Fusnota se tako pretvara u višestruku metaforu, za književni i ljudski poraz.
Ugrešić, Kultura laži
1
Uguglao sam jednu svoju fusnotu. Ispao je link na aukcijsku stranicu, na kojoj se prodaje plastična boca beba plave boje, nalik na one kakve danas nalazimo na benzinskim pumpama za motorna ulja i maziva, s ljubičastim čepom. Pod nazivom predmeta s rednim brojem aukcionari su u zagradi napisali: ambalaža od sredstva za čišćenje oružja. Na njoj je godina proizvodnje 1981., što će reći da je tekućina za čišćenje već odavno potrošena, i sad je ostala samo ambalaža koja zjapi prazna, kao ljuska nekog drugog vremena.
Prije par godina preveo sam za Sandorf kapitalno djelo Zahara Prilepina, suvremenog ruskog pisca. Premda smo znali da je izuzetno kontroverzna društveno-politička figura, za njegov vojni angažman u Donbasu, da mu je netom prije zabranjen ulazak u BiH uz obrazloženje da “predstavlja prijetnju za sigurnost i međunarodne odnose” te zemlje, da je u Sloveniji izbio skandal na sajmu knjiga kad su otkazali promociju njegove knjige te u zadnji čas organizirali privatnu večer s autorom uz prisutnost zaštitara, odlučili smo se da ipak prevedemo taj ogromni roman. Prilepinove knjige dobile su mnogobrojne ruske (Ruski Booker, Nacionalni Bestseller, Boljšaja knjiga) i strane nagrade (Ivo Andrić, Letterature dal fronte), Manastir je 2015. bio najčitaniji roman u Rusiji, o njegovim su se djelima izrazito pohvalno izrazili ruski i zapadni teoretičari književnosti te pisci poput Vladimira Sorokina, Viktora Pelevina, Jonathana Franzena i Güntera Grassa. Na našim prostorima o njegovom književnom značaju pisali su Josip Mlakić (“rusko književno čudo”) i Ivan Milenković (“veliki pisac”).
Radnja Manastira smještena je na Solovjeckom otočju, koje je, kako piše Danijela Lugarić u tek objavljenoj jako zanimljivoj i informativnoj knjizi o suvremenoj ruskoj književnosti Moja Domovina – SSSR, “simbolički potentno i izuzetno ambivalentno mjesto ruske kulturne povijesti”. U petnaestom je stoljeću tamo podignut pravoslavni manastir, a tijekom građanskog rata, 1920. godine, na mjestu manastira izgrađen je prvi sovjetski radni logor, u kojem se trebao preodgojiti i stvoriti novi tip čovjeka – homo sovieticus. Solovki su tako “odraz Rusije, u kojoj je sve kao pod lupom – prirodno, neugodno, očito!” te Prilepinovo “briljantno djelo”, s čitavom lepezom najrazličitijih likova, može poslužiti, kako smatra američki rusist Benjamin Sutcliffe, kao odličan uvod u razumijevanje suvremene Putinove Rusije. Osim toga, Prilepin je, na temelju arhiva i dokumenata, fikcionalizirao logoraški život, isti onaj koji je opisan u prvom poglavlju 7 000 dana u Sibiru Karla Štajnera, vjerojatno jedne od najznačajnijih knjiga ikad napisanih na hrvatskome jeziku. Sve su to bili razlozi zbog kojih smo 2021. godine objavili Manastir.
2
Na YouTubeu se krajem siječnja ove godine pojavio video-prilog ruskih novina Komsomoljska pravda naslovljen „Zahar Prilepin otišao u zonu provedbe specijalne operacije“. Na videu je sve izrežirano kako bi se ruski pisac predstavio kao princ ruske militantne proze, koji “ne brani domovinu samo riječju, već i konkretnim djelom”. Gle Prilepina na fotografiji iz 1999. u Dagestanu, na kojoj pozira s crnom zavezanom maramom oko glave i mitraljezom položenim na bedrima. Pa evo ga u nekoj akciji u Čečeniji 1996., s maslinastim prslukom navučenim na golo tijelo i zelenom beretkom, zatim je zapovjednik odreda u OMON-u, ruskoj specijalnoj policiji… Čitav materijal počinje fragmentom razgovora, u kojem ruski pisac, na novinarov upit jesu li mu danas jasni razlozi specijalne operacije u Ukrajini, izgovara uz samozadovoljni smiješak: “Oduvijek su mi bili jasni. Sjećam se kako su se pisali članci o tome da specijalnu operaciju podržavaju Nikolaj Baskov, Zahar Prilepin i Vladimir Maškov. Bio sam pun bijesa: Što znači podržavali? Pa ja sam je započeo. Već se osam godina bavim tom temom. Imam humanitarnu organizaciju koja radi osam godina. Imam bataljun tri godine. Hrpu ljudi sam sahranio.”
