U Delhiju se 31. ožujka i 1. travnja održava osmi po redu simpozij u seriji koja se bavi književnim aktivizmom. Organizira ga Centar za kreativno i kritičko pri Sveučilištu Ashoka, u partnerstvu s Indijskim međunarodnim centrom (IIC). Iako se oslanjaju na potporu indijskih i međunarodnih akademskih institucija i s njima blisko surađuju, simpoziji su otpočetka zamišljeni kao dijalozi izvan ograničenja akademskoga i književno-festivalskoga, kao pokušaj propitivanja tržišno-kulturoloških tendencija koje oblikuju spisateljska i čitateljska očekivanja i prakse, ne nužno u zanimljivom ili kreativnom smjeru, kaže njihov idejni začetnik, jedan od vodećih indijskih kritičara i spisatelja, znanstvenik i glazbenik Amit Chaudhuri, bez čijeg je doprinosa danas nemoguće promišljati (suvremenu) indijsku književnost i društvo općenito.
Pod naslovom Pisac-kritičar i književni studiji (o kojima će raspravljati Matthew Beaumont, Ashutosh Bhardwaj, Lisa Borst, Michel Chaouli, Amit Chaudhuri, Rosinka Chaudhuri, Martin Crowley, Jane Goldman, Rita Kothari, Vidyan Ravinthiran i Sumana Roy), ovogodišnji je simpozij posvećen Dubravki Ugrešić. Chaudhurijevim rječima, „jednoj od najznačajnijih i najvelikodušnijih spisateljica-kritičarki ovoga vremena, i za ovo vrijeme“.
Kad sam počeo planirati te simpozije, rekao mi je Chaudhuri na Jaipurskom književnom festivalu gdje sam ga nakratko srela u siječnju, odmah sam zvao Dubravku. S nama je otkako je sve krenulo, prije osam godina, u Kolkati, dodao je oduševljeno i nastavio pričati o njezinim tekstovima.
Osvrćući se na to iskustvo Ugrešić je u razgovoru za Verbivoracious Press 2016. rekla da bi književni aktivizam trebao „uzurpirati naša komforna i rigidna mainstream mišljenja, protresti naš književni ukus i standarde, te promovirati nepoznate pisce i zanemarene književne teritorije“. Takav nam aktivizam treba jer se danas ne možemo oslanjati ni na hirove tržišta, ni na „nacionalne književne kanone“, uglavnom muške i anakronistične, rekla je Ugrešić.
Kao naša istinska transnacionalna autorica, Ugrešić je dodala da spisatelje/ice u egzilu, onom nametnutom ili samonametnutom, ne štite nacionalne institucije i ne tješe poznati kulturno-jezični tereni. „Riskantan je to književni život“, rekla je, ali čini one koji su mu izloženi skromnijima, jer su „neprestano suočeni s vlastitom beznačajnošću. Ujedno je to i stanje konstantnog prevrednovanja: možda je zamorno, naravno, ali moglo bi vam donijeti zadovoljavajući osjećaj otvorenosti i povezanosti sa svijetom.“