Dok se leži ispružen na trosjedu i drži u rukama San o Križaniću misli skaču s otvorenog romana Denisa Peričića i bježe na drugu stranu sobe, prema polici na kojoj stoje Knjige Jakubove Olge Tokarczuk. Za mislima kreće pogled, a onda i noge.
Ovdje podnaslov „(meta)roman o Hrvatu bez granica“. Ondje, kod Poljakinje, „veliko putovanje preko sedam granica, pet jezika i tri velike religije, ne računajući one male. Ispričano po mrtvima, po autorici nadopunjeno metodom konjekture, iz puno različitih knjiga preuzeto, a također i potpomognuto imaginacijom, koja je najveći čovjekov prirodni dar“. I još: „Mudrima za memorijal, kompatriotima za refleksiju, laicima za pouku, melankolicima pak za razonodu“.
Kod Peričića, sedamnaesto stoljeće i prostor između Rima, Istanbula i Moskve, Varaždina i Varšave, Ozlja i Sibira. Kod Tokarczuk, osamnaesto stoljeće, prostor između Velikog Kraljevstva Poljske i Litve i Osmanskog Carstva, od poljskih ravnica do Male Azije. Ovdje, Juraj Križanić, dominikanac i unijat, katoličanstvo, pravoslavlje, Tridesetogodišnji rat i bitka kod Beča. Ondje, Jakub Frank, kabalist i vođa židovske heretičke sljedbe, judaizam, kršćanstvo, islam i samozvani Mesija.
Lud i ne lud
Ali krenimo s Peričićevom knjigom od korica, izvana prema unutra. Na unutrašnjoj strani ovitka Sna o Križaniću fotografija je autora. Crno odijelo, bijela košulja, stegnuta kravata i profesorsko držanje, s blago podignutom bradom i čvrstim pogledom. Ispod portreta, tamo gdje obično stoji godina i mjesto rođenja, samo jedna rečenica: „Denis Peričić je za potrebe ovog romana pročitao cijelu knjižnicu.“ Smionu tvrdnju verificiraju police s debelim leksikonima ispred kojih autor pozira za fotografski portret.
Nekoliko stranica dalje, nakon brojnih posveta (znanstvenicima Ivanu Golubu, Jevgeniju Paščenku i Vatroslavu Jagiću) i citata (Juraj Križanić, Fran Krsto Frankopan, Annie Lennox i David A. Stuart iz pop-dueta Eurythmics) stoji i citat Miroslava Krleže: „Križanić je bio lud i nije bio lud, ali je bio genijalan“.
Konačno, na stražnjoj stranici ovitka blurb urednika knjige Krune Lokotara. Izdvajamo: „Peričićev roman napisan je kao u transu, tako se nekako i čita, sve skandirajući u sebi.“ I još: „Ako, pak, enigma Križanić – koja je fascinirala čak i Krležu – ovim romanom slučajno nije dodatno osvijetljena, možemo biti sigurni da će u njezinu gravitaciju biti uhvaćen još poneki čitatelj…“
Dakle, tamo, kod Tokarczuk „metoda konjukture“, „potpomognuta imaginacijom“, literatura za osvještavanje patriota, educiranje laika i razonodu nujnih depresivaca. Ovdje, kod našeg Peričića, već sada bez svake sumnje našeg, gutanje čitavih knjižnica, onda ludo – ne ludo, ali genijalno, pa trans i nijemo skandiranje, i na kraju visoko istaknuta mogućnost da roman zapravo ništa dodatno ne osvjetljuje.
Peričićev je Juraj Križanić (1617./1618.-1683.) čovjek mnogih vizija. Zatičemo ga u južnoj Poljskoj, usred ravnice, na putu prema Beču, dok od jakog sunca i vrućine „u mozgu doslovce izgaraju stanice, preskaču sinapse te dolazi do malih kratkih spojeva“. U toj situaciji Križanić „pomišlja na izum koji bi njemu, a i cijelom svijetu, znatno olakšao ovakva duga putovanja“. Pa „unutarnjim okom mutno vidi kolica s četiri kotača koja ne bi vukli konji, nego bi se okretala silom koju bi ulagao putnik-vozač: bio bi toj spoj nekih nožnih pedala i sustava poluga koji bi se prenosio na kotače i tako ih pogonio“.
