Uvijek tamo gdje nam je bilo lijepo.
Neon razapet između dva tornja katedrale svjetlio je u noći velikim plavim slovima.
Poruka je bila: GOOD.
A onda se drugo O ugasilo.
GOOD – GO D.
Pa opet tako, u pravilnim razmacima. GOOD – GO D… GOOD – GO D… GOOD GO D!
Dobri Bože, dobri Bože… Moj Bože, joj Bože, o Bože…
Kasnili smo čitavim putem. Gubili vrijeme na granici, odmorištima. U koloni od dva auta oko šest sati prošli smo tablu “Bamberg Sued”, a onda i “Bamberg Zentrum”. Gps nas je vodio dalje na sjever sve do table “Hallstadt”. Rezervirali smo hotel udaljen deset minuta od centra grada. Ali ispalo je da hotel nije u središtu Bamberga već u središtu Hallstadta, gradića na sjeverozapad od Bamberga.
Ostavili smo aute u hotelskoj podzemnoj garaži i naručili taksi za šest osoba. Stigla je krupnija Njemica s karavanom. Bez riječi je izašla iz auta, spustila u prtljažniku treću klupu, i pokazala rukom da uđemo. Moja starija i njena mlađa kći, one najmanje među nama, sjele su u prtljažnik. Do centra Bamberga bilo je sedam kilometara. Prebacivanje iz naših automobila u taksi podiglo je raspoloženje. Svima su se zacrvenjela lica. U retrovizoru taksija vidjelo se uzbuđenje. Sve će biti dobro, sve će biti dobro… dobri Bože, moj Bože, o Bože…
U Bergmanovoj autobiografiji Laterna magica najviše me privlači poglavlje o šest tjedana koje je Bergman proveo na razmjeni u Njemačkoj.
Tridesete su. Trideset šesta, trideset sedma. Bergmanu je osamnaest, devetnaest. Dječak na pragu punoljetnosti u posjetu germanskoj Sparti. Puno se pisalo i govorilo o tih šest tjedana u životu budućeg klasika, ljetu kada se Bergman zabavljao pozdravljajući s Heil Hitler!
Posjet djece na razmjeni završio je okupljanjem u golemom prenoćištu u predgrađu Berlina. U Švedsku se vraća mladi naci. Od udomiteljske župnikove obitelji Bergman je za rođendan dobio Hitlerovu fotografiju: kako bi “uvijek pred očima imao sliku tog čovjeka”. Sljedećih godina mladić će se radovati Hitlerovim pobjedama i oplakivati njegove poraze. Posljednjeg dana Bergman se iskrada iz prenoćišta i odlazi u grad. Prešao sam ovlašno preko tih stranica, pa se nakon par minuta ponovo vratio na njih.
Bergman sjeda na autobus i vozi se do posljednje stanice. Srpanj je, vruće poslijepodne, oko šest sati. Gubi se u gradskoj vrevi, luta ulicama, upada u prometne gužve. Kreće se s masom, nosi ga ljudska rijeka. Odlazi do mosta Kurfuerstenbruecke. Tu stoji uz ogradu mosta dok pada sumrak. Tamna rijeka zaudara a prometna buka uzima maha. Odlazi do sljedećeg mosta, promatra radove, stroj koji uz paklensku buku zabija šipove, lučke pilote, u dno rijeke. Ništa se ne događa. Nitko mu ne prilazi. Čak ni prostitutke, koje počinju zauzimati svoje položaje uz dokove. S mrakom dječak se vraća u prenoćište. Tamo su se upravo spremali zvati policiju da ga traži.
Što to Bergman piše?
Izgubiti se u gradu, ući u njegovu utrobu, u njegovu strojarnicu, zaglušiti se bukom strojeva i prometa; stajati u sumrak s prostitutkama na pragu punoljetnosti.
Zašto pisati o tome u autobiografiji? Ne znam objašnjenje, a sve mi je tako jasno. Ovo su mi najvažnije rečenice Laterne. Berlin i Bergman. Dječak u stranom gradu. Hitlerov Berlin i Bergmanov Berlin. Grad je još uvijek mirnodopski, jedan od najvećih na svijetu, ali već predodređen da nestane, bilo u ruševinama propasti Trećeg Reicha bilo u fuehrerovoj ideji arijevske prijestolnice Germanije.
