Portal za književnost i kritiku

Sergej Mihejev, Rossijska gazeta
Književnost i izolacija

Puškin u karanteni

Poglavlje „Deljvig, Godunov i dragocjeno sjećanje na Karamzina“ iz knjige „Puškin. Boldino. Karantena. Kronika samoizolacije 1830. godine" suvremenog ruskog publicista Mihaila Vizelja, koja će na našem jeziku u dogledno vrijeme biti objavljena u izdavačkoj kući Sandorf
S ruskog preveo Ivo Alebić
Puškin je, izuzev posvećenog književnog rada, imao i čitav niz svakodnevnih briga i problema. Ženidba s odabranicom koja je visjela o tankoj niti, podjela zemlje koju je naslijedio od oca, izdavački poslovi i, naposljetku, financijski problem. Puškinova pisma pokazuju nam genijalnog pjesnika ne samo kao stvaraoca, nego i kao stvarnog čovjeka koji se u devetnaestom stoljeću suočio s nizom nama tako poznatih prepreka i problema izazvanih epidemijom koronavirusa

Vjerojatno nema tako puno autora koji su pisali o karanteni. Možda jedan od najslavnijih primjera opisa života u izolaciji u povijesti svjetske književnosti pripada Puškinu i njegovoj drami Pir u vrijeme kuge:

Pred kugom, ko pred zimom zlom,
Zaključaj se u domu svom
.
Napuni čaše, uždi sveće.
Oseti zaborava slast.
I, gozbe praveći sve veće,
Carice Kuge slavi vlast
.[1]

Ali Puškin nije pisao o svojoj karanteni samo u pjesmama, već i u pismima. Naime, ruski pjesnik početkom rujna 1830. godine odlazi u selo Boldino, otprilike 150 km od Moskve, da bi riješio pravo vlasništva koje je naslijedio od svojeg oca. Čim je došao u svoje selo, u Rusiji je započela epidemija kolere („…u našoj je okolici Choléra morbus (jedna jako mila persona)“) pa je Puškin bio osuđen da provede više od tri mjeseca u karanteni. Zarobljen u Boldinu, „bez žive duše i ijednog časopisa“, u „blatu do koljena“, očajan i smoren, Puškin završava Evgenija Onjegina, Borisa Godunova, Bjelkinove pripovijesti, nekoliko tragedija i tridesetak pjesama. Taj najstvaralačkiji period ruskog pjesnika, u kojem su postavljeni temelji ruske književnosti, kasnije je u puškinologiji nazvan Boldinska jesen.

No Puškin je, izuzev posvećenog književnog rada, imao i čitav niz svakodnevnih briga i problema. Ženidba s odabranicom koja je visjela o tankoj niti, podjela zemlje koju je naslijedio od oca, izdavački poslovi i, naposljetku, financijski problem – ruski autor je bio siromašan, a buduća ženidba zahtijevala je dosta novca. Puškinova pisma – prijatelju Vjazemskom, nevjesti Gončarovoj, „književnom agentu“ Pljetnjovu i drugima – pokazuju nam genijalnog pjesnika ne samo kao stvaraoca, koji piše remek-djelo za remek-djelom, nego i kao stvarnog čovjeka koji se u devetnaestom stoljeću suočio s nizom nama tako poznatih prepreka i problema izazvanih epidemijom koronavirusa.

Ovdje donosimo šesto poglavlje „Deljvig, Godunov i dragocjeno sjećanje na Karamzina“ iz knjige Puškin. Boldino. Karantena. Kronika samoizolacije 1830. godine (Boslen, 2021.) suvremenog ruskog publicista Mihaila Vizelja, koja će na našem jeziku u dogledno vrijeme biti objavljena u izdavačkoj kući Sandorf.

Udaljenost, neizvjesnost

Oko 29. listopada 1830.

Deljvig, Godunov i dragocjeno sjećanje na Karamzina / sedmo pismo

P. A. Pljetnjovu                 Iz Boldina u Peterburg

Pokušao sam se progurati do Moskve, ali kad sam saznao da tamo nikoga ne puštaju, vratio sam se u Boldino i tu čekam povoljno vrijeme. A što reći o ovom vremenu! Znam da nije tako strašan vrag kakvim ga crtaju; znam da kolera nije opasnija od turskog puškaranja, ali udaljenost, neizvjesnost – to je ono što me muči.

