Tri kratka: Marinko Koščec o novome romanu
Predstavite ukratko vaš novi rukopis. U kojoj je fazi i kada očekujete da će biti objavljen u formi knjige?
Roman Sami zovem obiteljskim. To ne znači da će svatko od sedam do osamdeset sedam u njemu naći nešto za sebe; sudeći po prvim reakcijama, čini se da je prilično mračan. Ako i jest tako, nije rezultat ciljanog postupanja. Nastojao sam samo secirati odnose unutar jedne obitelj, njezine tri generacije, s naglaskom na posljednju: današnje dvadesetogodišnjake. Pokušao sam ih prikazati iznutra, njihov svijet i nazore, okruženje u kojem su odrasli, ali i supstrate koji su do njih dotekli genetskim kanalima. I sve to u dinamici sučeljavanja međusobnih pogleda, koji neizbježno osuđuju čak i kad nastoje razumjeti, sudaraju se s vlastitim ograničenjima i iluzijama, te više od svega otkrivaju kako malo poznajemo svoje bližnje. Roman je dovršen i iz tiska bi mogao izaći krajem travnja.
Kako se tekst pozicionira u odnosu na vaše dosada objavljene knjige? U čemu se vide kontinuiteti a u čemu odmak od dosad napisanoga?
Mislim da će oni koji su čitali moje prethodne romane lako prepoznati i rukopis i intoniranost i neke motive koji se uporno vraćaju takoreći neovisno o mojoj volji. Kao i prošle, možda i više od njih, ova je knjiga izrasla iz aktualnosti, živog života ljudi kao što smo vi i ja. S druge strane, ovaj je tekst dulji od svih dosad i rekao bih da zahvaća šire, kako u vremenskom smislu, tako i po pitanju sadržaja. Ujedno, puno sam truda uložio da postignem maksimalnu jasnoću u izražavanju, što mi prije nije baš uvijek bio prioritet.
Možete li nam pokušati približiti vaš novi tekst oslanjajući se na koordinatni sustav već postojećih knjiga i autora, filmova, glazbe, pop-kulture? Oslanjajući se na metaforu?
Pišući roman, nastojao sam koliko god je moguće zaboraviti pročitane knjige i usredotočiti se na glasove moja četiri protagonista i njihovih satelita, prenijeti ono što proživljavaju točno onako kako oni to vide. Najveći izazov bio je ostvariti njihovu različitost unutar sličnosti, jer ne samo da su svi proizvod ovog vremena i podneblja, nego su izrasli na istom obiteljskom stablu. Evo vam dakle metafore: stablo je jedan od ključnih motiva u romanu. Plodovi su načelno sazdani od istih supstanci, ali svaki ima svoju zasebnu priču, razlikuju se po sposobnosti upijanja sunca i sokova, neki dozrijevaju prije vremena, drugi istrunu prije zrelosti. Istodobno, tekst je itekako prožet odjecima pop-kulture, u njemu se čuju i Radiohead i Amy Winehouse i Billie Eilish i Vojko V, kao što se može susresti likove s Netflixa i s Reddita i s aplikacija za dejtanje…
Cijela noć u vrućici. Možda je famozni virus premda ne vidim odakle mi, u kuću nitko ne dolazi, izlazio sam samo do dućana i to pridržavajući se propisanih mjera. No jučer je buknulo, visoka temperatura a u kostima ledeno, pokrivačima se ne možeš utopliti jer dolazi iznutra. I suhi kašalj, bol u očnim dupljama i zglobovima, malaksalost; brzo sam otpisao dan i zavukao se pod poplun. Potom cvokotanje i košmari, grozničavi metež polusna.
I najednom počinje drmati. Kao da je proradio nekakav ogroman stroj, odmah punom snagom, uz tutnjavu, trese se namještaj, zidovi lelujaju. Istog sam trena potpuno budan. Zora je; jasno mi je što se događa ali ne mičem se, ležim na leđima i gledam u strop, mislim kako će se raspuknuti i survati, zatrpati me, a možda i neće, odlučujem samo pričekati, što i nije odluka nego nastavak očito jedine životne prakse za koju sam sposoban: prepustiti stihiji da odradi što mora. Pa samo grabim okvir drhtećeg kreveta, slušam toptanje raznih predmeta, jaukanje drvenarije, čujem knjige kako padaju s police u hodniku, zatim i policu, prasak stakla. Po licu me, poput pršića, zasipa boja sa zida. Polako se stišava.