I Bergman ima poriv da nestane. Neobjašnjiv, ali opojan. Zavodi ga odlazak, prijepodne, spuštanje mraka: ta “večer kad se ama baš ništa nije dogodilo”, kako će u starosti zapisati.
U našoj koloni s četiri djevojčice probijali smo se kroz zakrčene pješačke ulice i preko malih mostića na kojima su se grupice ljudi okupljale oko vodiča i vodičkinja s uzdignutim kišobranima. Bio sam zadnji, kako bi ih sve držao na oku. Moje cure, njene cure. Posebno nju, moju stariju, koja otpočetka nije željela biti dio ove proširene obitelji.
Pustio bi ih ispred sebe, pokušao u gužvi obuhvatiti pogledom, držati svakog ponaosob na oku, ali onda bi one, pomalo već raštrkane, zastale, okrenule se prema meni i pogledima i slijeganjem ramenima me upitale gdje smo, gdje sam ja, zašto zastajkujem, kad sam ja taj koji ih treba odvesti do restorana.
Na kraju sam imao sreće. Izgubljen u turističkoj gužvi, zabuljen u turističku kartu grada raširenu na drvenom pivničkom stolu, podigao sam nemoćno pogled prema daljini, i ugledao s druge strane rijeke terasu sa suncobranima i poznatim imenom na staroj fasadi. Za pet minuta sjedili smo za drvenim stolom okruženim sa šest teških drvenih stolica. Lica su se opet zarumenila.
Samo da se krećemo. Tako sam gledao na naše putovanje. Važno je samo da se krećemo. Ako netko stane, svi padamo. Ispred nas je još tisuću i četristo kilometara. Još dva hotela, tri grada, tri muzeja na otvorenom, tri dvorca; jezera i planinski prijevoji; vecei na benzinskim pumpama i sendviči na odmorištima. I još deseci kilometara koje ćemo prošetati, proći tramvajem, metroom ili taksijem. A s nama je i sve ono što na ovom putovanju vučemo kroz Njemačku. Svi konflikti koji kao treći automobil u koloni putuju s nama.
Neon bamberške katedrale pomaže. Čujem Zagreb kako komentira putovanje: O Bože, o Bože, odveli djecu na svoje putovanje, ljubavnici… Dignem glavu sa stola, i u bamberškoj noći vidim isti taj uzvik čuđenja, zgražanja, nevjerice, kako bi to, nižući sinonime tražeći nijanse, rekli naši sportski komentatori.
U tehničkom muzeju u Sinsheimu stajali smo pred otvorenim crnim Hitlerovim mercedeseom sa šest kotača. U Weimaru, Bergman je čekao u masi da se Hitler u crnom mercedesu proveze kroz špalire sa ispruženim desnicama. Čitav dan nad gradom je stajala oluja. Kad je u tri sata sat s tornja udario trećio puta začula se buka nalik na orkan koji se približava. Potmuo zvuk razlijevao se ulicama i udarao o zidove kuća. Izdaleka se približavala kolona crnih automobila. Tutnjava automobila nadglasala je oluju koja je upravo izbila. Kiša se pretvorila u neproziran zastor. Hitler je nepomično stajao u automobilu i, odzravljajući nehajnim pokretom ruke, strogo promatrao ljude koji su urlali, plakali i bili obuzeti. Kolona se zaustavila. Sve je stalo osim pljuska. Narodni mesija je polako stupio na crveni sag, krenuo sam prema počasnoj tribini. Pratnja ga je slijedila na pristojnom razmaku. Stao je za govornicu, puštajući da tišina nadjača pljusak. Bergman nikada nije vidio takav izljev snage.
Stajali smo nijemi uz taj mercedes.
Još snažniji dojam ostavio je Himmlerov mercedes; odbojna, bezoblična gromada crnog lima, nalik na kamione koji su služili kao dušegupke.
A onda smo se nastavili zabavljati trčeći kroz concord od repa prema uzdignutoj pilotskoj kabini. Penjući se kroz tupoljeve, boinge i junkerse uspravljene na željeznim rampama prema plavom nebu.
Kad sam s graškama znoja i rumen ispao iz concordea kći mi je pred lice stavila mobitel s maminom porukom: “Tko je s vama?”
Bergmanova sjećanja dolaze u mirisima. Nemam taj oflaktivni talent. Putovanja se sjećam u bojama.
Neonski natpis bio je plav.
Autobahn je bio ružičast.
