„Šest velikih cjelina (krugova) odvija se zadanim redoslijedom, no u svakom od krugova nalazi se šest poglavlja čiji je redoslijed nasumičan. Čitatelj(ica) može, slijedeći intuiciju ili takozvane slučajnosti, izabrati kojim će redoslijedom u svakom od krugova poredati brojke od 1 do 6 tj. poglavlja unutar kruga. Za pojačavanje dramatičnosti preporučuje se baciti kocku.“ Citat koji prenosim izravno s jedne od nultih stranica novog romana Franje Janeša samo je jedna od šest smjernica koje autor predlaže za čitanje romana Strano tijelo. Taj je način čitanja u isto vrijeme i jedan od, kako je autor i sam izračunao, 4320 mogućih načina čitanja teksta koji je pred nama. Od 4320 mogućih, ja sam odabrao takozvani „štrebersko-deterministički“ način, odnosno čitanje poglavlja naizgled kronološkim redoslijedom, odnosno redom kojim su tiskana u knjizi. Kronologija zaista jest naizgledna, jer su, kako je navedeno i u citatu koji otvara ovaj tekst, poglavlja unutar cjelina – nasumično raspoređena.
Koka nese zlatna jaja, a mrtva
Ne brinite ako vam se gornji odlomak čini previše zamršeno. Jer zamršenost mogućnosti njegova čitanja, u ovom slučaju, ne govori o narativnoj i stilskoj hermetičnosti romana. Sam tekst Stranog tijela je narativno cjelovit i pomno osmišljen, što se možda na prvu ne bi očekivalo. Ne bi se očekivalo, jer se na prvi pogled roman doima kao eksperiment, kao da se radi o prvom romanu nekog talentiranog ali zelenog pisca. Svejedno, unatoč nagradi Kiklop 2009. godine za roman prvijenac Noć mrtvih živaca, nagradi Sfera za romane Formula za kaos (2011.) i roman Čerupanje feniksa (2013.) te 2021. godine nagrade Gorančica za slikovnicu Čovjek i zvijer – Janeš piše Strano tijelo baš kao da mu je to prvi roman: s velikim oslanjanjem na vlastitu kreativnost, sa žeđi za dobrom pričom; te vrlo, vrlo hrabro.
U Stranom tijelu možemo definirati šest glavnih likova koji su povezani nekom tajnom vezom. Agna je tinejdžerica iz čijeg se srca širi, kao žile, cijela priča. Ona je Lyncheva Laura Palmer, i njezino ime na grčkom znači čist, svet. Imena koja posežu za grčkom ili latinskom metaforičkom etimologijom su u ovom slučaju važno mjesto, jer sam autor u bilješci navodi da se, između ostalog, „bavi ezoterijom.“ Podsjeća na već spomenutu Lauru Palmer upravo na toj osovini između metaforičkog ili pretpostavljenog, i viđenog ili dokazanog. Ona se zove Agna, i zaista bi na prvu mogli pretpostaviti da je čista i sveta, djevojka-anđeo koja ne bi mrava zgazila. Naravno, kojim god načinom izaberemo čitati, neminovno ćemo doći do dijela romana u kojem se ta metaforička pretpostavka pobija s onim viđenim i dokazanim. Ali to nije jedina njezina sličnost s Lynchevom Laurom. Agna je također mrtva od samog početka romana i služi kao, Lynchevim riječima, „zlatna koka koja nese zlatna jaja.“ Odnosno, Agna je ultimativni pokretač, razlog i rezultat svake radnje romana.
Toni Šestan je klasična mafijaška faca koja sve radi pod okriljem zakona, stalno mjesto i žanra krimića i stvarnog svijeta. Velika riba koja ima najviše novca i najviše moći. On, preko reda, dobije Agnino srce, jer ga je njegovo polako počelo izdavati. No, na čudo svih oko njega, Toni nakon transplantacije srca ne nastavlja sa svojim razvratnim načinom života koji ga je i doveo do srčane bolesti. On čuje bestjelesni glas koji ga zove Agninim imenom te, iz razloga koje ni sam do kraja ne razumije, Toni sada daje svoj novac beskućniku i postaje topao prema drugima. Kao da postaje čišćom, svetijom osobom.
Agna je mrtva od samog početka romana i služi kao, Lynchevim riječima, „zlatna koka koja nese zlatna jaja.“ Odnosno, Agna je ultimativni pokretač, razlog i rezultat svake radnje romana
Šest likova traži (raz)rješenje
Amir je ime lika čija je supruga trebala dobiti Agnino srce. Ona je bila sljedeća na listi za transplantaciju, sve dok se u red, preko reda, nije ubacio Toni Šestan. Amirova je supruga umrla, i njegov lik postaje sve više utopljen u gustu močvaru osvete. Amir će učiniti sve da osveti svoju suprugu, i iako je on u romanu postavljen kao čovjek koji je svjestan da je ubojstvo najveće zlodjelo; taj je grijeh za njega premalen, i ubojstvo Tonija Šestana mu se sve manje čini kao čin koji bi se mogao smatrati zlodjelom.
