Postoji neka primamljiva nečujnost kojom se Darko Šeparović pojavio, gotovo prišuljao, šaptom, domaćim piscima mlađeg naraštaja. Iako se možda osobno ne bi složio s tom odrednicom i iako oni sami sebe možda ne smatraju generacijom, neupitno je da su posljednjih godina stasala nova, prepoznatljiva i na svoj način originalna imena među kojima Šeparović po mnogočemu poetički osebujno i zanimljivo raslojava suvremeni hrvatski književni kontekst. Njegov je glas poetski zamaman, koncepcija začuđujuća, a pisanje postupak oneobičavanja. Čitajući Šeparovićeve knjige čitatelj doživljava onu rijetku vrstu zadovoljstva u traganju za skrivenim smislo(vi)m(a) i popunjavanju (namjerno) ostavljenih značenjskih praznina. To (cut) the long story… longer, jer kod Šeparovića nema (drvo!)reza, nakon prvog ćete se čitanja ostati „koprcati u doslovnosti“ što u jednome trenutku kaže glavni lik Pristaništa sam za sebe. Ni drugo čitanje neće vam biti dovoljno da proniknete u ono začkoljasto u tekstu. Možda tek treće.
Šeparović, inače arhitekt (što nije nevažno), svoje je tekstove i pjesme objavljivao u Quorumu, Zarezu i Autsajderskim fragmentima; za rukopis Privikavanje pohvaljen je na natječaju Goran za mlade pjesnike 2012, a rukopisom Autopilot osvojio je nagradu Na vrh jezika 2015. koji je nakon toga i ukoričen. Napokon, romanom prvijencem Krvotok, dosjetljivim narativnim kaleidoskopom sa suptilnim iskliznućem u postmodernističko, osvojio je 2017. književnu nagradu Drago Gervais.
I onda „…nešto kao… Pristanište“.
Poetika pounutarnjenja i arheologija drva
Pripovijedajući začudnu priču o čovjeku koji se odlučuje na gradnju broda unutar vlastite kuće, Šeparović već otpočetka, a onda i dosljedno do kraja romana, iznevjerava očekivanja čitatelja (koketiranje s postmodernizmom: take 1) i to na nekolikim razinama. Žanrovski, jer se opire bilo kakvoj čvršćoj generičkoj ukalupljenosti (u obzir dolaze [pseudo]noir kako ga svrstava Vid Barić, new adriatic weird kojega je Šeparović kod nas vjerojatno začetnik te [dobri stari] roman atmosfere); tematski, jer osvjetljavanjem uvijek drugih i novih dijelova izmigoljuje fiksiranost jednog predmeta radnje (preklapanje je to ljubavne tematike, psihologizacije lika, fabularnog minimalizma) te semantički, jer previše toga ne znamo i nešto uvijek nedostaje da bismo zatvorili (začarani) krug.
„Vjerojatno je u tom drvu oduvijek postojalo nešto što nisam mogao imenovati…“ rečenica je kojom nas neimenovani (anti)junak-pripovjedač (koketiranje s postmodernizmom: take 2) Pristaništa uvlači u svoju opskurnu, pomalo uvrnutu igru živaca. Marljivo, predano i skriveno od očiju javnosti izgraditi brod bez čavala, vijaka i procijepa u kojima bi se nakupljala prašina. Upravo to neobjašnjivo vjerovanje da nešto u drvu postoji otvara pukotinu u glavnom liku u kojemu se nastanio jedan nemir veličine prosječnog čovjeka goneći ga da se nesvakidašnjom uposlenošću (je li to hendikep ili vještina?) pokuša spasiti od (brodo)loma života. Simbolički gledano, brod za njega predstavlja novi početak jer u obliku snovite vizije o isplovljavanju govori u metaforama rađanja i plodne vode. Drvo i protagonist tako započinju život u neobičnoj simbiozi, on kao da pokušava samog sebe upisati u to drvo, postati jedno s njim, stvoriti patinu i arheologiju površinskih ogrebotina, a ono je njegov dnevnik i kalendar. Osim toga, on počinje živjeti u nekom obliku (društvenog) vakuuma sumnji i neodlučnosti, izoliran od svakodnevnih okolnih događaja gradi brod, jedinu čvrstu sliku i uporište.
