Dejan Šorak (Karlovac, 1954.), objavio je tri romana u 2022. godini: Kupelj boga Silvana (Jesenski&Turk), Mutacija sudnjeg dana (Naklada Bošković) i Čerečenje (V.B.Z.), a mogao je i četiri. Iako se, kažimo tako, u posljednjem tekst i kontekst prožimaju i funkcioniraju kao cjelina, autor Šorkovog formata lako bi i od jednog i od drugog napravio odvojene, jednako dobre romane. To što nije, naravno, ne umanjuje kvalitetu, nego izaziva čitateljski žal što posljednja knjiga nema još barem stotinjak stranica.
Distopija kao hrvatski realistički žanr
S druge strane, Šorak je režiser, kazališni i radijski, a najprije filmski, pa kao takav zna da definicija trajanja kadra – prema njoj kadar traje koliko treba da traje – može biti primjenjiva i na prozu. Čerečenje, dakle, ima strana koliko treba da ima, pa priča i njeno vrijeme radnje imaju točno onoliko riječi koliko je piscu trebalo da ispriča što je naumio.
On se, istina, s poređenjem svojih zanata ne bi, svakako ne do kraja, složio: „Pisanje romana dragocjeno je za pisanje scenarija, radio-drame, kazališnog komada. Ali iskustvo i vještina režiranja ni na koji način ne pomaže pisanju, kao što pisanje ne pomaže režiranju. To su dva usporedna kolosijeka koji se nikada ne dodiruju“, rekao je u intervjuu za Mojportal.hr.
Boris Dežulović je jednom prilikom kazao kako su kriminalistički romani u Dalmaciji – opustjeloj, opljačkanoj regiji u kojoj se zakoni tumače fleksibilno – zavičajna literatura. Šorkovo Čerečenje, za razliku od nekih njegovih ranijih djela, nije krimić već distopija, a ona se u današnjoj Hrvatskoj polako može klasificirati kao realistička proza. Autor barem dvaju kultnih jugoslavenskih filmova (Mala pljačka vlaka i Oficir s ružom) i jednog od boljih u suvremenoj hrvatskoj kinematografiji (Dva igrača s klupe) – ostale ovoga puta nećemo nabrajati, kao ni kazališne komade – zapravo piše o ishodima različitih političkih, ekonomskih i društvenih procesa koji uveliko traju.
Poput kod nas nedovoljno čitanog slovačkog pisca, pokojnog Petera Pištaneka, koji je 1989. reporterskom brzinom napisao prvi dio trilogije Rivers of Babylon, raskrinkavajući tranziciju kao proces prelaska iz nečega u ništa, uz uspon društvenog taloga s dna na površinu, Šorak prikazuje mogući rasplet događaja koje, za sada, detektiramo naivno, nadajući se da će nekako završiti sami od sebe i, to posebice, happy endom.
Odnos prema recentnim zbivanjima i njihovim ishodima jedina je – da ne bude zabune – veza između Pištanekovog i Šorkovog djela. Druge su poveznice – Slovak je, također, bio scenarist, a po spomenutom romanu je snimljen film – dovoljno slabe da budu nevažne.
Glavna junakinja Čerečenja, dubrovačka plemkinja i glumica Pave Orsula, petnaest je godina živjela u sanatoriju u kojem je završila nakon što je na jednoj izvedbi Shakespearea izgubila prvo svijest, a zatim i pamćenje. Uspješno izliječena, memorije pune slika iz prošlosti – računajući i one incestuozne – Pave se vraća u Grad koji, baš kao i Hrvatska i Europska unija, sa starim sobom dijeli geografsku širinu, duljinu, klimu i krasne običaje poput korupcije, nepotizma i političkog spletkarenja. Dubrovnikom, naime, upravljaju Kinezi i pokušavaju mu obnoviti samostalnost na način na koji su njihovi predci izgubili Hong Kong, dakle stogodišnjom koncesijom. Hrvatska na sebe sadašnju liči još manje: ona je raščerečena između centralnih, monarhističkih vlasti – Sabor je ukinuo republiku i pronašao DNK metodom Trpimirovića, inače poštara, te ga proglasio za kralja, a sve kako na idućim izborima migranti koji su dobili pravo glasa ne bi nadglasali depopularizirane „stare“ hrvatske građane – separatističkih pokreta i bandi čiji pripadnici odjeveni u kostime ukradene iz osječkog HNK kontroliraju cijele regije, a najviše Slavoniju. Nema više ni EU: sada se ta zajednica zove Sjedinjene Europske Države i platežno sredstvo je, umjesto eura, europski dolar.
