Tri kratka: Marko Gregur o novom rukopisu
Predstavite ukratko vaš novi rukopis. U kojoj je fazi i kada očekujete da će biti objavljen kao knjiga?
Nekoliko je pitanja koja su me potakla na pisanje romana, a jedno od njih je ono Kunderino, što se događa s talentom umjetnika koji je nadaren za djelatnost kojoj je već odbila ponoć? Kako se, barem meni, čini da mnogočemu odbija ponoć, tako mi se čini i da se gubi ona maksima da autora treba odvojiti od djela i da djelo postoji samo po autoru, baš kao što postoji u dizajnu ili automobilskoj industriji. Svijet se mijenja, s njime i umjetnost, ne treba više deset tisuća sati Malcolma Gladwella da se talent razvije, što pruža priliku raznim ljudima da se lakše nego prije, recimo u renesansi, okušaju kao umjetnici, da kroz umjetnost pokušaju naći izlaz iz anonimnosti. Jerko, glavni lik romana, jedan je od takvih. Tekst je na lekturi, usporedo se priprema i naslovnica, a plan je da knjiga izađe u ožujku.
Kako se tekst pozicionira u odnosu na vaše dosad objavljene knjige? U čemu se vide kontinuiteti a u čemu odmak od dosad napisanoga?
Roman je prilično različit od ranije proze, ali nekako i pokušavam da bude tako. Svi su moji romani stilski, tematski i jezični antipodi, kako je napisao Miljenko Jergović . U tom smislu svi su isti: različiti. Tako je ovaj roman smješten na otoku, a u njemu ima i čakavice. Sličnost se ogleda i u tome da su „Šalaporte“, baš kao i „Vošicki“ pa i „Kak je zgorel presvetli Trombetassicz“ roman lika, da je u pitanju opet niskomimetski junak kojemu se čini da zavređuje više, a mnogi drugi manje. Na tragu Gadamerove tvrdnje da je (dobra) umjetnost uvijek uspjeli pokušaj sjedinjenja svega onoga šta se raspada, opet pokušavam nešto spasiti od zaborava i zalijepiti, čini mi se da je to jedan od osnovnih motiva mojeg pisanja, sačuvati ovaj put ljude i ljeta djetinjstva te razmisliti o umjetnosti, kao jednoj od najvažnijih činjenica moga današnjega identiteta, koji se stalno pokušava razmrviti i raspasti u dvojbama i praznim stranicama.
Možete li nam pokušati približiti vaš novi tekst oslanjajući se na koordinatni sustav već postojećih knjiga i autora, filmova, glazbe, pop-kulture? Oslanjajući se na metaforu?
Prvo, u pitanju je otok što i nije neka novost (Hrvatska: književnost tisuću otoka), ali bio mi je potreban, pogotovo u samom početku pisanja, a kad se to malo izmijenilo jer je tekst promijenio smjer, ljudi koji su počeli šetati stranicama i atmosfera sad već davnih prvićkih (domaći bi rekli prvinskih) ljeta u koju sam se uvukao bili su mi toliko dragi da ih se nisam htio odreći. Otok, dakle, a ima ih u književnosti više nego u stvarnosti, od Novaka, Ferića i Baretića, koji se spominje na omotu knjige, pa do Julijane Matanović koja je radnju svog romana smjestila na isti otok, a u još ga dva spominje, tako da sada imamo Prvić i Trećić, na parove razbroj se, do knjige Lore Tomaš objavljene prije nekoliko godina, da spomenem samo neke. Da, tu je još roman Omera Raka o Faustu Vrančiću smješten na Prviću, a i Igor Štiks plovi tim akvatorijem u romanu „W“. Tako da je Prvić vjerojatno otok s najvećim brojem književnih djela po kvadratnom kilometru – na manje od dva i pol kvadratnih kilometara ima (barem) šest romana, a dotiče ga se i drama „Magareći otok“ Vesne Parun. Tko zna, možda se svi okupimo tamo na jednoj finoj večeri… Razvezao sam s ovim pa da skratim, reći ću samo da tekst sam u sebi ima niz književnih koordinata, od Gadamera, Josepha Rotha i Kundere, do Užarevića i Rogić Nehajeva, i njegova stiha o rukama koje su rađale brodove. Ima i nešto metafore u svemu, ali to bi značilo pojasniti tekst i možda previše skrenuti pažnju na određene stvari pa ću to preskočiti.
