Nekadašnji „sutrašnji klasik“ rock-publicistike, Sedma republika Ante Perkovića iz 2011. godine, izdanjem je u audio-formatu iz vitrine podigao val polemičkog diskursa o „rock-kulturi“, koji je distopijska današnjica arhivirala za one bolje, obljetničarske prigode. Izvorno objavljena u zajedničkom izdanju zagrebačkog Novog Libera i beogradskog Službenog glasnika, knjiga se, prema podnaslovu, bavi pop kulturom u YU raspadu, uključujući i njezinu ideološku dekonstrukciju u olovnim godinama Republike Hrvatske. Famom o rock’n’rollu kao vezivnom tkivu šestorih socijalističkih republika, naslov Sedme republike aludira na jugoslavensko-čehoslovačku koprodukciju dječjeg filma Sedmi kontinent iz 1966. u režiji Dušana Vukotića, o utopijskom otoku na kojem djeca postavljaju komunu kako bi živjela bez roditelja.
Pored Sedmice, Ante Perković (1973. – 2017.) je za sobom ostavio knjige iz domene rock-publicistike, reality-dnevnik interneta, kao i epistolarnu biografiju Darka Rundeka te nekolicinu autorskih albuma kao indie-kantautor, što samostalno, a što s bendom Djeca. Sve do naših dana dopiru repovi njegove svesrdne podrške sceni, bilo kroz tribinu Škrabica u zagrebačkoj Booksi ili zeleno svjetlo tadašnjim debitantima – bilo imaginariju indie-pop autorice Sare Renar ili grupe Pun kufer. Antu sam poznavao i s njime surađivao, prije dvadeset godina otvorio mi je vrata redakcije portala VIP Music, budući da sam kao „muzikolog bez lisnice“ već bio objavljivao tekstove u audiofilskom časopisu WAM te tesao sintaksu engleskog pri portalu Paris Transatlantic Com. Dotad sam, u osnovi, glavinjao između redakcija Jutarnjeg, Trećeg, Večernjeg, Vjesnika, i/ili Nacionala, koje jesu da jesu, ili pak nisu da nisu znale – što bi sa mnom.
Bez Trećeg
Platforma book & zvook za izdavanje audio-knjiga nastala je na repu procesa sustavne deprofesionalizacije Trećeg programa Hrvatskog radija te pripadajućih mu profiliranih stručnjak(inj)a s područja elektroakustike, sonologije te naposljetku radijske dramaturgije, drugim riječima, nakon što se iz nekadašnjih visina jedan stari ugledni radio otisnuo ka dnu te ga naposljetku i dotaknuo. Mjere štednje, sjećate se? Završni čin. I to u duhu refrena pjesme „Me and Bobby McGee“, koja na plastičan način opisuje kako izgleda naličje ideje slobode, stihovima „freedom’s just another word for nothing left to lose“. Prisjetimo se, Treći je program sve do jedne ministarske inauguracije persone iz pogrešnog resora predstavljao identifikacijsku točku kontinuiteta hrvatske kulture u regionalnim i svjetskim razmjerima. Političkim dekretom jedne optike koja u kulturi komunikacije vidi crvenu kontaminaciju, a svoje mjesto u povijesti kao revival rušenja Artemidinog hrama u Efezu, Treći je očišćen upravo od onoga što mu je bilo imanentno. A Ante je tu popušio ponajviše: ostao je bez svih angažmana, sam na vjetrometini, a uskoro, nažalost, i umro u najboljim godinama. Radijsko se novinarstvo, naposljetku, u duhu mijene tehnoloških trendova suočilo s novim rezonima etera, demokratizacijom i emancipacijom u vidu podcasta. Neka cvate tisuću cvjetova, pardon, platoa!
