U dekadentnoj Europi druge polovice 19. stoljeća pojavio se Friedrich Nietzsche. Život je proživio tigrovskom energijom, a rečenice pisao kao dinamitom. Iza sebe je ostavio naizgled nekoherentan, ali vizionarski opus koji su njegovi suvremenici odbacili, filozofi zakomplicirali a književnici popularizirali te trivijalizirali, iako njegovoj ostavštini nitko nije učinio takvu štetu poput buntovnih i/ili potištenih tinejdžera koji su stali pod njegovu ikonu a da nisu razumjeli ni zrno njegove misli.
Ovo je knjiga koju bi oni trebali pročitati, ali vjerojatno neće. Da budem malo blaži; neće ju pročitati osim ako ne shvate ishodišnu poziciju Nietzscheovog svjetonazora (bez sumnje, riječ je o moćnom svjetonazoru), a to je – životna istina stalnog kreativnog razaranja. Kome je Nietzsche u srednjoj bio atraktivan zbog ikonoklastičkog, bogoubilačkog naboja ili krivo protumačene etikete nihilista mora ubiti sliku Nietzschea u sebi kako bi se ona preporodila u svjetlu njegove stvarne misli koja stvaralačko uništenje čini neodoljivim kad se pravilno shvati. Ako taj srednjoškolac prema kojem sam možda prestrog odluči i dalje ostati u sjeni (ili svjetlu) misliočevog barjaka, mora ga uhvatiti za brkove kao bika za rogove i obračunati se sa strašnim zahtjevom kojeg postavljaju shvaćena otkrića. Mora u sebi uništiti tinejdžera da bi se rodio filozof.
Nietzsche i Marx
Ova je knjiga za takve. Niti je udžbenički pregled Nietzscheove biografije, stvaralačkih faza i najbitnijih koncepata (iako to svakako nije izostavljeno), niti je kompilacija prepričanih tumačenja koja treba prenijeti zainteresiranim ili nezainteresiranim studentima za bodove i diplomu. Vanja Sutlić daje zaista autentično filozofsko tumačenje. Ali što nam to treba značiti? Nije li svaki govor o Nietzscheu ili govor u horizontu njegovih ideja filozofski, u onom kolokvijalnom smislu da je filozofija samo filozofiranje? Riječ filozofija možda asocira na Rafaelovu sliku zapričanih Grka, na neshvatljivu njemačku gospodu u frakovima i na šezdesetosmaške blagoglagoljive huligane, no Sutlić ne dozvoljava razvoj filozofskog tumačenja, a da ne odredi što je to filozofija.
Pravi je zaokret to što ju određuje u toku, konkretizira ju tek u drugoj polovici knjige. Time izvodi nevjerojatan pothvat u kojem sumira najbitnije Nietzscheove ideje pa prelazi najbitnija tumačenja velikih umova koji bi mu možda bili takmaci, da bi na sredini knjige preokrenuo naše shvaćanje što filozofija uopće jest i što joj je svrha, davši određenje biti filozofije. To nije mali pothvat. Iole upućeni mislilac, bilo da je filozof u autentičnom, akademskom ili kolokvijalnom smislu, mogao bi svoj istinski filozofski preobražaj započeti s ovom knjigom (ukoliko je otvoren stručnom žargonu i kompleksnosti diskursa). Dakako, nipošto mu to ne bi trebala biti prva filozofska knjiga koju čita, ali možda prva u novom razdoblju njegovog razmišljanja. I to sve nema veze s time slažemo li se s Nietzscheom ili Sutlićem, jesmo li pristaše nadčovjeka i želimo li naljutiti svoju konzervativnu okolinu. Nietzsche je za kulturu neizbježan, za filozofiju nezaobilazan i za budućnost neminovan – bilo to dobro ili loše.
