Portal za književnost i kritiku

Zbirka Anete Vladimirov

Psi rata

Zajednički nazivnik tema koje pjesnički rastvara Vladimirov je nasilje, agresija usmjerena prema drugom pojedincu ili kolektivu, degradacija humanog u nehumano, nerijetko i zvjersko. Potrebno je pritom istaknuti da je riječ o poetskom rastvaranju određene teme, nipošto o njenom opisu, neutralnom prikazu ili bilo kakvom sveobuhvatnom tumačenju
Aneta Vladimirov: „Pakao ne možeš poljubiti da prođe“, Jesenski i Turk, Zagreb, 2021.
Teme kojih se Vladimirov dotiče istinski su paklene: jugoslavenska stradanja 90-ih, psi rata koji šeću poratnim ulicama, uništavanje i zapuštanje antifašističkih spomenika, suđenja ratnim zločincima i glasovi onih koji kao žrtve ili svjedoci ostaju iza njih. Paralelno s time autorica se dotiče i nekih recentnih tema odmaknutih od ratnog konteksta, poput stradanja migranata i globalnog terorizma, ili pak geopolitički udaljenih tema koje se, iako nisu izravno vezane uz naše podneblje, jednako tiču i nas

Kada sam čula da je Aneta Vladimirov, vrlo aktivna članica i aktivistica Centra za mirovne studije, po obrazovanju sociologinja, objavila debitantsku zbirku pjesama, s velikim zanimanjem, pomalo i strepnjom, pitala sam se kakva će biti. Slutila sam, naime, da teme ove društvenoosviještene i aktivne žene (mlađe) srednje generacije, angažirane na brojnim mirovnim i kulturnim projektima, neće biti nimalo banalne, no ono čega sam se pomalo plašila, bila je strategija izvedbe – točnije, blaga bojazan da je angažman možda natkrilio sve, i ono što ne bi trebao natkriliti. Ipak, već prvi zaron u lijepo dizajniranu zbirku purpurno-ljubičastih korica, s minimalističkim interijerom nekog neodređenog predvorja/čekaonice kakve postoje svuda u svijetu kao zajedničko i ni po čemu specifično civilizacijsko dobro, razuvjerio me u prigušenim strepnjama. Ne samo da poezija Anete Vladimirov nije angažirana na način koji mi nije omiljen, ali koji i generalno ne vrednujem visoko – plošan, predvidljiv i eksplicitan – nego je upravo suprotno: doista je teško naći primjer u recentnom hrvatskom pjesništvu za slojevitije i suptilnije oblikovanje čitavog niza tematsko-motivskih kompleksa koji žude za širom društvenom reakcijom (od onih karakterističnih za regiju, do onih globalnih) od onih kakve je u svojoj zbirci začahurila Vladimirov. Vrlo svjesno posežem za glagolom začahuriti, jer podrazumijeva procese ljuštenja, tumačenja, primicanja i pronicanja koji nas na koncu, barem u većini slučajeva, nagrađuju bojama i oblicima onoga što čahura omata, na način da skrivajući poziva na otkrivanje. Pritom ne želim reći da je zbirka lišena određenih propusta i manjkavosti, na što ću kasnije ukazati, no ništa od onoga što je problematično ne zadire u poetičku suštinu poezije za koju bih doista voljela da se obnavlja i u nekim budućim zbirkama.

