Frank Vincent Zappa (Baltimore, Maryland, 21. prosinca 1940. – Laurel Canyon, 4. prosinca 1993.), američki je skladatelj, glazbenik i filmski redatelj. Glazbena karijera trajala mu je 30 godina, za koje se Zappa pokazao kao izvanredan kompozitor, gitarist i vođa sastava. Koristi mnogo glazbenih žanrova poput rocka, jazza, klasike, bluesa, progresivnog rocka i drugih. Angažira simfonijske orkestre i s njima snima nekoliko albuma. U svojoj bogatoj glazbenoj karijeri napisao je 57 autorskih albuma i sudjelovao na brojnim projektima drugih glazbenika i umjetnika. Umro je u prosincu 1993. u pedeset i trećoj godini.
Headin’ for the Last Roundup
Tijekom 1966. i ’67. L. A. P. D. i Šerifov ured krenuli su u rat s frikovima u Hollywoodu. Svakog vikenda ljude bi se zaustavilo (bez predočenog ikakvog naloga ili izrečenih optužbi) dok bi hodali Sunset Boulevardom, natjeralo bi ih se u šerifove autobuse, odvezlo u stanicu, držalo kao taoce čitavu večer, a zatim bi ih se pustilo – sve zbog toga što su imali DUGU KOSU.
Mjesta gdje su oni uobičavali jesti (Ben Frank’s na Sunsetu i Canter’s Deli na Fairfaxu) bili su pod stalnom prismotrom. Gradska vlast zaprijetila je Elmeru Valentineu (osnivaču Whisky-a-Go-Goa) da će mu oduzeti dozvolu za točenje alkoholnih pića ako ne prestane angažirati dugokose bendove u svom klubu. U Hollywoodu više nije bilo mjesta za rad.
Naš novi dom
Gail i ja preselili smo se u New York 1967. kako bismo mogli nastupati u Garrick Theateru u ulici Bleecker. Prije nego što smo pronašli stan, odsjeli smo u hotelu Van Rensselaer u Jedanaestoj ulici. Stanovali smo u malenoj sobi na jednom od posljednjih katova. Radio sam na ilustraciji omotnice albuma Absolutely Free za radnim stolom pored prozora. Sjećam se kako je sve bilo toliko prljavo da mi se na crtežu stalno skupljala čađa.
Živjeli smo na sendvičima i kavi iz Smiler’s Delija koji se nalazio iza ugla. Bilo je toliko hladno da se mlijeko u boci ostavljeno s vanjske strane prozora ne bi danima pokvarilo (ali kad bih bocu unio unutra, ona je bila prekrivena čađom). Grupa The Fugs koja je u to vrijeme također djelovala u Villageu pokušala je pokrenuti kampanju protiv Elektre (na koju se sumnjalo da je uzročnik ove pošasti) nagovarajući građane da upravi poduzeća poštom šalju svoje šmrklje.
Bili smo zaprepašteni tolikom mjerom zapuštenosti, jer smo tek stigli iz Kalifonije gdje smo u Laurel Canyonu imali pristojnu kuću (za dvjesto dolara mjesečno) s kaminom, dvije spavaće sobe, kuhinjom, garažom i vlastitim komadićem zemlje u stražnjem dvorištu. Bila je okružena drvećem. Bilo je na neki način lijepo, a imali smo i privatnosti.
Gail se dala u potragu za stanom blizu Garricka i konačno nam pronašla smještaj u ulici Thompson 180 (stan 3-C), a kazalište je bilo odmah iza ugla. Napravio sam pauzu u probama kako bismo ga otišli pogledati zajedno. Kad smo stigli onamo, zatekli smo pijanca koji se onesvijestio, popišao i zaglavio pred vratima. To je bilo ono što si u New Yorku 1967. mogao dobiti za dvjesto dolara mjesečno.
Naš novi dom imao je spavaću sobu, dnevnu sobu s kuhinjicom i kupaonicu – s pogledom na zid od cigli. Tamo smo živjeli nekoliko mjeseci prije nego što smo pronašli podnajam u ulici Charles blizu Sedme avenije, u prizemlju zgrade od mrkog pješčenjaka.
Pripala nam je iznimna čast da stanujemo ondje tijekom štrajka smetlara. Otpad se nakupljao pravo ispred prozora naše spavaće sobe. Noću smo slušali štakore.
Dok smo stanovali u kutiji šibica u ulici Thompson, iz Los Angelesa mi je u posjetu stigao brat zajedno s Dickom Barberom, svojim prijateljem iz srednje škole (koji je kasnije postao naš menadžer za turneje) te još jednim prijateljem, Billom Harrisom (koji je danas istaknuti filmski kritičar). Njih trojica spavali su na podu dnevne sobe.
U to vrijeme dobio sam ideju za album We’re Only In It For The Money i tražio sam dizajnera koji bi mogao napraviti neoborivu parodiju omota Sgt. Pepper’s. Čuo sam za Carla Schenkela, bivšeg momka djevojke koja je u Garricku za nas nastupala kao uvodna točka. Došao je iz Philadelphije i pokazao mi svoj portfolio. Radovi su mu bili odlični, ali jedini način da ga angažiram bio je da mu ujedno pronađem i smještaj u New Yorku. (Pogađate gdje?) I tako su se skupili Bobby, Bill, Calvin i Dick, na podu, u vrećama za spavanje.
