„Pamtim one događaje koji donesu neku važnu promjenu. Mogla je to biti sitna i lična stvar, nakon koje više nisam bio ista osoba; ili veliki povijesni događaj, nakon kojeg ni svijet više nije bio isti.“, zapisuje na jednom mjestu svoje nove knjige Semezdin Mehmedinović, pisac koji je svoju poetiku izgradio na rubovima poezije i proze, fikcionalnog i nefikcionalnog, privatnog i javnog. Upravo ta „sitna i lična stvar“ koju spominje Mehmedinović, stavljajući je u istu rečenicu s velikim povijesnim događajem, čini „Male životopise“ kako su zapisi iz ove knjige bili naslovljeni dok su u tjednom ritmu izlazili na portalu Žurnal.
Ovo vrijeme sada knjiga je s jedne strane na kakvu smo od ovoga pisca navikli i kakvu smo s radošću iščekivali; genetski je i stilski ona vezana uz Me’meda, crvenu bandanu i pahuljicu (2017) ili pak Autoportret s torbom (2012), no istovremeno neke su se „sitne i lične stvari“ uistinu promijenile, pa je odmiču i u nekim drugim smjerovima. Minimalizam i svedenost na bitno, detalj, sliku, kondenziranu emociju, konstante su Mehmedinovićeve proze, no promatranje svijeta iz ovoga ‘vremena sada’ donijelo je svemu tome i neki novi filer, možda nešto malo tamniji no što bismo očekivali s obzirom na okolnosti. Semezdin Mehmedinović se, naime, prošle godine vratio u Sarajevo, zaokruživši na neki način svoju povijest selidbi i temu povratka kući kojoj je posvetio neke od svojih najboljih zapisa pisanih u egzilu, u Sjedinjenim Državama u kojima je nakon sarajevskog ratnog iskustva boravio od 1995. godine. Ta stvarna, biografska činjenica obojala je ton njegovih zapisa iz razloga što je pronašao nekog drugog sebe od onoga kojeg je prije dvadeset i pet godina tamo ostavio, sebe koji kao da se vratio u vlastitu prošlost, u vrijeme prije opsade i prije odlaska i treba se nanovo potražiti u prostoru i vremenu koji više nisu isti.
Márquez, Krasznahorkai, Hemon, Marko Vešović ili Almin Kaplan, nisu tu kako bi se naglasila velika slova na plakatu kojim se oglašava ova knjiga; oni su dio pripovjedačeve emotivne i intelektualne autobiografije, koja je melankolična i krhka, fragmentarna i propulzivna
U središtu je pozornosti, tako, ponovo pitanje identiteta koje je Mehmedinović propitivao u zapisima iz prethodnih knjiga, bez obzira bavio se vlastitim tijelom i bolešću, domom, bližnjima, knjigama, samoćama, traumama ili zaboravom koji prijeti da se zauvijek izgube sve one, teško sačuvane, krhotine identiteta koje brižno čuvamo čak i onda kada nam vanjski svijet jasno daje do znanja kako nas upravo one čine strancima. Određivao je Semezdin Mehmedinović sebe američkim egzilom, iskustvom sarajevskog rata i traumama koje iz njega nosi, vidio se kao stranac i bolesnik u zemlji koja nema milosti za slabe, kao suprug, otac i pisac koji je svjesno odabrao ostati u vlastitom jeziku, a sada kao da se treba odrediti nanovo, pronaći se u godinama iz kojih zapravo nikada nije izašao.
Stoga je Ovo vrijeme sada, poštujući unutarnju logiku knjige, spontano podijeljeno na zapise koji objedinjuju autorovu emotivnu i intelektualnu biografiju – one o vremenu prije rata, osamdesetima, one u kojima se evocira ratno vrijeme, američke godine i povratak kao ključna točka sadašnjosti u koju je usidrena vizura pripovijedanja. Ovako navedeno, sve skupa djeluje više mehanički no što uistinu jest. Jer, sva se ta vremena i svi ti identiteti, odnosno njihove krhotine, miješaju i spajaju na način koji ovu knjigu, uostalom kao i sve druge koje je ovaj autor napisao, čini vrhunskom literaturom.
