Portal za književnost i kritiku

Imena s naslovnice

Rad književnih prevoditelja

Treći iz serije tekstova o književnom prevođenju bavi se radnim uvjetima i radničkim problemima u sektoru koji je, kao i dobar dio kulturnog polja, razrovan prekarizacijom
Foto: Daniel Foster / Flickr
Mnogi problemi koji se tiču radnog i socijalnog statusa (književnih) prevoditelja nisu baš toliko specifični, nego ih dijele sa svim ostalim strukama u polju kulture koje su sklonije prekarizaciji. A ta sklonost prekarizaciji ne proizlazi toliko iz neke esencije umjetničkog poziva, koliko iz neuređenosti našeg kulturnog polja i neusklađenosti kulturnih politika s egzistencijalnim potrebama i problemima kulturnih radnika

U prvom i drugom tekstu temata bavili smo se općekulturnim (i u manjoj mjeri ekonomskim) kontekstom globalne i lokalne situacije oko prevođenja. Činilo mi se nužnim da time riješim i neke vlastite preokupacije i osjećaj svojevrsne stagnacije kulturne proizvodnje, koja je svakako samo moj osjećaj i dojam kao kulturnog potrošača, a i kao nekoga tko je svoj dosadašnji radni vijek proveo u kulturi i promatrao je što iznutra što izvana. S jedne strane, tu stagnaciju sam detektirao kao rezultat svojevrsne dezorijentiranosti naše kulturne politike koju možemo i prostorno dočarati. Zapadnoeuropski (kulturni) prostor potpuno nam se otvorio integracijom u Schengen i eurozonu, a da nismo ni razgovarali, a kamoli reflektirali što to znači za našu kulturu, koja je u tom prostoru, unatoč integraciji u EU od koje je prošlo skoro deset godina, i dalje participira periferno, sramežljivo i primarno kao izvoznik radne snage (bez obzira radilo se o velikim redateljskim i kustoskim imenima ili mladim i neetabliranim umjetnicima). A taj trend je, zapravo, u skladu s našom općom ekonomskom i političkom pozicijom male i siromašne zemlje na europskoj poluperiferiji. U tom kontekstu, kultura nije toliko specifična djelatnost, kako joj često volimo tepati, nego dijeli strukturne karakteristike hrvatske ekonomije i društva 2022. godine.

Nedostatak podataka

Moj drugi dojam je da su socijalna, egzistencijalna pitanja ili pitanja prava radnika u sektoru izrazito sklonom nestandardnim oblicima rada, odnosno famoznoj prekarizaciji, bila nonšalantno ignorirana u dosadašnjoj povijesti naših kulturnih politika ili pak prepuštena inerciji, odnosno statusu quo. A taj se princip u ovom slučaju čini pogubnim, jer se u tih trideset godina nacionalnih kulturnih politika dogodila potpuna transformacija rada u sektoru, ali i u ekonomiji općenito. Javne institucije u kulturi više nisu jedini i dominantni oblik organizacije rada u kulturi. Civilni sektor je u međuvremenu postao dovoljno glasan i bitan da ima i svoj institucionalni okvir po kojem funkcionira, a privatizacija je, primjerice, od izdavaštva napravila industriju u kojoj je dominantan oblik rada, zapravo, vanjska suradnja, odnosno honorarni angažman, primjerice, prevoditelja. U tom i takvom kontekstu i u sektoru koji je izrazito fragmentiran i heterogen, pa samim tim ga je teško staviti pod jednu kapu, Ministarstvo kulture je još 2004, odlučilo ukinuti svoj Zavod za kulturu čija je jedina funkcija bila da kontinuirano prikuplja i analizira podatke vezane za kulturno polje u Hrvatskoj. Upravo zato je dojam dominantan osjećaj kojim se morate voditi kad pišete o kulturi, a posebno o temi socijalnog statusa i radnih prava kulturnih radnika ili, u ovom slučaju, prevoditelja.

Unatoč manjkavoj i sporadičnoj empiriji, postoje trendovi što europski što globalni, a i teorijski radovi koji nam daju konceptualni aparat s kojim se pokušavamo kretati kroz taj polumrak manjkave empirije, a postoje i sektori (organizacije civilnog društva u kulturi ili filmska industrija) koji su preko svojih “institucija nadohvat ruke” (arm’s length bodies) radili na istraživanjima i sustavnom skupljanju podataka s kojima onda vučemo paralele ili upozoravamo na razlike ne bismo li došli do bilo kakvih obrisa stanja specifičnih struka i sektora koji nas zanimaju. Osvještavanju i zagovaranju socijalnog statusa umjetnica i kulturnih radnica, ali i skupljanju podataka i izradi analiza, posebno su doprinijele aktivističke inicijative prisutne u našem kulturnom sektoru zadnjih nekoliko godina. Obično su nastajale kao reakcija na vidnu stagnaciju u javnom financiranju kulturne i umjetničke proizvodnje, ali i zbog izostanka adresiranja socijalnih i radnih prava radnika u kulturi od strane nadležnog ministarstva. Promišljanje rada u kulturi, njegovih uvjeta, a onda i monetarne vrijednosti rezultiralo je i dokumentima koji bi trebali poslužiti kao važan materijal u budućim raspravama o socijalnom statusu i radnim uvjetima kulturnih radnika poput kodeksa ”Za pošteno plaćen rad u kulturi” koji je izradila platforma Za K.R.U.H., ili pak strukovnog cjenika koji je za svoje članstvo, ali i poslodavce, izradio Savez scenarista i izvedbenih djela (SPID). Istovremeno, ovakvi dokumenti koji su recentno proizveli sami kulturni radnici služe i kao poticaj da se slične inicijative i kodeksi donesu i u drugim strukama u kulturnom sektoru.