Neonska reklama bara Krokodil u hajdelberškom Weststadtu bila je zelena. Zlatni je bio orao hotela Goldener Adler u Hallstadtu. Zlatan je bio vol “tekućeg zlata iz Ulma”, piva Golden Ochsen. Zlatno je bilo janje historijskog restorana Gueldenen Schaf u hajdelberškoj Hauptstrasse; pozlaćen je bio i natpis restorana Messerschmidt, na kući u višestoljetnom vlasništvu obitelji inženjera Willyja Messerschmidta…
Bijele su bile fasade zgrada Gropiusa, Corbusiera i Miesa van der Rohea u štutgartskom Weissenhofu; i plavo je bilo nebo iznad njih. Plavo je bilo i nebo iznad dvorca Nymphenburg, i plav je bio odraz dvorca u umjetnom jezeru. Plava je bila linija metroa koja je vodila do minhenskog Marienplatza; svijetloplave su bile reklame Aralovih benzinskih stanica…
Narančaste su bile trake dionica autocesta u rekonstrukciji. Ljubičast je bio jogurt od borovnica kojeg smo držali u hladnjaku apartmana, i doručkovali na terasi boardinghousea. Zeleni, zeleniji nego kod kuće, bili su alpski pašnjaci. I bijel, blještavo bijel, bio je labud u umjetnom jezeru…
Blještavo srebrn bio je nadzvučni concord u Sinsheimu, ružičast je bio caddilac iz pedeset i neke, crven je bio bolid formule 1 Michaela Schumachera; i crn, baš crn, Himmlerov mercedes iz 1943…
I moje dijete, moja kći, bila je crna. Tužna i natmurena. Crna u svim tim bojama neba, pašnjaka, šuma, benzinskih pumpi, automobila, aviona, hotela, restorana, crkvenih i barskih neona. Crna pred zlatnom koricom pohanog bečkog i pohanog bakalara, pred zlatno pečenom kožicom pileta u Engleskom vrtu, pred žutim suncem, crvenim suncem, na kraju autobahna, na kraju dana.
Onaj ružičasti asfalt novoga autobahna, koji se s tri trake u oba smjera protezao između Ulma i Augsburga, ružičast poput cadillaca i jogurta od marelica: njega je na zadnjem sjedištu tirkiznog auta prespavala. Moje moje, moje malo dijete…
Crna točkica u svijetu boja.
Crna traka na njemačkoj crno-crveno-zlatnoj republikanskoj zastavi.
U sebi sam ponavljao pjesmicu: zlatni je vol ulmskog piva, crveni je kamen hajdelberškog Schlossa, crna je mala djevojčica.
Bergman je u noćnim snovima često sanjao Berlin svog posljednjeg dana u Njemačkoj. U tom popodnevu začelo se nešto što ga je stvorilo.
Sanjao je užas i ugodu. Tražio je onu četvrt u kojoj se imalo nešto dogoditi. I taj se san ponavljao. Nad glavom mu je bio prijeteći srebrni zrakoplov. Sreo je svoju mrtvu suprugu. Tražili su hotel u kojem bi vodili ljubav. Lagano je koračala uz njega, a on ju je primio oko struka.
Nekoliko puta je pokušavao uobličiti taj san; taj grad iz sna. Napisao je radijsku dramu o tome. U Tišini dvije sestre i jedan dječak upadaju u jedan moćan i ratoboran grad u kojem se govori nepoznatim jezikom. U Zmijskom jajetu pokušao je ponovo uobličiti taj grad, ali je napravio grešku i nazvao ga Berlinom.
Što ja tu čitam?
Zašto se vraćam na te stranice?
Vidim naš put kroz elemente sna. GOOD – GOD. Crni mercedes. Natpis Krokodil…
U galeriji mobitela imam čudan niz fotografija s putovanja. Noćnu sliku komandne ploče auta, s brojem prijeđenih kilometara. Sedam slika bijelih zgrada Weissenhofa. Jednu sliku concordea s pozadinom plavog neba. I detalj ulaza u Messerschmidt hotel.
Žao mi je da nemam fotku zelenog neona hotel bara Krokodil. Nije ih teško pronaći na internetu. Fotografije unutrašnjosti bara, s prepariranim krokodilom na zidu, fotografije soba, unutrašnjih i vanjskih stolova, i fotografije zelenog neona. Ali ništa mi ne znači ta galerija. Ne povezujem se s tim fotkama.
