– Dečko, ne kaže se Raskoljnikov, nego Raskol’nikov. Odakle si ti?
– Iz Podsl’emena!
Trešnjevački vic
Eto prvog slučaja: na dvjestotu godišnjicu rođenja velikog ruskog pisca, organizirana je izložba pod nazivom Dostoevskij na Filozofskom[1].
Na virtualnoj je izložbi sve kako treba biti. Posjetilac na vremenskoj crti dobiva detaljan pregled piščeva života, kronologiju njegovog djela, upoznaje se s galerijom likova, čita citate iz njegovih romana… Pa ipak, nakon što odigra svih pet varijanti kviza o Dostoevskiju i završi svoj multimedijalni izlet u Rusiju, ostaje uskraćen za jedan detaljčić, koji mu, kao Raskoljnikovljeva ušica, tuče u oči: kad je i u kojem trenutku naš dobro poznati srednjoškolski Dostojevski postao Dostoevskij?
Kad su se Raskoljnikov, Grušenjka i Gorki okitili zastrašujućim apostrofima te postali Raskol’nikov, Grušen’ka i Gor’kij?
Slučaj broj dva: po svoj prilici živimo u vremenu čuda. Nakon tri desetljeća pojavljuje se, kao uskrsnuli Lazar, izvrsni deseti svezak Pojmovnika ruske avangarde. Projekta koji je nekad okupljao europske vrhunske stručnjake i za koji smo smatrali da je obustavljen 1993. preimenovanjem u Zagrebački pojmovnik kulture. A jedan od glavnih teoretičara avangarde se poput Proteja, postajući drugim a ujedno ostajući sobom, čas inkarnira kao Viktor Šklovskij (Frakturino izdanje Sentimentalno putovanje u prijevodu Ivane Peruško), čas kao Viktor Šklovski (Sandorfovo izdanje Tehnika spisateljskog zanata u prijevodu gore potpisanog autora).
Razumije se da izdavači, skupa sa svojim prevoditeljima, imaju potpuno pravo da tumače autorov tekst po vlastitom nahođenju. No mora li se ta razlika očitovati i u grafiji njegova imena? Ili pak izdavačke kuće u dosluhu primjenjuju jedan od osnovnih postulata stvaralaštva – Šklovski(j) kao da postaje junak vlastite teorije začudnosti iz članka Obnova pojma – “novog viđenog u starom”.
Transliteracija i tranzicija
Priređivačica spomenutog Pojmovnika Danijela Lugarić Vukas dobro primjećuje da je “način prenošenja ruskih riječi… također svjedočanstvo svoga vremena: istodobno korištenje transliteracije i transkripcije kazuje da je tranzicija s početka 1990-ih zahvatila i znanstvenu rusistiku”. Toj točnoj opasci dodat ću još samo – i sve češće zahvaća “pučku” rusistiku.
Dok je u Jugoslaviji transkripcija (prenošenje riječi onako kako se čita) bila dominantna kako u znanosti tako i u publicistici, danas transliteraciju (prenošenje riječi onako kako se piše), nekad prisutnu isključivo u znanstvenom pismu, nerijetko srećemo i u knjižarama, sajmovima, televiziji itd.
Tako se Dostoevskij, čangrizav i neurotičan kakav jest, nezadovoljan svojim statusom skrajnute znanstvene fusnote, probija na svojem jubileju među studentima Filozofskog fakulteta i posjetiteljima pulskog Sajma knjiga ne bi li svrnuo pozornost na sebe i izgurao svojeg starijeg dvojnika Dostojevskog.
Nepisano pravilo binarnog koncepta – transliteracija (znanost)/transkripcija (neznanost) – time je relativno odnedavno narušeno.
Ako tranziciju shvatimo kao interval nestabilnosti između dvaju sustava koja se događa zbog odbacivanja prethodnog sustava i traje do uspostave novog, ne znači li to da će transliteracija u dogledno vrijeme preuzeti vlast i u neznanstvenoj sferi?
I koliko će vremena proći dok laik ne prihvati Raskol’nikova?
