Roman Listanje kupusa Igora Beleša na hrvatskoj se književnoj sceni pojavljuje trinaest godina nakon romana Hotel Zagorje autorice Ivane Bodrožić. Tamo gdje Hotel Zagorje započinje – odlaskom devetogodišnje djevojčice u prognanstvo, Belešov roman zapravo završava. U svom se prilično opsežnom književnom djelu Beleš primarno bavi onim što je ratu prethodilo, točnije međuprostorom rata i mira te suptilnom gradacijom tog zloslutnog kronotopa. O tome, baš kao i Bodrožić, Beleš piše iz vizure infantilnog fokalizatora, dječaka Zorana. Pomalo nalik nekom od klasika Enid Blyton iz njezina ciklusa Pet prijatelja, Beleš ratnu predigru opisuje iz vizure An družine, dječje skupine koju u Borovu naselju 1991. osnivaju Zoran, Goran, Bojan i Dragan, a kojoj se na kraju priključuje i djevojčica Nikolina. Način na koji družina kreće u tajnu misiju kojoj je cilj otkriti uzrok misterioznih nestanaka njihovih školskih kolega donekle podsjeća i na kultnu američku seriju Stranger Things u kojoj skupina djece u malom američkom gradiću Hawkins kreće u obračun sa „silom zla“ koja se skriva s druge strane stvarnosti, negdje u Upside Downu.
Ludi ljudi
Beleš ne imenuje „silu zla“ koja u njegovom romanu uzrokuje to da dojučerašnji susjedi i prijatelji odjednom jedni drugima ubijaju pse, uspoređuju prezimena, šaraju po zidovima kuća, kradu, prijete, te se u konačnici međusobno poubijaju, što pojačava dojam nalik onom nakon gledanja Stranger Things – mora da je riječ o nekom ludilu koje neobjašnjivo zahvati ljude i od njih učini ubojice, siledžije i kriminalce. U prilog tome ide i činjenica što nam i sam autor u tekstu ukazuje da se riječi ludi i ljudi razlikuju tek u jednom jedinom slovu. Pa iako je Belešov roman nježna posveta jednom traumom obilježenom djetinjstvu, jednoj uvelike „izgubljenoj generaciji“, jednoj državi koja se nije održala, iako autor gotovo kulinarskom preciznošću važe količinu nacionalizma, nasilja i netrpeljivosti s obje strane, hrvatske i srpske, ne mogu se oteti dojmu da je slijepa pjega svakog našeg diskursa o ratu devedesetih uglavnom prekrivena glazurom infantilne nostalgije naspram minulih mitskih vremena sreće i blagostanja ili pak generičkom ideološkom kombinacijom začina koja svaki pokušaj sagledavanja različitih „okusa“ rata devedesetih pokušava svesti pod predvidljivi meni s kojeg svako jelo zapravo prija isto, iako su meniji dvobojni, dvojezični i dvosmisleni. U tom smislu politička vrijednost ovog romana je što ne zapada ni u jedan od spomenutih klišeja – njegova je snaga prije svega u slojevitom i emotivnom „razlistavanju kupusa“, u namjeri i realizaciji jednog muškarca da sebi i svijetu rastvori vlastite traume, kontradiktorne osjećaje, gubitke, izdaje, napuštanja. Odmak od sveprisutnog mačizma, političkog „pamfletizma“ te pretjeranog intelektualizma kao klasičnog oružja za kojim mnogi danas posežu u borbi protiv vlastite ranjivosti vrijedan je, iskren i hrabar iskorak u ranu, onu koja možda nikad neće zacijeliti, ali može postati poveznica između čovjeka i svijeta, znak po kojem se prepoznajemo, potvrda ljudskosti.
