Tri kratka: Andrej Nikolaidis o novom rukopisu
Molimo vas da ukratko predstavite vaš novi rukopis. U kojoj je fazi i kada očekujete da će biti objavljen u formi knjige?
A ja sam vam, ovaj put, za promjenu pisao o Apokalipsi. Kao i u svim ostalim knjigama. Samo je ta Apokalipsa ovoga puta nekako apokaliptičnija. I ima happy end. I knjiga je romantična: ljubić, takoreći. Bez ljubljenja, doduše, i sa puno ironije i sarkazma.
Rekao bih da je knjiga ekstremna. Anomalija neće biti školska lektira. U prvih 50 strana imamo: sadističko ubistvo, nekrofiliju, incest, preljubu, pterodaktile koji lete iznad grada, mamute koji padaju na ljude, kruzere na gradskim šetalištima, „našeg Nobelovca“ koji zlostavlja bolničarku, plamteće ljude koji padaju sa neba. U drugom, kako bi moj dragi urednik Lokotar rekao, „mirnijem dijelu knjige“ imamo, bukvalno, rijeke i more krvi, Heideggera, Celana, „Goldberg varijacije“ i pokoji evropski, srednjevjekovni milenaristički pokret.
Knjiga će izaći početkom trećeg mjeseca.Kako se tekst pozicionira u odnosu na vaše dosad objavljene knjige? U čemu se vide kontinuiteti a u čemu odmak od dosad napisanoga?
Zapravo je ova knjiga, iako o istom, posve različita od svih koje sam dosad pisao. Sve dosada su, naime, bile tekst histerika. Ova je, prvi put, tekst pervertita. Anomalija je moja hičkokijanska knjiga. Ali hičkokijanska, rekoh, na perverzan način. Onako kako je Hitchcock bilježio kako njegova junakinja izgleda, ja bilježim kako moja misli. Ne postoji niti jedna riječ koja opisuje njen izgled. Ne postoji niti jedna riječ o njoj, osim onih koje sama izgovara. Dobro: koje ja izgovaram. A ja sam muškarac. Šta ću: „Niko nije savršen“, što bi rekli na kraju Wilderovog Some Like It Hot.
U knjizi su dva naratora: đavo i naučnica. Đavolove priče su, ako uklonimo njegove ironično-sarkastične opaske, praktično američki neorealizam. Ona pak pripovijeda u mitteleuropskoj tradiciji. Šta da vam kažem: knjiga je sjajna i neizostavno je morate kupiti. Nekoliko komada, da poklonite najbližima.Možete li nam pokušati približiti vaš novi tekst oslanjajući se na koordinatni sustav već postojećih knjiga i autora, filmova, glazbe, pop-kulture? Oslanjajući se na metaforu?
Trierova Melanholija + Bulgakov + Carver + Bernhard + Pynchon.
Anomalija
Okrenula je ključ u bravi. Isto „klik“ čuje se i kada otključaš i kada zaključaš, kvaka se jednako spusti kada je zatvoreno i kada je otvoreno, pomislila je dok je ulazila u stan. Teško je naći razliku između onoga što te je zatočilo i onoga što te može osloboditi. Ne znaš dok ne gurneš vrata, pomislila je dok je prala ruke u kupaonici.
Mina neće doći iz škole još barem dva sata. Ima dovoljno vremena da im spremi lijepu večeru.
Voljela je da kuha. To je smirivalo. Ne i danas. Dok je rezala luk, dok je rendala mrkvu, dok je tucala meso, mislila je samo na jedno: na jutrošnji razgovor.
Sjednite, sjednite… Da, možete tu. Vi, pretpostavljam, znate zašto ste ovdje?
Ne, bojim se.
Dajte, Jelena, molim vas…
Ne, zaista…
Tako znači… Tako… Gledam vas, Jelena, pa iako znam da izgled često vara, rekao bih da ste žena koja nije od mnogo riječi.
Obično mi kažu da sam tiha.
Vi ste povučena osoba?
Mislim da jesam.
To smo, vidite, mislili i mi.
Vi?
Da, mi. Mislili smo, još, i da niste glupa žena.
Mislim da nisam.
Uprkos svemu, to i dalje mislimo i mi. Ali još ne znam je li to za vas olakšavajuća ili otežavajuća okolnost… Htjeli ste nešto reći?
Ne, ne…
Tako znači… Pretpostavljam da sada znate zašto ste ovdje?
Ne.
Ovdje ste, Jelena, zato što ste se, uprkos tome što smo mi mislili da ste pametna žena koja ne priča mnogo, ponašali kao neko ko to nije.