Peričićev je Juraj Križanić čovjek mnogih vizija. Zatičemo ga u južnoj Poljskoj, usred ravnice, na putu prema Beču, dok od jakog sunca i vrućine „u mozgu doslovce izgaraju stanice, preskaču sinapse te dolazi do malih kratkih spojeva“
Komični karizmatik
Trenutak kasnije Križanić će u paklenoj jari ugledati i još jedno slično prometalo, ali na dva kotača postavljena jedan iza drugoga; no tu misao brzo će odbaciti jer, toliko zna, na takvom vozilu ne bi bilo moguće održavati ravnotežu. Neke vizije Križanić brzo ocjenjuje kao budalaste, drugima se ozbiljno posvećuje. O viziji orgulja sa sedam registara i sedam manuala, primjerice, napisao je djelo naslovljeno Novo glazbalo za skladanje pjesama s čudesnom lakoćom.
Među ostalim vizijama pričinjavala su mu se i obrijana ženska međunožja, što ničime nije mogao objasniti; a svjedočio je i Božjem ukazanju, što je nalazio samorazumljivim, pa donekle i očekivanim. Neke narode, poimence „Cigane, Škote, Armence i Židove“, jasno je vidio kao „štetne“, „skitničke“ narode koji ne žele „obrađivati zemlju niti ići u vojsku“… S druge strane, još su mu i jasnije bile panslavističke vizije. Tako je na sebe preuzeo od Boga dan zadatak da ujedini slavenske narode, katolike i pravoslavce, jezično i vjerski i kulturno, pod jednim Bogom, jednim suncem i jednim carem.
Malo je ljudi na sebe preuzimalo takve zadatke. „Ponudit će se“, Križanić, „da upravo on bude glas koji viče u pustinji: Poravnite put Gospodnji! – kako reče prorok Izaija.“ (Ivan, 1,23.) Peričić to jasno vidi. Taj glas. Tog karizmatika, jurodiva. Ne gubeći pritom iz vida ni komičnu stranu takvih vizija, takvog poslanja, uopće grandioznog osobenjaštva.
Križanićeva putovanja, od Prvog Rima preko Drugog Rima do Trećeg Rima, od Žumberka do Tobolska i natrag, preko Vilniusa i Varšave do Beča, Peričić markira jezičnim igrama, povijesnim i kulturalnim vizijama, referencama i citatima: od Branimira Štulića do Dubrovačkih trubadura, od Petra Preradovića do Jasne Zlokić, od Idola do Dugmeta. Kroz taj špalir dolazimo i do Olge Tokarczuk i Knjiga Jakubovih (stranica 141.). A-ha… Tu smo ga i čekali; Peričića, ne Križanića.
Među ostalim vizijama pričinjavala su mu se i obrijana ženska međunožja, što ničime nije mogao objasniti; a svjedočio je i Božjem ukazanju, što je nalazio samorazumljivim, pa donekle i očekivanim
Ekumensko carstvo i sintesajzer
Ne može se San o Križaniću uspoređivati s Knjigama Jakubovima, osim valjda na Peričićevu štetu. I baš ništa se lošeg, u usporedbi s Tokarczuk, o Snu o Križaniću ne može reći. Tamo, kod Tokarczuk, grandiozni roman, s vojskom likova i povijesnim freskama širima od neba; ovdje, kod Peričića, jezični i kulturni ludizam. Tamo filharmonija, ovdje garažni punk. Tamo jedna vrsta ludila, nobelovska; ovdje sasvim druga, križanićevska. San o Križaniću povijesni je roman u kojem je najveća vrijednost humor. Nacionalni roman koji probija sve granice. I roman mnogih viškova, u kojemu je svaki višak dragocjenost.
Juraj Križanić rođen je nešto prije 1616., godine u kojoj su umrli Shakespeare i Cervantes („Avonski Labud i Bistri Vitez od Saavedre“). Poginuo je pod Bečom 12. rujna 1683. u pobjedničkom jurišu poljske konjice kralja Jana Sobjeskog. Između te dvije godine propješačio je dobar dio Euroazije i u povijesnom smislu operirao na globalnom nivou. „Dovoljno za jedan život. I previše.“ Denis Peričić (Varaždin, 1968.), objavio je „35 knjiga svih rodova i žanrova“ i „dobio 100 književnih nagrada“. San o Križaniću Peričićeva je književna vizija dostojna vizija samog Križanića. Preciznije, Peričićeve vizije bicikla i obrijanog ženskog međunožja literarno se skladno spajaju s Križanićevim vizijama ekumenskog carstva i sintesajzera.