Znam taj bar još iz djetinjstva, kad sam kao klinac dolazio u posjete baki koja je stanovala par ulica dalje. Vraćajući se iz Altstadta ugledao bi ga na uglu zgrade u smeđim tonovima, i znao bi da sam gledajući u pločnik skrenuo s puta. Nešto u tom pisanom slovu “K” bilo mi je privlačno i odbojno. Ulazio bi unutra u potrazi za fliperima. Bar je uvijek bio prazan. Za šankom je nepomično stajao barmen. U kutu za stolom sjedio je usamljeni gost. Čaše su se činile prljavima. Ili pretjerano čistima. Imale su miris po neugodnom sredstvu za čišćenje. Miris koji sam povezivao s onime što me u Njemačkoj odbijalo kao prijeteće i strano.
Sada smo odsjeli u boardinghouseu, par blokova niže. Cure su zauzele veliki apartman na vrhu kuće, a ja sam dobio sobicu u suterenu s vlastitim ulazom, malim popločenim putom sakrivenim u živici s bočne strane. Imao sam i mali prozor, s pogledom na gustu živicu. Kroz nju su dopirali glasovi susjeda. Gledao sam kroz taj prozor i pitao se koji to Heidelberg gledam.
Put smo zajedno planirali. Željeli smo uključiti djecu u naš život. A sada smo se nas dvoje našli razdvojeni. Dane smo provodili u odvojenim sobama, na odvojenim katovima. Ili na beskrajnim cestama, svaki u svom autu. Ako sam je poželio vidjeti pogledao bi u retrovizor, i potražio u njemu sivu kiju. Pred djecom nismo mogli razgovarati.
Ležeći na krevetu u suterenu poslao sam joj poruku da se nađemo u Krokodilu. Iskrala se u dogovoreno vrijeme. Djeca su se odmarala, s mobitelima; moja starija bila je zatvorena u svojoj sobi, ne ispuštajući mobitel iz ruku. Nismo imali više od pola sata. Čekao sam je u Krokodilu. Stigao sam pet minuta prije nje. Ulazna vrata na uglu zgrade bila su širom otvorena. Vruće ljetno popodne nahrupilo je u svaki kutak bara. Na zidu iznad šanka na otrovno jakom svjetlu sunčao se, poput predimenzioniranog guštera, golemi krokodil. Umjesto vječne jeseni u baru je zavladalo vječno ljeto. Uzeo sam na šanku dvije krigle pive i ispraćen osmijehom šankerice izašao na ulicu, sjeo za stol ispod raskriljenog suncobrana.
Bergman piše kako je između drugog i trećeg braka, ili trećeg i četvrtog, pobjegao s ljubavnicom u Pariz. Ljubavnica se zvala Gun. Radili su sve ono što nisu smjeli raditi, i sve ono što se u Parizu radi. Popeli su se i na Eiffelov toranj. Kad su bili na vrhu u želucu su im je proradio ručak s flambirani bubrezima. Pojurili su prema liftu, ali dizalo nije radilo zbog solidarnosti djelatnika tornja sa štrajkom gradske čistoće. Sišli su u agoniji zavojitim stepenicama i pozvali taksi. Uviđavni taksista raširio je novine po stražnjem sjedalu i odvezao uneređene ljubavnike do njihova hotela. Bergman piše kako je nakon toga između ljubavnika nestalo svake fizičke distance.
Vidim i tu epizodu kroz logiku sna. Pariz, san bježanja. Berlin, san gubljenja.
Hitler kao san. Put kao san. Sjećanje kao san. Veliki krokodil sunča se na zidu. Good God kaže katedrala. Zlatni vol maše repom, na svijetloplavoj benzinskoj pumpi. Crna je točkica na zasljepljujućem suncu. Djeca se odmaraju na krevetima. Nas dvoje sjedimo pod suncobranima. Miki i Mini u Njemačkoj. To je život koji smo odabrali. Krokodil se upravo nasmiješio… Sve dijelovi sna.
Biram san iz Krokodila. Čini mi se da smo još tamo. U njemu. Bliski poput Ingmara i Gun u hotelskoj sobi tri dana nakon Eiffela. Dvije godine su prošle od putovanja. Svejedno, još smo u Krokodilu. Nadzorna kamera usmjerena na ulaz, na vanjske stolove, može to potvrditi.
Da, evo nas, tu smo. Sjedimo ispred Krokodila. Uvijek smo tamo gdje nam je bilo lijepo.