Princ ruskog militarizma
Prilepin nije tip pisca, poput Mome Kapora ili naših “Matičara”, kakav je bio prisutan početkom devedesetih na našim prostorima, koji su se od uglađenih pacifista u ratu “povampirili” u ratne huškače po medijima. On je opsjednut ratom kao takvim, pa je 2017. i oformio vlastiti bataljun u Donbasu. U svojem debiju, Patologijama, kojim se proslavio kao pisac i koji mnogi teoretičari književnosti smatraju remek-djelom, opisuje svoje prvo ratno iskustvo u Sjevernoj Čečeniji. Evo što kaže zašto je otišao u rat: “Čini mi se da je Gorki negdje rekao da je muškarac koji nije bio u ratu poput žene koja još nije rodila. Naravno, to je suviše kategorično rečeno – zato što sam uvjeren da su zatvor ili vojna služba, ili…, recimo, ekstremni alpinizam u mnogo čemu jednakovrijedni ratu. Dakle, želio sam provjeriti sebe. Shvatiti od čega sam sastavljen, koliko sam čvrsto modeliran. Radi li se o dobroj ili krhkoj glini.”
Za njega, baš kao i za njegovog pokojnog bivšeg kolegu i partnera iz profašističke stranke, Eduarda Limonova, rat je više pitanje biologije, od kakvog je kova čovjek, nego ideologije. U svojem članku „Fighting Instinct“, u kojem se hvasta da je učio u vojnoj školi kod kasnije osuđenog ratnog zločinca kapetana Dragana te se družio s Arkanom i Karadžićem, Limonov piše da je “nakon tisuću sati provedenih s ljudima na frontu čvrsto uvjeren da rat nije ljudski grijeh, atavizam, nije odvratni instinkt, nego legitimni moćni instinkt agresivnosti, instinkt junaštva”. U biografiji Limonova, koja je rasprodana u milijunskoj nakladi, francuski pisac Emmanuel Carrère tvrdi da je za Limonova odlazak u rat na Balkanu bio ostvarenje svih životnih ambicija.
Ruski se pisac 1991. poistovjetio s paravojnom srpskom kulturom koja je “uključivala kamuflažne uniforme, zelene beretke, rejbanke i kalašnjikove, pumperice i uzije, životinjsko opijanje, terence bez tablica, prenatrpane, razdragane, istetovirane, dugokose četnike razbarušenih brada, koji se deru nakon povratka s fronte, ili nekakve operacije čišćenja, odvrću radio do daske, pucaju u najboljem slučaju u zrak, ali češće u ljude, dok kurvetine kokodaču a u kupaonici se pilom režu rebra sumnjivim licima, pokraj grafita na kojem piše ‘We want war, peace is death'”. U jednom intervjuu za Argumente i fakte Prilepin ne samo da ponavlja Limonovljev stav da je “agresija biološki inherentna čovjeku”, već i da “narodi, koji su pod utjecajem izvana nametnutih ideologija, kao što su apsolutna politička korektnost i druge besmislice, gube svoje muške osobine i riskiraju da izgube svoj identitet i svoj teritorij”.
Veličanje rata i nasilja ide toliko daleko da “Byron s Donjecka” ne regrutira samo suvremene ruske pisce nego i “mrtve duše”. Godine 2017. sastavio je nešto poput doktorske disertacije – Vod. Oficiri i opolčenci ruske književnosti, povijesno-teoretski pregled u kojem tvrdi da su ratovi i pisanje oduvijek marširali rame uz rame u ruskoj literaturi. Po njemu su Aleksandar Puškin i Lav Tolstoj bili militaristi te bi, da su danas živi, svakako ratovali u Donbasu na strani Donjecke Narodne Republike. Prilepinovoj ideji formiranja književnih “zengi” dodajem jedan detalj iz ruske svakodnevnice. Kad je Putin započeo invaziju na Ukrajinu, Roskomnadzor, vladina agencija za nadzor masovnih komunikacija, strogo je zabranila upotrebu riječi “rat”. Ta praksa, naravno, nije od jučer, rat u Afganistanu nazivao se “međunarodnim dugom”, u Čečeniji – “kontraterorističkom operacijom”, a u Gruziji – “operacijom provođenja mira”, pa je rusko društvo, već naviknuto na eufemizme ruske vlade, spremno reagiralo šireći po društvenim mrežama meme na kojem je prikazana Tolstojeva knjiga Specijalna operacija i mir.
