Nekada je književno stvaralaštvo za djecu pripadalo književnicama koje su htjele pisati za odrasle, ali zbog društvenih i književnih konvencija to nisu smjele, ili su pisale, a njihova književnost nije bila shvaćena ozbiljno. Pisati za djecu smatralo se manje vrijednim ili barem lakšim poslom od pisanja za (ozbiljnu) odraslu publiku i bilo je opterećeno moralnim uzusima. Ivana Brlić-Mažuranić, Vesna Parun, Marija Jurić Zagorka ušle su u književnost na mala vrata i, srećom, uvelike utjecale na njezin daljnji razvoj.
Današnja se situacija stubokom promijenila, dječja književnost razgranato je i slojevito književno polje sa svojim zakonitostima i diskurzivnim obrascima funkcioniranja tekstova, medija i žanrova u njemu. Kao svjedokinja globalnog slikovničkog booma, pitam se kako se danas postaje dječjim piscem i kada je to postalo trend? U ovoj mikrostudiji slučaja osvrnut ću se na dvije kategorije autora: one koji već pišu za odrasle pa su počeli pisati za djecu i one koji ne pišu, pa su odlučili pisati za djecu. Zašto dolazi do presvlačenja autora i, najvažnije, koje procese to generira? Možda je, više nego o trendu, riječ o fenomenu porasta novih dječjih pisaca, osobito autora slikovnica, a mogućnost davanja jednoznačnih odgovora nemoguća je koliko je i zahtjev za propitivanjem neizbježan. U mojim književnokritičkim morama, pitanje pojednostavljeno glasi – zašto svi pišu slikovnice?
Crossover autori i izazovi tržišta
„… There are no good books which are only for children“ rekao je svojedobno W. H. Auden misleći na to kako dobra slikovnica, bajka, priča ili dječji roman podjednako komuniciraju i s odraslim i s djetetom. U knjizi Crossover Picturebook. A Genre for All Ages, teoretičarka i profesorica književnosti Sandra L. Beckett piše da takva slikovnica „transcendira konvencionalno priznate granice knjižnog tržišta, zamućujući čvrstu liniju razdvajanja književnosti za odrasle od književnosti za djecu“. Iako ju se tradicionalno svrstava u književnost za djecu, zbog višestruko složene međuigre vizualnog i verbalnog te slojevite semantike, takve su slikovnice interpretativno zanimljive i odraslima. Analogijom s crossover slikovnicom, autore koji istovremeno pišu i za odrasle i za djecu, bez obzira jesu li krenuli iz književnosti za odrasle prema književnosti za djecu ili obrnuto, ili takve žanrove pišu istovremeno, možemo nazvati crossover autorima. U inozemnoj perspektivi to su na primjer David Grossman, Ahmet Ümit ili Neil Gaiman (upućujem na njegovu odličnu, ali nezamijećenu slikovnicu Piratsko varivo, u prijevodu Vladimira Cvetkovića Severa). U našoj su književnosti to Roman Simić, Olja Savičević Ivančević, Sanja Lovrenčić, Jasna Jasna Žmak, Jurica Pavičić, Zoran Ferić, Ivana Bodrožić, Ludwig Bauer i nezaobilazna Dubravka Ugrešić, da nabrojim samo neke.