Vremenske kapsule
Načelno bismo, dakle, mogli bismo reći kako je Ovo vrijeme sada sazdano od, tematski ili točnije rečeno vremenski, nekoliko tipova zapisa. Prvi se od njih tiču osamdesetih godina u Sarajevu u kojima pripovjedač, koristeći ali ne pretjerujući s metodom naknadne pameti, u sekvencama progovora o godinama vlastite mladosti, umjetničkog sazrijevanja, o ‘sitnim i ličnim stvarima’, prijateljima i akterima tadašnje umjetničke scene. Ono što valja primijetiti jest posvemašnji odmak od sentimentalnog autobiografizma u kojemu bi se imalo osjećala nostalgičnost za vremenima prije no što se u autorovom, ali i mnogim drugim životima dogodio ključan rez „velikih povijesnih događaja“. Konstantna je, naime, dvojnost pripovjedača (onoga tada i ovoga sada) i balansiranje između evokacije prošlosti i njezina tematiziranja iz vremena sadašnjosti. Jer nakana ovih tekstova u svakom slučaju nije dokumentaristička, daleko je od bilo kakvog bilježenja epizoda iz vlastita života koje bi imalo kakvu drugu namjeru od one da se promisli o mehanizmu sjećanja kao takvome i krhotinama vlastitog identiteta koje se njime konstruiraju i rekonstruiraju. „Sjećanje na događaj je kao slika na zidu, u različitim fazama svog života o njoj mislimo drukčije; i osjećamo drukčije“, vjerojatno je najtočnija definicija načina na koji Mehmedinović shvaća sjećanje i pisanje koje se na njemu bazira.
Druga skupina tekstova vezana je uz godine sarajevske opsade, no bavi se njezinim, na žalost uvijek rubnim manifestacijama; načinima na koji umjetnik pokušava odgovoriti na ruševine svijeta kakvog je ranije poznavao, a ti su načini – vjera u umjetnost koja mijenja i njezinu demokratizaciju kako bi u trenutku kaosa izašla iz svojih ograđenih niša i pokušala ono što je i u sretnijim vremenima velika iluzija. Treća je skupina tekstova smještena u vrijeme dok je boravio u SAD i pokušavao živjeti i raditi, svjestan kako se sama ideja doma promijenila ili bi se barem na nju, novu, trebalo naviknuti („I kamo god da dođem, ja neprestano stižem kući“) pronalaženjem tragova one stare. Postupak kojim se Mehmedinović u svim tim zapisima služi jest s jedne stvari stvaranje vremenskih kapsula u kojima su sačuvani neki trenuci, predmeti i neki ljudi, pri čemu hijerarhija nije po važnosti istih tih trenutaka i ljudi, nego po emotivnoj prtljazi koja je nakon njih ostala. Upravo su zato iznimno zanimljivi mini-portreti prijatelja i znanaca, kao i stvarnih osoba koje je susreo, jer oni nemaju funkciju koja bi ove zapise pretvarala u memoarsku panoramu određenog vremena i prostora. Dapače, susreti poput onoga s Gabrielom Garcíom Márquezom, čiju je skicu portreta napravio za slučajnog susreta, poklonio mu je, a ona je potom završila kod djevojke kojoj ju je Márquez poklonio dalje, nisu tu radi mistifikacije nekih drugih, nego radi demistifikacije sebe. „Imam strah od izmišljanja“, kako Mehmedinović zapisuje na jednom mjestu, jest osnova njegove poetike, objašnjenje hibridnosti njegova žanra, no istovremeno nije i priznanje kako je riječ o nefikcionalnom, čistom autobiografskom tekstu. Márquez, Krasznahorkai, Hemon, Marko Vešović ili Almin Kaplan, nisu tu kako bi se naglasila velika slova na plakatu kojim se oglašava ova knjiga; oni su dio pripovjedačeve emotivne i intelektualne autobiografije, koja je melankolična i krhka, fragmentarna i propulzivna. Upravo stoga taj odmak i odupiranje novinarstvu kao profesiji, zazor od prevođenja kao medija kojim vlastita pjesma ili priča postaje još nečija. Zazor od posredovanja stvarnosti koja nije provučena kroz mehanizam vlastita sjećanja, pamćenja i zaborava. Jedan od najboljih tekstova u knjizi, možda i zato što u njemu spaja riječ i sliku, tekst i ilustraciju, posvećen je preminulom slovenskom piscu i intelektualcu, u konkretnom zapisu prije svega prijatelju Alešu Debeljaku. „Razglednice za Aleša“, nacrtane i napisane u zamjenu za sve one stvarne koje nisu poslane, ne funkcioniraju samo kao oproštaj od prijatelja, melankoličan podsjetnik na prolaznost, već kao istinski spoj dvaju umjetnosti, njihovo prožimanje i nadopunjavanje nečijeg portreta koji se „ne vidi, ali ja ga se sjećam“.