Prilepin nije tip pisca, poput Mome Kapora ili naših “Matičara”, kakav je bio prisutan početkom devedesetih na našim prostorima, koji su se od uglađenih pacifista u ratu “povampirili” u ratne huškače po medijima. On je opsjednut ratom kao takvim
Književnost kao front
Lugarić u svojem članku “Maskulini klinički (soc)realizam Zahara Prilepina“ ističe da je jedan od oblika normalizacije agresije u ruskoj kulturi bilo i snimanje videospota za pjesmu „Sjekire“ (Topori) rap-grupe 25/17, s kojim Prilepin surađuje i u čijoj vikendici sjekirama udaraju cjepanice. Analizirajući tekst pjesme i rusku riječ “čurka“, koja označava “cjepanice” ali u žargonu i pejorativni pojam za migrante iz središnje Azije, autorica upozorava na sličnost Prilepinove rap-grupe sa zagrebačkim “tramvajem zvanim mržnja” Tram 11. “Videospot djeluje kao zamjena za stvarno rasističko nasilje”, zaključuje navodeći riječi teoretičara književnosti Ilje Kukuljina.
Prilepin se i u građanskom životu ponaša kao da je na bojišnici. Ljetos je njegova politička stranka Pravedna Rusija – Patrioti – Za istinu osnovala Grupu za istraživanje antiruske djelatnosti u kulturnoj sferi (GRAD). “Prvi cilj grupe je realizacija državne kulturne politike. Drugi je ukidanje prozapadne cenzure”, rekao je Kuznecov, član komiteta Državne Dume za pitanja kulture. “Proanalizirali smo tko je i kako od stručnjaka Fonda za kinematografiju reagirao na ono što se događa – nitko nije podržao državu i vojnu specijalnu operaciju. Proanalizirali smo žiri najveće ruske književne nagrade – od 100 ljudi nitko nije podržao specijalnu operaciju.” Grupa je već donijela listu umjetnika koji “nisu pokazali solidarnost s ruskim narodom”. GRAD također želi pokrenuti i internetsku stranicu Kulturni front, na kojoj će građani sami cinkati “nedovoljno domoljubne” glumce, umjetnike ili kulturne menadžere.
“Realizacija državne kulturne politike” zapravo je stvaranje nacionalne književnosti i nacionalnih pisaca. Prilepinova grupa tako uzima pod svoje jednu ogromnu kulturu kao što je ruska. GRAD je obećao da će predstaviti projekt izmjena zakona, kojim će svi kulturni djelatnici, koji nisu lojalni vladinim institucijama, biti lišeni državne financijske podrške. Oni koji budu „pisali za svoj narod“ tako će biti na državnim jaslama te će dodvorničko pisanje postati profitabilna profesija. Oni će pisati i posebnim, nacionalnim jezikom. Ovih je dana Vladimir Putin potpisao zakon „O državnom jeziku Ruske Federacije“. U popratnoj bilješci piše da je “prema projektu federalnog zakona nedopustivo koristiti strane riječi, izuzev onih koji nemaju ekvivalente u ruskom jeziku”. Turgenjevljev “veliki, moćni, istiniti i slobodni ruski jezik”, koji od sedmog stoljeća obiluje riječima iz baltičkih, finsko-ugarskih jezika, arabizmima, turcizmima, galicizmima, anglizmima itd., bit će podvrgnut sakaćenju kako bi se stvorio čisti, “pravi” ruski jezik. Zakon bi trebao stupiti na snagu 2025., a dotad će državi skloni filolozi i lingvisti napisati jezične priručnike i rječnike kojim će se normirati ta idiotizacija jezika.