Realno i nadrealno

Da Vladimirov piše ozbiljno, gusto, polifono, nerijetko i nepronično, nije teško razaznati već iz samog naslova zbirke, koji pomalo začudno levitira između iskaznih modaliteta realnog i nadrealnog, zbiljskog i metaforičkog, sugerirajući motive i tonove koje možemo očekivati, a koji zasigurno neće biti obilježeni ugodom, mirom i lakoćom. Istu sugestiju potiču i vrlo zanimljivi, kreativno-slikoviti naslovi pjesničkih cjelina – „Neuhranjena revolucija“, „Pakao ne možeš poljubiti da prođe“, „Pjesma kao mjesto ukopa“, „Nije lako lizati olovo“, „Breze koje su konačno ostavili na miru“ i „Poljubi pakao“, završni ciklus sastavljen od samo jedne pjesme. Čitanjem, uviđamo da su naslovi cjelina uglavnom birani uzimanjem određenog stiha ili naslova pjesme iz dijela zbirke na koji se naslov odnosi, što se u semantičkom smislu ponekad pokazuje boljim, a ponekad manje dobrim rješenjem, iako su svi naslovi iznimno sugestivni i čitateljski poticajni, a jedan od njih uzet je i za naslov cijele zbirke. Iznimka je za takav princip imenovanja „Pjesma kao mjesto ukopa“, naslov koji ne samo da je sjajno odabran, tajnovit i još k tome glasovno izbalansiran, nego je riječ o miniciklusu tematski povezanih pjesama, svojevrsnoj obiteljskoj poemi utemeljenoj na stvarnom događaju podmuklog ratnog smaknuća Nikole Kosića, direktora slatinske Jugobanke, u veljači 1992. Riječ je o dojmljivo izvedenom spletu pjesama u kojem rečeno i neizrečeno, dokumentarno i metaforičko supostoje u izbalansiranoj, gotovo savršenoj simbiozi koja čitatelja suočava s potresnom i okrutnom povijesnom istinom o ničim opravdanim smaknućima civila 90-ih, ostavljajući ga istodobno samog u gustim slojevima poetske tišine, metaforom označenih slika, dinamičnih kutova promatranja, različitih glasova i protagonista iste obiteljske tragedije. „Pjesma kao mjesto ukopa“, nesumnjivo, ne figurira samo kao efektan naslov i jedno od kvalitativno sržnih mjesta zbirke nego i kao svojevrsna realizirana metafora – opredmećenje zbiljskog ljudskog dokinuća u jezičnim slojevima pjesme, mjesto ukopa koje se nudi iteraciji otkapanja, a time i oslobađanju glasa o sasvim konkretnoj sudbini svakim poetskim čitanjem.

„Pjesma kao mjesto ukopa“, nesumnjivo, ne figurira samo kao efektan naslov i jedno od kvalitativno sržnih mjesta zbirke nego i kao svojevrsna realizirana metafora – opredmećenje zbiljskog ljudskog dokinuća u jezičnim slojevima pjesme, mjesto ukopa koje se nudi iteraciji otkapanja, a time i oslobađanju glasa o sasvim konkretnoj sudbini svakim poetskim čitanjem

Jugoslavenska stradanja

I u ostalim ciklusima teme kojih se Vladimirov dotiče istinski su paklene: jugoslavenska stradanja 90-ih, psi rata koji šeću poratnim ulicama, uništavanje i zapuštanje antifašističkih spomenika, suđenja ratnim zločincima i glasovi onih koji kao žrtve ili svjedoci ostaju iza njih. Paralelno s time autorica se dotiče i nekih recentnih tema odmaknutih od ratnog konteksta, poput stradanja migranata i globalnog terorizma, ili pak geopolitički udaljenih tema koje se, iako nisu izravno vezane uz naše podneblje, jednako tiču i nas, jer se tiču humanizma i civilizacije generalno – poput masakra nad Židovima u Odesi 1941., ubojstva odvjetnika za ljudska prava Benjamina Ramosa ili seobe sisavaca u savanama Tanzanije, u ekosustavu Serengeti.

Nije teško uočiti da je zajednički nazivnik ovih i sličnih tema koje pjesnički rastvara Vladimirov nasilje, agresija usmjerena prema drugom pojedincu ili kolektivu, degradacija humanog u nehumano, nerijetko i zvjersko. Potrebno je pritom istaknuti da je riječ o poetskom rastvaranju određene teme, nipošto o njenom opisu, neutralnom prikazu ili bilo kakvom sveobuhvatnom tumačenju. Pjesnikinja skalpelom poetskog rastvara određeni događaj ili polazni motiv, nudeći nam tek njegove fragmente istrgnute iz konteksta cjeline, ponekad čudno, ponekad i začudno posložene, okrnjene, raščerečene stilskim rekvizitarijem dojmljive metafore ili usporedbe, brojnim ponavljanjima koja poetiziraju cjelinu pridajući „grubom“, a nerijetko i dokumentarnom materijalu dimenzije lirskog, pa i muzičkog, npr.: „Tražili smo prigodnu pjesmu za tvoj odlazak, / što bi bio tek sretniji izraz kraja dugogodišnje patnje / koja nikako da izgubi na silovitosti / Tražili smo neki univerzalni presjek života i smrti žene, / sklone dugim pogledima /“; Grabio je život kao da mu se pruža / Grabio je ponekad i tebe jer je mladost tako nalagala /“; „Tražili smo pjesmu da je poneseš sa sobom / Tražili smo pjesmu u zamjenu za njega“. Važno je, možda i najvažnije reći, da autorica dokumentarni, u većini slučajeva emocionalno vrlo zahtjevni materijal nimalo ne patetizira, štoviše, podastire ga u oštro rezanim slikama, ravnim linijama, ponekad gotovo kirurški precizno i „hladno“. U tome možda i leži ključna snaga i kvaliteta ove poezije – jer čitatelju ostavlja prostor za procese vlastitih unutarnjih vrenja, interpretacija i implozija.

