Travanj je 1944., najveći dio Europe okupiran je.
Pogledajte kartu. Vidjet ćete da su Francuska, Austrija, Nizozemska, Slovačka, Italija, Finska, Danska, Belgija, Grčka, Mađarska, Poljska i Kraljevina Jugoslavija pod nacističkom okupacijom dok su u Hrvatskoj, Rumunjskoj, Bugarskoj i Norveškoj postavljene marionetske vlade. Njemački bombarderi tuku po Londonu, RAF zasipa Berlin tepisima bombi. Drugom svjetskom ratu ne nazire se kraj. Saveznička fronta u Italiji ne miče se s mrtve točke, a nacistička propaganda tvrdi da su operacije na istočnom frontu, u Rusiji, skratili iz taktičkih razloga. Do savezničke invazije na Normandiju još je dva mjeseca: zasad je to samo ambiciozna nada. De Gaulle osniva novu vladu u egzilu, Hitler i Mussolini sastaju se u Salzburgu.
Početkom 1944. koncentracijski logori još uvijek rade, u njima i dalje istrebljuju milijune. Francuske Židove deportiraju u nacističku Njemačku, prvi Židovi iz Atene stižu u Auschwitz, a Adolf Eichmann putuje u Mađarsku kako bi nadgledao odvoženje velikog dijela židovske populacije te zemlje u isti taj koncentracijski logor. U okupiranoj Nizozemskoj, Anne Frank još uvijek piše svoj dnevnik sve dok je Gestapo u kolovozu ne uhapsi. Sovjetske snage u srpnju 1944. stižu do poljskog Lublina, točnije do obližnjeg Majdaneka; Auschwitz će osloboditi tek dogodine u siječnju.
Usred te apokaliptičke more, u Italiji je eruptirao Vezuv. Bila je to i godina u kojoj je Casablanca, na šesnaestoj dodjeli, osvojila tri Oscara; i u kojoj je Benjamin Green, smišljajući kako da vojnike zaštiti od opeklina, izumio kremu za sunčanje. Negdje u to vrijeme, Fred Trump, Donaldov otac, već je bio u poslu s nekretninama – gradio je i prodavao kuće, kasarne i stanove za pripadnike američke mornarice, a poslije proširio posao i na veteranske stanove i kuće za obitelji povratnika iz rata. Donald će se roditi za dvije godine, 1946.
Iz prašnog arhiva
U tim prvim mjesecima 1944., netom prije oslobođenja Pariza kada će biti premijerno izvedena, u francuskoj se prijestolnici u tajnosti održavaju probe mračne egzistencijalističke drame Jean-Paula Sartrea Bez izlaza. U Velikoj Britaniji, Laurence Olivier postavljao je Henrika V, kojeg je naručio Winston Churchill radi podizanja morala britanskih vojnika dok se Hitchcock vratio u Veliku Britaniju snimiti dva kratka propagandna filma na francuskome za britansko ministarstvo informiranja (Bon Voyage i Aventure Malgache). U isto vrijeme, na drugoj strani kanala, Pablo Picasso napisao je dramu Želja uhvaćena za rep koja je izvedena u domu nadrealističkog pisca Michela Leirisa, sa sudionicima poput Alberta Camusa (koji je bio redatelj), Jean-Paula Sartrea, Simone de Beauvoir, Georgesa Bataillea, Jacquesa Lacana i samoga Picassa koji su čitali pojedine dijelove. Nakon izvedbe zabava se nastavila jer oni koji su ostali iza ponoći nisu, zbog policijskog sata, smjeli izaći do zore. Prema povijesnim prikazima te zabave, Sartre je pjevao „Les Papillons de nuit“ i „J’ ai vendu mon âme au diable“. Dok se Picassovo društvo zabavljalo, Samuel Beckett, krijući se od Gestapa, priključio se francuskom Pokretu otpora, ali nije prestao raditi na svom posljednjom romanu na engleskom, Watt, koji je počeo pisati godinu prije u Parizu i koji mu je, kako je rekao, „pomagao da ostane normalan“.