Doris je Agnina majka, koja pokušava razriješiti ubojstvo svoje kćeri. Inače profesijom učiteljica u školi, Doris ulazi u samonametnutu ulogu detektivke. Janeš se kroz Dorisin lik vješto bavi čovjekovom sposobnosti za transformacijom i adaptacijom u okolnostima kada je merkurijalnost fokusa izrazito bitna. Također, možemo pratiti temu osvete putem usporedbe Doris i Amira. Amir je vruća osveta koja ne pita za posljedice, mač okrenut samo u jednu stranu; dok je Doris promišljena i taktička osvetnica. Ona sigurno, ali potiho, želi osvetu dok joj je istodobno jasno da je potreban temeljiti rad da se otkrije koga zapravo treba kazniti i zašto. Dorisina je potraga i emocionalno-duhovne prirode, ona je majka koja želi zaokružiti svoj odnos s kćeri tako da otkrije što se točno dogodilo te večeri kada je pronađeno Agnino tijelo.
Nika i Kristijan su Agnina ekipa iz srednje. Nika je vješta u programiranju i pomaže Kristijanu da napravi web-stranicu preko koje on planira dilati. Osim toga, Nika u sebi drži jednu ljubavnu i jednu mračnu tajnu, čije razrješavanje rezultira u jednoj, zajedničkoj točki. Kristijan iz velike uloge glavnog osumnjičenika prelazi u drugi plan, u kojem pokušava kreativno upogoniti svoje dilersko iskustvo, kako bi mogao otplatiti dug lokalnim mafijašima.
Kristijanova je priča samo jedna od lažnih uzbuna, slijepih ulica, koje se Janeš ne boji ostaviti u finalnoj verziji romana. Zbog toga valja spomenuti još jedan lik – Sabinu, pomoćnicu Tonija Šestana. Ona je zavidno razrađeni sporedni lik, koji se vrlo suvremeno pokušava nositi s bizarnom odgovornošću svog zanimanja. Nitko neće pogriješiti ako pri čitanju obrati posebnu pažnju na Sabinu, i na način na koji Janeš tretira njezin lik. Kada govorimo o sporednim likovima i slijepim ulicama, dolazimo do jedne nesuglasnosti. Prozvali smo već Janeša da, u najboljem smislu te riječi, piše kao da mu je Strano tijelo prvi roman. No po slojevitom paralelizmu kojeg nude takozvani „pozadinski narativi“ vidimo da se radi o iskusnom piscu. Zaključit ćemo, s veseljem, da dvije navedene stvari nisu isključive.
Cut-up i 3D
Kada govorimo o Stranom tijelu, govorimo o pomno promišljenom romanu koji proizlazi iz jake unutarnje potrebe za pisanjem. S druge strane, roman se nudi čitatelju kao poligon za eksperimentalno čitanje, kao da Janeš evocira Williama S. Burroughsa i njegovu cut-up metodu. Burroughs bi napisao tekst u kontinuitetu, zatim bi izrezao komade teksta i nasumično bi ih zalijepio. Janeš to radi u samoj dramaturškoj obradi kronologije tiskane knjige, a zatim predlaže i čitatelju da mu „reže“ knjigu kako god čitatelj želi. Jedino, cut-up tehnika nije uvijek uspješna, dok bilo koji način čitanja Janešova romana, od njih 4320, dovodi do narativne cjelovitosti. To sam si i dokazao pri drugom čitanju, koje autor na jednoj od nultih stranica naziva „kaotično-spoilerskim.“
Prozvali smo već Janeša, da, u najboljem smislu te riječi, piše kao da mu je Strano tijelo prvi roman. No po slojevitom paralelizmu kojeg nude takozvani „pozadinski narativi“ vidimo da se radi o iskusnom piscu. Zaključit ćemo, s veseljem, da dvije navedene stvari nisu isključive
Činjenica da imamo mnogo načina za čitanje, ali uvijek dobijemo isti narativ, može biti i prigovor romanu. Taj prigovor može se priznati samo ako nismo svjesni fenomenološke prirode takvog teksta. U fenomenologiji se kao čest pojam koristi „frontalnost,“ odnosno činjenica da predmete uvijek vidimo „frontalno.“ Gledamo običnu kutiju: ako je gledamo sprijeda, ne vidimo joj stražnji dio, kada je gledamo straga ne vidimo prednji dio, a ni u jednom od tih slučajeva ne vidimo što je unutra. U Stranom tijelu čitatelj sam bira kut iz kojeg će čitati već nasumično raspoređen tekst, čime se dovodimo u situaciju koja pobija frontalnost tekst. Tekst je u isto vrijeme vidljiv iz više kutova, i njegova kronologija izlazi iz dvodimenzionalnosti. Ako na umu imamo fenomenološki pojam frontalnosti, onda bi se moglo reći da Strano tijelo poziva na neku novu vrstu čitanja: trodimenzionalno čitanje.
Kao da je Cortazar pisao Burroughsovom metodom po Lynchevu scenariju, roman Strano tijelo je samo načelno krimić. Pravo naličje romana bavi se svevremenskim temama koje se protežu od nadnaravno obrađene teme generacijske traume sve do života poslije smrti i same ljudske duše. Važnu ulogu u narativu romana imaju i preci, koji na različite načine utječu na likove u romanu. Preci su se našli i odmah nakon korica knjige, kao kakav zaziv muzama ili autorovo bacanje čini na početku romana, na mjestu gdje se nalaze posvete. Čini se da i sam Franjo Janeš na neki način Stranim tijelom isplaćuje, po svemu sudeći uspješno i na zadovoljstvo predaka, osobni dug svojim precima, kada piše posvetu: „Precima, u dubokoj zahvalnosti.“
