Rumena Bužarovska makedonska je autorica koju ne treba posebno predstavljati. Već nakon prve objavljene zbirke u Hrvatskoj Osmice naklonjena joj je i publika i kritika, a njezine knjige priča voljene su i čitane. Za drugu na hrvatskom objavljenu knjigu Moj muž dobila je 2017. nagradu Edo Budiša za najbolju zbirku priča. Bužarovska piše ponajviše o pojedincima koji vode standardne životne borbe, o svima nama i našem zlu, o životu kakav jest, siv i nerijetko paradoksalan. U novoj zbirci priča Nikamo ne idem, ona ide korak dalje i naš identitet promatra kroz prizmu prostornih premještanja da bi nas na kraju suočila sa činjenicom da promjena adrese ne mijenja naše unutarnje reljefe. Upravo ta knjiga povod je našeg razgovora.
Prethodna zbirka priča Moj muž ili MM, kako se često navodi skraćeno po forumima, zanimljiva je već od naslova, ali je i jasno postavljena prema nama. Ona prerađuje niz tema u prvom ženskom licu i dekonstruira patrijarhat. Žene u pričama su žene tranzicijskog društva koje se bore za vlastiti glas, samodostatnost, identitet, ali i egzistenciju. Nova zbirka Nikamo ne idem također ponajviše govori o ženama, ali i pozicijama nemoći u kojima se nalazimo zbog patrijarhalne sredine i kapitalizma, bilo da je riječ o nasilju, bilo financijskoj ovisnosti itd. Otkuda preokupacija tim temama?
Kad sam krenula pisati, nisam bila svjesna da sam zaokupljena tim temama. U prvoj zbirci govorila sam o patrijarhalnom nasilju u porodici iz vizure djeteta, a jedna od mojih prvih priča bavi se ženom kojoj je zabranjeno pisati. Pisala sam i groteskne priče koje opisuju tradicionalne porodice opsjednute, recimo, čišćenjem. Iz današnje perspektive jako je zanimljivo što se ne mogu sjetiti koliko sam smisleno razmišljala o tim temama. Mislim da sam pisala više iz ljutnje prema nepravdi koju sam osjećala kao žena, a i mogla sam donekle shvatiti kako društvo i sistem potiču tu nepravdu. Sada mi je jasno što radim, i po pitanju strukture zbirke i odluke koje priče želim uvrstiti u knjigu – to su sve „ideološka“ rješenja.
Pisati feminizam
Koliko je danas bitno „pisati feminizam“, pisati priče iz ženske perspektive?
Mislim da je vrlo bitno pisati priče iz ženske perspektive: preuzeti narativ u svoje ruke. Moćni su oni ljudi koji mogu ispričati priču. A narativ svijeta još uvijek ne poznaje ženska iskustva i smatra ih manje vrijednim ili čak lažnim. Ali kako je uglavnom čitateljski svijet ženski i kako žene sve više i više pišu, mislim da će se to ubrzo promijeniti.
Zbirka priča Moj muž detektira nekoliko oblika zatočenosti u odnosima u kojima se neka žena nađe. Žene u toj knjizi su višedimenzionalna bića, nipošto nisu samo žrtve; neke se pokušavaju (barem u mojem čitanju) oduprijeti neizbježnom padanju u svojoj poniženoj ili ustaljenoj poziciji.
Neke se opiru, a neke ne. Ali one su nezadovoljne i ogorčene pa zato pričaju priču, čak i kad ne znaju što točno žele. Mislim da se neke opiru čak i kad ne znaju da to čine. U tom smislu, pričanje, govor, izražavanje su oblici bunta. Nadam se da se taj etos bunta iza priče nazire. Neke se priče mogu čitati na površnom nivou (da stvarno vjerujete pripovjedačici), ali mislim da pripovjedno prvo lice omogućava korištenje ironije uz koju se vidi neka druga stvarnost iza one izgovorene. Tu su pisci kao režiseri: likovi možda govore jedno, ali točno se zna koje sve implikacije imaju te riječi.
Ipak, u nekim pričama to kotrljanje nekoj neizbježnoj propasti ipak se nazire i jasno nam je da putanja neće otići u dobrom smjeru.