Prvi su mjeseci 1944., najveći dio Europe okupiran je.
A sada zamislite sljedeće. Usred svega toga, dok vam je prošlost u ruševinama, a budućnost neizvjesna, slušate pjesme Binga Crosbyja, Vere Lynn i Judy Garland na BBC-jevom Prekomorskom servisu, kad najednom, posve neočekivano, glazba prestaje. Radijski voditelj, čiji se glas gubi u eteru, najavljuje, kako ga naziva, „prvi zvuk iz okupirane Europe“ nakon pet godina razornog rata.
„Predstavljamo tonske snimke s vjerojatno najneobičnijeg putovanja nekog BBC-jevog ratnog dopisnika“, kaže. „Upravo su stigle iz vojnog štaba u Italiji, ali kada su i kako nastale ne mogu vam reći jer to još ne znamo. Znamo jedino da ih je snimio Denis Johnston, naš dopisnik iz zemlje za koju Nijemci tvrde da je u njihovim rukama, iz Jugoslavije“.
Voditelj nastavlja:
„Na drugoj strani Jadranskog mora, diljem nekoć bezbrižnog sidrišta bogataških jahti duž dalmatinske obale te u divljini slikovitih vrhova Jugoslavije, danas se vodi jedna od najjunačkijih bitaka ovoga rata… Ovi ljudi znaju za što se bore. Bezuvjetno vjeruju u to da imaju pravo i u svoju konačnu sudbinu. Velik je i jedinstven doživljaj biti među njima i moći im pomoći u ovom svijetu cinizma i podijeljene lojalnosti.“
Zbog tajnosti, novinar nije mogao navesti ni lokaciju snimanja, kao ni ime ili čin sudionika. Slušatelji znaju samo da se tonski zapis događa negdje u okupiranoj Europi, na Jadranu. Čuju samo zvuk oslobođenja.
Taj zvuk iz moguće budućnosti, jednog emancipiranog svijeta koji još nije stigao do ostalih dijelova okupirane Europe – od Pariza do Varšave, od Amsterdama do Beča – emitiran je samo jednom u travnju 1944. godine. Tonska snimka bila je zaboravljena, ostavljena u bunkeru trideset godina dok je ondje 1975. nisu slučajno otkrila dva sarajevska novinara. U sljedeće dvije godine, njih su dvojica minuciozno rekonstruirali snimku i njezin kontekst: gdje je nastala i kada; tko su ljudi koji u pozadini pjevaju i marširaju, pripremajući oslobođenje Jugoslavije. Tko je bio voditelj.
Razglednica sa slobodnog teritorija
Isprve su novinari imali samo zvuk, samo tonski zapis. Ni u BBC-jevom arhivu arhivari im nisu znali reći više nego da je emitiran u ožujku ili travnju 1944. godine. No novinari su na koncu uspjeli naći ljude čiji su glasovi na snimci i doći do novinara, Irca Denisa Johnstona, suvremenika Yeatsa i Shawa – našli su ga u Dublinu, još je bio živ – koji im je rekao da je ta snimka bila „najveći profesionalni izazov njegove novinarske karijere“.
Rekao im je i gdje je zapis nastao: na otoku Visu u Jadranskom moru.
Tko zna koliko je bitaka iz prošlosti zaboravljeno ili će biti zaboravljeno, od njihovih izvornih zvukova do doživljaja u njima i sjećanja na njih. Dvojica sarajevskih novinara uspjeli su ne samo rekonstruirati jedan kratkotrajan i odavno zaboravljeni događaj. Učinili su mnogo više od toga.