Autorica dokumentarni, u većini slučajeva emocionalno vrlo zahtjevni materijal nimalo ne patetizira, štoviše, podastire ga u oštro rezanim slikama, ravnim linijama, ponekad gotovo kirurški precizno i „hladno“. U tome možda i leži ključna snaga i kvaliteta ove poezije – jer čitatelju ostavlja prostor za procese vlastitih unutarnjih vrenja, interpretacija i implozija

Leksički ludizam

Teme i motivi pričaju iznutra, vlastitim tihim glasom, bez izravnog uplitanja autorske sugestije: načinom kako su kompozicijski ustrojeni u cjelinu pjesme, kutom iz kojih ih se promatra, dojmljivom slikom koje su dio. Nije stoga kontradiktorno da su neki od najuspjelijih stihova upravo oni koji izmiču punom tumačenju, koji klize iz očekivanog okvira prezentacije, koji su nepotpuni ili čak potpuno hermetični. Primjerice: „U Enciklopediji već viđenog stoji: na idealnoj udaljenosti između jezika / i vatre čuje se zamah kovača“ (iz pjesme „Zanat kovača“) ili „stvari padaju presporo / zbog gubitka na brzini / navlače carev gnjev / konj je najljepša žena / dijete je utabana staza / mladosti ne gledaju u zube“ (iz pjesme „Ovaj mrak“). Pjesnikinja je vrlo vješta u kompozicijskom sloju pjesme – pomno gradi poetsku građevinu, raspoređuje stihove i strofe, ponavlja ono što treba ponoviti, izmiče predvidljivostima. U nekoliko pjesama poseže i za efektima leksičkog ludizma, koji u sprezi s izrazito teškim i potresnim tematskim okvirom djeluje blagotvorno na konačan poetski učinak jer razblažuje gorčinu i razigrava jezično tkivo. Takve su, primjerice, „Nuna-nina“ ili „Dažd“, koju donosim u cijelosti: „Žad za ukras, / za konture vrata, / za tjelesna konveksna središta / Žad za vjerske vrhunce / Žad za izvoz u Kinu / Žad za balsamovanje pokojnika dinastije Han / Kolekcija žada iz neolita na aukciji // Užad za bacanje u rupe / Užad za pod glavu, / za gutanje blata / Užad za privezivanje leševa / siromašnih / u rudniku žada / na sjeveru Mjanmara“. Općenito, predzadnja i zadnja cjelina obiluju dojmljivim pjesmama, poput „Svijet u vokativu“, „Običaji Serengetija“ ili „Sofija gleda pod vodom“.

Na kraju, da se vratim na ono što sam istaknula već na početku – zbirka ima i svojih propusta i manjkavosti, iako uglavnom takvih da ne utječu na poetsku kvalitetu napisanog, već više na „tehnički“ dojam, odnosno samo „ruho“ u kojem nam se tekst podastire. Naime, premalo je brige vođeno o naizgled neznatnim detaljima poput velikog ili malog slova na počecima stihova, kao i prisustvu/odsustvu interpunkcije, što je mjestimično rezultiralo situacijama koje djeluju vrlo nespretno, gdje se neki stihovi započinju velikim, a neki malim početnim slovom, bez obzira počinje li ili ne nova misao/sintagma/stih, odnosno, ponekad ovako, a ponekad onako, čak i u okviru iste strofe, bez vidljive motivacije (pritom ne mislim, dakako, na motivaciju pravopisne norme). Isti je slučaj s interpunkcijom gdje, primjerice, neki usamljeni zarez strši sam u cijeloj pjesmi (npr. u pjesmi „Roza Sanja dezertere“) i bode osjetljive oči. Ipak, propusti su evidentno manji od onog dobrog i drugačijeg što zbirka donosi – priželjkujem stoga da autorica nastavi pisati jer slutim da je još puno vjetra pritajenog u njezinom probuđenom peru/tipkovnici.

Andrijana Kos Lajtman (Čakovec, 1978.) redovita je profesorica na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Autorica je triju znanstvenih knjiga te pjesničkih zbirki Jutarnji laureat, Lunule, Teleidoskop, Stepenice za Stojanku K., Plava i smeđa knjiga i Zarazna zona (u koautorstvu s Damirom Radićem) te Dani kositra i jeke.

Today

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Kritika
  • Publicistika
  • Izdvojeno
  • Kritika
  • Poezija
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Kritika
  • Proza
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Strip
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Publicistika
  • Kritika
  • Proza
  • Glavne vijesti
Skip to content