Tako je. Jedan razlog je taj što je književnost dosadna i sladunjava kada je o sreći i dobroti. Drugi je što nisam imala namjeru portretirati „savršene” žene. Željela bih da su ženski likovi u književnosti jednako realni kao u životu: one mogu biti heroine, simpatične, a možemo ih razumjeti kada su zle, pakosne, neiskrene, korumpirane. Patrijarhalni koncept žena je ili-ili, kurva-svetica, i takav je često i u književnosti u kojoj su u kanonu ženski likovi jako dosadni i dvodimenzionalni, takvi da se nisam mogla identificirati s njima. Žao mi je što sam, kad sam čitala klasike u formativnim godinama, mislila da se trebam zaljubiti u neki muški lik iz romana, jer nije bilo opcija da se identificiram sa ženskim likovima. Kad je krenula pandemija, uzela sam opet čitati Braću Karamazove, i nisam uspjela dočitati knjigu. Tu ima pet-šest muških likova koji su svi heroji na svoj način i daleko od savršenosti. No, postoji stotine stranice na kojima čitamo i razumijemo te različite muške psihe, što zatim radimo i u realnosti, pa toleriramo svakakve idiote zato što smo navikli da ih “razumijemo”. Ženski su likovi apsolutno rudimentarni, i zato nerazumljivi. Prošlo je vrijeme kad sam mogla uživati čitajući takvo što. Mislim da je vrijeme zaboraviti na kanon.
Nisam imala namjeru portretirati „savršene” žene. Željela bih da su ženski likovi u književnosti jednako realni kao u životu
Mamin sinčić je princ
Interesantno mi je razbijanje tabua o majčinstvu u obje knjige. Majčinstvo je mjesto koje se rijetko dira, prešućuju se njegove težine i ponori, a s druge strane se prešućuju i majke koje ne znaju kako nas treba voljeti jer ih nitko tome nije naučio. U priči „Meduza” prikazuje se krajnja nemogućnost majke da uspostavi odnos sa sinom. U priči „Otac” tematizira se neželjeno majčinstvo koje se dogodilo pod pritiskom. Koliko te teme još uvijek potiskujemo? Činjenica je da je Balkan regija koja i dalje od žene očekuje brak i majčinstvo kao samoostvarenje.
To je jedina sfera u kojoj je patrijarhat dopustio ženama da „vladaju”, čak ih proglasio božanstvenim bićima zato što mogu rađati, i time ih pretvorio u reproduktivne mašine. Ali taj pritisak da se bude majka, uživa u tom procesu i to vidi kao cilj postojanja žene je užasan i generacijski. Jako se teško otarasiti tih očekivanja. U „Meduzi” sam ciljala malo raskrinkati taj roditeljski odnos u kojem žene razmaze svoje sinove, a i reproduciraju na njih štetne patrijarhalne modele: mamin sinčić je princ, on pripada njoj i ona pripada njemu, pa je zato on ljubomoran kada je drugi muškarci gledaju.
Ženi, za razliku od muškarca, ne dopušta se da stvara i mijenja društvo i civilizaciju preko znanosti i umjetnosti, čak i kad to zaista radi, kada mijenja društvo i civilizaciju. Uvijek će ju neko pitati je li se razmnožavala. Rebecca Solnit je postavila dobro pitanje: Tko bi dovraga htio da je Virginia Woolf imala djecu umjesto knjiga? Taj mentalitet vlada i na Zapadu, ne samo na Balkanu.
U knjizi Nikamo ne idem dolazi do prostorne izmještenosti, i vrlo je zanimljiv taj odnos nekoga iz jednog jezika prema nekome iz drugog jezika. U priči „Osmi mart” dolazi do svojevrsne glorifikacije onih izvan vlastitog jezika, a u priči „Čeroki crveno” jezik postaje zaštitna zona za izrugivanje i hranjenje predrasudama…
Živimo u višejezičnom prostoru, gdje je apsurdno samo pričati na jednom jeziku, a da to bude realistično. Čak i ja odgovaram u ovom intervjuu na vašem jeziku i nije mi lako; znam da ne zvučim sto posto kao što bi zvučala na makedonskom ili engleskom, ali znam da to mojem izrazu daje čak neki drugi karakter. U toj zbirci pokušala sam koristiti jezik takav kakav jest, kakav ga čujem. Ako su Rusi mogli koristiti francuski u svojim romanima bez fusnote i prijevoda ili ako je Cormac McCarthy tako koristio španjolski, zašto ja ne mogu koristiti engleski?
Budući da se dio priča odvija u SAD-u, pretpostavljam da je inspiracija bio dijelom i boravak u Iowi na stipendiji?
Nije Iowa u pitanju, nego su to moji duži boravci u Arizoni kad sam bila dijete. Tamo sam završila peti razred osnovne i četvrti srednje škole, a vraćala sam se nakon toga puno puta. Tamo sad imam i porodicu. Često se sjećam tog osjećaja nepripadanja, boli prouzrokovane dubokom nostalgijom, kao i zbunjenosti koju nosi pubertet. Htjela sam dati nekakav hommage tom iskustvu, kao i prirodnoj i čudesnoj ljepoti Arizone koju smatram za svoj drugi dom.
