Teatrologinja, spisateljica, kazališna i književna kritičarka Nataša Govedić, uz pozamašan broj znanstvenih radova, pripovjednih meandriranja koja zahvaćaju i miješaju bajkovite, fantastične i realne stratume (Čarozapisi, Mrežir, Zmajir i Kako zavoljeti morskog psa?), ovoga je puta čitateljima postavila na pladanj drugačiji rukopisni beštek – zbirku poezije Zlice i vilice, popraćenu zgodnim ilustracijama Hane Lukas Midžić, koje semantičkom ikoničnošću zahvaćaju i nadopunjuju prostore do kojih riječi katkada ne dopiru.
Trozubo očuđenje
Zbirka premašuje brojku od stotinjak tekstova pa se čitateljima, koji su svoje prve korake učinili po rubnim zonama knjige, može učiniti da će njihov čitateljski egzodus biti težak i naporan. U Zlicama i vilicama se prepoznaju male cjeline, trozupci ili višezupci, sastavljeni od nekoliko tekstova sličnih tematskih preokupacija. Tematsku panoramu čine osvrti na društveno-političke neuralgije („Proleteri svih zemalja ujedinite se“, „Baci dobro niz vodu, naći ćeš ga uz vodu“, „WWIII“, „Protiv navodnika“, „Vještice masturbiraju i imaju klitoris“ itd.), na načine kojima se konstruiraju mitovi za ublažavanje paranoidnih nacionalističkih simptoma o kojima je govorio Danilo Kiš u Času anatomije („Pragma“, „Veli Slamnig da smo iz jugosjeverne Frizije“). Idejne se oštrice takvih tekstova znaju dodatno podmazati različitim postupcima očuđenja. Bilo da se neki gnomički ili aforistički „jaki“ iskaz deautomatizira dječjom logikom, govorom iz perspektive određenih životinja, mitoloških bića (zmajeva, vještica, vampira) ili novoskovanih apstraktnih pojmova (mjerotvornost), bilo da se specifični leksem razobličuje neologističnim, stopljeničkim, anagramskim i sličnim gestama (zlobro, zlobrota, vazduh, sav duh, sveduh, sat kanost, vrt, strt…) ili da se na planu čitave pjesme, grafostilističkim konturama, iskorištava prostor stranice.
Posejdon, Lucifer i Šiva
Knjiga, mimo svojih trnovitih putova i drača, pokazuje i svojevrsne erogene zone, u kojima se pojavljuju tekstovi amorozno-erotičnih senzibiliteta („seks“, „zlomislica“, „izvan imperija apokalipse“, „zavodnička“ itd.). Zbirci ne nedostaju ni tvarni slojevi – istovremena artikulacija bliskosti i udaljenosti s animalnim i inim pojavnim entitetima preko kojih se reprezentira neobuzdani epistemološki višak Zemlje (poezije!): „u glasovima divljih životinja / sjeni žednog kaktusa na pijesku / i masivnoj tišini u kojoj čekam da dođe val / promašenih formulacija / bez kojih nikad ne bih osjetila // sitne kapljice / raspršenog jezika / na goloj // koži“ („font za poeziju“).
Povrh ili među nabrojanim tematskim grozdovima, provlači se i etički stratum koji se ostvaruje eksplicitnim sentencijama o konceptima dobra i zla. Navedeni se koncepti miješaju, zavise od kuta gledišta, konteksta te, u konačnici, od društvenih konstrukcija određene epohe (jer su trozubac nosili „i Posjedon i Lucifer i Shiva“) koje, fukoovski rečeno, reproduciraju i distribuiraju znanja u skladu s dominantnim ili vladajućim režimom istine: „ima nešto u velikoj vilici / okomici koja se rascvjetava u tri šiljka // inače bi se i papa odrekao oštrice na dnu / i utjehe na vrhu svog pastirskog križa“ („zlice i vilice 7“).
Zbirci ne nedostaju ni tvarni slojevi – istovremena artikulacija bliskosti i udaljenosti s animalnim i inim pojavnim entitetima preko kojih se reprezentira neobuzdani epistemološki višak Zemlje (poezije!): „u glasovima divljih životinja / sjeni žednog kaktusa na pijesku / i masivnoj tišini u kojoj čekam da dođe val / promašenih formulacija / bez kojih nikad ne bih osjetila // sitne kapljice / raspršenog jezika / na goloj // koži“ („font za poeziju“)
Dijalogičnost i nomadizam
Pjesme su uglavnom pisane slobodnim stihom, a tek gdjekad se pojavi koja pjesma u prozi. Protagonistica, gradeći metatekstualne slojeve zbirke, među svoje poetske zidove unosi lepezu domaćih i stranih spisatelja (Shakespeare, William Blake, Krleža, Parun, Slamnig, Dragojević, Pogačar, Rudan, Herceg, Savičević Ivančević itd.), književnih likova (Glembay, Macbeth, Ahilej, Patroklo), niz stvarnih i iluminativnih citata i tako dalje. S nekima se toplo drži za ruke, a neke „zlodobro“ bocka svojim trozupcem. Ponekad metodom patchworka oblikuje tekstove različitim natpisima, poslovicama, medijskim izvještajima i drugim diskurzivnim tkanjima. Riječi upućene misterioznoj prijateljici, Villiju ili neimenovanome ti čine komunikaciju intimnijom, kao da se odvija „na blizinu“ ili u susretu. Protagonistica dominantu povremeno s književnih prebacuje na filmske i glazbene reference (Kubrickov The Shining, Bergman, Hitchcock, McCartney i Beatlesi, Nine Simone, Raskoljnikov). Nomadski se put lirske junakinje redovito preusmjerava prema Dalekom istoku. Samurajsku etiku ratovanja (hagakure, bushido), ritualna samoubojstva (seppuku) katkada postavlja na pozornicu zajedno s Macbethom i Vesnom Parun. Ne manjkaju ni brojne mitološke reminiscencije (Euridika, Orfej, Atena, Narcis, Muze, Eros, Mokoš, Geja itd.), nerijetko odjevene u metapoetičko ruho: „Eros i Opojaz“ („Erros“). Knjiga pokazuje visoku poetičku osviještenost u frekventnim izbojima metajezičnih pulsacija te u svojoj konceptualnoj osnovici – pjesme s naslovom „Zlice i vilice“ devet se puta javljaju kroz zbirku čime se, vrlo moguće, uspostavlja aluzivna veza s Danteovim krugovima pakla.
Nažalost, knjiga se troši u grafičkim intencijama koje su često ispraznoga znaka. Taj se tipografski stroj nerijetko zablokira u trenutku kada se treba prebaciti s primarnog, vizualnog zupčanika na drugi. Podosta je razdvojenih monostihova i distiha koji bi mogli, primjerice, funkcionirati kao jedan strofoid ili nekoliko odvojenih strofa u većemu tekstu. Neki tekstovi ostaju visjeti u zraku, kao da im fali malo soli, pa se nastoje zakrpati u poentama. Međutim, tada završeci djeluju odviše sladunjavo te prekriju i to malo poslagano u kosturu teksta. Manjkavost pronalazim i u gušenju dijela tekstova dodatnim komentarima ili tumačenjima, zbog čega se čitateljima ostavlja malo prostora za vlastito iščitavanje. Tomu je tako možda zbog snažne teorijske, znanstvene, esejističke ili kritičarske pozadine.
U konačnici, autorica je širokim repertoarom pobrojanih poetskih strategija ipak uspjela probiti pjesnički led, za dlaku izbjegavši bacanje prvih mačića u vodu.