Brzina strojnice
Naravno da na tu nacionalnu propagandu ni Ukrajina ne ostaje dužna te brzinom strojnice donosi odluke koje debiliziraju društvo. Jevgenija Kravčuk, zamjenica predsjednika ukrajinskog parlamentarnog odbora za humanitarnu i informacijsku politiku, rekla je da je Ukrajina do studenog prošle godine iz svojih knjižnica povukla oko 19 milijuna primjeraka knjiga, od čega 11 milijuna na ruskom, koje su potjecale iz sovjetske ere. Otkako je Rusija anektirala Krim 2014. godine, Kijev je krenuo s ograničavanjem korištenja ruskih knjiga. Premda pouzdano ne znamo što točno znače riječi “povlačenje” i “ograničenje”, gotovo je izvjesno da se iza njih krije proces “derusifikacije” i kulturocida. Sredinom veljače na Twitteru su se pojavili videosnimci na kojima se uništavaju ruske knjige. Knjige iz natrpanih kamioneta lopatama se prebacuju na hrpe gdje ih čeka (ne)izvjesna sudbina. Slična onoj s početka devedesetih u Hrvatskoj kad su knjižnice “povukle” 2,8 milijuna knjiga (13,8 posto fundusa) koje su zatim završile na smetlištima i otpadima.
Prilepinov je “narodni vitalizam i maskulinost”, kako ukazuje Julie Fedor u svojem tekstu „Spinning Russia’s 21st Century Wars“, dio narativne strategije Putinove službene retorike. Govoreći o “moćnom genskom kodu”, kao jednoj od glavnih prednosti ruskog naroda u odnosu na ostale, Putin je u svojem izravnom obraćanju na televiziji 2014. istaknuo da je samo u ruskom jeziku mogla nastati poslovica “U društvu ni smrt nije strašna” (На миру и смерть красна). “Što ona znači?”, pita se Putin. “To znači smrt za prijatelja svoga, za svoj narod, govoreći suvremenim jezikom, za Domovinu. U tome je izvor našeg patriotizma. Odatle i masovni heroizam u vojnim sukobima i ratovima, čak vlastito žrtvovanje u mirnodopsko vrijeme.” Prilepin, sa svojom mačo-personom i javnim imidžem ratnika koji se savršeno dobro uklapa s fotografijama mišićavog Putina ogoljenog do pojasa, normalizira rat i agresiju u ruskoj popularnoj kulturi i društvu.
Video-prilog Komsomoljske pravde završava jednom obiteljskom sekvencom na istoj onoj dači pored Njižnjeg Novgoroda, gdje su snimali spot za pjesmu „Sjekire“. Prilepin sjedi u kuhinji, u društvu djece i sa ženom, tu su palačinke i med, ruski čajni set, drveni stol i drvene tapete, sve je u ruralnom tonu kako bi se “junak našeg doba” ovaj put predstavio kao čovjek “tradicionalnih” vrijednosti. U jednom trenu za njihov stol dotrčava dijete sa smartphoneom u ruci i pokazuje mami smajlić. Prilepin, s kćerkom u naručju i spuštena pogleda, konstatira kako “emotikoni osiromašuju govor”. Potom slijede dvije fotografije: na prvoj Marija Prilepina zaljubljeno gleda svojeg muža s pridodanim tekstom “nije poznato što je rekla na muževu odluku”, a na drugoj je Prilepin sa šmajserom u društvu ratnika: “no jedno je sigurno: kod kuće ga čekaju da se vrati kao pobjednik!”.
Prilepin, sa svojom mačo-personom i javnim imidžem ratnika koji se savršeno dobro uklapa s fotografijama mišićavog Putina ogoljenog do pojasa, normalizira rat i agresiju u ruskoj popularnoj kulturi i društvu
3
Ruski tinejdžeri danas hodaju sa smartphoneom kao s “odrazom Rusije, u kojem je sve kao pod lupom – prirodno, neugodno, očito”. Kamera u njihovim rukama čini nasilje vidljivim, dokumentiranim, oni nisu samo svjedoci već i optužitelji Putinove Rusije.
