Portal za književnost i kritiku

Portret Miroslav Kirin, foto: Renata Jambrešić Kirin
Foto: Renata Jambrešić Kirin
Čemu ta pouka o Don Kihotu?

Razglednice iz Babanije

Male proze iz novog rukopisa Miroslava Kirina

Miroslav Kirin rođen je 1965. godine u Sisku. Piše poeziju, prozu, eseje te prevodi. Objavio je deset pjesničkih knjiga, fotoesejističku knjigu Iskopano (2012.), slikovnicu Zimska potraga (2015.) u koautorstvu s umjetnikom Mingsheng Pijem i autofikcionalni roman Album (2001.), za koji je dobio Nagradu Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo u 2001. godini. Član je programskog odbora Goranova proljeća i odbora Hrvatskog centra PEN-a.

*

Za ručka u glinskom Kasinu po našim se golim nogama lijepe muhe. Ta bi rečenica bila približno točna, no ne i posve točna. Što zapravo rade muhe? Muhe rade ono jedino što je moguće činiti u datom trenutku sredinom sparnoga ljetnog dana pri temperaturi od trideset i pet stupnjeva Celzijevih kada nitko ne čini ništa i sav se svijet ukopao u nepomičnosti, čeka se neko spasonosno razrješenje koje će donijeti netko tko će imati snage i volje misliti i djelovati. No tko bi sad uopće nešto mislio, a da o djelovanju i ne govorimo? To sigurno nisu oni koji uz pivo i kavu u kafiću raspravljaju o popustima za zimske gume. Možda i jesu, upravo zato što ne raspravljaju o izgledima za vrijeme narednih dana. Po nogama nam se uporno cijedi znoj, brišemo ga mehanički, on ponovno izbija. Nožem i vilicom komadamo pljeskavicu i nabadamo pržene krumpiriće pa odlažemo nož ili vilicu kako bismo rukom potjerali muhe s nogu. Koliko god pojedemo, toliko nam otprilike uzima znoj i energija potrošena na muhe. Muhe bi htjele da smo mrtvi pa da na miru dovrše svoj posao kako spada. Ovako, i one su svjesne da samo trate vrijeme. Tko zna hoće li biti druge prigode, misle one, pa navaljuju, nasrću, sve uzalud.

*

Zmija mora preko ceste, ali je danas posve pogrešno krenula, presjeći će cestu na pola i izgubiti se u živici, misli malenom ludom glavom i vara se. Da bi se išlo cestom, mora se biti cesta. Cesta je svemoćna, ona je neuhvatljivi oblik mišljenja. Zmija to ne zna, ona želi da cesta bude zmija, cesta je zmija, zar to nije svima jasno, misli svojom ludom glavicom. I što se onda događa? Tvrdoglavica jedna uzima zalet i napokon kreće preko ceste, ali, jao, cesta ipak pobjeđuje.

Glina

*

Tamo gdje se tok Gline načas prije mosta zaustavio, na suhoj blatini stoji Mika. Mika je ime za vrijeme koje je stalo desetljećima prije. S tim svojim desetljećima Mika je svakodnevno. Da ne bude zabune, Mika uz rijeku ne stoji nizašto. U ruci mu je ribički štap, trenutna egzistencija je osigurana, mozak se polako prazni od samoga sebe, neka i to maleno ladanje, neka, a o tome što će biti sutra ionako ne valja razbijati glavu. Dobri čovjek Mika. Eno ga jutrom kako na nečijem imanju kosi travu. Eno ga popodne kako sa zidarom radi na obnovi porušene kuće. Eno ga bradata kako se predvečer vuče svojoj kući. Jeste li ikad bili kod njega u kući? Upoznali njegovu obitelj?  Naravno da niste. Eno ga, Mike, dobroga čovjeka. Samo se pojavi u dvorištu da kaže riječ-dvije i popije milodarno pivo. Potom šuti sve dok ne stigne još jedno pivo. Pa nešto kaže. I opet šuti. Dobri čovjek Mika. Tko se uopće danas zove Mika? Gdje si sad, Mika, dobri čovječe?

*

Kada je Š.-a snašla ta nesreća, uzeo je oštar nož, zagrijao ga na plamenu i isjekao dio mesa na ruci gdje ga je ugrizla riđovka. Tada je preživio, a je li preživio i rat, tko će to znati.