Bojim se da ne razumijem.
Čega se bojite? Koga se bojite?
Ne bojim se. Nego se bojim da ne razumijem. To je samo fraza.
A, sad razumijem. Izgleda da ja nisam osobito pametan.
Nisam to htjela reći.
Znam da niste. Ali vidite kako, ponekad, ispadne da smo rekli nešto što nismo htjeli reći?
Da.
Stoga je najčešće najmudrije ne reći ništa. Jer ono što nismo rekli niko ne može pogrešno protumačiti. Razumijete?
Razumijem.
Nego kako. Pametna ste vi žena, rekoh ja. Ali zašto ste onda govorili ono što je bolje ne reći?
Ne razumijem.
Pomoći ću vam. Juče ste razgovarali sa, njeno ćemo ime, i vi i ja znamo zašto, je li tako, izostaviti, pa ćemo reći, recimo, sestrom X?
Ako mislimo na istu…
Mislimo.
Onda jesam.
Šta ste sestri X rekli?
Ništa posebno. Uobičajen, svakodnevni razgovor. O djeci, školi, životnim stvarima.
Pokušajte se sjetiti: možda ste joj rekli još nešto? Možda ste joj se na nešto požalili?
Moguće. Ali se toga ne sjećam.
Probajte se sjetiti, ipak?
Ne sjećam se.
Niste se požalili na svog pacijenta?
Ne. Možda jesam.
Jeste, Jelena, jeste. Molim vas: sada se meni požalite. Vidite, sve što kažete meni, ostaje među nama. Ali ono što kažete sestri X ili nekoj drugoj bliskoj vam osobi, moglo bi dospjeti do drugih ljudi. Sestra X mogla bi ono što ste joj rekli u dobroj vjeri prenijeti nekom drugom, opet u dobroj vjeri. Ne kažem da to jeste učinila, ali mogla bi. Taj neko mogao bi, opet, to prenijeti nekom drugom. I dok dlanom o dlan, to što ste rekli moglo bi dospjeti do nedobronamjernih ljudi. Koji bi to što ste rekli mogli zloupotrijebiti. Ako bi se to desilo, postalo bi nebitno što ste zapravo mislili kada ste se požalili koleginici. Vi ste to, prihvatiću, učinili bez zle namjere. Ali kada bi vaše riječi dospjele do nedobronamjernih ljudi, vaše namjere više ne bi bile bitne. Vaše riječi više ne bi bile vaše. Bile bi njihove. Bile bi oruđe u rukama ljudi koji ni nama ni vama ne misle dobro. To, siguran sam, ne biste željeli.
Ne, naravno.
Vidite: zato je ćutanje zlato. Od onoga što niste rekli ne može vas zaboljeti glava. Ni vas, ni nas. Razumijete?
Razumijem. Ali i dalje ne znam šta sam pogrešno rekla.
Ako vi ne znate, kako bih ja to mogao znati?
Ne znam.
Šalim se, Jelena.
Razumijem.
Vidite, kada smo odlučili da brigu o njemu povjerimo vama mislili smo, biću iskren, da vam time činimo čast.
Razumijem.
Nismo mislili da će vam to tako teško pasti. Nismo mislili da ćete o tome govoriti sestri X. Ili bilo kome. On je, ipak, teško bolestan čovjek. A vaš posao je briga o bolesnima. Uz to, on je veliki čovjek.
Jeste.
Jeste, nesumnjivo. Koliko ste Nobelovaca njegovali?
Samo njega.
Razumljivo. On je naš jedini Nobelovac.
Da.
Time što smo njegov život, zapravo njegovu smrt, jer i mi i vi znamo da on živ iz ove bolnice neće izaći, stavili u vaše ruke, na vas smo prenijeli veliku odgovornost. Koje ste, držali smo, dostojni.
Hvala vam.
O njemu ste dobro brinuli.
Vjerujem da jesam.
Jeste. Ali niste brinuli o njegovom ugledu.
Nisam ništa…
Niste brinuli, Jelena. Da jeste, ne biste se požalili sestri X. Da ste brinuli, ja danas ne bih bio ovdje.
Razumijem.
Njegov ugled je i ugled naše kulture. Ugled našeg Nobelovca je i ugled naše države. Složićete se?
Slažem se.
A ugled naše države je važna stvar, slažete se?
Slažem.
Važnija od nelagodnosti koju vi možete osjetiti. Slažete se?
Da.
Zašto ste se onda požalili sestri X?
Samo sam rekla da…
Nema tu „samo“, Jelena. Ono što vama izgleda kao „samo“ moglo bi biti „čak“, možda i „sve“. Razumijete?