Kućno nasilje
Da se dotaknem i naslova knjige – Nikamo ne idem snažno povezuje priče koje sugeriraju kako naš prostorni bijeg nekad ne znači ništa, jer se zatočenost odnosa ili društvenih očekivanja seli upravo s nama, a ponegdje još i jače dolazi na vidjelo.
Upravo tako. Najbolje je to rekao Konstantin Kavafi u pjesmi „Grad”:
Nove zemlje nećeš naći, nećeš pronaći druga mora.
Ovaj grad će te pratiti. Ulicama ćeš se kretati
istim. U istom ćeš susedstvu ostariti:
u istim ćeš kućama osedeti.
Spomenuta priča „Čeroki crveno” govori kako se u nas usađuju naše predrasude i prve mržnje, i to navodno šaljivim načinima. Otac u priči konstantno ismijava gay par kraj bazena, fokusiran je na to kao na ono izopačeno, a zatim se ta mržnja seli na sina koji sam ne razumije kako reagirati na tako nešto, boreći se s vlastitim tijelom koje ga nerijetko izdaje.
Zapravo taj otac samo koristi neke debilne toksično-maskulinističke šale koje uvijek ismijavaju slabije. To je osnova šovinističkog humora na Balkanu, koji ne prolazi tako lako u novoj sredini, gdje se on mora rugati homoseksualnom paru kako bi se osjećao nadmoćno kao siromašni, izgubljeni imigrant bez ikakve perspektive i podrške. Svejedno, taj “humor” je štetan i samo učvršćuje nezasluženu poziciju moći siledžije.
Prije neki dan jedan stariji rođak vidio je kako postam vijest o tome da se u Makedoniji priprema zakon protiv kućnog nasilja. Nakon toga mi je poslao „šale” u inbox, i to o nasilju nad muškarcima, iako su 94% počinitelja kućnog nasilja muškarci. Šale su ovakve: „Dok se dereš na svog muža i trošiš njegove pare, postoji žena koja bi mu kupila čips i pivo da mirno odgleda svoju utakmicu… Dok bacaš tanjure po kući, sjeti se da postoji žena koja bi mu pripremila salatu uz rakiju… i dok tebe boli glava, postoji žena koja bi s njim vodila ljubav cijelu noć”. Jedini način da se borim s ovakvim idiotarijama je da pišem o tome.
U tvojim priča je česta grotesknost, i sama si je spomenula. Naša ljudskost je relativna, ona je crno-bijela, a tu stalnu borbu između malih zala i malog dobra u svima nama tvoje priče jako dobro seciraju. Koliko ti pri gradnji takvih likova i samih priča pomaže pisanje u prvom licu? U zbirci Moj muž sve su priče ispričane iz prvih lica, a u zbirci Nikamo ne idem tri su priče pisane iz te perspektive.
Prvo lice je magična perspektiva pisanja. Ta naracija daje toliko mogućnosti, baš zbog toga što je nestabilna. Rekla sam maloprije: pripovjedačica govori jedno, ali iza njenih riječi ipak stoji spisateljica koja možda govori drugo. Naracija iz prvog lica je intimnija, pa se tako i čitateljica može lakše vezati uz priču, pa doživjeti empatiju čak i tamo gdje obično ne bismo očekivale prostor za razumijevanje. I, da, namjerno koristim feminative, čisto da vidim kako je kad ženska gramatika označava generalnu situaciju. Puno se ljudi na to vrijeđa, što mi je isto zanimljivo.
Bizarni Osmi mart
U Nikamo ne idem priče koje prate muške likove svega su dvije, jedna o muškarcu koji se vraća majci nakon doživljene nevjere, a druga spomenuta „Čeroki crveno“ o dječaku koji se s majkom preseli ocu u Ameriku. Kako si se odlučila za te likove, jedan je suočen s osobnim padom, a drugi s očevim guranjem prema predrasudama? Možda bismo mogli reći da su obojica kraj ponora, svaki s druge strane.
Jedan moj prijatelj, stariji muškarac koji mi je inače jako drag, pročitao je Mog muža, i kao što mi se često događa s muškarcima iz te generacije, knjiga im se sviđa, ali ih i nekako vrijeđa. Rekao mi je da mu se knjiga jako dopala, ali da bi htio vidjeti kako pišem nešto o muškarcima, tj. da napišem priču gdje je protagonist muškarac. Kao da svjetski kanon nije jedino pun toga. Ali nema veze; riješila sam da mu ispunim želju, time što sam napisala priču u luzeru kojem je mama kriva za sve. Namjerno sam odabrala perspektivu dječaka za „Čeroki crveno”, koji je perceptivan i emotivan, i koga otac traumatizira svojim toksičnim maskulinističkim odgajanjem.