Oba su grafijska sustava – hajde da pojasnimo stvari – jednako važna i oni se uzajamno ne isključuju ili poništavaju. Ne postoji jedna ideja kako je najbolje zapisati rusku riječ u sastavu hrvatskog jezika. Dapače, paralelno postojanje dvaju ili više različitih sustava može problem osvijetliti s različitih rakursa i doprinijeti boljem razumijevanju jedne složene cjeline kao što je ruski ili bilo koji drugi jezik.
Transliteracija je preciznija i dosljednija ali zanemaruje pravila izgovora, dok transkripcija nije dovoljno dosljedna ali nam daje pravilan izgovor izvorne riječi[2]. Maksimalno pojednostavljeno, ruski kantautor Высоцкий postaje transliterirani Vysockij (i upada u neke sumnjive oblike u kosim padežima: Vysockija itd.) ili transkribirano neprecizni oblik Visocki koji znamo izgovoriti i deklinirati. Naši transkribirani drugovi Lenjin i Staljin gube negdje po putu suglasnik -j te postaju Lenin i Stalin. A prvi ruski predsjednik Eльцин, kojeg otprije znamo kao Jeljcin, pretvara se u teško dešifirajućeg El’cina.
U idealnom svijetu, svi bismo pisali obje varijante: najprije transliteraciju pa transkripciju u zagradi, ili obratno. Međutim, kako je svijet daleko od savršenog, a naše je pisanje određeno, između ostalog, i materijalnim ograničenjima (broj znakova), najčešće se moramo opredijeliti za jednu od varijanti. Čas aktivirati jednu, čas drugu ovisno o kontekstu u kojem se nalazimo.
Kratki spoj
Svi mi govorimo nekoliko varijanti istog jezika. Kao što odabiremo odjeću, tako i u određenim prigodama upotrebljavamo specifičan jezik, s pripadajućim rječnikom, frazama, psovkama, melodijom. Ujutro u uredu govorimo birokratskim jezikom, kod kuće zavičajnim, navečer na cugi slengom…
Ova podjela je, naravno, uvjetna i naši se “jezici” u svakodnevnici stalno isprepliću i uzajamno prožimaju. Govornik, sa svojom jezičnom kompetencijom i senzibilnošću, odabire varijantu ovisno o kontekstu u kojem se nalazi.
Tu dolazimo do problema. Aktiviranjem “krive” varijante nastaje kratki spoj.
Danas u Hrvatskoj, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, živi oko 1 600 pripadnika rusofone zajednice. Otkako je na snazi Bolonjski sustav, na Odsjeku za ruski jezik i književnost u Zagrebu i Zadru diplomiralo je 400 studenata. To je 0,047 % od cjelokupne populacije Hrvatske. (Broj je, s ranije diplomiranim rusistima i populacijom koja iz bilo kojeg drugog razloga govori ruski jezik naravno nešto malo veći, ali ga nije bilo moguće precizno utvrditi, te on ne pravi razliku u argumentacijskom smislu).
Opredijeliti se u javnoj sferi za oblike Gor’kij ili Raskol’nikov, kad nove generacije ne znaju ćirilicu a oni koji uče ili studiraju ruski mogu se izbrojati na prste, svakako nije najsretnije rješenje, jer tu varijantu u potpunosti razumije samo šačica ljudi.
Koliko će ljudi, izuzev onih koji govore ruski ili ga proučavaju, znati pročitati transliteriranog Alešu kao Aljošu? Kako će znati da se piščevo ime čita upravo Fjodor, a ne Fedor kako je napisano na stranicama u čast jubileja? Sjetimo se samo kako smo početkom dvijetisućitih, tijekom legendarnih borbi između Cro Copa i Fjodora Jemeljanenka, krivo izgovarali ime ruskog MMA borca jer su nas tako, preuzimajući informacije iz anglofonih izvora, izvještavali internetski portali i novine.
Argument po kojem ako se engleska i njemačka imena mogu pisati u transliteraciji, zašto onda ne bi mogla i ruska, može eventualno vrijediti na nekoj apstraktnoj lingvističkoj razini. U tom se slučaju zanemaruje pravopisno načelo da se imena iz jezika koji se pišu latinicom prenose u hrvatski tekst tako kako se pišu, a imena iz jezika koji se pišu drugim pismima (u ovom slučaju ćirilicom) prenose u hrvatski tekst po ovim ili onim transkripcijskim pravilima[3], no to nije najveći problem jer se, kao što znamo, jezične konvencije često krše ili mijenjaju.
