, koji su svi bili ugledni stariji muškarci. A onda se pojavila ona – žena – srušila sve konvencije i još se usudila tvrditi da dobro piše. Ali neki od najvažnijih kritičara bili su na njenoj strani. U to se doba počela dopisivati s najvećim finskim pjesnikom Elmerom Diktoniusom koji je na kraju postao njen najodaniji prijatelj. Samo pet mjeseci kasnije objavila je i treću zbirku pjesama, te knjigu aforizama. Njezina posljednja zbirka objavljena je 1920. godine, i tu su teme i dimenzije kozmičke: sunce, zvijezde i smrt, svemu se osjeća bliskom. Čitatelj dobiva dojam da se autorica suočila sa svojom sudbinom i motivi smrti i umiranja česte su teme. Nakon te knjige, Edith je odlučila prestati pisati poeziju. Osjećala je da se sve više okreće kršćanstvu i antropozofskim tekstovima kao novim duhovnim načinom gledanja na svijet i smatrala da to nije moguće obuhvatiti poezijom.

Umrla je 1923. godine na Ivanje, iscrpljena tuberkulozom i španjolskom gripom. Prije smrti uništila je mnogo svojih pjesama i pisama, ali majka je nešto uspjela spasiti, među ostalima i pjesmu „Zemlja koje nema“, koja će kasnije postati jedna od njezinih najpoznatijih pjesama. Posthumno joj je objavljena zbirka s tim sačuvanim, te starijim neobjavljenim pjesmama. To je bila prva njezina zbirka koja je dočekana pozitivno, možda zato što je svojim pisanjem za časopis Ultra u međuvremenu postala poznatija javnosti, a možda i zato što su se vremena promijenila. Književna je elita ipak shvatila njezinu veličinu. Pjesme iz ovog izbora poredane su kronološki.

 

Vidjela sam drvo…

Vidjela sam drvo koje je bilo veće od svih drugih
i prepuno nedohvatljivih češera;
vidjela sam veliku crkvu s otvorenim vratima
i svi koji su izlazili bili su blijedi i jaki
i spremni umrijeti;
vidjela sam ženu koja je nasmiješena i našminkana
stavila svoju sreću na kocku
i vidjela sam da je izgubila.

Krug,
u koji nitko ne može ući,
zatvara se.

Ja

Ja sam stranac u ovoj zemlji,
koja leži duboko ispod pritiska mora,
sunce zaviruje unutra zrakama koje kruže
dok mi zrak struji kroz ruke.
Rečeno mi je da sam rođena u zatočeništvu č –
ovdje nema meni poznatih lica.
Jesam li kamen bačen ovamo na dno?
Jesam li voće preteško za svoju granu?Ležim i drijemam u podnožju drveta koje šumi,
kako da se popnem po tom glatkom stablu?
Gore se dodiruju razgranate krošnje,
tamo želim sjediti i pogledom tražiti
dim iz dimnjaka moje domovine…

Vierge moderne

Ja nisam žena. Ja sam srednji rod.
Ja sam dijete, paž, drska odluka,
ja sam nasmijana zraka šarlahnog sunca…
Ja sam mreža za sve pohlepne ribe,
ja sam posuda za čast svih žena,
ja sam korak prema slučajnosti i uništenju,
ja sam skok u slobodu i sebe…
Ja sam šapat krvi u muškarčevu uhu,
ja sam groznica duše, čežnja i ograničenje koje tijelo osjeća,
ja sam natpis na ulazu u novi raj.
Ja sam plamen koji poletno traži,
ja sam voda, duboka, ali hrabra samo do koljena,
ja sam vatra i voda u iskrenom i slobodnom odnosu…

Na sve četiri strane svijeta

Nijedna ptica ne doluta ovamo u moj sakriveni kutić,
nijedna crna lasta ne donosi čežnju,
nijedan bijeli galeb ne najavljuje oluju…
U sjeni stijena moja divljina stražari,
spremna da pobjegne i na najmanji šum koraka koji se približavaju…
Moj je svijet bez zvukova i modar, blagoslovljen bio…
Imam vrata na sve četiri strane svijeta.
Imam zlatna vrata prema istoku – za ljubav koja nikako da dođe,
imam jedna vrata za dan i druga za sjetu,
imam i vrata za smrt – ona su uvijek otvorena.