To što su učinili najbolje je objasnio njemački filozof Walter Benjamin u Tezama o filozofiji povijesti iz 1940., što ih je napisao u okupiranom Parizu, dok mu je na zidu iznad pisaćega stola visjela plinska maska:
„Artikulirati ono što je prošlo ne znači otkriti ‘kako je to doista bilo’. Znači preuzeti kontrolu nad sjećanjem, kad ono sijevne u trenutku opasnosti.“
Taj zvuk zaboravljene povijesne borbe koja se odvijala u samom srcu okupirane Europe ne omogućava nam toliko da shvatimo kako je doista bilo, koliko da prigrlimo sjećanje na taj krucijalni povijesni trenutak, kad je Europa podrhtavala na rubu oslobođenja, da razumijemo njegove neispunjene potencijale – potencijale koji su relevantni i danas za našu vlastitu sadašnjost, a ključni za izgradnju bolje budućnosti. Za nas suvremenike, najvažnija pouka povijesne sekvence jugoslavenskih partizana leži u činjenici da je ono što je počelo kao rat, a preraslo u svjetski rat, poprimilo oblik revolucije. Ili, preciznije, partizani su iskoristili nevolju okupacije da mobiliziraju stanovništvo kako bi joj se oduprli i pobijedili je. Umjesto da budu žrtve povijesnih okolnosti, Jugoslaveni su nad njima preuzeli kontrolu i okrenuli ih u svoju korist. Od bosanskih, hercegovačkih i crnogorskih planina, kroz slovenske, hrvatske i srpske šume, na koncu i na otoku Visu, vodeći gerilski rat protiv brojno nadmoćnih nacista i fašista – uključujući domaće kolaboracioniste, ustaše i četnike – partizani nisu uspjeli samo osloboditi jugoslavenski teritorij nego i uspostaviti novo društvo zasnovano na revolucionarnoj borbi.
Danas, kad povijesni revizionizam (proces prerađivanja povijesti i pretvaranja fašizma u legitiman diskurs) i “prézentīzam” (poplava instantnih i patvorenih vijesti i svijet društvenih mreža) zarobljavaju svako sjećanje, moramo se podsjetiti Benjaminovih riječi:
„Jedini pisac povijesti s darom da zapali iskre nade u prošlosti onaj je koji je uvjeren u sljedeće: da ni mrtvi neće biti sigurni od neprijatelja, ako on pobijedi.“
Prošlost (kako je doista bilo) nije dovršena sve dok njezin potencijal (kako bi doista moglo biti) možemo ispuniti u budućnosti
Danas neprijatelj – bio to iznova otkriveni fašizam po cijelom svijetu ili tekuće pustošenje čiji je uzrok globalni kapitalizam (od politike štednje do uništenja planeta) – bez ikakve sumnje pobjeđuje. Mrtve ne možemo uskrsnuti, ali njihova smrt i žrtva mogu zadobiti novo značenje: budemo li u stanju dati im novi odjek, budemo li sačuvali njihov život od zaborava i, što je važnije, budemo li ih mogli osloboditi od aktualnog narativa povijesnih revizionista i stvarnosti s kojom se oni sami ne bi bili spremni pomiriti. Prošlost (kako je doista bilo) nije dovršena sve dok njezin potencijal (kako bi doista moglo biti) možemo ispuniti u budućnosti.
Upravo je zato tako važan prvi zvučni dokument iz okupirane Europe. Nije on samo brz pogled u kratko razdoblje prošlosti, on je dokument otpora, dokaz da pokret otpora može postojati ondje gdje, ponavljamo, postoji okupacija.
Okupacija? Da, okupacija. Aktualnu okupaciju ne čini samo uspon fašističkih pokreta i autoritarnih vlada diljem svijeta; ni fizička okupacija politike i prostora, s novim zidovima i sabirnim centrima. Ona je i psihička okupacija naših osjećaja, želja i mašte, koje utapa u melankoliji i pesimizmu volje. Našu sadašnju okupaciju čini i rasprostranjen osjećaj – ili čak stvarnost – da ne postoji alternativa te da, u krajnoj liniji, ne postoji budućnost.