Čuje glas Kate Kapularice. U tri sloja crnine sjedi uz bunar na ulici, malo podalje dućana i prodaje rajčice i smokve, češnjak i luk, uz to nekoliko vrsta rakije. Ne može razaznati što govori jer je nadglasava škripa kotača koji pritišću škalju koja se od jaza razvlači popločanom ulicom, jer ovdje se stalno nešto zida i nadozidava, pojačavajući time dojam trajne nedovršenosti. To je Primavista iz trgovine, koga pozdravlja, ide sa svojim kolicima na četiri uvijek malo prazne gume. Bit će da dolazi onaj brod u deset i po pa ide po robu. Doista, već se čuje brundanje starog, gotovo sedamdesetogodišnjeg Tijata, koji je isplovio sa Zlarina. Ne mora ni gledati, sve vidi: bijeli brod kako prilazi molu, crni dim koji se kronično izvija prema nebu, bacanje cime na kolonu i škripu kad zategne brod da ne produži u Jaz. Netko od sezonaca iz Tiska čeka novine jer opet nisu stigle jutarnjim brodom, a kupci strpljivo čekaju i čuvaju otvoreni kiosk. Pred onim drugim, s izblijedjelim natpisom Jadrolinija, nekoliko ljudi pogledava brod pa sat, kao da Kastrato ne primjećuje da je brod tu. Konačno proda i zadnju kartu, zatvori prozorčić, podmetne na njega iskrzani karton s jednakim Jadrolinijinim natpisom pa izađe iz kioska kao neki guverner reda plovidbe, visok poput čempresa i jednako mršav, s majicom koja mu se oznojena priljubila uz rebra, napeta tek na trbuhu, zaobljenom kao da su se u njega sakrile oteščale, nerođene grudi, jer je u zadnji tren došlo do promjene. Glas ga je zato otkrivao, taj sopranski, kristalni doseg i Jerka je začudilo kad je čuo za njegov nadimak, nakon što je odrastao, jer bio je to najpametniji nadimak na otoku ikad. Kastrati, dječaci odrezanih mošnji, kojima je Napulj prije tristo godina opskrbljivao Europu, kako bi pjevali ženske glasove. Babe su odlazile na misu kao na koncert, samo da ga čuju, a kakva je tek radost bila Muka! Evo ga konačno, odmahuje da je sve u redu i tako se smije da mu možeš povjerovati da ćeš stići uhvatiti brod. Nekoliko mladih stranaca i strankinja s ruksacima i ručnicima oko vrata u Mareti na brzaka ispija kavu i travaricu pa žuri prema molu, na kupanje u turističke Vodice, uza zid stoji Karolina iz Maestrala koja čeka kruh i domaća jaja sa Zlarina, Primavista se tim svojim velebnim, trideset godina starim kolicima gura prema samom rubu jer nema vremena, a tu su i Poljaci koji su uredili restorančić uz poštu…
I otac je tamo, kao da je ovo još jedan običan dan, stoji sa strane i čeka da preuzme vreću s poštom. Spusti se uska drvena skala i turisti navale ući, ovi s broda izaći, netko od posade psuje ovima dolje da pričekaju, preko boka krenu se prebacivati namirnice i novine, nekome je stigla penta, drugome šezlon, skupa s robom iz ruke u ruku prelaze i sitne novčanice, to je najmanje što se može učiniti, jedna gospođa uspuhano maše brodu da je pričeka, kao da joj se spremio pobjeći… Metež samo takav, kao da si u tanžerskoj ili šangajskoj luci. Dovikivanja, poruke i pozdravi. Nekoliko klinaca uhvatilo se za pramac i čekaju da ih brod koji isplovljava unazad povuče desetak metara koliko obično uspiju izdržati najsnažniji. Posada to zna i čim se digne cima jedan njen član nagne se preko ograde prijeteći im da se puste ili su jebali ježa kad se vrate iz Vodica. Klinci mu se smiju i rugaju pa onda mašu kad se brod počne okretati, a muškarac im pokaže srednji prst ili odmahne. Nekad se i on tako držao za pramac.
Ako mu je išta nedostajalo, onda je to taj dolazak Tijata, nazvanog po otoku odmah iza Prvića, odnosno dvaju brodova koji su se u njegovu djetinjstvu zvali Ohrid i Valjevo.
Nešto s Tijatom, ali to ne zapiše, nego pomisli.