Oprezno ustajem, kao da bi nepromišljen pokret mogao razdražiti neman u dubini. Pod nogama škripe komadići žbuke. Vraćam policu u uspravan položaj, prekoračujem knjige. Tu i tamo, po zidovima su procvale pukotine. Na podu ponešto krhotina. Sve u svemu, ipak manje nego što bi se očekivalo od tolikog ljuljanja. Vani je lunapark; autoalarmima su se priključili psi.
Ali tko zna gdje je epicentar. Moglo bi biti da je ovo tek daleki odjek nečega puno većeg; možda je progutalo cijele gradove, milijune ljudi. Ne, kaže internet. Ovaj je put bilo baš tu, takoreći pod nogama. Pristižu fotke automobila zdrobljenih ciglama. Ulice oživljavaju uspomenu na ratna razaranja. Katedrali je odgrizlo komad tornja.
A onda opet kreće tutnjava. Ova me ispaljuje van. Hladni me zrak podsjeća na groznicu, u letu konstatiram da sam u pidžami, da je trebalo bar zgrabiti bademantl, ali takve brige sad nemaju šansu; razapet sam između straha da će me tu na terasi iza kuće ubiti dimnjaci ili crepovi, čujem ih kako poskakuju po krovu, i možda još veće opasnosti ako odjurim u voćnjak, neće li se stabla porušiti kao konstrukcija od šibica i poklopiti me? Ne bi li sklonište zapravo trebalo potražiti unutra, uz nešto noseće? Ali otkud znam što tu nosi, a što jedva čeka pasti?
Kao pijan od neodlučnosti, zagledavam se u ono što izvodi žičana ograda duž dvorišta: nekakav zmijski ples, prolaze je divlji valovi, kao da se hoće iščupati iz zemlje i odmigoljiti u šumu. Sad opažam događanje na zidu kuće. Jedna od raspuklina bljuje šutu, odlama se par krupnijih komada, i evo ga ode sve, cijela se stražnja stijenka stropoštava, pretvara u oblak prašine. Kuća ostaje otvorena, sad je kutija bez jedne strane. Spavaća i radna soba izložene su kao na kazališnoj pozornici; što god je u njima dosad činilo moju intimu, sada je dio prirode.
I to se smiruje. Obilazim kuću izvana. Jedan se dimnjak srušio, drugi stoji. Skoro svi prozori imaju stakla. Ali cijelu građevinu kao da je netko odigao pa spustio, ne baš sasvim precizno; stoji zericu nahero.
Pahulje snijega.
Nije šala: sad već sasvim ozbiljno sniježi. Ili možda jest osebujan nebeski humor.
Jučer je bio prvi dan proljeća. Voćke su u punom cvatu, naročito marelice. Tisuće bolećivo nježnih ružičastih čašica sad su rastvorene poput dlanova i u njih sipe meki smrtonosni kristali. Kao i po mojem krevetu.
Marinko Koščec rođen je 1967. u Zagrebu, gdje je od 2000. nastavnik francuske književnosti na Filozofskom fakultetu. Bavio se među ostalim i prevođenjem te podučavanjem pisanja. Sami je njegov osmi roman.
Treba dakle početi novi život u Novoj Kući. Moje novo normalno. Nova Kuća je neokrznuta, tako se bar čini izvana. Ako unutra i ima pukotina, uklopile su se u stanje zidova, koji su ostali neožbukani kad su uzduž i poprijeko prokopani kanali za cijevi i kablove. Ovdje se stanuje primarnije, u neposrednom kontaktu s bazičnim funkcijama kuće, kao u tijelu koje ne skriva svoje organe ovojnicom kože. Otpadni materijal zgrnuo sam prema kutovima; između hrpa može se bez problema hodati. Iz stare kuće donio sam madrac i položio ga na nekoliko slojeva kartona. Ne obazirući se na crvenu traku i zastavicu s mrtvačkom glavom koje je postavila inspekcija, ali vrebajući zatišja između još i još podrhtavanja, izvukao sam i štednjak, fotelju i nešto sitnog inventara, nadasve naravno laptop i router. Razmišljao sam i o hladnjaku pa ipak odustao; travel light.