Turistička „okupacija“
Počinje ljeto 2017., a ja se vraćam na mali otok na kojem je nastao taj izvanredan zapis.
Vis je jedan od najudaljenijih naseljenih otoka u Jadranu, do njega trajektom treba više od dva sata. Pred očima vam izranja iz mora, a mirisi njegovih borova, rogača, ružmarina i origana miješaju se s mirisom morske soli koju nose vjetrovi. Dok se vozimo kroz otočka brda prema ribarskom selu Komiži na njegovoj zapadnoj obali, sa zvukom cvrčanja cvrčaka uranjamo u drugačiji doživljaj vremena. Sve je ovdje sporije; neprimjetno, vrijeme počne teći u obrnutom smjeru. A što ste dulje ovdje, bolje ćete se upoznati s osobitom otočkom životnom filozofijom: pomalo. Koji je put ono pozdrav koji vam upute na ulici („pomalo“) ili ležeran odgovor koji dobijete kad se hoćete s nekim naći („pomalo“). No to je, ponajprije, način postojanja.
A kao i uvijek, u kratkom trenutku mira na početku ljeta možemo biti sigurni da će vječno more uvijek biti tu, baš takvo, kristalno čisto i beskrajno. Ma što da se događalo u svijetu, ma što da će se dogoditi, more će, ne nazirući mu kraja na obzoru, mirno podnijeti odraz naše vlastite prolaznosti.
No najednom dobivamo podsjetnik da je ta ljetna sezona kratkotrajna. Vidimo avione kako na visini od 10.000 metara lete za Italiju. I svaki put kad bacimo pogled na te daleke bijele točkice, lakne nam što ne letimo u jednom od njih.
Za razliku od hordi turista koji svake godine okupiraju Vis, mi znamo da je ovdje život težak. Turisti koji vide mog prijatelja Senka Karuzu – pisca i izvrsnog kuhara – kako naručuje jutarnju votku s kriškom limuna vjerojatno misle da je on slikovit primjer domaćeg čovjeka koji dobro živi. No kako on sam kaže, „Meni je već večer!“ Od pet ujutro radi u svom vinogradu, zatim se zaputi u svoju konobu gdje kuha dok oko ponoći ne proglasi fajrunt.
Turisti vjerojatno misle da je gospođa u maloj butigi mješovite robe luda jer im, kad je, diveći se vremenu i mirnom plavom moru, upitaju je li se u zadnje vrijeme kupala, odgovara da se nije kupala zadnjih osamnaest godina. Najsretnija je kad se vrijeme pokvari jer kad je vruće gotovo i ne može raditi, a posljednji se put kupala kad je malu kći učila plivati. Sada neumorno radi kako bi joj kći završila fakultet i, sve se nada, stvorila sebi bolju budućnost – u prijevodu, otišla s otoka u potrazi za poslom.
Svako malo izvjesni samoproglašeni „spasitelji“ iz Europe koji se spuste do Visa pokušaju uvjeriti ove radišne ljude da su im došli pomoći da spase otok. Nabrajaju primjere malih sela i zajednica koje je Europa uspjela „spasiti“, gdje su domaći ljudi postali uspješni radeći u turističkoj industriji, umjesto da svaki dan rintaju u polju, idu u ribe od zore ili po cijele noći. Ti su ljudi, kažu njihovi „spasitelji“, usavršili umijeće ispunjavanja želja turista i istodobno očuvali svoju kulturu tako što su otvorili „etno-sela“ u kojima turisti mogu vidjeti kako se seljani i dalje bave tradicionalnim obrtima. Ne shvaćaju da je za naše ljude etno-selo neka vrsta postmodernog „održivog“ zoološkog vrta.
Kad sam prije desetak godina prvi put došao na otok, ovdje još nije bilo masovnog turizma. Ironično, nije otok, njegove tradicije i netaknutu prirodu očuvala Europa nego Jugoslavenska narodna armija (JNA). Od 1944. do sloma Jugoslavije 1991. Vis je bio jedna od strateški najvažnijih jadranskih vojnih baza i stranci na njega nisu smjeli dolaziti. Do početka 1990-ih otok je bio neokrznut turizmom.