Socijalna, egzistencijalna pitanja ili pitanja prava radnika u sektoru izrazito sklonom nestandardnim oblicima rada, odnosno famoznoj prekarizaciji, bila su nonšalantno ignorirana u dosadašnjoj povijesti naših kulturnih politika ili pak prepuštena inerciji, odnosno statusu quo

Vanjski suradnici

U skladu s tim, naše bavljenje socijalnom dimenzijom prevođenja, odnosno radnim uvjetima i pravima prevoditelja, moralo je krenuti zaobilaznim putem, upravo zbog spomenutog nedostatka podataka o statusu prevođenja i prevoditelja na nacionalnoj razini. Tako da o radu prevoditelja i izazovima s kojima se suočavaju u svojim radnima odnosima i angažmanima, posebice u izdavaštvu, možemo vrlo ograničeno govoriti iščitavanjem postojećih općih podataka, ali istovremeno i pretpostaviti da se prevoditelji suočavaju s jednakim ili bar sličnim problemima kao i ostali prekarni radnici u kulturi. Drugim riječima, prevođenje je upravo taj nestandardni oblik rada koji je izrazito prisutan u kulturnom sektoru. Cijeli izdavački pogon ovisi o radu vanjskih suradnika, odnosno prevoditelja, koji pak svoj radno-pravni status “rješavaju” na razne načine što opet svjedoči o već spomenutoj fragmentiranosti i heterogenosti polja koju je gotovo nemoguće empirijski zahvatiti, odnosno analitički unificirati. Tako da danas književni prevoditelji rade kao samostalni umjetnici (opet u dvostrukom statusu, odnosno internoj hijerarhiji: kao članovi Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika kojima onda uz porezne olakšice država uplaćuje doprinose za mirovinsko, zdravstveno i invalidsko osiguranje te kao samostalni umjetnici bez članstva u HZSU-u koji ostvaruju samo porezne olakšice preko članstva u strukovnim udrugama), samozaposleni (i to najčešće kroz obrtne forme privređivanja koje su uzele maha u zadnje vrijeme dijelom zbog poticaja države i EU-a da se time smanji nezaposlenost) te kao zaposleni na drugim poslovima koji se bave književnim prevođenjem kroz honorarni angažman, odnosno drugi dohodak.

Cijeli izdavački pogon ovisi o radu vanjskih suradnika, odnosno prevoditelja, koji pak svoj radno pravni status “rješavaju” na razne načine što opet svjedoči o već spomenutoj fragmentiranosti i heterogenosti polja koju je gotovo nemoguće empirijski zahvatiti

Pandemija kao prekretnica

Već ova sama činjenica, o različitim radnim, pravnim i poreznim statusima u kojima se danas nalaze književni prevoditelji predstavlja na prvi pogled ogromnu prepreku adresiranju zajedničkih problema književnih prevoditelja, a onda i zajedničkih polazišnih točaka s ostalim radnicima u kulturi. Međutim, nemojmo dopustiti da nas ta birokratska dimna zavjesa odvede u klasičnu letargiju kojoj smo skloni i mi koji se bavimo kulturnim politikama, a i oni koji žele poboljšati svoj radni i socijalni status u okvirima tih kulturnih politika, odnosno u okvirima njihove transformacije. Mnogi problemi koji se tiču radnog i socijalnog statusa (književnih) prevoditelja nisu baš toliko specifični, nego ih dijele sa svim ostalim strukama u polju kulture koje su sklonije prekarizaciji. A ta sklonost prekarizaciji ne proizlazi toliko iz neke esencije specifičnog (umjetničkog) poziva, koliko iz neuređenosti našeg kulturnog polja i neusklađenosti kulturnih politika s egzistencijalnim potrebama i problemima s kojima se radnici u kulturi suočavaju.