Ako ne naiđe neki snažniji val te je dovrši, stara će kuća ostati ovako stajati koliko poživim; baš ništa mi ne smeta. Vjerojatno će zadati muke budućim vlasnicima, jer uskim dvorištem, kraj Nove, nemoguće joj je prići ikakvom mehanizacijom, trebat će je drobiti ručno i odnositi komad po komad. Osim ako netko ne kupi cijeli paket samo zbog zemljišta, pa obje kuće sravni kako bi izgradio nešto pristojno, suvremeno. Ali vjerojatnija sudbina, ovog takozvanog imanja kao i ove države, razabire se kad čovjek prošeće kvartom: sve više nekoć obiteljskih kuća, iščekujući da ih netko kupi, nestaje u šikari.
Dobro, sad se ipak potvrdilo da jest covid-19: najednom je nestalo mirisa i okusa. Zapravo ne znam je li najednom ili ih nema već neko vrijeme, nije da sam se zadnjih dana puno zanimao za njih, gotovi obroci koji stižu dostavom to baš i ne potiču, a gubitak okusa i mirisa lijepo se uklapa u paradigmu posvemašnje redukcije. Oni neugodniji simptomi povukli su se tako brzo da je neshvatljiva sva ta pandemijska histerija; ostali su samo konstantni umor i usporenost.
A moguće je da se i u tome samo zavaravam, odnosno pripisujem koroni ono što je stiglo neovisno o njoj te je sad moja permanentna i jedina realnost: progresija umora i usporavanje dok se ne skrasim na nuli. Isto je tako moguće da sve nas zavaravaju brojkama oni koji su se dočepali uloge arbitra, objavljivača stanja i donositelja mjera. Jer tako je slatko izlaziti pred publiku koja te iščekuje otvorenih usta. Statistike i grafovi održavaju hipnozu, brojčice rado pjevaju zadanu melodiju, rastezljive su kao žvakača, uz malo alkemijske vještine mogu potvrditi bilo koju tezu ili njezinu suprotnost. Jedni brojkama dokazuju da je ovo manje opasno od obične gripe, da nas sad umire manje nego prije covida, drugi umrlima od virusa pribrajaju i umrle s virusom i one koji umiru od straha pred virusom, strah preteže, strah je jači od svega, onaj tko ga zajaši pobjeđuje, postaje personifikacija Istine i proricatelj budućnosti, naš zaštitnik i heroj. Virus kao da je poslan na Zemlju upravo radi takvih, besprizornih aparatčika koji su cijeloga svoga bljutavog života tragali za zrnom soli, ne bi li stekli opravdanje za zaljubljenost u vlastitu sliku, i evo virus je od njihova blata stvorio dostojanstvene likove i djela, omiljene u puku, djeca ih crtaju u Supermanovu kostimu kako pobjeđuju kozmičko Zlo, šalju im srca i poljupce, svoje narudžbe za Božić. A oni jedva prikrivaju nasladu dok obustavljaju, zabranjuju, zatvaraju, kažnjavaju. Potajno drhte od užitka dok dave poduzetnika, gad im je odavno kost u grlu, dok izriču smrtnu presudu ugostitelju, sitnom obrtniku, samostalnom umjetniku. Dok obeshrabruju slavlja, svako okupljanje zbog razonode i razveseljavanja, i svaku frivolnost kad smo pri tome, naravno vjerski obredi su nešto sasvim drugo, oni vodu dovode istom mlinu, straha i pokornosti.
I evo se gasi žar združivanja i zbližavanja, zamire želja i potreba za drugime. Što god govorio o tome, puk se rado daje represiji, sam si navlači uzde. Od srca se obeshrabruje i žalosti. Nagnuće odustajanju oduvijek je tu, trebao je samo izgovor da se predaš, zavučeš i zaključaš se, da prihvatiš propast kao jedinu mogućnost, sad ti nitko nema pravo reći da je krivnja tvoja.