Ženama je često oduzimana privilegija humora: one ne smiju biti smiješne, patrijarhat im čak nameće narativ da one ne mogu biti duhovite, jer je humor moć, a žene ne smiju biti moćne
Obje zbirke priča se zatvaraju pričom „Osmi mart“. Osmi mart je nešto o čemu bi se dalo naveliko i naširoko, ali prvo što mi pada na pamet je njegova današnja uloga kao praznika u kapitalizam, nerijetko bez pravog značenja, bez obzira na povijesni kontekst. Kako to da si se odlučila zatvoriti knjige tim pričama?
„Osmi mart“ iz Moj muž mi je možda omiljena priča, pa sam zato odlučila nastaviti „tradiciju“. Bilo bi odlično da mogu svaku knjigu završiti s pričom koja se odvija taj dan ili je nekako vezana s tim praznikom koji je nama povijesno iznimno važan, ali da, manifestira se u svakakvim grotesknim formama koje su mi zanimljive i koje na puno načina oslikavaju našu bizarnu stvarnost.
U obje te priče „Osmi mart“ zanimljiva je i podudarnost scene povraćanja.
Mislim da se vidi simbolika tog povraćanja, mada se malo razlikuju u prvoj i u drugoj priči. U prvoj, nesuđeni ljubavnici povraćaju i imaju proljev kao kaznu za ono što su pričali mlađoj kolegici, tj. zbog toga što serviraju i propagiraju lažni moral i pokušavaju nametnuti model svog neuspješnog života drugima koji su sretniji, pa tako uvaliti druge u svoju nesreću. U priči iz Nikamo ne idem, riječ je o metaforičnom povraćanju nad lažnim feminizmom i kolonijalizmom. Vesna, izgubljena profesorica, alkoholičarka, nesvjesno dobiva moć na kraju priče, a to je kad se ispovraća na „kolonijalnu“ ženu veleposlanika koja je nju i druge žene koje su nastupale u tom njenom showu tragično osramotila i ponizila. I to je neka vrsta poetske pravde. Možda su mi zato te priče najdraže.
Moj muž nedavno je u Sloveniji postavljen kao predstava. Kakvo je to iskustvo bilo? Čini mi se da je ta knjiga, zbog pisanja u prvom licu, izrazito potentna za kazališnu adaptaciju.
Bilo mi je dirljivo vidjeti svoje priče na sceni. Prije nego što je počela pandemija, kod nas je režiserka Nela Vitošević također postavila predstavu u Dramskom Teatru u Skopju, a onda ju je i Ivana Đilas postavila u Slovenskom narodnom gledališču. Prvo je dirljivo kad shvatite da vas neko ozbiljno čita i voli to što pišete. Onda je fascinantno vidjeti kako to funkcionira na sceni i kako publika reagira, pogotovo kad je strano društvo u pitanju, u drugom slučaju, slovensko. Ženama je često oduzimana privilegija humora: one ne smiju biti smiješne, patrijarhat im čak nameće narativ da ne mogu biti duhovite, jer je humor moć, a žene ne smiju biti moćne. Dok sam promatrala kako se publika smije kada Saša Pavček zavodljivo priča o jetricama u „Osmom martu”, okružena pleksiglasom u loži kazališta, prolila sam koju suzu. Dogodilo se ipak da se na nacionalnoj sceni, u nacionalnoj instituciji, igra ženska priča, što uvijek emancipira i publiku i instituciju. Hvala Ivani Đilas što je baš moj tekst odabrala za to.
Rumena Bužarovska (1981., Skoplje) je autorica zbirki kratkih priča Žvrljotine (Čkrtki, 2007.), Osmica (Osmica, 2010., hrv. izdanje 2015.), Moj muž (Mojot Muž, 2014., hrv. izdanje 2016.) i Nikamo ne idem (Ne odam nikade, 2018., hrv. izdanje 2020.) te studije o humoru u suvremenoj američkoj književnosti Što je smiješno: teorije humora primijenjene na kratku priču (2013.). S engleskoga na makedonski prevela je djela Lewisa Carrolla, J. M. Coetzeeja, Trumana Capotea, Charlesa Bukowskog i Richarda Gwyna. Profesorica je američke književnosti na Sveučilištu u Skoplju. Priče su joj prevedene i uvrštene u engleske, njemačke, hrvatske, srpske, bugarske i francuske antologije i časopise.