Gleda oca, u tamnoplavim hlačama i svijetloplavoj košulji pošte. Čini mu se da ga pamti samo u toj odjeći. Ipak, ne izgleda kao da nosi uniformu. Na nogama su mu bijele, razgažene patike, košulja mu je dopola otkopčana, a iz džepa na prsima viri kutija meke stoše. Kao da se ništa nije dogodilo. Jedino što su jutros njegova zaustavljanja kraća i nešto tiša, bez smijeha. Brodski strojar koji je na brzinu izašao popušiti cigaretu prvi mu preko ograde pruži ruku i otac gotovo neprimjetno kimne. Preko palube cirkuliraju gajbe piva, vreće brašna, sokovi, ulje. Zatim se sve utiša, nekoliko se ljudi prekriži jer preko palube krene smeđi, lakirani lijes. Otac priđe i prihvati ga, a nekoliko mu ljudi pritekne u pomoć. Spuste ga na poštanska kolica i otac ga počne vući prema trgu. Ljudi stanu kad prolazi kraj njih, odmaknu se kao da ga propuštaju, skidaju slamnate šešire i kape, prislanjaju ih na prsa pa saginju glave, neki se prekriže, a neki blagoslivljaju, praveći veliki znak križa u zraku. Otac ponekad pridigne glavu i kimne, ne gledajući zapravo ni u koga. Prati ga pogledom do pošte i sve mu se neka tuga probije iz grudi i prstiju kojima na tren zadrži vjeđe sklopljenima.
Da je barem Vanja tu. Uzme mobitel i čita stare poruke, nikako da ih izbriše. Obećao si je da joj više neće pisati i dosta mu je dobro išlo, al sad… Piše poruku, samo da vidi kako izgleda, nije da je mora poslati.
Sunce je već visoko kad izađe. Svjetlost se sabila u usku ulicu koja od centra ide prema Jazu. Tu se jedan krak, zapravo metar širok betonirani rub luke, uz koji je balotana sakrivena mirisnim tamarisima, odvaja prema drugoj strani uvale, Donjoj bandi, prema francuskim vilama, Požegi i Slogi, a put, i sam tek nešto širi (kojim osim Tome Vinkovića s prikolicom koji skuplja otpad i mopeda kojim se stopedeset kilograma teški Austrijanac Kurt uz poguranac penje u brdo, ne prolazi nijedno motorno vozilo), nastavlja prema Šepurini, penjući se možda pet stotina koraka, prije nego se počne spuštati u drugo otočno selo. Između dva mjesta, koja veći dio godine zajedno nemaju dvjestotinjak duša, jasno je razgraničenje, upravo na točki na kojoj cesta dolazi u kratku horizontalu, koje vrijedi u životu, ali i u smrti.
Prema jednoj teoriji sukobi se događaju na mjestima na kojima se civilizacijski krugovi dodiruju, ali što je to prema malootočnom kampanilizmu, koji ide dokle ide i pogled, tu gdje su tornjevi crkava toliko blizu da bi se mogli ukrstiti, a pogled s jednog dosegao bi u središte drugog mjesta, baš kao i zvonjava. Tako je samo rat, onaj Veliki, uspio donijeti mir – kad su skinuli tri prvinska zvona i izlili ih u topove. Jerko se sa sjetom znao sjetiti rugalice, iz doba prije nego je i u njegovom selu podignut zvonik: „Oj Lušani tanta bella vi nemate kampanela, nego samo bokun žice, ča van viri ispod guice.“
Da, zna se gdje je kome i gdje je čije mjesto, a svako selo ima svoje argumente. Ako je Prvić Luka bila prva, Šepurina je ljepša, ako je ljetnikovac Fausta Vrančića bio u Šepurini, u luškoj je crkvi pokopan. Nije red ženit se u drugo selo. Živjeti u njemu, a ni umrijeti. Otočani su odavno odlučili da ne žele zajedno, i ne bi po novom autor Machinae novae završio gdje mu nije mjesto.