Nietzsche piše za duhovnu aristokraciju, a Sutlić za intelektualne birokratizatore duhovnosti. Njegova predavanja ne pokušavaju popularizirati Nietzschea, nego u šestom predavanju prilično izričito iznosi zaključak da onaj tko shvati istinu kako ju je Nietzsche shvatio preko svog književnog avatara Zaratustre, nužno postaje učitelj, autoritet i zapovjednik. Ipak, ono što pomalo razočarava kod Sutlića je posljedica njegove (pritom) genijalne veze između Nietszchea i Marxa koju razrađuje u drugoj polovici knjige. Marx kao arhiprogresivist, a Nietzsche kao arhireakcionar su stereotipi koje Sutlić rastavlja. Prema njemu, Nietzsche je korak dovršenju istog projekta u kojem progresivisti sudjeluju, a da sam nije progresivist. U tome je u pravu. Ali ono što razočarava je ono što primjećujem i kod Marxa – da je u pravu iako ne shvaća koliko, a koliko bi ga tek užasnulo da shvati!
Nietzsche je za kulturu neizbježan, za filozofiju nezaobilazan i za budućnost neminovan – bilo to dobro ili loše
Kreativno razaranje filozofije
Isprva mi se, čitajući, učinilo da Sutlić izvodi mađioničarski trik koji Nietzschea želi podvaliti kao novovjekovnog antitradicionalista koji opravdava nekakav progresivistički projekt poput liberalizma ili socijalizma (čak sam u prvim bilješkama navedeo „nategnutu paralelu s Hegelom i Marxom“, što se do kraja knjige pokazuje posve neopravdanim). Poznato je da je Nietzsche svojevremeno bio protivnik oba projekta, a još više protivnik njemačkih nacionalista koji su ga bez utemeljenja svrstali u svoje nesvete redove. Sutlić pak Nietszchea svrstava samo među filozofe. Kome je filozofija jedina prihvatljiva pripadnost, najdostojniji je titule filozofa.
Sutlićeva je proza gusta i puna terminologije akademske filozofije, stoga je najbolje čitati s postojećim uvidom u filozofsku problematiku (razina tog uvida ovisi od osobe do osobe). Prelazi preko relevantnih interpretacija Nietzscheove misli Martina Heideggera, Volkmana Schlucka i Eugena Finka koji ključ tumačenja nalaze u metafizici. Sintetizirajući te interpretacije, Sutlić zaključuje da osnovni koncepti Nietzscheove misli, što su nihilizam, volja za moć, vječno vraćanje i nadčovjek, odgovaraju na problematiku predsokratovske ontologije (pitanja bitka, bića i biti, kojima se bavi Heidegger) i postsokratovske metafizike (pitanje transcedentalija na koje se najviše osvrće Fink).
No Nietzsche nije samo prilog ontologiji i metafizici. On je njihov razaratelj pa tako i razaratelj same filozofije. Dionizijsko kreativno razaranje je zlatna nit koja se provlači i kroz njegovu misao i kroz Sutlićevo tumačenje. Ni ono nije samo prilog Nietzscheovim hvalopjevcima, pljuvačima i popularizatorima. Ono je prilog samoj filozofiji. Nema ništa filozofskijeg od želje da se filozofija uništi, koliko god se čini provokativnim reći takvo nešto. Još se u staroj Grčkoj smatralo da filozof treba prerasti iz filozofa u mudraca, a cjelokupni projekt novovjekovlja je bio u tome da se filozofija dovrši. Prvaci tog stava bili su neshvatljivi Hegel i neshvaćeni Marx.
Ipak, možda bi bilo malo nelagodno uglaviti Nietzschea među njih dvojicu, budući da je Hegel bio umjerenjak, Marx radikal, a Nietzsche se često svrstava među reakcionare. Sutliću te veze nisu neugodne jer tobože nemaju smisla, dapače, imaju i previše smisla, zbog čega su neugodne meni. Sutlić od Hegela preuzima ideju da se svjetski duh razvija kroz faze kojima je filozofija kruna, stoga je vrijeme da se duh razvije u filozofiji i ide dalje, takoreći. Od Marxa preuzima ideju da je proizvodnja analogna Nietzscheovoj volji za moć kao esenciji te da su revolucionari (konkretno boljševici) pa kasnije svi subjekti u kasnoj fazi komunizma, nadljudi. Sutlić ovo govori s hladnom izdvojenošću akademika u razdoblju socijalističke stagnacije (predavanja su održana 1977.), i to u zemlji koja se tek nedavno modernizirala.