Film Manifest (2022.) je zastrašujuće, ali moćno djelo o tome do čega dovodi normalizacija nasilja i klima terora u suvremenom ruskom društvu. Redateljica pod pseudonimom Angie Vinchito skupila je štošta što su ruski klinci diljem Rusije snimali svojim mobitelima, stavljali na YouTube, TikTok i ostale društvene mreže te montirala u dokumentarni film. Film započinje idilično, naši se junaci bude uz iPhoneov alarm, peru zube, doručkuju, prvi je dan proljeća, snijeg se otapa. A onda krenu odjekivati zvučne sirene, ne zna se je li zaista nuklearni rat ili se radi o vježbi, djeca panično bježe, zatim gledamo snimke brutalnog školskog nasilja nad učenicima, nad “razredom morona i idiota”, učiteljice koja drži djevojčicama lekciju o tome “da žena treba biti spremna za seks kad to muž želi”, marševa uz pjesmu „Kaćuša“ na satu tjelesnog odgoja kao da se djeca pripremaju u rat, djevojčice koja na ploči piše “Putin je lopov”, djevojke sa suzama i razmazanom maskarom koja govori da je izbačena iz škole zbog političkog mišljenja, pucanja po školskim hodnicima, mea culpa snimke u kojima se čečenski tinejdžeri ispričavaju zbog prosvjeda protiv Ramzana Kadirova… Film završava petnaestominutnom snimkom “pskovskih Bonnie i Clyde”, čija je priča završila na naslovnicama ruskih novina. Tinejdžerski par je pobjegao od kuće nakon što su se posvađali s roditeljima te su se skrivali u vikendici u Pskovskoj oblasti. Nakon što su pronađeni Katja i Denis otvorili su vatru na pripadnike policije iz lovačkog oružja koje su pronašli u kući. Iščekujući specijalne jedinice, tinejdžerski par sve snima na kameru, prenosi na društvenoj mreži i pita svoje gledatelje trebaju li se predati policiji. U jednom se trenutku Katja obraća Denisu: “Shvaćaš li koliko je to uvredljivo? Žele od nas da se predamo, a istovremeno nas uče da se Rusi nikad ne predaju.” Zatim gase kameru, a na snimci se čuju dva pucnja: Denis je prvo upucao Katju pa sebe.
Manifest je samo maleni dio sveopćeg nasilja u ruskoj svakodnevici koji curi mobitelima po internetu. Bez narativnog okvira i objašnjavanja konteksta, redateljica pravi mračni kolaž epizoda koje svjedoče o fizičkom zlostavljanju i psihičkom teroru kojem su podvrgnuti obični ruski učenici. Nasilje koje s vrha prelazi na učitelje, a s učitelja na nove generacije – to je normalna pojava u suvremenom životu Rusije.
Kultura laži
Govoreći u Kulturi laži o strašnim ratnim vremenima, o “vremenskom miš-mašu” u kojem istovremeno postoji prošlost, sadašnjost, i budućnost, Dubravka Ugrešić upozorava da se “segmenti bivših vremena, odsječci povijesti pojavljuju poput hologramskog bljeska”. “Točno nakon pedeset godina (1941-1991), gotovo prema đavolskoj simetriji, iznikao je ponovno Drugi svjetski rat: mnoga su ista sela ponovo spaljena, mnoge su obitelji doživjele simetričnu sudbinu, mnoga djeca i unuci sudbinu svojih očeva. Čak je i oružje ponekad isto: u nuždi ukradeno iz lokalnih ‘muzeja revolucije’, dakle, partizansko; ili pak skinuto s kućnih tavana i izvađeno iz škrinja, dakle ‘ustaško’ ili ‘četničko”’.
“Drnč” je fusnota koju sam potražio na internetu i koja je “iznikla” na aukcijskoj stranici, pod odjeljkom militarija/vojna oprema/ex-yu. Tu je sve kao u nekom vojnom ili kazališnom skladištu rekvizita. Na fotografijama su prikazani predmeti koji se licitiraju: bajuneti, kompletna potpukovnička uniforma, gumbi iz Kraljevine Jugoslavije, futrola za dalekozor, vojnički escajg iz pedesetih, uljna kantica, brojčanik za poljski telefon, kurvimetar itd. Pod svakim se predmetom mogu izlistati ponude i vidjeti tijek dražbe na aukciji. Najvrjedniji su predmeti stara registarska tablica iz Drugog svjetskog rata i HOS-ov prišivak iz 1992. u kućnoj radinosti s natpisom “ostani svinja do kraja”.
Riječ ima dva značenja, to je najprije skraćenica za Deterdžentski Rastvarač Naslaga Čađi koji se proizvodio u Fabrici maziva (FAM) u Kruševcu. Pošto je lako prodirao kroz naslage čađi te neutralizirao kisele produkte sagorjelog baruta, bakra i olova na oružju, bio je izuzetno popularan među vojnicima. Drugo je značenje svako jelo u JNA skuhano prema “pomije” sistemu – sve što je ostalo od prethodnog ručka ulijevalo se u kazan, prokuhavalo i na kraju začinilo. Riječ je kasnije poprimila pejorativno značenje kakvo danas imaju “splačine”, “napoj”, kojima izražavamo gnušanje prema određenoj hrani.