Ukratko, globalizacija u svom sjaju koja se, i prije nego što će Pave izgubiti sjećanja, svela na kupovinu švedskog namještaja, azijskih mobitela i kult McDonald’sa, u svom je krajnjem stadiju u kojem se mali smanjuju, a velikima, eto, svašta pada na pamet, računajući i reanimaciju Dubrovačke Republike.
Dubrovnikom, naime, upravljaju Kinezi i pokušavaju mu obnoviti samostalnost na način na koji su njihovi predci izgubili Hong Kong, dakle stogodišnjom koncesijom.
Kuleni iz Norveške
Samo o tome je, da je htio, Šorak mogao napisati zaseban roman. Drugi – ili prvi, svejedno – je onaj o Pavinom povratku u stari posao u novom svijetu. Ona počinje raditi na, opet, Shakespeareovom Hamletu koji treba biti premijerno prikazan na Dubrovačkim ljetnim igrama i koje nova vlast, baš kao i mnoge stare, doživljava dijelom iritantne tradicije što više smeta nego što doprinosi turističkoj ponudi grada svedenog na kulisu zimi i grotlo ljeti.
Hamleta u nimalo svijetloj budućnosti režira nadrkani Slovenac, teatarski despot raskošnih alkoholičarskih kapaciteta pod kojim glumački ansambl više pati nego što stvara, iščekujući premijeru ne zbog ovacija, nego zbog isplate drugog dijela honorara.
Prisjećajući se odrastanja uz kazalište i Igre – uz majku glumicu koja je odlučila biti šaptačica i oca kojeg je ubila scenografija – otkrivanja vlastite seksualnosti i dječjih iskustava koja možda nisu presudno, ali bitno jesu utjecala na njene kasnije emocionalne i erotske odabire, Pave sadašnjost, kažimo tako, odrađuje, pokušavajući spojiti prošlost s budućnošću zamišljenom u Veneciji u kojoj je davno proživjela najvažniju lezbijsku romansu života.
Šorka, evidentno je, zanimaju i politika i teatar, drugo više nego prvo. On o raščerečenoj Hrvatskoj piše s razočaranjem: „Gospodine Đuro – sjela sam k njemu i pogladila ga po obrazu nježno – zar ne shvaćate da je sve ono za što ste desetljećima živjeli, u što ste vjerovali, za što ste se borili na nekim davnim prvim crtama, da je sve otišlo u pičku materinu, da ničeg više nema, da je ovo jadno Kraljevstvo i bez Dubrovnika jednako jadno i besmisleno, da slavonske kulene rade Norvežani, da je na Zrinskom trgu advent na kojemu Venecijanci prodaju bakalar, da nije riječ o ostacima ostataka, o onim patetičnim reliquiae reliquiarum, već da ni tih ostataka više nema, da zato nema ni mjesta vašoj tragediji izbora između stvari osobne i državnog višeg interesa“.
Šorka, evidentno je, zanimaju i politika i teatar, drugo više nego prvo. On o raščerečenoj Hrvatskoj piše sa razočaranjem.
Blagoslov za darovite glupane
O kazalištu, međutim, Šorak još uvijek govori sa strašću režisera i dramskog pisca, ekspertize Hamleta od teksta do uprizorenja su mu intrigantne, ali i iskustvom koje mu omogućava da tvrdi „kako režiseri običavaju gubiti sate i dane tumačeći glumcima gomilu slojeva komada, njihovih uloga i rečenica, tražeći ih da budu sljedbenici njihova koncepta, a svi ti golemi napori idu posve mimo onoga čime se uloga zapravo stvara i onoga što će se gledati na sceni. Darovit glumac ne mora znati ništa o svojemu liku. Darovit će glupan biti uvjerljiviji na pozornici od onoga koji je o svojoj ulozi razumio i pročitao sve, koji zna i posljednji odjek smisla svake rečenice, ali mu Višnji nije udijelio dara te će sva ta pamet pred gledateljima utjeloviti tek beživotni dekor.“
U završnici romana Čerečenje Šorak je prepleo Pavine osobne i kineske dubrovačke interese, jalovu principijelnost ministra ocvalog kraljevstva i revolucionarni idealizam njegovog bratića – mladog, sjajnog glumca čija je izvedba Hamleta bolja i uvjerljivija od kreacije glumca koji je trebao igrati tog, prema autoru, narcisoidnog junaka; sjedinjujući tekst i kontekst u sceni koju filmskom ne čini samo to što je za današnju hrvatsku kinematografiju preskupa, jer ima više od dvoje u kadru i nema, to nikako, pust i prazan drugi plan.
Režiser koji, vrlo vjerojatno, više neće snimati, odlučio je pisati na veliko. E, tako ga treba i čitati. Isplati se.