Dvije boginje

Kad si vidjela lice sreće, ostala si razočarana:
Usnula i opuštenih crta lica,
zar je ona ta kojoj se najviše mole i koju najčešće spominju,
ta najmanje poznata od svih boginja,
ona koja vlada nad lukama bez vjetra,
vrtovima u cvatu, beskrajnim sunčanim danima,
i odlučila si da joj nikada nećeš služiti.

Ponovno ti se približava bol duboka pogleda,
ona koju nikada ne zoveš,
najpoznatija i najmanje shvaćena od svih boginja,
ona koja vlada olujnim lukama i brodovima koji tonu,
ljudima u vječnom zatočeništvu,
teškim kletvama koje žive s djetetom u majčinoj utrobi.

Ljubav

 

Moja je duša bila odjevena u svjetloplavo boje neba;
ostavila sam je na stijeni pored mora
i gola ti došla u obliku žene.
I kao žena sjela sam za tvoj stol
i popila vino i udahnula miris ruža.
Smatrao si me lijepom i podsjećala sam te na nešto što si vidio u snu,
sve sam zaboravila, zaboravila sam svoje djetinjstvo i svoju zemlju,
jedino što sam znala je da me tvoje milovanje zarobilo.
A ti si nasmiješen uzeo zrcalo i rekao mi da se pogledam.
Vidjela sam da su mi ramena napravljena od tkanine koja se zgužvala,
vidjela sam da je moja ljepota bolesna i da ne želim ništa drugo do – nestati.
O, zagrli me tako čvrsto da ništa ne trebam.

Ljepota

Što je ljepota? Pitajte bilo koga –
ljepota je svako izobilje, svaki sjaj, svaka raskoš i svako veliko siromaštvo;
ljepota znači biti ljetu vjeran i gol do jeseni,
ljepota je perje papagaja ili zalazak sunca koji proriče oluju;
ljepota je oštra crta lica i samo tebi svojstven ton glasa; ja sam,
ljepota je veliki gubitak i šutljiva pogrebna povorka,
ljepota je lagana igra svjetlosti koja probudi zapuh sudbine;
ljepota znači biti senzualan poput ruže
ili sve oprostiti zato što sunce sja;
ljepota je križ koji je fratar odabrao ili biserna ogrlica koju je dama dobila od ljubavnika:
ljepota nije rijedak umak u kojem se pjesnik servira,
ljepota znači voditi rat i tražiti sreću,
ljepota znači služiti višim silama.

Život

Ja, vlastita zatočenica, kažem:
život nije proljeće, odjeveno u svjetlozeleni baršun,
niti milovanje koje tako rijetko doživimo,
život nije odluka da odemo
niti dvije bijele ruke koje nas zadržavaju.
Život je onaj tijesni prsten koji nas drži zatočene,
nevidljivi krug koji nikada ne napuštamo,
život je sreća koja nas za dlaku izbjegne
i tisuće koraka koje se ne usuđujemo napraviti.
Život znači prezirati sebe
i nepomično ležati na dnu bunara
i znati da gore sja sunce
i zlatne ptice lete nebom
dok dani prolijeću brzo poput strelica.
Život znači kratko mahnuti na pozdrav i otići kući spavati…
Život znači biti stranac samome sebi
i nova maska za svaku novu osobu.
Život znači nehajno se odnositi prema vlastitoj sreći
i odgurnuti od sebe jedini trenutak,
život znači vjerovati da si slab i ne usuditi se.