Mislim da razumijem.
Ali ja i dalje ne razumijem čemu, onda, razgovor sa sestrom X.
Razumijem.
Naravno da razumijete. On je veliki čovjek. Ali on je i star i bolestan čovjek.
Vi ne znate kakve sve vulgarnosti on meni govori.
Mi to, naravno, znamo.
Ne znate šta mi je sve radio. Sve te gadosti iz njegovih usta. Njegove ruke…
I to, naravno, znamo. Znamo šta je radio svojim, naglasiću, starim i bolesnim rukama.
Znate da mi je govorio stvari koje me je stid da ponovim pred vama?
Ali vas ipak nije bilo stid da to povjerite sestri X?
Znate da me je više puta pljunuo?
Znamo.
Znate da se više puta namjerno pomokrio po meni, dok sam ga presvlačila?
Šta mislite, znamo li? Nemojte plakati, Jelena. Nemojte plakati… Vi ste jaka žena. Kroz šta ste sve u životu prošli… Vidite, i ovo će proći. On je na samrti. Gledajte na to ovako: on više nije on. Bolest i blizina smrti mijenjaju čovjeka, slažete se.
Da. Neke ljude, da.
On više ne vlada sobom. On je čitavog života bio istinski gospodin. To zbog čega plačete nije vam učinio on, nego bolest i smrt. On je, ponavljam, veliki čovjek. Razumijete?
Da.
Jedan od najvećih koje smo imali.
Da.
On nije zaslužio… Naša zemlja nije zaslužila da uspomena na njega bude ukaljana.
Nije.
Jeste li se obradovali njegovom Nobelu.
Jesam.
Imali ste osjećaj da je taj Nobel, nekako, i vaš?
Ne znam.
Jeste, Jelena. Zato me dobro slušajte. Njegova sramota bila bi sramota svih nas. Gledajte me. Slušajte me. Sad ćete se smiriti. Ovaj razgovor će ostati među nama. Sve što se desi u njegovoj sobi ostaće među nama. O tome ništa više neće saznati ni sestra X niti bilo ko drugi. Uprkos svemu, vjerovaćemo vam. A vi nas nećete razočarati.
*
Novogodišnja je slavna noć u svih devet priča koje čine „Toccatu“, prvi dio proze Anomalija Andreja Nikolaidisa. Ali onda, baš te zimske noći, prostorvremena se sljubljuju i dolazi do neočekivanih raspleta tih priča, literarnim postupkom koji smijemo nazvati satanas ex machina, kad se raspliće Priča svih priča, sudbina svijeta. I svi scenariji i životi oko kojih se trudimo su učas maleni i nevažni, kolikogod do maloprije bili potresni ili izazivali čisto gnušanje.
U drugom, dugim dnevničkim rečenicama ispisanom, mirnijem i već po svom naslovu obuhvatnijem dijelu romana, „Fugue“, kontemplirat će početkom nove godine negdje u austrijskim Alpama, u samom oku katastrofe, nekim čudom za sada preživjela, pripovjedačica, sve strepeći za malenu kćer.
Ovako bizaran, zaigran i duhovit roman Andrej Nikolaidis nije još napisao. Anomalija je neka vrsta sotije, eksplozija groteske, ironije, razuzdanosti, a u svemu ne manjka briljantnih esejističkih seciranja i dekonstrukcije civilizacije i njezinih filozofskih i teoloških postulata. Svaka natruha poetske pravde ili ideje zasluge i nagrade temeljito je u ovom apokaliptičnom cabaretu prozrena i prezrena. Kao da će, nakon svega, i nakon čitanja ovog romana, ostati lebdjeti samo gromoglasan smijeh nad sve tišim vodama.
Kruno LokotarAndrej Nikolaidis je anomalija u našem jeziku i našim književnostima, a Anomalija roman u kojem maštoviti mizantrop − kod kojeg su i mašta i mizantropija na steroidima − kraj svijeta najavljuje onako kako taj svijet, poslije svega što su ljudi od njega napravili, i zaslužuje: kao happy end.
Emir Imamović Pirke
Andrej Nikolaidis (Sarajevo, 1974.) je romanopisac, kritički komentator i novinar koji živi u Ulcinju. Autor je romana Mimesis, Sin, Dolazak, Mađarska rečenica, Odlaganje. Parezija, knjige eseja Homo Sucker, Poetika Apokalipse i drugih djela. Roman Mađarska rečenica nagrađen je nagradom Meša Selimović, dok su mu brojne knjige prevedene na desetak svjetskih jezika.
