Carol Ann Duffy rođena je 1955. godine u Glagowu. Između 2009. i 2019. kao prva pjesnikinja ikada nosila je titulu „Poet Laureate“ Ujedinjenog Kraljevstva. Počevši od 1974. objavila je više desetaka mahom pjesničkih naslova, drama i knjiga za djecu. Nositeljica je niza nagrada, odličja i priznanja, među kojima se ističu T. S. Eliot Prize, PEN/Pinter Prize, Costa Book Awards, Royal Society of Literature Fellowship i mnogih drugih.
Naličje
Ja sam Franz Schubert iz Dresdena. Nije bilo lako.
Vrlo brzo sam shvatio da je moja umješnost na violini
osrednja, ali morali smo jesti.
Skladba koju sam napisao („Pčela“, možda je se sjećate)
donijela je novac za odjeću te zime, ništa više.
Djeca su plesala u novim kaljačama
dok žice nisu popucale na najvišim notama.
Vidio sam ga jednom, u Heidelbergu, drugog Franza.
Bio je stariji od mene, doimao se mlađim.
Niži od mene, izgledao je viši.
Darovitost
Ovo je riječ konopac. Sad zamislite
muškarca, oprezno hoda po njemu u prostoru
između naših misli. Drži nam dah.
Nema riječi mreža.
Želite da padne, zar ne?
Tako sam i mislila; zaljulja se ali ipak uspije.
Riječ pljesak ispisana mu je po cijelom tijelu.
A što onda
Onda bi rukama lomili kruh
mahali davili telefonirali lupali udijevali
Onda bi umornim rukama klonuli
na stol i držali si glavu
Onda bi radosnim rukama držali druge ruke
ili milovali kratko tijelo u velikodušnu krevetu
Onda bi s rukama na lopati
pokopali svoje mrtve.
Uzorno selo
Eno krava lijepo raštrkanih po zelenom brijegu.
Krave kažu, Muu. Ovce izgledaju poput malih oblaka,
zar ne? Ovce kažu, Bee. Trava je zelena
a poštanski sandučić crven. Ne bi li bilo čudno
da je trava crvena? Ovo je groblje
gdje seljani pokapaju mrtve. U kolibi nasuprot
živi gospođica Djeva. Ima mačku.
Mačka kaže, Mijau. Što kaže gospođica Djeva?
Otrovala sam je, ali to nitko ne zna. Majko, rekoh,
popij čaj. Arsen. Četiri kocke šećera. Čekao me
godinama, ali ona je imala više strpljenja. Jednoga dana,
nije se vratio. Pogledala sam u zrcalo,
vidjela joj sijedu kosu, usne pune prijekora. Čitala sam
o tome u jeftinom romanu. Voljela sam ga, znate,
njega koji me nikad nije ni taknuo. Sad si valjda
naučila lekciju, rekla je i natočila si još
jednu šalicu. Da, majko, da. Popij, da se ne ohladi.
Bijela ograda okružuje imanje
i izgleda kao da se smiješi. Kokoši uređuju
dvorište. Kokoši kažu, Kokodak, i daju nam jaja. Svinje
su ružičaste i daju nam kobasice. Rok, kažu one.
Ne bi li bilo čudno da kokoši nesu kobasice?
Iii-aaa, kaže magarac. Seoska je kuća
žuta, sjaji i blista na suncu. Eno i
konja. Konji kažu, Njihaa. Što seljak kaže?
Čujte, to me proganja. Ja sam običan čovjek,
nisam učen. Stado je bilo ispred mene,
pas je radio svoj posao kako i treba. A onda sam
to vidio. Čak se i stoka stisnula od straha. Gledajte,
ja poznajem zemlju, život i smrt meni su
isto. Šaka zemlje jasno mi kaže sve
što trebam znati. Kopaš, sadiš, žanješ.
Ali otad, ne spavam dobro. Kad lopatu
zabijem duboko, nešto tražim. Kopam, očajnički.
Eno i crkve, a eno i zvonika.
Otvorite vrata i eno ljudi. Golubovi se gnijezde
pod krovom crkve. Golubovi kažu, Gu-guu.
Crkvena zvona kažu, Ding-dong, i zovu
vjernike na službu. Ono što bog kaže
čita se u Bibliji. Eno i poštareva psa,
strpljivo čeka pred crkvom. Vau, kaže on.
Amen, kažu vjernici. Što vikar kaže?
Sad kad su svi otišli, obući ću se
kao ministrant. Obrijao sam noge. Kako li su
glatke. Glatke, ružičasta koljena. Ne budem li dobar,
zaslužit ću kaznu. Možda me časna uhvati
kako pušim iza orgulja. Dobar bi dječak
priznao. Ja sam zločest. Osjećam
zločestoću pod haljama. Glatku, ružičastu zločestoću.