„Imam strah od izmišljanja“, kako Mehmedinović zapisuje na jednom mjestu, jest osnova njegove poetike, objašnjenje hibridnosti njegova žanra, no istovremeno nije i priznanje kako je riječ o nefikcionalnom, čistom autobiografskom tekstu
Emotivni mehanizmi razotkrivanja
Sjećanje i jest glavna tema ove knjige; način na koji se ono uobličava, okidači koji ga pokreću, filtriranje činjenica emotivnim mehanizmom i strah od toga hoće li se ono uspjeti oduprijeti zaboravu. Premda zaborav oslobađa od traume, a sjećanje je održava živom, kompliciranost ovog mehanizma je upravo u ambivalentnom osjećaju koje pripovjedač prema njima ima. O tome je Mehmedinović pisao u svojim knjigama iz egzila, o tome je razgovarao, kako čitamo u jednom zapisu, s Aleksandrom Hemonom kojeg ono također zanima kao polazište pisanja. I u trenutku kad se vratio na mjesto onih sjećanja koje je godinama pokušavao usustavljati kako bi njegova „identitetska drama“ i samoća kakvu osjećaju oni koji se posvuda osjećaju strancima, bila barem malkice manja, nije pristigao u sadašnjost, već se vratio u napuštenu prošlost koju ponovo treba preslagivati. Pitanje slobode, koje je usko vezano i uz pitanje jezika i umjetničke kreacije, nenametljivo je smješteno na dva vrlo važna mjesta. U zapisu „Bijeli kvadrat“ mlada umjetnica Matsuko počinje slikati tek kad odreže kosu, a u „Ključu“ pripovjedač se oslobađa „sluzave ratne životinje“ u trenutku kad je njegovo golo tijelo izloženo skupini polaznika radionice slikanja.
Moglo bi se reći i kako je Ovo vrijeme sada u određenom smislu knjiga u kojoj se Mehmedinović najviše razotkriva kao pisac, pa su stoga autopoetički ‘štikleci’ jedna od važnijih razina ove knjige. Potpuno razotkrivanje ključa u kojem je ova knjiga pisana i u kojem je treba čitati, čini se, nalazi se u rečenici kako pripovjedač osjeća naklonost „prema ugrađivanju teksta u strukturu slike“. Struktura Mehmedinovićevih knjiga okvir je slike u koji je moguće umetnuti promjenjivi sadržaj, mogućnost izbora omogućava ponovno doživljavanje sebe samoga, a svako ponovno doživljavanje je i ponovno razotkrivanje. Mehmedinović je od onih rijetkih pisaca koji doista dubinski razumiju otvorenost i laku prohodnost granica između eseja, kratke proze, crtice, pa i crteža, kao i to da je život sam, u svom primarnom i nefikcionaliziranom obliku, jedna od najintigantnijih tema koje se pisac može uhvatiti. Njegove su knjige povezane i jedna drugu nadopisuju i istovremeno interpretiraju, čineći jednu veliku cjelinu u kojoj se pita i odgovara, sumnja i dokazuje kako je „prošlost imaginativnija od budućnosti“.