Kad kažem da je u pravu, ali nije svjestan koliko, mislim na to da ono što se njemu čini kao progresivni korak uvođenja historicističkog novovjekovlja u dosad ahistoričnu, zaostalu jugoistočnu i istočnu Europu (kao švercanje na tramvaju zapadnjačkog napretka) zapravo je praćenje trenda civilizacije opterećene poviješću, koji nije ni progresivan ni konzervativan, nego regresivan na način koji postfilozofiju pretvara u predfilozofiju. No to se ne odnosi samo na intelektualne discipline nego i na narav društva, etike i sudbine čovječanstva, koliko god zvučalo napuhano. Nietzsche jest vizionar i nastavljač novovjekovlja, ali ta vizija nema veze s našim vrijednosnim ocjena koje su uglavnom utemeljene na modernim vrijednostima prava, sigurnosti i osobne slobode koje će umrijeti da se novi vijek uspije nadići analogno uzdizanju nadčovjeka nad čovjekom. Sutlić ovo shvaća kao riječi, a Nietzsche kao dinamit što one i jesu.
Sutlić pak Nietszchea svrstava samo među filozofe. Kome je filozofija jedina prihvatljiva pripadnost, najdostojniji je titule filozofa
Sudbina i istina
Sokrat je smatrao da neznalica treba umrijeti da se rodi filozof, te da filozof treba umrijeti da se rodi mudrac. Kršćanstvo je smatralo da grešnik treba umrijeti da se rodi svetac. Prosvjetiteljstvo je smatralo da svijet tlake treba umrijeti da se rodi svijet slobode. No Sutlić ne shvaća da, ako slijedimo njegovo tumačenje, filozof mora umrijeti da se rodi osvajač kakvog zamišlja znanstvena fantastika. Zašto baš osvajač? Zato što osvajanje, nadmetanje i uništavanje jesu istina. Zašto baš filozof? Zato što je on spoznao istinu i oslobodio njenu moć koja razara društva laži. Kad se laži sruše, cijela povijest kreće ispočetka.
Nadilaženje filozofije, kako Sutlić zaključuje na samom kraju, izgledat će ovako; mišljenje neće biti o zgodama, nego će samo biti zgoda, neće biti otvoreno, nego će biti sama otvorenost, živjeti značit će misliti i misliti značit će živjeti. Nisam uvjeren da je to optimistična procjena. Postfilozofsko doba u kojem će nadčovjek uspjeti voditi puk izgledat će kao doba homerskih junaka u stalnom nadmetanju za čast i slavu i svi problemi koji su se ticali patnje, nereda i smrti te koji su bili razrješavani u tobožnjoj dekadenciji Sokrata, kršćanstva i prosvjetiteljstva, vratit će se u prvi plan. Tu neće biti egalitarne i komunitarne podjele resursa poradi slobodnog razvoja svakog pojedinca. Sudbina koju prema Nietzscheu trebamo ljubiti uvjetuje nam vječno vraćanje razaranja motiviranog neskrivenom voljom za moć (pojačanom svim užasima sveprisutne tehnologije), a ne utopijski kotao zlata na kraju dúge historije – to je krajnja konzekvenca Nietzscheove misli.
Za razliku od Hegela, Marxa i Sutlića, samo Nietzsche shvaća težinu ovakvog stava, samo on prihvaća svu divotu i užas svoje istine. Makar da to i nije ona Istina, što god da Istina jest, imamo ju prihvatiti s takvom ranjivom i zaprepaštenom otvorenošću kao i Nietzsche. Makar nas odvela u ludnicu poput njega.