U Manastiru sam je koristio umjesto ruske riječi balanda, bljutave juhe, “nimalo gušće od vrele vode”, koju logoraši jedu iz činija. Ona se dosad u hrvatskim i srpskim prijevodima ruske književnosti prevodila s “čorba” ili “čorbuljak”. Moj odabir vjerojatno nije bio najsretnije prevoditeljsko rješenje. Premda klapa s Prilepinovim militarističkim svijetom, agresivno sam se ponio i prema autoru, i prema čitatelju. Upotrijebivši gotovo nepoznatu riječ, nasilno sam zaustavio autorovu kompoziciju da bih čitateljevu pozornost svrnuo na sebe: vidi kako sam se sjajno snašao, odakle sam iskopao tu riječ, kako znam… Kao da sam po svaku cijenu želio pokazati svoju prevoditeljsku moć. Od bilješke na dnu stranice, od primjedbe prevodioca (prim. prev.) ispalo je primijeti prevodioca, svojevrsni selfie u Prilepinovom tekstu. Fusnota je bila kamera u mojim rukama, štit od Prilepinovog teksta.
Nacionalni pisac?
Prilepin je odabrao da bude nacionalni pisac. Pisac lojalan režimu koji je pokrenuo brutalan napad na Ukrajinu. Biti nacionalni pisac jednog takvog ogromnog naroda i jezika sigurno je ugodna i profitabilna pozicija. Njegova djela sviđat će se mnogima, njegova službena stranica prepuna je pozitivnih ocjena – hvalospjeve o njemu pišu voditeljice, glumci, glazbenici, redatelji, najraznovrsniji politički djelatnici, kritičari – sjedit će u kulturnim komitetima Državne Dume, bit će ovjenčan književnim nagradama. Nedavno preminula Dubravka Ugrešić čitav je svoj život odbijala da bude književnica “svoga naroda”. U svojim knjigama i esejima upravo je razotkrivala književnike, novinare, sveučilišne profesore i javne djelatnike koji su se u ratnim vremenima znali “dobro snaći”. Dubravka je Ugrešić to odbila i zato je hrvatskoj književnosti i piscima-sunarodnjacima poželjela “laku noć!”.
U svojem zadnjem romanu Lisica, koji se može čitati i kao svojevrsni hommage ruskoj avangardi i književnosti, te općenito ruskoj kulturi iz koje Prilepin dolazi, Ugrešić navodi strašne riječi Jevgenija Zamjatina iz pisma Staljinu, svojem krvniku, u kojem avangardni pisac traži dopuštenje da napusti Sovjetski Savez: “Pravu književnost stvaraju luđaci, pustinjaci, heretici, sanjari, buntovnici i skeptici, a ne plaćeni i dobronamjerni činovnici”. Prilepin, koji je 2012. napisao Pismo drugu Staljinu, panegirik u kojem se divi velikom vođi (“Žrtvovao si sedam slojeva ruskih ljudi da bi produljio život ruskom sjemenu”) te u kojem potencira vojni sukob Rusije s Europom, samo je još jedan plaćenik i književni birokrata suvremenog vožda Vladimira Putina.
Ostajući, nakon induciranoga odlaska, uvijek na margini domaće akademske i književne scene, negirana i prešućivana od vlastite kulture, te jedino vjerujući ideji prema kojoj književnost nije nacionalna stvar, Dubravka Ugrešić opisala je u Lisici borbu jednog čovjeka koji se, ostavljajući za sobom raznovrsne inačice fotografija, videozapisa i selfija, nastoji otrgnuti od zaborava iz te „najkrhkije pozicije“:
“Svi smo fusnote, mnoge od nas nikada neće imati priliku da budu pročitane, svi smo u stalnoj i žestokoj borbi za svoj život, za život fusnote, za to da ostanemo na površini prije nego što ćemo, bez obzira na sve svoje napore, potonuti. Posvuda i stalno ostavljamo tragove o svome postojanju, o svojoj borbi protiv besmisla. I što je besmisao veći, to je naša borba žešća – mein kampf, min kamp, mia lotta, muj boj, mijn strijd, minun taistelu, mi lucha, my struggle, moja borba…”