Osluhne, trg i ulica su prazni. Čuje se tek jedna gajeta, bit će da je netko duže čekao kod doktora u gradu ili na Elektri, i galebovi koji je oblijeću, slijedeći miris ribe zapečen u njene stijenke. Izađe, i držeći se mršavog hlada koji se lijepi za kuće krene prema Jazu. Kapularica drijema kod bunara. Kao da bi joj bio prevelik napor povući se u kuću za tih nekoliko sati. Čemu i kome, živjela je u strahu da je dugo neće naći mrtvu, a ovdje je bila na sigurnom. Prođe je neprimjetno. Pitanje je i bi li ga prepoznala, ali jedna je od onih kojoj kliker u takvim stvarima – uparivanju desetljeća i malih obiteljskih drama – funkcionira faustovski precizno. Ta bi iz života kurtizane mogla isplesti hagiografiju. Bila je pobožna žena bez ikoga svoga, a više od svega željela si je lijep sprovod i nekako je voljela govoriti lijepo o ljudima. Možda je time ocrtavala vlastitu hagiografiju, a ljudi će o tebi nakon smrti najlakše govoriti dobro ako si ih tijekom života dizao u nebesa. Odmah bi mu počela s pričama o njegovoj majci, što je sve s njom, kad i gdje…
Evo, upravo to je ono što mu je govorila Vanja – starica spava, ali čak i takva uspijeva u njemu probuditi ovakve misli. Uspije joj zasmetati mu, samim time što je tamo, pod tim oleandrom kod bunara, protekla tri desetljeća, otkako joj je poginuo sin, kao da nema što drugo raditi. I nema, i ne samo ona, zna on to jako dobro. Većina nema što raditi na otoku, osim eksperimentirati s lakim drogama i alkoholom, ako si mlađi, odnosno ogovaranjem, ako si star poput nje. Sagne glavu i produži, još nekoliko kuća i evo ga u Jazu, nekoliko je gajeta na škveru, više zaboravljene nego u postupku popravljanja, miriši po sasušenoj boji i hrđi, starog željeza ima kao i prije, ako ne i više. Na zidu se još vidi izblijedjeli, nekoć tamnocrveni natpis povučen kistom: „Živjela revolucija!“. Netko je „r“ stavio u zagradu pa iznad dopisao „otočna“.
„Živjela otočna evolucija!“
Dopalo mu se to, skupa sa žutim, naopačke okrenutim pivskim sandukom.
Prazne, naopačke okrenute gajbe pred trgovinom, kao slika izumiranja otoka? Možda nekako povezati s gajetom.
Ponavlja tu sliku da bi je memorirao i zapisao kad se vrati.
No, tako je to na otoku – životni vijekovi oblikovani hibernacijskim iščekivanjem klimaksa. Trajna privremenost ili privremena trajnost.
Turisti vole to stanje nepromijenjenosti, konzerviranosti. Šum mora, zvjezdano nebo i preskupo, toplo vino. Čak i kolutanje očima ako pitaju za malo leda. Kao da im fali da ih netko tretira kao govna, a ovdje smo prvaci tog sadizma. Smiješno im je, kao onda kad su Talijani naručili radler, koji u kafiću požeškog odmarališta nisu imali, a konobar im rekao: „Šta je, koktele ćemo pit!“ Prožima ih egzotika kad po deseti put traže vodu, a konobar je uzme sa susjednog stola. Pa tek ona mržnja prema jahtašima koji naruče lignje, umjesto pet kila bijele ribe! Njihov pijani smijeh kad im netko nakon dvije-tri boce domaćeg crnjaka pokušava prevesti psovku sa psom koji opći s majkom, ili što točno znači kad se spomene majčin spolni organ, bez glagola, ičega, psovka tako sočna na suho.
Gosti. Pogledao je jednom etimološko značenje riječi. Gost, dolazi još iz praslavenskog i staroslavenskog, na ruskom je gost, na češkom host, ali ghostis je i stranac, od latinskog hostis, malo semantičkih modifikacija, i već smo došli do neprijatelja. Nije ga to iznenadilo. U grčkom je on pak xénos, stranac, i eto ti ga na, od čega živi naš čovik? Od ksenofobije. U genetici je sve zapisano, mogu se značenja mijenjati, ali zna naš čovjek tko su zapravo ti ljudi, koji uporno dolaze, unatoč svemu. Još kad je bio mali barba Ive je na fešti prilikom proslave Gospe od Anđela, kad su im uvalili neke stare brfune, rekao da bi im se mogao posrati na glavu, a oni bi ipak došli.
Toliko inače ima ljubavi u toj sintagmi naš čovik, zato jer smo to mi sami taj naš čovik, i nitko drugi, to smo mi u drugima, u kolektivnom identitetu. Naš čovik zapravo nerijetko ne voli našeg čovika, a i tko je taj uopće? Naš čovik popiša se u zahodu vlaka, popuši tamo u miru cigaretu pa i opušak hitne u školjku i ne pusti vodu, jebenti botuna. To ti je naš čovjek. Ima mišljenje o svemu, a nikako da nauči oprati ruke.