Bez obzira što umjetnička vrijednost slikovnica varira, njihovi tekstovi i ilustracije nadređuju estetsku i literarnu funkciju književnog djela ostalim funkcijama (didaktičnoj ili utilitarnoj) i većinom u tome uspijevaju. Na primjer, slikovnice Jasne Jasne Žmak i Jelene Oroz Pisma na kraju šume i Tepih na ražnju pripadaju poetički i izvedbeno nekonvencionalnim slikovnicama zbog uspješne simbioze vizualnog i verbalnog pripovjedača. Roman Simić u slikovnicama o dječaku Juri spaja (dječje) probleme sa zabavnim idejama, zapletima i rješenjima, a ilustracije Manuela Šumberca potiču čitatelje na zauzimanje drugačije perspektive i zamjećivanje detalja. Olja Savičević Ivančević u razigranoj i humorističnoj stihovanoj slikovnici Šporki Špiro i Neposlušna Tonka ilustratora Svjetlana Junakovića, progovara o važnosti prijateljstva, hrabrosti i pronalaska autentičnog ženskoga glasa. Dinamičnim jezikom i ritmom događaja u priči, autorica mapira iskustva dječjeg čitatelja, ali i unutrašnjeg djeteta odraslog čitatelja. Slikovnicu Novogodišnje prase Dubravke Ugrešić (ilustracije Sven Klobučar) čitam kao stilsko ogledalo njezinog romana Baba Jaga je snijela jaje napisano dječjim jezikom s ironijom, humorom i nonsensom. Ivana Bodrožić u slikovnici Klara Čudastvara otkriva snagu mašte koja pobjeđuje strah i dosadu, poručujući čitatelju da je mašta odgovor na mnoge svakodnevne izazove. Likovna rješenja poznate ilustratorice i umjetnice Vendi Vernić ne samo u ovoj slikovnici, nego i u mnogim drugima (npr. u nagrađenoj slikovnici Luda kuća s autoricom Sanjom Lovrenčić) pokazuju ozbiljnost pristupa mlađoj čitateljskoj publici i razvijanju njihova umjetničkog senzibiliteta.
Ono što je slično većini slikovnica čiji su autori već priznati književnici i književnice za odrasle jest osviještenost mehanizama proizvodnje značenja i upotrebe jezika koji nadilaze njegovu svakodnevnu obavještajnu i prizemljenu materijalističku ulogu, prebacujući težište s onoga što na ono kako u tekstu. Takvi interpretativni poligoni i mogućnosti raznovrsnih značenja u interakciji s ilustracijama, važni su u izgradnji samostalnih mlađih čitatelja i užitka u tekstu. K tome, potencijal slikovnice kao medija vizualnog opismenjivanja u današnjoj primarno vizualnoj kulturi zaslužuje posebnu pažnju i još ju čeka.
Međutim, industrija književnosti za djecu u današnje vrijeme češće je upravo industrija, nego književnost, a tržište je vrelo uvjeta zbog kojih kvalitetne i umjetnički vrijedne slikovnice poput ovih ne dobivaju pozornost kakvu zaslužuju. Kvantiteta je odavno pojela kvalitetu, svjesni smo ne samo u književnosti, a nakladnički su nizovi i prodajne top-liste zauzeli mjesto stručnjaka i procjenitelja dobre dječje knjige. Razlozi tomu mogu biti različiti: možda tržište nameće osjećaj kompetitivnosti pa se sve više autora odlučuje zakoračiti u dječji književni prostor, možda je riječ o osjećaju prestiža ako na popisu objavljenih djela stoji i autor/ica slikovnice, možda nakladnici naručuju slikovnice da bi povećali vidljivost ili prodajni rang. Kako god bilo, slikovnice su danas jedan od najbrže rastućih i sveprisutnih književnih žanrova, točnije medija, a posljednjih se godina primjetno povećao i broj celebrity autora, obično uparenih s više ili manje poznatim ilustratorima. Jesmo li, kome i s kojim posljedicama, širom otvorili mala vrata?
Ono što je slično većini slikovnica čiji su autori priznati književnici i književnice za odrasle jest osviještenost mehanizama proizvodnje značenja i upotrebe jezika koji nadilaze njegovu svakodnevnu obavještajnu i prizemljenu materijalističku ulogu, prebacujući težište s onoga što na ono kako u tekstu. Takvi interpretativni poligoni i mogućnosti raznovrsnih značenja u interakciji s ilustracijama, važni su u izgradnji samostalnih mlađih čitatelja i užitka u tekstu
Hiperprodukcija = hiperfrustracija ili karaoke dječja književnost?