Veći je problem što se ignorira kompletna kulturna i jezična tradicija. Ljudi su odrasli i srasli s vizualnim identitetom plavih ili crvenih sabranih djela na kojima piše Dostojevski. Premetanjem slova “j” iz sredine na kraj prezimena, kao u igri slova, pretumbava se i naše lično pamćenje. Svatko od nas kao da doživljava potres ili iritaciju kad pročita ispremetano prezime.
Akademska recepcija
Dostojevski na našim policama, naslijeđen od baka i djedova, kupljen na hrelićima, po buvljacima, tržnicama, antikvarijatima, fakultetskim aulama, pročitan ili nepročitan, poklonjen ili ukraden, posuđen od prijatelja ili iz knjižnice, Dostojevski kao socijalist, reakcionar, zaštitnik „malog čovjeka“, pisac svih poniženih i uvrijeđenih, bijednih ljudi, šizofrenih dvojnika, autor izreke ljepota će spasiti svijet, Dostojevski Jale Brata, romansijer, polifonist, publicist te, naposljetku, živi čovjek koji u divnom Cipkinovom romanu Ljeto u Baden-Badenu, kroz za teoriju književnosti zanimljivu metaforu plivanja, vodi ljubav sa svojom ženom Anom Grigorjevnom – već je dio nas, našeg pamćenja ili zaborava.
Širenjem norme transliteracije kao da se uspostavlja primat akademske recepcije: “obični” ljudi, poput dvostrukom grafijom “izluđene” Čokolade, komentatorice na forumu o roditeljstvu Roda.hr (“Ima li neki lingvist ili netko upućen da mi kaže koje je najnovije pravilo i postoji li uopće neko dogovoreno?…”) uvjeravaju se da ne znaju vlastiti jezik, te su prisiljeni posezati za kojekakvim pojmovnicima ili enciklopedijama da bi saznali kako se piše njihov omiljeni pisac. Tako dobivamo akademskog Dostoevskija i pučkog Dostojevskog te sve veće, kako navodi Rita Felski u Namjenama književnosti, “nezgode u komunikaciji između stručnjaka za književnost i šire javnosti”.
A to je posebno “skandalozno” na primjeru velikog ruskog pisca, koji je, prema posljednjim podacima međunarodnog servisa Storytel, još uvijek najpopularniji klasik te čije knjige ruše sve čitalačke rekorde u dvadesetak zemalja svijeta.
Stoga transliteracija u svakodnevnom životu, čini se, nije točniji i dosljedniji sustav – upravo naprotiv: ona ne samo da je izraz neimanja sluha i senzibiliteta za stvarnost koja se odvija izvan znanstvenih kabineta u kojima se ona koristi, nego i nepotrebno akademsko pokazivanje mišića nad “laičkim” čitateljem.
A sad da se vratimo na našeg slavljenika. Došavši kući s izložbe, Dostojevski, čangrizav i neurotičan kakav jest, odasla ceduljicu svojem dvojniku:
Poštovani gospodine Dostoevskij!
Ili vi ili ja, a obojica zajedno ne možemo! I zato vam izjavljujem da vaša čudna, smešna i u isti mah nemoguća želja da izgledate moj blizanac i izdajete se za takovog neće poslužiti ni za šta drugo sem za vaše potpuno poniženje i poraz…[4]
[1] https://dostoevskij-na-filozofskom.ffzg.unizg.hr/
[2] Igor Živković, Ruski i hrvatski: transliteracija i/ili transkripcija, Strani jezici: časopis za unapređenje nastave stranih jezika (0351-0840) 37 (2007), 2; 123-136.
[3] Alemko Gluhak, Ruska i neka druga imena u hrvatskom jeziku danas, Folia onomastica Croatica, No. 12/13, 2003.
[4] Fjodor Dostojevski, Dvojnik, Izdavačka radna organizacija Rad, Beograd, str. 339.