Časna će obući čizme i prebaciti me
preko koljena. Drhtim i rastapam se u djetinjstvo.
Kvak, kažu patke u bari usred sela. Jeste li
vidjeli žabu? Žabe kažu, Kre. Ljudi iz sela
kupuju kod mesara, pekara, svjećara.
Vlasnik dućana ima papigu. Papige kažu, Picnuta Polly
i ‘Ko je to meni zgodan? Vikar strepi
pred papigama, zar ne? Gospođica Djeva strepi
pred vikarom, a seljak strepi pred svime.
Sat na zidu u knjižnici kaže, Tik-tak. Što kaže knjižničar?
Šššš. Gledam ih godinama kako dolaze i odlaze,
moje uši čuju i najmanji šapat. Ovo
ovdje je utočište, tomovi mirno dišu
na tihim policama. Klizim među njima
kao liječnik u viziti, znam povijest njihovih bolesti. Svesci
ne misle zlo, ovdje sam siguran. Vani je kaos,
životi bez osjećaja za fabulu. Iza svakih vrata
vreba istina, opasnost. Ja trgujem fikcijom. Vjerujte
vi meni, knjige koje svi nose u glavama čudnije su…
Prodaja Manhattana
Evo, Indijanac, staklene kuglice i drečava tkanina vrijedna
dvadeset četiri dolara. Dobro sam prošao. Vitlam
vatrenim oružjem i vatrenom vodom. Bogu hvala.
A sad, nosi to crveno dupe odavde.
Pitam se ima li zemlja što reći.
Ti si me opio, brzim lažima
ugušio sporu istinu svijeta.
Ali danas opet čujem i jasno vidim. Gdje
god si dotaknuo zemlju, zemlju boli.
Pitam se ima li duh vode što
reći. Da ćeš ga otrovati. Da ne možeš
posjedovati rijeke i travu baš kao ni
zrak. Pjevam pun iskrene ljubavi prema zemlji;
napjev zore, pjesma sutona, psalam zvijezda.
Vjeruj snovima. Ništa dobro iz ovoga neće izaći.
Moje je srce na tlu, kao kad mi je draga
pala u naručje i umrla. Spoznao sam
uzvišene zakone radosti i tuge, u daljini
između mraza jutra i bljeska krijesnice u noći.
Čovječe koji se bojiš smrti, koliko ti rali treba
da si produžiš sjenu pod beskrajnim nebom?
Posljednji put, ovoga trena, sada, dječak osjeća slobodu
kako nestaje, kao što losos tajanstveno odlazi
u more. Gubitak čuva muk golemih stijena.
Ja živim u duhu skakavca i bizona.
Večer drhti i tužna je.
Malena sjena trči kroz travu
i nestaje među sve tamnijim borovima.
Krađa
Najneobičnija stvar koju sam ukrao? Snjegović.
Ponoć. Izgledao je veličanstveno; visok, bijel i nijem
pod zimskim mjesecom. Htio sam ga,
kompanjona uma hladnog kao komad leda
u mom vlastitom mozgu. Počeo sam s glavom.
Bolje mrtav nego da se predaš, nego da ne uzmeš
ono što želiš. Bio je težak tonu; trup smrznut,
skroz naskroz, pritisnuo sam ga na prsa i grozna hladnoća
mi je presjekla utrobu. Bilo je još uzbudljivije kad znaš
da će djeca ujutro plakati. Život je težak.
Ponekad kradem ono što mi ne treba. Provozam se malo
autom, onako, provalim u kuću samo da pogledam.
Odvratan duh, ostavim nered, možda maznem fotoaparat.
Gledam si ruku u rukavici kako stišće kvaku.
Tuđa spavaća soba. Ogledala. Ovako uzdahnem – Aah.
Nisam se žurio. Ponovno sastavljen u dvorištu,
nije izgledao isto. Zaletio sam se prema njemu
i tresnuo ga nogom. Opet. Opet. Ostao sam bez
daha. Sad se čini glupo. Tada sam stajao
sam među grudama snijega, svijet mi se gadio.
Dosada. Najčešće mi je toliko dosadno da bih se pojeo.
Jednom sam ukrao gitaru i pomislio da bih je mogao
naučiti svirati. Drugi put sam maznuo Shakespeareovu bistu,
utrapio je nekom, ali snjegović je bio najčudniji.
Ne razumiješ baš ništa od ovoga, zar ne?
Venuti od ljubavi
Pronašla sam jabuku.
Crvenu, sjajnu jabuku.
Fotografirala sam je.
Sakrila sam jabuku na tavan.
Otvorila sam krovni prozor
i sunce je reklo, Aah!
Noću, provjerila sam da je na sigurnom,
pod kikotavim zvijezdama,
podmuklim mjesecom. Moja spokojna jabuka.
Zašto me zoveš, koji god razlog imaš,
ne zanima me.
Odlazi. Ti s velikim zubima.