Ljeto ljubavi?
Greenwich Village toga je ljeta bio živi apsurd. Za svaku glasinu, ma koliko glupa bila, moglo se ispostaviti da je istinita – tako je u jednom trenutku kružila glasina da je hipi ubio marinca.
Prvo su kružile priče da će marinci doći u Village kako bi pobili sve hipije. Svi koji su nalikovali hipijima pratili su kretanje svih koji su sličili marincima. Svi su smatrali da oni neće doći doista odjeveni kao marinci, pa se pazilo na svakoga čija je kosa bila prekratka i onoga tko je imao čiste nokte.
Usred toga radili smo u Garricku šest noći tjedno: dva nastupa po večeri i proba svako poslijepodne.
Njujorško vrijeme ljeti prilično je odvratno. Negdje oko prvog lipnja klima-uređaj je crkao a vlasnik je kazališta (navodno tata Davida Leeja Rotha) zaključio da je njegov popravak preskup.
Zamislite dugačak, uski tunel (zapravo se radilo o bivšem ‘art kinu’) u koji stane tri stotine ljudi; unutra je najčešće 39 stupnjeva, vlažno do bola, a zrak je ustajao.
Na podu pozornice nalazio se zeleni tepih. Dok smo snimali spot za „Mr. Green Genes“, ljudi na pozornici ugazili su u njega gomilu povrća i tučenog vrhnja što se nikad nije očistilo.
Plišana žirafa i druge igračke koje smo koristili u našem nastupu živjele su u kutiji uz rub pozornice, zajedno s komadima mrtvog povrća. Sva organska tvar u teatru počela se razgrađivati što je proizvelo ‘neugodan miris’.
Gdje je govedina?
Trulo povrće bilo je samo dio ranog ‘zabavljačkog stava’ M. O. I.-a. Jednom sam predložio da izradimo napravu koja bi bila mješavina vješala i starinske tuš-kabine. Zastor tuša bio bi američka zastava, a iza nje, viseći s vješala, nalazila bi se goveđa polovica (na sobnoj temperaturi). Predložio sam da napravu izguramo na pozornicu na kraju svakog nastupa, sviramo fanfare i otvorimo zastor, na što bi muhe nahrupile u publiku.
Naši dečki u uniformi
Bez obzira na sve, bili smo tamo na probama svakog poslijepodneva. Jednog dana tri marinca u uniformi od glave do pete ušli su na vrata i sjeli u prvi red – ali nisu ništa govorili. Pitao sam ih kako su i, naravno, žele li nam se pridružiti?
Pitao sam ih znaju li koju od pjesama. Jedan od tipova rekao je, o da, znaju „House of the Rising Sun“ i „Everybody Must Get Stoned“. Rekao sam, „To je super. Momci, biste li htjeli s nama zapjevati večeras? Mi bismo baš VOLJELI da marinci pjevaju s nama na pozornici.“ Rekli su, o da, voljeli bi.
Rekao sam, „Pođite preko puta u Tin Angel, popijte par pića i vratite se kad nastup počne.“
Kad su se vratili, doveo sam ih na pozornicu – iako mora da je bilo protivno njihovim propisima da čine ovakvo što u odori – i naveo ih da pjevaju „Everybody Must Get Stoned“. Dotad su već bili prilično razbijeni pa sam im predložio, „Zašto ne biste ljudima u publici pokazali čime se vi dečki bavite“.
Pružio sam im veliku lutku dojenčeta i rekao, „Recimo da se samo pretvarate da je ovo ‘kosooka beba’“. Dok smo mi svirali oni su krenuli trgati i sakatiti lutku. Bilo je uistinu strašno. Nakon što je bilo gotovo, zahvalio sam im i, uz prigušenu glazbenu pratnju, pokazao publici komade uništene lutke. Nitko se nije smijao.
Jimijev novi krojač
Također nam se jednom pridružio Jimi Hendrix. Prije toga ga nisam poznavao, a ne mogu se sjetiti na koji način sam se s njim upoznao – vjerojatno sam ga sreo u Tin Angelu. Nekoliko dana kasnije došao je posjetiti našu izbicu u ulici Charles sa svojim prijateljem Buddyjem Milesom. Jimi je nosio zelene baršunaste hlače – sav se skockao – jer je s Buddyjem krenuo na tulum. (Jedine riječi koje je Buddy rekao bile su „Zdravo, Frank“, nakon čega je sjeo na kauč, zavalio se u njega i zaspao hrčući.) Bili su kod nas oko sat i pol. Buddy je lijepo odspavao, a Hendrix je rasparao hlače u preponama pokazujući nam neki plesni korak. Gail mu ih je zašila. Kad je bilo vrijeme da pođu, rekao je, „Buddy, idemo“. Hrkanje je prestalo i oni su otišli.