Trijumf što postojim…

Čega se bojim? Ja sam dio vječnosti.
Dio sam velikih sveobuhvatnih snaga,
usamljeni svijet usred milijuna drugih svjetova,
poput prvorazredne zvijezde koja se ugasi posljednja.
Trijumf što živim, trijumf što dišem, trijumf što postojim!
Trijumf što osjećam kako mi ledeno vrijeme teče žilama
i slušam tihu rijeku noći
dok stojim na planini pod suncem.
Hodam na suncu, stojim na suncu,
ne znam ni za što drugo nego za sunce.

Vrijeme – prevrtljivica, vrijeme – razaračica, vrijeme – zavodnica,
stalno smišljaš nove spletke,
tisuće stvari koje mi brane živjeti
poput sitnog zrna,
poput zmije koja vijuga
poput stijene u moru?
Vrijeme – ti ubojico – kloni me se!
Sunce mi ispunjava grudi slatkim medom sve do vrha,
i kaže: sve će se zvijezde jednom ugasiti
ali uvijek sjaju bez straha.

Ne sakupljajte zlato i dragulje

Ljudi,
ne sakupljajte zlato i dragulje:
ispunite svoja srca čežnjom
koja gori poput užarena ugljena.
Ukradite rubine iz anđeoskih pogleda,
napijte se hladne vode iz vražjeg jezera.

Ljudi,
ne sakupljate bogatstva
koja će od vas učiniti prosjake;
sakupljajte bogatstva
koja vam je dala najviša sila.
Poklonite svojoj djeci ljepotu
kakvu ljudsko oko još nije vidjelo,
poklonite svojoj djeci snagu
da provale kapiju nebesku.

Ruže

Svijet je moj.
Kuda god pošla
bacam ruže svima.
Umjetnik voli svako mramorno uho
koje čuje njegove riječi.
Gdje je moja bol, moja tuga?
Sve se srušilo:
ja pjevam.
Tako se iz sretnih grudi izdiže veliki hvalospjev boli.

Instinkt

Moje je tijelo misterij.
Dokle god ta krhka stvar živi
osjećat ću njegovu moć.
Oslobodit ću svijet.
Zato krv Erosova teče u mojim usnama
a zlato Erosovo u mojim umornim kovrčama.
Trebam samo baciti pogled,
umorno ili nevoljko: i svijet je moj.
Dok umorna ležim u svom logoru,
znam: u svojoj umornoj ruci držim sudbinu svijeta.
Sila je ta koja mi titra u cipeli,
sila je ta koja mi pomiče nabore haljine,
sila je to kojoj nema kraja,
ona stoji pred vama.

Tijelo jake osobe

Znam, znam da ću pobijediti.
Kako god me zvali,
tko god da me čeka,
ja sam zvijezda budućnosti.
Probudila sam se na prastarom tronu,
prekrasne su ruke raširile
svilene marame poda mnom.
Misterij mi teče u žilama.Misterije, vidim da si tu, a ja, antimistik, neprijatelj duhova.
Misteriji nemaju jasnih granica, misteriji nemaju imena,
misterij se izdiže iz tijela jake osobe
kad se ona slijepo zaleti i krene.

Slutnja

Oh ti najčudesnije od najčudesnijega, moje tijelo,
kako znaš da imaš moć?
Ova je ruka ono što stoljeće treba.
Munja živi u mojoj ruci i jednog će dana bljesnuti,
ljudi će vidjeti njen plavi sjaj i shvatiti.
Ja sam samo jedna među ljudima i drugi su jači od mene,
ali ja sam onaj štit u kojemu će ljudi vidjeti
da sam srž i karika koja sve drži na okupu.

Posjet u bolnici

Donosim ti jednu rascvjetalu granu
iz velike proljetne šume.
Gledaš je bez riječi
bolesnim, dubokim pogledom
i vidiš kristaliće svjetlosti.
Bez riječi se nasmiješiš
jer ovo će proljeće zaobići tvoje srce.
Nemamo si više ništa za reći.