Odmak od sveprisutnog mačizma, političkog „pamfletizma“ te pretjeranog intelektualizma kao klasičnog oružja za kojim mnogi danas posežu u borbi protiv vlastite ranjivosti vrijedan je, iskren i hrabar iskorak u ranu, onu koja možda nikad neće zacijeliti, ali može postati poveznica između čovjeka i svijeta, znak po kojem se prepoznajemo, potvrda ljudskosti
Odrasla infantilnost
Iako će se o Belešovom romanu zasigurno više govoriti u kontekstu rata devedesetih, njegova je stvarna težina drugdje – u razbijanju mita o (sretnoj) obitelji, glavnoj mjernoj jedinici naše (sretne) prošlosti, kad je sve bilo bolje, ljepše i naravno – sretnije. Loši očevi, očevi lažljivci, očevi koji napuštaju svoju djecu, očevi koji udaraju, očevi koji kradu, očevi koji piju, očevi koji potkupljuju svoju djecu, majke koje prešućuju, majke koje nariču, majke koje ljubav kuhaju i peru, ali je ne žive, majke koje ne znaju zaštiti, bespomoćne majke, majke koje ljubav trže. Time se Beleš opasno približio našem (post)jugoslavenskom Upside Downu, mjestu na kojem se zapravo sije svaki građanski rat, pa tako i ovaj naš – na međi između obitelji i društva, na pragu između privatnog i javnog, na liminalnom polju na kojem se pravila uspostavljaju kako bi ih se već sutra zamijenilo novima stvarajući tako beskonačnu petlju nemogućnosti pregovora, osakaćene komunikacije i emocionalne manipulacije. Što su intimne traume veće to se lakše i brže „rahli tlo“ kako bi ga se natopilo krvlju, urod kojeg će biti trajna i kolektivna destabilizacija, čime se uspješno pozornost od užasa u pozadini – interesnih igara moći i profita – skreće na užase ratnih stradanja. U tom smislu, Belešova je vještina prije svega u postavljanju stvari na pravo mjesto, ono koje nam omogućuje demokratičnost gledanja, što roman čini, kako je to uočio i Davor Špišić, izrazito filmičnim. Precizna ritmizacija teksta podsjetila me na sjajan tekst Damira Avdića u kazališnom komadu slovenskog redatelja Žige Divjaka Vročina. Riječ je o autorskom monologu u kojem Avdić dekonstruira ljudski mehanizam obrane od realiteta onda kada realitet nadilazi naše (emotivne) kapacitete poimanja. Jebote rat, kakav rat – gradira autor svoje mladenačko odbijanje da prihvati stvarnost, čak i onda kada ulice opustoše, kada granate nepobitno počinju padati, kada vojska postavi barikade, kada počinju pristizati osmrtnice. Avdić i dalje tvrdi – idem da snimam CD, jer rata neće bit. Opisivanjem mučnog prijelaza iz mira u rat iz perspektive djeteta Beleš zapravo opisuje i našu odraslu infantilnost. Čini to znatno vještije od sličnih infantilnih pripovjedača takve vrste sadržaja koji uglavnom ostaju preokupirani isključivo sobom i vlastitom traumom. Utoliko Listanje kupusa doživljavam kao kvalitetnije i vrijednije od dosadašnjih (auto)fikcijskih rakursa na ovu temu.
Neizbježno se, doduše, ipak nameće pitanje koliko djeca mogu biti svjesna ne samo ratnih užasa već i svojih disfunkcionalnih obitelji. Uglavnom im je vlastita obitelj jedini realitet kojeg poznaju, što ga automatski čini „normalnim“. Osim toga, uzemljenje svake (sretne) obitelji počiva na neumornom naporu da se prljavo rublje gurne što je dublje moguće. Rat je u Belešovom romanu prikazan kao izvanredna okolnost u kojoj briga oko očuvanja slike koju na van projicira svaka „sretna obitelj“ biva narušena nečim urgentnijim – preživljavanjem. Iako su Belešovi junaci ponegdje previše samosvjesni za svoju dob, a jezik pojedinih dječjih likova povremeno traži dodatno cizeliranje, riječ je o precizno strukturiranoj i slojevitoj priči. Ukoliko roman doživi uprizorenje u obliku filma ili serije, što mu od srca priželjkujem, bit će to prilika da se ovi nedostaci scenaristički dorade te da novi medij sadržaju doda na šarmu i kvaliteti.
Iako će se o Belešovom romanu zasigurno više govoriti u kontekstu rata devedesetih, njegova je stvarna težina drugdje – u razbijanju mita o (sretnoj) obitelji, glavnoj mjernoj jedinici naše (sretne) prošlosti, kad je sve bilo bolje, ljepše i naravno – sretnije
Roman koji možda signalizira odrastanje društva
Roman Listanje kupusa značajan je iskorak u sagledavanju naše intimno-kolektivne prošlo-sadašnjosti. S vremenom možda zaista uspijemo pojmiti da je iza uništene ćirilične ploče, iza vulgarnih fašističkih grafita, iza napisane ispovjedne knjige, iza suicida ili iza ubojstva često potpuno ista kombinacija nemoći, bijesa, tuge i straha, samo što su neki baštinili jedne, a drugi sasvim druge mehanizme kanaliziranja tih emocija. Ako ovu kontroverznu misao uspijemo procesuirati možda uspijemo pridonijeti stvaranju preduvjeta za tu silnu solidarnost koju neumorno zazivamo ili pak antifašizam koji neće biti omeđen infantilnom vizurom svijeta u kojoj je zlo uvijek negdje drugdje, mi smo uvijek na ispravnoj strani, a uzroci svih užasa u svijetu nisu u nama samima već u Upside Downu. Čitanje ove knjige pritom bi moglo poslužiti kao ono što etnolog Arnold van Gennep naziva „obred prijelaza“, u ovom slučaju iz nezrelog, traumatiziranog stanja svijesti u ono odgovornije, samosvjesnije, kompleksnije. Pojava ovog važnog i dragocjenog romana naznaka je da smo kao društvo možda ipak konačno spremni – odrasti.