Pripovijedanje o tijeku gradnje broda ponegdje biva prekinuto umetnutim dijelovima kojima se daju obrisi prošlih zajedničkih trenutaka s onom zbog koje je sve i počelo. Šeparović već u Krvotoku na sličan način tretira tekstualni materijal pa, odabirući dvije isprepletene perspektive koje se susljedno mijenjaju s poglavljima te i treću u obliku telegrama, grana priču trima različitim narativnim rukavcima. Izmještanje iz jedne pripovjedačke pozicije u drugu koje se stalno međusobno preispisuju Šeparovićeva je taktika poigravanja nedovršenošću i neuhvatljivošću značenja (koketiranje s postmodernizmom: take 3). U Pristaništu okosnicu generiranja višeznačnosti premješta na unutarnja proživljavanja lika koja posredno premrežuju i pitanje vjerodostojnosti pripovjedača, jer ih nije više, već samo jedan. Suženost na jednu perspektivu, jedan narativni (o)tok s oskudnim (polu)dijalozima izoštrava upućenost na akterov interijer, zbog čega je i neimenovani protagonist Pristaništa u tješnjem fokusu nego Kapetan, a u usporedbi s Krvotokom Pristanište zgusnutiji i zbijeniji tekst. Zbog čvršćih kohezivnih sredstava (unutartekstualnih aluzija, analepsa i prolepsa), Pristanište je stilski dotjeranije i fokusiranije nego Krvotok u kojem dijalozi na pojedinim mjestima oduzimaju diskurzivnu snagu, a psihološko sjenčanje ponegdje ostaje nezaokruženo.
Drvo i protagonist započinju život u neobičnoj simbiozi, on kao da pokušava samog sebe upisati u to drvo, postati jedno s njim, stvoriti patinu i arheologiju površinskih ogrebotina, a ono je njegov dnevnik i kalendar
Drvo, kao i nametnik, zasebni su likovi romana (s neznatno nijansiranim pozicijama), njihov je glas jednako presudno važan gradivni element romanesknog diskursa i poetike pounutarnjenja. Šeparović ih koristi ne bi li svojom inside out logikom obrnuo vanjsko i unutarnje u ponašanju i razmišljanju obojice protagonista pa se pitamo jesu li oni te glasove umislili ili ih zaista čuju. Tekst, naravno, ne nudi jednoznačan odgovor, već mamce koji bi tumačenje mogli odvesti podjednako i u jednom i drugom smjeru. Ono što je u Krvotoku započeo, u Pristaništu je zadobilo punu pažnju, jer nema korelativne radnje, čitatelj ima dojam da je unutar monologa glavnog lika, a pripovjedač ga tako i tretira, kao integralan dio tekstualnog tkiva. K tome, pred sam kraj obaju romana pripovjedni izraz zadobiva oblik izravnog obraćanja: njoj (Pristanište), obitelji ili medicinskom osoblju (Krvotok), čitatelju (oboje), a takvim pripovjedno-formalnim blendom Šeparović tematizira parazitni odnos koji nagriza i resemantizira (desemantizira? koketiranje s postmodernizmom: take 4) sve dotad izrečeno i napisano.
Metafora prostora još je jedan mehanizam kojim Šeparović usložnjava zamjenu perspektiva. Dok su u Krvotoku slikoviti eksterijeri i opisi Lisabona, prava je drama ona unutarnja gdje smo začahureni unutar točaka naše privatne karte. Kapetan je začahuren dvosmjerno – iznutra prema van jer ga nastanjuje nametnik te izvana prema unutra jer je zatvoren u instituciju. U Pristaništu s druge strane, Šeparović klaustrofobičnost realizira ponovnim izokretanjem gledišta gdje ono unutar kuće postaje istovremeno izvan broda. Brod je u kući, jedan je narativ (broda) unutar drugoga (kuće), a oba su čvrsto odijeljena zazidanim prozorima od svakodnevne stvarnosti i života koji se odvija izvana i jednog i drugog. Ljudi, turisti, prolaznici pristižu, trajekti uplovljavaju i isplovljavaju, vrijeme prolazi, a on ostaje u kući: „Unutra sam i dobro je.“ Samo, gdje je to unutra?