Foto: Wikimedia

To je u velikoj mjeri pokazala i pandemijska kriza koja je izrazito pogodila kulturni sektor, ali i iznjedrila neke ad hoc mjere nesvojstvene poslovičnoj tromosti naše kulturne administracije. Naime, pandemija u hrvatskoj kulturnoj politici je dovela do svojevrsnog kratkotrajnog prosvjećenja, većeg angažmana države i na planu pružanja financijske podrške kulturnim radnicima pogođenima pandemijom, ali i istraživanjima i prikupljanima podataka koji su u tom kratkom periodu zapravo potvrdili onaj naš dojam s početka priče. A to je da su radnici u kulturi zaposleni u nestandardnim oblicima rada (samozaposleni, privremeno i povremeno zaposleni) i oni čiji rad pa onda i egzistencija ovise o ugovaranju vanjskih (honorarnih) suradnji bili najpogođeniji pandemijskom krizom. To jasno pokazuje i istraživanje, odnosno izvješće Utjecaj pandemije COVID‑19 i potresa na kulturni sektor u Republici Hrvatskoj u svojim nalazima i zaključcima. U kriznoj situaciji su jasnije na površinu izašli strukturnih problemi i neuređenost hrvatskog kulturnog sektora, kao i neadekvatnost njegovog ekonomskog modela i modela socijalne sigurnosti što se najjasnije očituje kroz niske i nestabilne dohotke; kulturni akteri koji nisu zaposleni u javnim institucijama i koji primarno ovise o vanjskim suradnjama (što svakako uključuje i prevoditelje) bili su egzistencijalno najugroženiji tijekom pandemijske krize; sve to zajedno je utjecalo i na mentalno zdravlje radnika u kulturi i na povećanje stresa, depresije, ali i gubitak motivacije i elana za rad i bavljenje svojim primarnim poslom što je u “samotnjačkim” pozivima, kakvo je prevođenje, onda i dodatno naglašeno.

Pandemija u hrvatskoj kulturnoj politici je dovela do svojevrsnog kratkotrajnog prosvjećenja, većeg angažmana države i na planu pružanja financijske podrške kulturnim radnicima pogođenima pandemijom, ali i istraživanjima i prikupljanima podataka

Natrag na status quo

Paradoksalno, kroz pandemiju smo više nego ikad trošili kulturne proizvode koje smo mogli konzumirati doma, što znači primarno književnost i streaming servise. Time smo neizravno konzumirali i rad prevoditelja, i onih književnih i onih u audiovizualnoj industriji, nesvjesni činjenice da su i za vrijeme pandemije, a i prije nje, njihova radnička prava i cijena njihovog rada vrlo niski i skloni stalnom dumpingu i daljnjem smanjenju. Istovremeno, nadležno ministarstvo je svojim ad hoc mjerama financijske pomoći kulturnim radnicima pokazalo da se može aktivnije uključiti u rješavanje socijalnih problema s kojima se kulturni radnici suočavaju, skupiti relevantne podatke o svojem polju i njegovim akterima, a onda i izgraditi jednokratne mjere pomoći onima najpogođenijima u sektoru. Sljedeći očekivani korak je da to krizno iskustvo dovede do nekih dugoročnijih promjena i transformacija u polju koje se čine nužnima iz perspektive njegovih radnika. No nažalost, to nas opet vraća dojmu kao primarnom analitičkom aparatu u našim kulturnim politikama. A dojam je da se nije bogzna što naučilo iz krizne situacije i da smo se nažalost vratili statusu quo bar što se tiče poboljšanja radnih i socijalnih prava radnika u kulturi, a onda i književnih prevoditelja.

Tekstovi Marija Kikaša iz serije “Imena s naslovnice: (književno) prevođenje i prevoditeljski rad u hrvatskoj kulturi i kulturnoj politici”napisani su uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.

Prethodne tekstove Marija Kikaša iz iste serije možete naći na sljedećim poveznicama: Svjetsko tržište prevođenja, Komocija hrvatske provincije.

Mario Kikaš je novinar i publicist. Pisao je redovno za listove Zarez i Le Monde Diplomatique (hrvatsko izdanje) dok su postojali te za portale Kulturpunkt, Vox Feminae, Slobodni Filozofski i Booksa. Trenutno je stalni suradnik regionalnog portala Bilten, a od 2023. godine doktorand na Sveučilištu Nord u Norveškoj.

Danas

Natječaj za pjesničku rezidenciju “Vesna Parun” na otoku Zlarinu

Dvotjedna književna rezidencija za hrvatske pjesnike i pjesnikinje organizira se na Zlarinu, rodnom otoku Vesne Parun po kojoj projekt nosi ime. Obuhvaća boravak na otoku, posjet zanimljivim lokalitetima u Šibensko-kninskoj županiji i minimalno jedno javno događanje u Šibeniku i/ili na Zlarinu.

Festival književnosti i kulture „KaLibar bestival“

Festival književnosti i kulture „KaLibar bestival“ održat će se u Pazinu od 24. do 27. travnja u prostorima Kaštela. Ovogodišnji KaLibar je jedanaesti po redu, osim poznatih pisaca, okupit će kvizaše, likovnjake, filmaše i glazbenike. Festival počinje u srijedu, 24. travnja

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Tema
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Poezija
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Publicistika
  • Kritika
  • Poezija
Skip to content