Odlazeći na put, pisao sam svojima da me očekuju za 25 dana. Nevjesta mi je prestala pisati, i gdje je ona i kako je, do danas ne znam. Što misliš o tome? Odnosno, dragi moj Pljetnjove, iako ja nisam takav tip, takoreći, no stvari idu do te mjere da crkneš od muke. Stihovi mi u glavu ne dolaze, iako je jesen divna, i kiša, i snijeg, i blato do koljena. Ne znam gdje je moja djevojka; nadam se da je otputovala iz okužene Moskve, no kamo? U Kalugu? U Tver? U Karlovo k Bulgarinu? Ništa ne znam. Časopise vaše ne čitam; tko će koga? Kaži Deljvigu da se drži; da ću mu stići svakako u pomoć na zimu ako ovdje ne crknem. Zasad može naručiti vinjetu u drvetu, koja me prikazuje golišavog, u obliku Atlanta koji na ramenima drži Književne novine. Što je s mojom tragedijom? Obranite je, hrabri prijatelji! Ne dajte da je pojedu novinarski psi. Htio sam je posvetiti Žukovskom sljedećim riječima: trebao sam posvetiti moju tragediju Karamzinu, no pošto njega više nema, posvećujem je Žukovskom. No Karamzinove kćeri su me zamolile da ipak posvetim svoj omiljeni rad uspomeni na njihovog oca. Dakle, ukoliko je još moguće, tiskaj na naslovnici:

Uspomeni na Nikolaja Mihajloviča Karamzina, dragocjenoj za Ruse, posvećuje s dubokim poštovanjem i zahvalnošću ovo djelo nadahnuto njegovim genijem.

Pripremajući se za svadbu, Puškin je počeo tražiti novac ne samo kao vlastelin, no i kao profesionalni pisac. I najprije – odlučio (se) naposljetku “odlediti” situaciju s Borisom Godunovom, koji je napisao prije pet godina u Mihajlovskom. Nakon što je pročitao tragediju, car se, kao što je poznato, izrazio o njoj vrlo blagonaklono, no smatrao je da nema koristi da je tiska, već je predložio da se preradi u roman kakve je pisao Walter Scott.

Car Nikola vjerojatno nije želio uvrijediti Puškina, s kojim se nedavno upoznao osobno, te ga je javno prozvao “najpametnijim čovjekom Rusije”. Sasvim je moguće da je zaista smatrao da su romani Waltera Scotta dobar primjer kojem treba težiti. Ne smijemo zaboraviti da se procvat književnog stvaralaštva edinburškog odvjetnika i kolekcionara starina dogodio u drugoj polovini 1810-ih, dok je sam budući car, koji se rodio tri godine prije Puškina, bio tinejdžer (ili, ako želite, adolescent) – i, kao tisuće tinejdžera diljem Europe, sasvim je izvjesno da je čitao junačke priče o plemenitom razbojniku Robu Royu i odvažnom Ivanhoeu. Tim više jer nije imao problem ni sa čitanjem na stranom jeziku ni s nabavljanjem europskih noviteta. Tako da je Nikola na svoj način zaista želio pomoći Puškinu da postane autor bestselera.

No Puškin se strašno uvrijedio i odlučno odbio bilo što prepravljati. Draže mu je bilo da od njegovog komada neće biti ništa nego da ga revidira. Što su car i njegovi pomoćnici protumačili kao neobjašnjivu tvrdoglavost i nezahvalnost – također sasvim bez razloga. Puškin se nije inatio. Jednostavno je predvidio u koju će se stranu razvijati ruska književnost, i za njega je sentimentalizam Waltera Scotta već bio lanjski snijeg. Za razliku od cara Nikole koji to nikako nije mogao shvatiti.

Puškinova epoha

Naravno, tužno je kad sudbina književnih djela ovisi o ljudima koji se ništa ne razumiju u njih. No to se već događalo u Rusiji, a događat će se i poslije. I zar samo u Rusiji? Razlika Puškinove situacije od one u kojoj se našao Pasternak ili Brodski bila je u tome da se on mogao izravno obratiti vrhovnoj vlasti i, što je još važnije, računati na njezin odgovor.

Nama se to čini samo po sebi razumljivim, zato što se sjećamo Blokovog “vladavina je bila Nikolina, a epoha Puškinova!”, odnosno car i pjesnik su za nas iste veličine, no za Puškinove suvremenike, koji nisu znali da žive u Puškinovoj epohi, takav se ravnopravan dijalog činio čudnim i čak nedoličnim. “Dosad je gospodar, koji je posjedovao dar govora, govorio sam; no u gomili će se naći glas protivljenja. Takvi razgovori su nedolični, a proste rasprave pretvaraju se odmah u riku i urlik gladne zvijeri.”

Zapisujući sljedeće 1831. godine u dnevnik svoja (do zaprepaštenosti aktualna) razmišljanja o tome da je car osobno krenuo smirivati bunu koja se digla među vojnim stanovništvom, teško da je Puškin, naravno, smatrao da je on, plemić sa šestogodišnjim plemićkim statusom, taj “glas u masi”. Ali je na konzervativne aristokrate i zastarjele činovnike njihov dijalog ostavljao upravo takav utisak.