*

Sa štapova mladog kestena Đ. je svlačio njegovu crnu koru i od nje radio neku vrstu alpskog roga. Kada bi zapuhao, tresla bi se brda i doline i rodio bi se miš.

*

Pasolini je još živ i živi u Petrinji, vidjeh ga jutros na mostu u Gupčevoj. Istina je, ne lažem. Petrinja je dobar grad za vidjeti Pasolinija živog. Da bismo vidjeli Pasolinija živog, potrebni su posebni uvjeti. Prvo, treba moći zamisliti Petrinju. A zamisliti se mora ono što ne postoji. Sad je već lakše, znamo da Petrinja više ne postoji. Drugo, u tom gradu, da bi se srelo Pasolinija, nije potrebno nikoga poznavati. To je, dakako, olakšano ljubaznošću ratnih stradanja. Treće, nije čak ni potrebno govoriti talijanski. U gradu se govori jezikom koji nitko ne razumije pa je tako lakše razumjeti i Pasolinija, ako se već zgodi da se susretnete s njim licem u lice na uglu zgrade koja je prestala postojati neposredno poslije gradnje, samo što joj to još nitko nije rekao. Četvrto, da bismo sreli Pasolinija, potrebno je zaboraviti sve što je ikad napravio, baš sve, sve njegove filmove, romane i poeziju, a treba zaboraviti i njegovu zagonetnu smrt. Potrebno ga je oljuštiti do kože obična čovjeka, onoga koji se šutljiv i poguren vraća s posla. Ili ako već nema posla, onda se više i ne vraća, skrenuo je s puta i izgubio se na periferiji grada sve do časa kad susreće svog ubojicu. Eto takvog čovjeka najlakše izgubimo na ulici, a pronađemo Pasolinija.

*

On je panker i spava u mrtvačkom lijesu. Šteta što je volio piti. Šteta pankera koji je cijeli svoj kratki život uvježbavao smrt u mrtvačkom lijesu. Sad nismo sigurni je li njegova smrt stvarna, ili smo je izmislili.

*

U gradu se niotkud pojavila skupina mladih čiji pripadnici jurišaju na zidove, probadaju se ružinim trnovima, a za poplava sa željeznog mosta skaču u nabujalu rijeku.

*

U gradskom kinu daje se Kurosawin film Kagemusha, sjena ratnika. Budući da Kurosawa film vidi kao istočnu verziju zapadnoga epa, pričanje te krvave priče traje te traje i tim neizvjesnim trajanjem iskušava strpljenje gledalaca. A onda, kad se to strpljenje u nekih ipak slomilo, netko odškrine vrata za izlaz i nekoliko sjena gledalaca šmugne van, među njima i sjena G.-e, kako se poslije utvrdilo. Ubrzo u dvoranu dopre miris zapaljenih cigareta. Nešto poslije iste se sjene bešumno vrate u dvoranu i nastave pratiti film. Izlaženje i ulaženje se ponovi još nekoliko puta. Gledalište se zbog toga pomalo uskomeša, nitko više ne može mirno pratiti film, svako malo sjena-dvije izlazi na čik-pauzu, a kad je to komešanje dosegnulo vrhunac, iz kina izađe i sama njegova sjena.

*

Bezobrazno mlad i uredno počešljan stojim pred elegantnom zgradom Stanice javne sigurnosti, od crvene cigle krasotice što tek će postati zgrada MUP-a pošto je predugo bila zgrada SUP-a, i shvatim, ne bez oduševljenja, da se tu strašno dobro lupa. Probijam se kroz uzavrelu masu ljudi što su se okupili da galame, želim znati što se zbiva, je l’ to nestalo čuvene petrinjske salame, no nitko nema vremena ni želje išta odgovoriti, čemu u mutna vremena zboriti. Nakon nekog vremena provedenog u ljudskoj masi, tom talasanju mesa i znoja, netko viknu, eno ga tamo!, i svi pohrle u to tamo, u to upravo rođeno srce tame, uzimaju, raznose, svijetlim se svojim oružjem ponose. A u ruke Mandušića Vuka biće svaka puška ubojita.