Iz današnje pozicije Antinu Sedmu republiku čitam prije svega kao davidijadu rocka u procesu obračuna s represivnim aparatom. Svjetonazor, kojem je odzvonilo, poput ostarjelog matadora silazi u kakvu mimikričnu žeželjevsku arenu, ravno na crtu fantomima izvršne vlasti, koji su alternativu pendrečili po samoborskim ulicama, a potom i carinicima glazbe, opisavši svojom retoričkom praćkom revolt uslijed monopolizacije tržišta kojom je povučena linija razgraničenja između onih koji u tržišnoj utakmici mogu sudjelovati i onih koji to ne smiju, makar u istoj zemlji plaćali porez koji naposljetku pokreće uroboros sustava. Ne živimo li u tom vremenu, naposljetku, još uvijek, ili je samo meni poznato da je Morcheeba prije par godina snimila pjesmu kantautorice Irene Žilić, od čega se dotična iz riznice hrvatskog radijskog etera jamačno neće nagrcati tantijema. A vi ponavljajte skasku o koautorstvu pjesme „Strangers in the Night“ ili pak onu o slučaju SexA, uroto zrinsko-frankopanska! Poznata je Antina izjava iz tog vremena da više cijeni turbo-folk zvijezde – jer se u nastupu od pet sati zaista i narade! – nego Massima Savića, koji je izvođač za ljude koji mrze glazbu i služi tome da mogu reći da su jednom godišnje bili na nekom koncertu. S odmakom nepredvidive pandemije, vidimo da se nevidljiva ruka tržišta, pamtimo li postulate klasičnog Friedmanovog djela Kapitalizam i sloboda, uključila u poetizaciju problematike o kojoj je pisao autor knjige. Mjere zatvaranja ugostiteljskih objekata Vlade RH – glazbenog Superhika – mnoge su koštale prestanka rada, a toliki su sektorski radnici sa stalne plaće završili na ulici.
Iz današnje pozicije Antinu “Sedmu republiku” čitam prije svega kao davidijadu rocka u procesu obračuna s represivnim aparatom. Svjetonazor, kojem je odzvonilo, poput ostarjelog matadora silazi u kakvu mimikričnu žeželjevsku arenu, ravno na crtu fantomima izvršne vlasti
Izmicanje heroja
No, također je istina da je kao publicist Ante sudjelovao u kreaciji one pomalo notorne „bolje prošlosti“ i djelomično je zaslužan za remiks hijerarhije osamdesetih za koje su se pobrinule nove okolnosti (od časopisa Homo Volans naovamo), koje je u međuvremenu, zbirkom eseja Tajne veze (Sandorf, 2019.), demitologizirao Đorđe Matić, inače suurednik Leksikona Yu-mitologije. No, sad većina generacijskih heroja počinje i biološki nestajati te doslovno ulaziti u mit, a u duhu se restauracije klasičnih Jugotonovih reizdanja zatim pojavljuju kao digitalni brendovi, da ne kažemo parahologrami. Riblja čorba, primjerice, svim grijesima njezinog frontmena unatoč, vibrira po deteritorijaliziranim fonotekama kataloga Croatia Recordsa – Ante bi se zacijelo osjećao iznenađen raspletom situacije koja, iz perspektive vremena u kojem je knjiga pisana, graniči s teško zamislivom trangresijom. Pritom, ne zaboravimo da našem društvu transgresije ne nedostaje, jer sve dok je jedan Satan Panonski, kao akcionist s dijagnozom, gurnut na marginu, dečku koji je na primordijalnu okrutnost sela nasuprot gradu ukazao svojom isturenom desnicom (zastupajući poetiku slashera, snuffa i gorea nad manjinama, po tradiciji konc-logora NDH) – sve je dopušteno.
U pravu je bio Muharem Bazdulj kad je ocijenio kako Sedma republika zapravo ima malo s leadom iz vlastitog naslova, budući da pop-kultura u konačnici i nije imala previše veze s raspadom Jugoslavije. No, ova knjiga ima jednu drugu vrijednost. Ante je, nakon iskustava s pozornice, u svojim standardnim trapkama i smeđem samt-kaputiću zaista stekao legitimitet da napiše neki reality roman o rocku, na koji se iz nekog razloga nije odvažio. Možda možemo reći i da mu fatum to nije dopustio. Tim više, njegova je autorska esejistika u okviru Trećeg programa i usvajanja radijskog jezika poprimila oblik hibrida publicistike s umjetničkom ambicijom, što se svakako odražava i na Sedmici, u tom smislu donekle bliskoj djelu Greila Marcusa. Ovaj je američki autor, na tragu križanca britanske publicistike i sociologije, napisao ozbiljne knjige o fantazmi društva prepričanog kroz otajstvo njegove muzike. No, iako je Ante privatno s Marcusom – inače autorom iznimne knjige o Bobu Dylanu i još jedne važne knjige o punku u okviru situacionističke internacionale – dijelio heroja, neki nam konkretni heroj u slučaju ove knjige izmiče. Ante je spremno izbjegao zamku brendiranja Tita u te svrhe, u koju su upadali oni koji su u ime identiteta naše krpice zemlje nekritički produljivali jedan kult ličnosti, u vezi čega Ante zauzima jasan stav. I stoga je pravo da je u digitalnoj kaljuži musavih aplikacija iznimno Antino djelo osvanulo upravo u katalogu antologijskih sadržaja book & zvook, onako kako je uostalom bilo plasirano i u prošlosti: spremno nastupiti kao multimedijska avangarda za vremena koja dolaze.