Za šest i pol godina budući grof Uvarov prigovarao je A. A. Krajevskom, uredniku Književnog dodatka u časopisu Ruski invalid, koji je objavio nekrolog Odojevskog Puškinu, u kojem se spominje da je “sunce ruske poezije zašlo”:

Kakav je to crni okvir oko vijesti o smrti čovjeka koji nije bio na visokom položaju, koji nije imao nikakav status u državnoj službi?… “Sunce poezije”! Što vam pada na pamet, čime je zaslužio takvu čast? “Puškin je preminuo… usred svoje velike karijere”! Kakva je to karijera? Zar je Puškin bio vojskovođa, vojni zapovjednik, ministar, muž države? Pisati pjesmuljke ne znači imati veliku karijeru!…

Naravno, Sergej Semjonovič Uvarov, kojeg je Puškin izložio ruglu epitalamijem Ozdravljenju Lukula i definitivno “zakucao” kratkom “U Akademiji znanosti zasjeda knez budalasti…”, nije baš, blago rečeno, volio ruskog pisca. No ipak ministar prosvjete, predsjednik Akademije znanosti, prevoditelj starogrčkih pjesnika, član Arzamasa u mladosti, nije neki prostak! – trebao bi nešto znati o pjesničkoj karijeri. A što bismo tek onda mogli reći o suvremenim prostacima.

Kako god da bilo, ljeti se 1830. godine Puškin obratio svojem posredniku grofu Benkendorfu s jako srdačnom i uviđajnom, kao uvijek, no potpuno jednoznačnom molbom: dopustite da se naposljetku tiska Godunov kakav jest, nemam novaca za svadbu!

Suosjećajući s njegovim stanjem (ili jednostavno izgubivši interes za temu), car je naredio da se prenese pjesniku: tiskaj na svoju odgovornost. Što je uvijek iz usta vlasti značilo: “Meni se to ne sviđa, ali ne toliko da bih zabranio”. I dao je Puškinu mogućnost da se još jednom uvjeri u točnost njegove omiljene izreke: sve to dođe na svoje.

Tako da je zabrinutost oko uređivanja za tisak rukopisa Borisa Godunova išla kod Puškina zajedno s pripremom svadbe, i ona je, za razliku od dosadnih zadataka Gončarovih, zaista bila prijatna! Kako smo nedavno čitali, u prvom pismu iz Boldina, od 9. rujna, Puškin pita Pljetnjova – Što je s mojom tragedijom? A cijena?

Pjesnik i car

20. listopada, odmah poslije neuspješnog pokušaja da se probije u Moskvu, Puškin neočekivano dobiva pismo od Kjuheljbekera. Školski je drug Viljgeljm, dekabrist, odnosno državni zločinac, po carevoj zapovijedi poslan umjesto u Sibir u zatvoreničke trupe pri Dinaburškoj tvrđavi (danas Daugavpils) te je pismo poslao preko nekoga.

Za Puškina je to bilo ugodno iznenađenje – već drugo povezano s pomalo čudnim Viljgeljmom. Prije tri godine, 14. listopada 1827., potpuno su slučajno naišli jedan na drugoga u izravnom smislu te riječi na glavnoj cesti, u Borovičima, na putu iz Mihajlovskog. Puškina je to tako iznenadilo da je napisao bilješku o tome u dnevniku, koji je općenito vodio prilično neredovito. Završavala se ovako:

“Žandari su mu dali vode, posjeli ga u kola i odjurili. Krenuo sam svojim putem. Na sljedećoj stanici saznao sam da ih vode iz Šlisseljburga – no kamo?”

Sad znamo kamo – u Daugavpils!

Zanimljivo je i to da je do nas stigao opis tog susreta i “sa suprotne strane”: raport kurira Podgornog, koji je vodio Kjuheljbekera. U kojem je naročito izreferirao sve u detalje: “…gospodin Puškin me je zamolio da predam Kjuheljbekeru novac; odbio sam ga. Tad je on, gospodin Puškin, počeo vikati i prijeteći rekao da će po dolasku u Sankt-Peterburg istog trena izvijestiti o meni Njegovo Visočanstvo jer mu nisam dopustio da se oprosti s prijateljem ni da preda novac; osim toga, nije propustio da kaže da će sve to također reći general-ađutantu Benkendorfu”. Odnosno ponovno – pjesnik i car… Samo je pismo, kao i obično kod Kjuheljbekera – nadmeno, nejasno i ushićeno. No – završava se neočekivanom (zar su u zatvoreničku četu došle vijesti o skorašnjoj publikaciji?) i neočekivano pronicljivom letimičnom recenzijom Godunova:

A što se tiče, moj prijatelju, tvojeg Godunova? Prva je scena Šujski i Vorotinski nenadmašiva; za mene je bolja od scene Monah i Otrepjev; ima više živosti, dramske snage. Šujskog bi trebalo izljubiti: pogodio si ga u potpunosti. Njegovo: “A što sam drugo mog’o?” opisuje ga bolje nego čitav XII. svezak pokojnog i spokojnog povjesničara! No neka mu je sa srećom! De mortuis nil nisi bene. Zbogom, druže!