*

Uskoro bih opet mogao postati nepismen, izgubiti sposobnost da čitam, a možda i da pišem, kao davno prije nego što sam to naučio, ne sjećam se više kad. Kružim već neko vrijeme selima i gradovima Babanije i trudim se čitati natpise na javnim mjestima, no ti su natpisi ili izbrisani, ili su ploče na kojima nas se o nečemu izvještava razbijene, ili se još čeka da natpis već jednom osvane na utvrđenom mjestu (o tome što ondje treba stajati i kako to zapravo treba biti napisano već se godinama jalovo pregovara). Budući da nemam što čitati na javnim mjestima, nerado se povlačim u svoj privatni prostor, čitam novine i knjige, no s vremenom nalazim da mi i to postaje sve teže, kao da u knjigama i novinama nedostaju pojedini bitni dijelovi teksta, u novinskom se članku primjerice pojavljuje rupa, iz knjiga ispadaju poglavlja i daljnje čitanje time postaje besmisleno. Pokušavam čitati naglas ne bih li takvim vježbanjem učvrstio svoje čitanje a ignorirao manjkavosti teksta što ga čitam, no moje čitanje unatoč svemu sve više postaje zbrka nesuvislih glasova nalik mumljanju, pa čak i mucanju. Razmišljam o tome da odem iz Babanije, dojadilo mi je sve to, čak sam i jednoga jutra sjeo u auto i krenuo, no kad sam došao na raskršće, nije bilo niti jedne oznake za smjer, odnosno nisam bio kadar pročitati što na prometnom znaku piše, ako uopće išta piše. Ne mogu čak više utvrditi jesam li napokon postao nepismen, ili je zapravo sve oko mene postalo nečitljivo.

*

Na prilazu gradu bešćutno pokapaju još žive starce. Bez liturgije, bez ijedne izgovorene riječi. Jedan mladić se našao ondje da malo protestira, da viče, čak i da plače, koja bezobraština, da ometa ono što je ionako neumitno. Ti divni starci, jer tako tim starim dudovima posađenima prije stotinjak godina tepa taj divni mladić, a možda i još netko, još do prekjučer su hranili siromašne i sve one koji su se slučajno zatekli uz tu cestu. No nitko više ne brine ni o starcima ni o gladnima. Van iz grada s njima, samo nam ometaju svakodnevni život, kao da se čuje iz dubine malenoga grada. A onaj mladić, zašto je uopće silne sate protratio u gradskoj knjižnici, čemu ta pouka o Don Kihotu? 

*

Ako mi je stršljen prijatelj, tko su mi onda neprijatelji? Svijet u ironičnom ključu sam sebe zaključava i povlači se u samicu.

*

U niši barokne kuće u centru jedva zamjetan živi Indijanac. Sliči stražaru u stražarskoj kući ili pak svecu kojega još nije dohvatila teška barbarska ruka. Neko vrijeme je lutao, nije znao što bi sa sobom, svojim životom, a kad je u kinu pogledao nekoliko filmova o Winnetou, odlučio je, nije bilo nikakve dvojbe, bit će Indijanac. Postat će onaj koje progone, koje ubijaju, molit će, disat će za njih. Jednoga dana samo se pojavio u gradskom parku glave urešene dugim ptičjim perjem. I dalje je obavljao svoje svakodnevne poslove, ali njegova je životna misija bila da ljudima svakodnevno ukazuje na to da postoje i drugačiji, da nisu svi isti, i da te takve, drugačije, trebamo čuvati više i od samih sebe. Na kraju dana Indijanac se umori, ulazi u svoju nišu i sanja da je kondor koji leti iznad Anda. Pa u snu zapjeva: Radije bih bio vrabac nego puž/ Da, da radije bih, sigurno bih/ Radije bih bio čekić nego čavao/ Da, radije bih, kada bih samo mogao, sigurno bih bio.

Miroslav Kirin rođen je 1965. godine u Sisku. Piše poeziju, prozu, eseje te prevodi. Objavio je deset pjesničkih knjiga, fotoesejističku knjigu Iskopano (2012.), slikovnicu Zimska potraga (2015.) u koautorstvu s umjetnikom Mingsheng Pijem i autofikcionalni roman Album (2001.), za koji je dobio Nagradu Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo u 2001. godini. Član je programskog odbora Goranova proljeća i odbora Hrvatskog centra PEN-a.

Today

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Kritika
  • Publicistika
  • Izdvojeno
  • Kritika
  • Poezija
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Kritika
  • Proza
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Publicistika
  • Kritika
  • Proza
  • Glavne vijesti
Skip to content