Drvo i nametnik zasebni su likovi romana, njihov je glas jednako presudno važan gradivni element romanesknog diskursa i poetike pounutarnjenja
Nikada nećemo razumjeti mehanizam ključanice
Izglobljenost Šeparovićev(sk)ih protagonista manifestira se u unutarnjem emocionalnom svijetu kao oblik (na)vezanosti u kojoj dobivaju svojevrsno ispunjenje i smisao – u Pristaništu je to preosmišljavanje sebe kroz gradnju broda ne bi li vratio nju, a u Krvotoku je traženje istine o njezinom djetinjstvu i rješavanje obiteljske tajne, naravno, s istom svrhom. Šeparović ih obojicu konfrontira s mogućnošću nepotrebnosti njihovog pothvata i prijetnjom da se u jednom trenutku nepažnje razruši njihova pomno izgrađena i do stanja iznemoglosti nježno kultivirana fiksacija. Ona je istovremeno i oblik za(b)ludnog eskapizma i nije slučajno da Kapetan želi izgraditi – vjetrenjaču. Svoj će kredo (možda zaneseno, možda promašeno ne znamo) izreći neimenovani u Pristaništu: „Gradim taj brod i nema drugih brodova uz njega.“ Uvjerenje da će nakon završetka posla biti bolje, da će otploviti, vratiti nju, tlapnja je u kojoj pronalazi ispunjenje. Pripovijedanje ne proizvodi ni ironiju ni sažalijevanje prema protagonistu, već jednostavno – očuđenje (koketiranje s postmodernizmom: take 5). Kao čitatelji razumijemo ga i opravdavamo posebno u trenucima krhkosti ili na samoj granici snage i onemoćalosti, prenapetosti i tjeskobe kojoj je potrebna samo kap da se prelije ili raspukne. Trenutak je to u kojem počinje vikati, jedini eksplicitni i ekspresivni izražaj unutarnjeg stanja i neizvjesnosti na rubu (pameti).
Upravo je rascijepljenost aktera labilna granica na kojoj eruptira dramski naboj. Gledano u cjelini, prisutnost dramskih signala obilježba je Šeparovićeva pisma, a specifičnost je pa i inovativnost njegova postupka u tome što fascinacija (parazitom, vodom, drvom, njome) prerasta u narativ zbog čega čitatelj više nije siguran tko je u pravu, opsjedajući ili opsje(d)nuti: „Opsjednutost drvenim podom samo je faza…“ govori glavni junak na početku Pristaništa i sve do kraja uvučeni smo u stanje stiješnjenosti i plahovite jeze kao potentnih punktuma teksta za dramsko uprizorenje. Neprestano titranje između sup(r)o(t)stavljenih polova potencira dramsku napetost, reduciranost dijaloga i značenjski sugestivne riječi (prašina, naoblaka, zaštititi, jasnoća) kao psihološka prelamanja unutar likova stvaraju dojam kazališta (op)sjena.
Metafora prostora još je jedan mehanizam kojim Šeparović usložnjava zamjenu perspektiva
Ljubavno stanje i arhitektonika narativa
Ljubavna tematika još je jedno koncepcijski nezaobilazno čvorište: „teški metali su ljubav“ stih je iz Autopilota, a Šeparovićev subjekt, kao i kasnije njegovi likovi pokušavaju opstati u nekoj vrsti (post)ljubavnog stanja: „Je li moguće da je njezin odlazak razorio svakodnevicu i ostavio samo drvo?“ Ljubav je osim toga razlog značenjskog prekrajanja, ali ne samo značenjskog, nego i onog dubljeg, što zadire u samu bit pojedinca: „Ispričaj mi zašto bi izgradio brod i možda još malo ostanem“ prosvjetljujući je (i iskupljujući) trenutak u kojem se objelodanjuje koliko je protagonist uronjen u njihov ljubavni odnos te u kojoj je mjeri on za njega konstitutivan, time presudan za početak priče (i u doslovnom smislu) a i čina pripovijedanja.
Last but not least, interpretacijska je potka, koristimo li jezik arhitek(s)ture, prostor između. Tematizacija graničnosti slojevito se iščitava podjednako na sadržajnoj, oblikotvornoj i izraznoj razini: „Plutanje je stanje između, limb moje svakodnevice.“ Međuprostor, mjesto na kojem egzistira i jedno i drugo bez međusobnog zatiranja. Naslovnica Pristaništa na primjer, prikazuje nekoliko redova sjedala u gledalištu, vrlo vjerojatno kazališta. Granica gledališta i pozornice vibrirajuća je i u neprestanoj mijeni, redefinirajuće susretište različitih pozicija. Dok stoji na pozornici (you picked the wrong place to stay), sve što izgovori samo je eho, obilježen nerazumijevanjem okoline i prohujao (s levantom).