Mijenjanje književnih, ekonomskih i sociokulturnih obrazaca utječe na redefiniciju književnog polja i odnosa među sudionicima književne komunikacije, pa se i na dječjoj literarnoj mapi promijenio odnos Autor-Djelo-Čitatelj. No za razliku od književnosti za odrasle u kojoj je vlast danas preuzeo Čitatelj – prisjetimo se Ugrešićkine karaoke književnosti – čini mi se da u književnosti za djecu, barem što se tiče slikovnica, glavnu riječ vodi Autor. Ne mislim pritom na pojedinca, već skup odnosa u pozadini u koje su uključeni izdavači, urednici, pisci, umjetnici, influenceri s društvene scene, pa i stručnjaci i kritičari, a svi smo zajedno AA (anonimni autor) i pjevamo istu pjesmu na karaokama. S jednim dodatkom – pjesmu je, naravno, izabralo tržište.
U sveopćem stanju književne hiperprodukcije i kakofoniji glasova svjedočimo srozavanju estetskih i literarnih kriterija, što ima ozbiljnije posljedice kad se radi o mlađim čitateljima. Gotovo stoljetni misaoni obrazac da je jednostavno pisati za djecu jer… je za djecu, preživljava još i danas i mnogima koji se ozbiljno bave dječjom književnošću stvara popriličnu količinu frustracije. Možda je pretjerano tvrditi da se radi o načinu mišljenja, no tekstualno fiksiran autorski stav ili koncepcija dječjeg čitatelja u nekim slikovnicama rezultiraju, pojednostavljenim izrazom, detaljnom egzemplarnošću, simplifikacijom, predvidljivošću i stereotipizacijom. Posljedično, podcjenjivanjem intelektualnih i kognitivnih sposobnosti mladih čitatelja. Nerijetko premisa o neobveznosti i lakoći pisanja za djecu vodi prema nedovoljnom iskorištavanju mogućnosti slikovnice kao medija, od vizualno-verbalnih pripovjednih procjepa do likovne i dizajnerske opreme, ilustracija pa i formata knjige.
Osim toga, suvremeno stanje nepoznavanja kriterija kvalitetne dječje književnosti šireg kruga javnosti pokazuje poražavajuće činjenice, a to je da se prema knjigama (ne samo) za djecu često odnosimo isto kao i prema novim modnim trendovima te da, dok se na televiziji prikazuje već x sezona serijala Zvijezde pjevaju, pojedini nakladnici vrte svoj serijal u pozadini – Zvijezde pišu, samo bez mentora (iako su oni veće zvijezde od zvijezda ili bi to barem trebali biti). Navalu je možda započela prije točno dvadeset godina prva Madonnina knjiga za djecu, kasnije i cijeli serijal nakon čega se broj autora s estrade samo povećavao, a na domaćem se tržištu pojavljivanje slavnih u ulozi autora slikovnica intenziviralo posljednjih pet do šest godina. Među njima su Slavko Sobin, Danijela Martinović, Vojko V, Jelena Veljača, Mile Kekin, Mila Elegović i drugi. Ne možemo zanemariti snažan utjecaj koji pojedine knjige i tekstovi ostavljaju na mlađe generacije i njihov osobni (čitateljski) razvoj kao ni opasnosti da pozitivni utjecaji budu oslabljeni lošim primjerima tekstova i autorskih ideologija. Netko će mi možda prigovoriti da zagovaram cenzuru ili potičem ideološke mehanizme, ali ovdje nije riječ o takvom tipu cenzure. Radi se o eliminacijskom sustavu i odgovornost za ono što puštamo na tržište, a namijenjeno je (prvenstveno) djeci, poput kvalifikacija u sportu.
