Lejla Kalamujić iz Sarajeva ljetos je objavila svoju treću zbirku priča Požuri i izmisli grad pri beogradskoj izdavačkoj kući Štrik, koja u ediciji „Kroz talase” nudi međunarodnu selekciju autorica iz Španjolske, Litve, Njemačke, Hrvatske, Armenije i Irana. Književna je pojava autorice u domaćim krugovima apartna. Pišući o bosanskoj svakodnevici ona rastvara narativ gubitka kao rezultata dugogodišnjeg pregalaštva nacionalističkih elita koje su malog čovjeka pretvorile u svoju marionetu i time obezvrijedile ljudski legitimitet. Tako gradi identitet queer-pripovjedačice koja, poput La Cucarache iz istoimene meksičke narodne pjesme, „na život gleda sa strane”. U domeni izraza predstavlja se redukcijom fabule, pričama koje ne prelaze kvotu kratkog centimetra, dok joj likovi mahom ne obitavaju predaleko od doma i/ili preko kućnog praga. Pripovjedačko umijeće u prikazivanju rubnosti najavila je već prvom zbirkom priča Anatomija osmijeha (2008.), a stilsku britkost potvrdila sa Zovite me Esteban (2015.), kojom je pored osvajanja nagrade „Edo Budiša”, uslijedio i prijevod na američki engleski, njemački, talijanski, poljski, slovenski i makedonski. Knjiga drama Šake pune oblaka objavljena je u protekloj pandemijskoj godini i u međuvremenu prevedena na njemački i francuski.
Pisaća mašina
Otvarajući zbirku Esteban viješću o zatvaranju posljednje tvornice pisaćih mašina u Indiji, naratorica je pričom „Šta je meni pisaća mašina” ispisala in memoriam predmetu koji je puno više od pukog tehnološkog artefakta. Istodobno, načela je ispovijest o smrti majke daktilografkinje koju kao premlada nije stigla niti upoznati. U zaključnoj priči istoimene zbirke, „Požuri i izmisli grad”, autorica predstavlja junakinju koju za smrtni čas priprema prijateljica iz djetinjstva. S ove se dvije pripovjedačke linije ulančavaju opne sveukupne ljudske egzistencije, jedva čujni otkucaji srca, koji su tim više ontološki uvjetovani što su praktički nečujniji, što se više podrazumijevaju. U pripovjedačkoj mizansceni, obitelj je predstavljena kulisama nane i dede, uz čestu odsutnost jednog od roditelja, dok sveprisutne ptice stoje kao snažni motivi slobode.
Queer-izraz u suvremenoj književnosti višestruko se razgranao od Kathy Acker koja je u Don Xuichote, Which Was a Dream (1986.) ispisala alinearni narativ kojim je nadmašila učitelja, halucinogenu naraciju Burroughsovih Cities of the Red Night (1981.). Uvodeći PMS, nasuprot svih raspoloživih teških opijata, kao kariku koja nedostaje za presliku rizomnosti u tekst, odvela je žanr još za instancu dalje. Stil Kalamujić ipak je ponajprije melodramatski i izvire iz svakodnevice, iz priča iz susjedstva; čita ga se kao film, iako ostaje umjetnička i gotovo aktivistička monetizacija ostatka ostataka jednog života u ono što nam bilo kapitalizam ili kakav druga izlika za sistemsku grabež kusa s viljuške. Čitavi mikrosvjetovi urušavani tranzicijom koja nam je jedne zimske noći nepozvana banula na vrata i ušla bez pozdrava – a da nije ni cipele izula! – goli su ručak autorice koja nas upoznaje s momcima koji žive sa starim roditeljima i adolescentskim ljubavnicama izloženima vršnjačkom nasilju, ukratko, onima koji dobivaju štambilj „krivi što su živi“, jer su počinili ključni socijalni prijestup – stali su onkraj crte „moralnosti“ malog čovjeka.
U kontekstu suvremene bosanskohercegovačke književnosti uz Kalamujić stoji epistolarni roman Otkako sam kupila labuda (VBZ, 2020.) autorice Tanje Stupar-Trifunović, koji prikazuje ljubavni odnos knjižničarke i studentice (dakle, dvije žene u četiri zida), dok se na regionalnom planu u sliku uklapa i već široko prepoznati roman Uhvati zeca Lane Bastašić. Obje poetike na svoj način tragaju za matricom pseudonimične spisateljice Elene Ferrante, čiji je forte upravo u raznim perspektivama prikazivanja vlastitih junakinja, odnosno njihovih poliperformativa i reprezentacije koje uobličuje društveno tkivo. U društvenom o-kviru Bosne, naposljetku, ne zaboravimo ni društveni utjecaj „ženstvenog“ sevdaha Bože Vreče i Damira Imamovića, koji gravitiraju k usmenoj književnosti.
Stil Kalamujić ponajprije je melodramatski i izvire iz svakodnevice, iz priča iz susjedstva; čita ga se kao film, iako ostaje umjetnička i gotovo aktivistička monetizacija ostatka ostataka jednog života u ono što nam bilo kapitalizam ili kakav druga izlika za sistemsku grabež kusa s viljuške
Bez trećeg čina
Likovi i antijunakinje ove proze potpadaju pod ono što je Arthur Miller definirao kao životne putanje koje obično nemaju treći čin. Poetika protagonista koji čekaju svoj trenutak, iako ne vide da su najbolje godine života već vjerojatno prošle. Taj je ton u registru koji prakticira Kalamujić popraćen nagriženim usnama, a adrenalinski ili kakvi drugi šusovi oplakani su šamarima i jeftinim alkoholom. U dvostrukom moralu društvenih uloga, žene moraju osmišljavati tradiciju doma i podupirati četiri kuta kuće, čak i kad se s njome sukobljavaju, jer ih životno ugrožava, poput seljanke iz priče „Moja tužna Sofija”, ili lika rudarke iz „Dana pod zemljom”. U istom se, naposljetku, nalazi i intencija junakinja Stupar Trifunović, koje upoznajemo pored i mimo njihovih javno očekivanih uloga. S obzirom na dijametralnu suprotnost spisateljicama koje podrazumijevaju građanski tip diskursa i samim time osviješteno grananje etike, estetike i politike, autoričine antijunakinje već jednim pogledom ili osmijehom možda skraćuju međusobne udaljenosti i rasjede, no dokidanje njihovih klasnih razlika mnogo je zahtjevnija misija. U registru vremenitosti, njezine su antijunakinje možda sličnije arhetipovima iz proze Olge Tokarczuk budući da su vezane uz zemlju, čak i kada za život zarađuju radeći tzv. „muške“ poslove pod njom. Ili u vidu lika prodavača ženskih ljetnih šešira, preko čijeg se biznisa prelama tragedija okupacije Dubrovnika, grada koji je sa svojim zidinama u nadjevima vremena ipak postao prvenstveno neprocjenjivom turističkom atrakcijom.
Proza Lejle Kalamujić svoje je pozicije u suvremenoj regionalnoj književnosti izgradila uglavnom unutar oboda tematike koju smo pronalazili u ženskim časopisima druge ili treće generacije, ovog puta podvučene jasnim predznakom. Na rubu je, moglo bi se reći, njezino prirodno stanište, iako je ta pozicija poput one famozne glose o teoriji kaosa – da lepet leptirovih krila u Kini može izazvati orkansko nevrijeme u zapadnoj Europi. Orkansko nevrijeme ili ne, uvjetno rečeno, ali da sarajevski bulbul kratke priče svojim umijećem može izazvati stetoskopski gubitak sâpe, to svakako.