U jednom trenutku na Vis je, s njegovih deset tvornica, otpadalo 57 posto konzervirane ribe proizvedene na dalmatinskoj obali. Sa slomom komunizma slomila se i industrija prerade ribe. Gdje su nekad bile tvornice, danas imamo samo usluge
Samoproglašeni spasitelji
U jednom trenutku na Vis je, s njegovih deset tvornica, otpadalo 57 posto konzervirane ribe proizvedene na dalmatinskoj obali. Sa slomom komunizma slomila se i industrija prerade ribe. Od nje nije ostalo ništa zahvaljujući „strukturalnim prilagodbama“ (prijelazu s komunizma na ekonomiju „slobodnog tržišta“) koje su Hrvatsku trebale odvesti u novu, svijetlu budućnost. Sve su tvornice privatizirane da bi potom bankrotirale, a radnici su ostali bez posla.
Danas je turizam jedini motor hrvatske ekonomije; ta ekonomija bez njega doslovno ne bi postojala. Prema statističkim podacima iz 2016., Hrvatska ima najveći udio turizma u BDP-u u Europi: iznosi 18 posto i daleko je veći od talijanskog (2,2 posto) i španjolskog (4,7 posto). Naličje te uspješne turističke priče opustošena je ekonomija. Gdje su nekad bile tvornice, danas imamo samo usluge.
Najnovija strukturalna prilagodba u beskrajnoj tranziciji iz komunizma u kapitalizam zakon je koji je donijela hrvatska konzervativna vlada, a kojim se de facto utire put za privatizaciju plaža u zemlji. U devedesetima, nakon raspada socijalističke Jugoslavije, sve što je bilo u državnom ili društvenom vlasništvu privatizirano je, od tvornica do telekomunikacija, od naftne kompanije do banaka. S obzirom na to da više gotovo nije ostalo ništa što bi se moglo privatizirati, bilo je samo pitanje vremena kad će i plaže i otoci, posljednji javni prostori, postati privatni. Hrvatska ima 1777 kilometara obale, 1200 otoka i oko 2000 plaža pa očito predstavlja gotovo neiscrpan rezervoar za ono što bi uskoro moglo postati prvo europsko privatno odmaralište, tako da cijela zemlja postane svojevrstan ograđeni turistički kompleks.
Glasnik te privatizacije stigao je prije koju godinu. Turisti iz Europe, najviše Šveđani, počeli su se svakog ljeta spuštati na Vis. Njih petstotinjak, šestotinjak došli bi jednom tjedno u floti od trideset, četrdeset jedrilica. Okupirali bi mjesni kafić na plaži, pretvorili ga u tipični zapadnoeuropski disko-klub, u koji ulaz, naravno, nije besplatan. Domaći ljudi nisu sebi mogli priuštiti ulaznice za plažu koja je dotad bila javna i besplatna. Sada turistički brodovi dolaze na Vis dvaput tjedno. Svaki dan gomila se sve više smeća.
Barba Senko kaže mi da je jednom njegovom prijatelju, netom se vratio sa zalijevanja maslina u polju pogođenom sušom, na pamet pala sljedeća ideja za turiste: umjesto da po cijele noći banče, svakome bi trebalo na brigu dodijeliti po jedno stablo masline. U tom bi slučaju mogli otkupiti sve ulje koje se dobije od tog stabla i zauzvrat se grijati na toplom sjaju vlastitog doprinosa održivom razvoju otoka. On misli da je to budućnost turizma.
No Višanima je uglavnom draže obrađivati svoja polja nego sanjariti o pokretanju nečeg takvog. Teško je, ali bar su nekoliko sati sami i zadovoljni. Ne žele biti ničiji spasitelji. A nadasve ne žele da ih samoproglašeni spasitelji spašavaju.
(…)