S druge strane, značenjski ključ (!) u naslovu Krvotok, poetska etimologija kako stoji u objašnjenju žirija pri dodjeli nagrade, poigrava se baš pomicanjem dodirne točke ovih dviju riječi, a tumačenje je upravo – granica. Dvije tako različite riječi predstavljaju konfrontirane perspektive u romanu u svjetlu kodiranja izvanjskoga i unutarnjega. Zajednička riječ, pak, krvotok upućuje na kružnost, prstenastu strukturu (motiv sekstanta u romanu) i prolaznost tj. kolanje značenja. Granice pretpostavljaju dihotomije, a dihotomije destabiliziraju semantičku ravnotežu.
#untranslatable
Šeparovićev je stil pisanja bogat, izričaj semantički, simbolički i metaforički plodan, na mnogim mjestima asocijativan, što je započeo još u Autopilotu. Njegov opus obilježava iščašena poetska metaforizacija proznog izraza i svjetotvornost pjesničkih slika. U opisima se zapaža njegov istančan osjećaj za mikroestetiku, drugim riječima zumiranje i rascjepkanost kadrova, kao da nam se slika koju opisuje prikazuje u slowmotionu. Autor/arhitekt radnju gradi postepeno ciglu po ciglu, raščlanjuje je na sitnosti i detalje od kojih svaka cigla može postati zasebna priča. U tome smislu, i ovo čitanje Pristaništa kao new adriatic (preklapanje izvantekstualno-geolokacijske točke s unutartekstualnom maritimnom tematikom) weird (bizarnog) diskurzivnog (sno)viđenja samo je jedna od mogućnosti. Otok kao palimpsestni motiv u tradiciji hrvatske književnosti, propitivanje pamćenja, sjećanja i zaborava, preklapanje (uglavnom morske) motivike i simbolike unutar Šeparovićeva opusa, likovni diskurs kao medij narativizacije neka ostanu poticaji za drugo (treće, neko sljedeće) čitanje. To name a few.
Šeparovićev je stil pisanja bogat, izričaj semantički, simbolički i metaforički plodan, na mnogim mjestima asocijativan
Šeparovićev je protagonist u zamrznutom stanju čekanja da se to nešto (dovršetak gradnje broda, isplovljavanje, susret s njom, odlazak iz grada) ne zbude, sve je u iščekivanju, u onome kad… Odgađanje i stalno izmicanje dovršetka započete radnje proizvodi frust protagonista s nepredvidljivim posljedicama. Međutim, kao što neznana junakinja Pristaništa prije slikanja počinje osjećati bol u trbuhu, tako je i čitatelj u bolnom iščekivanju značenjskog smiraja. Pripovijedanje ne vodi ispunjenju odgođenog, perpetuiranje odgode čin je koji stvara (čitateljski) užitak. Iako semantičko razrješenje na kraju izostaje, Šeparović proizvodi takav učinak da smo primorani ponovno pročitati priču jer zadobiva novi smisao, postajući intertekst na autopoetičkoj razini. „Ako negdje postoji priča, isplivat će prije ili kasnije…“ znakovito kaže José. Šeparovićeva priča kao da i sama ima ruke poput vala kod Kanagawe, živa je, opipljiva, gotovo da prijeti potpuno obuzeti i zauzeti čitatelja, preplaviti ga. No, tekst je samo početni impuls. Transparentno značenje zapravo nije ni moguće jer završetak čitanja svaki put vraća na početak s novootkrivenim interpretacijskim alatima. Strujanje (i to u svim smislovima) značenja Šeparovićevo je razoružavajuće i o(p)čaravajuće pripovjedno sredstvo.
Budući da su Šeparovićevi likovi opsesivno ovisni o onome što rade, zbog svega navedenog čitatelj će vrlo vjerojatno postati opsesivno ovisan o čitanju. Ono postaje mamljivi (za(b)ludni?) eskapizam.