Pod “A što sam drugo mog’o?” podrazumijeva se replika Šujskog, u kojoj objašnjava Vorotinskom zašto nije nikome govorio o svojim sumnjama da je Godunov upleten u ubojstvo carevića Dmitrija:

A što sam drugo mog’o?
Da javim sve Feodoru? No car je
Sve gledo samo okom Godunova
I sve je slušo uhom Godunova:
Sve da sam njega uvjerio o svemu,
Razuvjerio odmah bi ga Boris,
I još bi me zatočili kudagod
I u zo čas ko mojega bi strica
U tamnici zadavili me gluhoj.[2]

I ovdje bi se bilo teško ne složiti s Kjuheljbekerovom ocjenom. Druga je stvar ocjena Karamzina kao “pokojnog i spokojnog”, kojeg Viljgeljm demonstrativno ne želi ni uzeti u razmatranje. “O mrtvima samo najbolje” – obojici je licejista dobro poznato kako zapravo zvuči latinska poslovica. Puškin nije mogao osobno odgovoriti svojem starom poznaniku Kjuheljbekeru – no za tjedan dana odgovorio mu je javno. U još jednom pismu.

Pedantni urednici, koji su pripremali 1941. Sabrana djela Puškina u 17 svezaka, napravili su sljedeću bilješku: redak “Uspomeni, dragocjenoj za Ruse” i riječi “i zahvalnošću” upisane su kasnije od ostalog teksta. Drugim riječima – Puškin je napisao, pogledao i zaključio: ne, nije dovoljno svečano, treba pojačati.

O drugim radnjama koja se pojavljuju u tom pismu – izraženoj želji Deljvigu da se drži, o prigovorima na blato i neizvjesnosti glede nevjeste, bit će još prilike da pričamo zasebno, a zasad obratimo pozornost na: kiša, snijeg, blato, a “jesen je divna”. Dakle – “I ruka hoće k peru, a pero ka papiru…” (pjesma Jesen).

No Puškin ne vara svojeg pouzdanog korespondenta, kad se žali da mu “stihovi u glavu ne dolaze”. Pada mu na pamet nešto sasvim drugo.

A što – i njegovi prijatelji, i njegovi čitatelji će uskoro saznati.

[1] A. S. Puškin, Male tragedije, Novo pokoljenje, prevoditelj Lav Zaharov, Beograd, 1954., str. 148.

[2] Aleksandar Sergejevič Puškin, Boris Godunov, Folpa, Zagreb, 2011., prijevod Petar Bilobrk, str. 10.

Mihail Vizelj (Moskva, 1970.) prevoditelj je s talijanskog i engleskog jezika, urednik, književni i glazbeni kritičar, novinar i fotograf. Glavni je urednik internetskog portala Год литературы.

Danas

Otvorene prijave za Culture Moves Europe

Projekt Culture Moves Europe namijenjen je umjetnicima i kulturnim profesionalcima koji rade u sektorima glazbe, književnosti, arhitekture, kulturne baštine, dizajna i modnog dizajna, likovne umjetnosti i izvedbenih umjetnosti te se njime potiče međunarodna suradnja. Prijaviti se možete do 31. svibnja!

17. Subversive festival

17. izdanje SUBVERSIVE FESTIVALA održat će se od 20. svibnja do 8. lipnja. Novi „majski šušur“ uz raskošno festivalsko izdanje uz četrdeset dokumentarnih i igranih filmskih naslova, brojne panele, predavanja i promocije knjiga, tri izložbe, multimedijalna događanja te gostovanja brojnih svjetskih intelektualaca, filmaša i aktivista, sve uz ovogodišnju festivalsku temu ŽIVJETI BEZ KAPITALIZMA.

Raspisana Književna nagrada Predrag Matvejević 2024.

Portal Radio Gornji grad (Gornjogradski književni festival), Kulturno informativni centar u Zagrebu i Suzana Matvejević, uz potporu grada Zagreba, podršku hrvatskog PEN-a i medijsko pokroviteljstvo radija i časopisa Nacional, raspisuju Književnu nagradu Predrag Matvejević za 2024. godinu.

Panonski festival knjige

Festival nudi raznolik program za sve uzraste uključujući predstavljanje knjiga i razgovore s autorima, radionice za djecu i odrasle, izložbe te druge kulturne i edukativne aktivnosti.
Program će se odvijati u dvorani Gradski vrt Osijek od 22. do 26. svibnja!

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Iz radionice
  • O(ko) književnosti
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Proza
  • Glavne vijesti
  • Iz radionice
Skip to content