U sveopćem stanju književne hiperprodukcije i kakofoniji glasova svjedočimo srozavanju estetskih i literarnih kriterija, što ima ozbiljnije posljedice kad se radi o mlađim čitateljima. Gotovo stoljetni misaoni obrazac da je jednostavno pisati za djecu jer… je za djecu, preživljava još i danas i mnogima koji se ozbiljno bave dječjom književnošću stvara popriličnu količinu frustracije
Kao što se može primijetiti, problemi ovakvih slikovničkih padobranaca višestruki su: umjetnički kriteriji uglavnom bivaju, u najboljem slučaju zamijenjeni, u najgorem potpuno potisnuti kapitalističkim zahtjevima i zakonitostima profita. Bez obzira ostaju li ti autori u književnosti za djecu duže vrijeme ili ne (češće ovo drugo), strukturno je mijenjaju, vršeći utjecaj na horizont očekivanja čitatelja, promjenu slike i vizije djela napisanih za djecu i mlade čitatelje, ali i na ostale non-celeb i non-influencer pisce, oduzimajući im vidljivost. Umjesto da pisanje proizlazi iz pisanja samog, vrijednost knjige određuje njezina marketabilnost, rangiranje autora na pop-kulturnoj društvenoj sceni i(li) prisutnost na društvenim mrežama s vlastitom slikovnicom.
Opasnost i prijetnja potencijalne neostvarenosti literarne vrijednosti književnog djela nosi sa sobom posljedicu da se svi skupa iz (osviještenih) čitatelja pretvorimo u konzumente, a književnost, znamo, nije namijenjena pukoj konzumaciji. Zašto bismo onda dopuštali da se to događa djeci? Naša je obaveza paziti da djeca čuju različite i slojevite upotrebe jezika i važnosti umjetnosti kao i to da ne procjenjujemo knjige za djecu očima konzumacije ili komercijalizacije. Možda se fokus s odgajanja djece da bi postali budući čitatelji treba usmjeriti prema educiranju Anonimnog Autora o tome što znači kvalitetno pisanje za djecu.
Slikovnice su danas jedan od najbrže rastućih i sveprisutnih književnih žanrova, točnije medija, a posljednjih se godina primjetno povećao i broj celebrity autora, obično uparenih s više ili manje poznatim ilustratorima. Jesmo li, kome i s kojim posljedicama, širom otvorili mala vrata?
Ecov eho i pritvaranje vrata
U knjizi eseja The Role of the Reader Umberto Eco propituje ulogu (uglavnom odraslog) čitatelja u procesu semantičke (re)konstrukcije teksta, a njegovu bismo metodologiju mogli primijeniti i na dječju književnost. Ecovim rječnikom, trebali bismo više težiti zatvorenim tipovima slikovnica i književnih (i drugih umjetničkih) djela za djecu, dobro organiziranih i pripovjedno koherentnih tekstova koji pretpostavljaju određeni model čitatelja, ali istovremeno izgrađuju njegovu kompetenciju raznovrsnim narativnim strategijama na svim razinama diskurza. U slučaju slikovnice, to bi značilo angažirati mladog čitatelja u semantičkom dekodiranju, uvažiti njegov doprinos u književnoj komunikaciji, usložniti odnos teksta i ilustracije, postaviti estetski izazov da bi dijete moglo razvijati čitateljske kompetencije i, nadajmo se, zavoljelo iskustvo čitanja. Važno se pozabaviti propitivanjem što o djeci kao čitateljima govore tekstovi njima namijenjeni, kakvi su utjecaji kognitivnih i afektivnih odgovora djeteta čitatelja te, možda najvažnije, kako knjige koje djeca čitaju oblikuju njihova čitateljska očekivanja i iskustva, kako ih čine čitateljima kakvi jesu posebno u današnje digitalno doba.
U svakom slučaju, pisanje za djecu trebalo bi shvatiti kao teško, barem izazovno ili ne baš lagano. Jedino smo na taj način pravedni prema djetetu kao čitatelju i ne podcjenjujemo njegove interpretativne, kognitivne i intuitivne čitateljske vještine. Možda nam ovakvo shvaćanje pomogne u konkretnijem kvalifikacijskom postupku prije ulaska u veliko natjecanje tržišta. Potrebna nam je temeljitija infiltracija procjenjivanja kvalitete i literarne (uredničke) prosudbe prije tiskanja te sustavan kritički angažman poslije tiskanja književnosti za djecu da bismo mogli na karaokama tržišta otpjevati pjesmu koju sami odaberemo. Drugim riječima, mislim da ne bi bilo loše da malo pritvorimo mala vrata.
*Tekst je dio programa “Suvremeni književni kanon – kritički pogled” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.