Princeza

Princeza dopušta da je se miluje svake večeri.
Ali onaj koji je miluje samo utažuje vlastitu glad
dok je njezina čežnja sramežljiva mimoza,
bajka koja širom raširenih očiju gleda stvarnost.
Novo milovanje ispunilo joj je srce gorkom slatkoćom,
a tijelo ledom,
ali srce je htjelo još.
Princeza je poznavala tijela, ali tražila srca;
jer još nije vidjela drugo srce osim svojega.
Princeza je bila najsiromašnija u cijelom kraljevstvu:
puno je predugo živjela samo od iluzija.
Znala je da joj srce mora umrijeti i biti smrvljeno
jer ga istina izjeda.
Princeza nije voljela crvena usta,
bila su joj strana.
Princeza nije prepoznala te pijane oči iz kojih se nazirao led.
Svi su bili zimska djeca,
dok je princeza bila s krajnjeg juga
i nije posjedovala ni hirove,
ni okrutnost, ni opsjene, ni lukavost.

Ništa

Budi mirno, dijete moje, ništa ne postoji,
i sve je to što vidiš: šuma, dim i bijeg sjenki.
Negdje daleko u nepoznatoj zemlji
postoji plavije nebo i jedan zid s ružama
ili palma i topliji vjetar –
i to je sve.
Ne postoji ništa više od snijega na borovoj grani.
Ne postoji ništa za poljubiti toplim usnama,
a i sve usne se s vremenom ohlade.
Ali ti, dijete moje, kažeš da je tvoje srce moćno,
i da je živjeti uzalud, manje nego umrijeti.
Što će ti smrt? Osjećaš li kako mučnina širi svoju odjeću,
a i ništa nije odvratnije od smrti od vlastite ruke.
Trebali bismo voljeti duge sate bolesti
i tijesne godine čežnje
jednako kao kratke trenutke kad pustinja procvjeta.

Zemlja koje nema

Čeznem za zemljom koje nema,
jer umorna sam tražiti ono što postoji.
Mjesec mi srebrnim runama pripovijeda
o zemlji koje nema.
Zemlji u kojoj će nam sve želje biti čudesno ispunjene,
zemlji u kojoj će svi naši okovi spasti,
zemlji u kojoj ćemo ohladiti naša izranjavana čela
mjesečevom rosom.
Moj je život bio užarena iluzija.
Ali nešto sam pronašla i nešto istinski otkrila –
put do zemlje koje nema.
U zemlji koje nema
moj dragi hoda sa svjetlucavom krunom.
Tko je moj dragi? Noć je mračna
a zvijezde drhte u odgovor.
Tko je moj dragi? Kako mu je ime?
Nebesa se izvijaju u sve veće visine,
a jedno se čovječje dijete utapa u beskrajnim maglama
i odgovora ne zna.
Ali to je dijete ništa drugo do mudrost,
i pruža ruke iznad svih nebesa.
I odgovor stiže: Ja sam onaj kojeg voliš i kojeg ćeš uvijek voljeti.

Željka Černok diplomirala je engleski i švedski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prevela je više od sedamdeset knjiga sa švedskog i norveškog jezika, među ostalima djela Tove Jansson, Stiega Larssona, Frodea Gryttena, Hjalmara Söderberga, Linn Ullmann, Ingmara Bergmana itd. Za Treći program Hrvatskoga radija prevodi poeziju, piše osvrte o švedskoj književnosti i recenzira berlinsku kazališnu scenu. Godine 2022. dobila je nagradu Švedske akademije za svoj prevodilački rad

Today

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Kritika
  • Publicistika
  • Izdvojeno
  • Kritika
  • Poezija
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Kritika
  • Proza
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Strip
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Publicistika
  • Kritika
  • Proza
  • Glavne vijesti
Skip to content