Natječaji i nagrade općenito, književne ili one, rjeđe, za prevoditelje imaju smisla ne samo za laureate, nego i gotovo ništa manje za sve ostale sudionike umjetničkog nadmetanja jer pridonose vidljivosti knjige i njenoj čitanosti. A posebno zato što bacaju svjetlo na sustvaralaštvo prevoditelja koji prečesto ostaju u sjeni već afirmiranog izvornika, iako upravo njima zahvaljujemo pristup globalnoj kulturi. I ovaj naš prijedlog ostao je samo prijedlog, što se moglo očekivati jer tekst Le Clézioovih „priča iz davnine“ nije na prvi pogled spektakularan, nego suptilan i samozatajan kao kakva pjesma u prozi. I jako zahtjevan za prevođenje… (Tekst je izvorno napisan kao prijedlog za nagradu „Iso Velikanović“ za najbolja ostvarenja u području prevođenja za 2022.)
Jean-Marie Gustave Le Clézio (1940.), dobitnik Nobelove nagrade 2008., jedan je od najplodnijih i književno najdugovječnijih francuskih pisaca druge polovice 20. stoljeća pa sve do danas. Za prvi, iznimno zapažen roman Procès-verbal / Zapisnik (1963.) dobio je već s 23 godine uglednu nagradu Renaudot. Stjecajem „geografske sudbine“ živio je na nekoliko kontinenata, već kao dijete u Nici i Bretanji, u Gani i na Mauricijusu, a kasnije je cijelog života putovao i pisao diljem svijeta kao jedan od prvih mondijalističkih autora i osviješteni „kulturni mješanac“. Postao je čeona figura one “dobre”, duhovne i sućutne globalizacije, još prije digitalne revolucije i opće premreženosti svijeta. Nakon studija književnosti, odabire pisati na francuskom jeziku (dvoumio se između francuskog i engleskog). Piše romane i pripovijesti, autobiografsku prozu, eseje. Za roman Pustinja / Le Désert (1980.) dobio je nagradu Francuske akademije, a kao istinski kozmopolitski autor stekao je brojna međunarodna priznanja i slavu u cijelom svijetu. U hrvatskom prijevodu do sada smo imali samo djela Afrikanac, Drugdje, Groznica, Mondo i druge priče, kao i neke kraće tekstove (moj prijevod novele „Čini mi se da brod plovi prema otoku“ bio je objavljen u Književnoj smotri, br. 19 još “davne” 1974.).
U početku blizak francuskoj književnoj avangardi 1960-ih poznatoj pod imenom Novi roman, mladi pisac sažima prohladnu objektivnost egzistencijalizma, medijsku i žanrovsku hibridnost Novog filmskog vala, koje prožima kritički prikaz modernog doba svog u znaku „materijalne ekstaze“ (jedan od njegovih naslova), to jest premoćne prisutnosti stvari i onog vidljivog (tzv. „škola pogleda“). Postupno će taj estetski nihilizam biti prevladan osjećanjem vrijednosti samog postojanja i nalaženja svrhe pisanja u vidu djelatnog pjesničkog altruizma, pathosa „zemaljskog apsoluta“, tj. sveobuhvatnog jedinstva bitka i solidarnosti s planetom i ljudskom vrstom. Mitološka drevna religioznost dalekih kultura i produhovljena etičnost Le Clézioove poetike djeluju u smjeru suprotnom od kazaljki na satu, protiv sebičnosti kapitalizma, iskonsko korelacijski, anti-zapadnjački, multikulturno, sinkretično. Spontani impuls dijaloga čovjeka s organskim životom i nemislećim svijetom, u jedinstvu s prirodom i univerzumom, naveo je kritičare da govore o „metafizičkoj fikciji“, a o njegovom pisanju kao zamišljaju moderne transcendentne parabole. Ona, kao realizirana metafora, uvijek polazi od konkretne, neposredne stvarnosti: osobno iskustvo zbiljnog uvijek je ujedno i znak, ili u fikciji diskretno kodirani koncept. Njegov se univerzum „ne rađa iz iluzije stvarnosti, nego iz stvarnosti fikcije“, kako sam kaže.
Stjecajem „geografske sudbine“ Le Clézio je živio na nekoliko kontinenata, već kao dijete u Nici i Bretanji, u Gani i na Mauricijusu, a kasnije je cijelog života putovao i pisao diljem svijeta kao jedan od prvih mondijalističkih autora i osviješteni „kulturni mješanac“. Postao je čeona figura one ‘dobre’, duhovne i sućutne globalizacije, još prije digitalne revolucije i opće premreženosti svijeta
Prevoditeljica kao rašljarka
Sklonost težnji da otkrije „poetsku realnost“, da zamijeni svijet koji stvara pripovjedač konkretnim svijetom, sirovijim i neposrednijim – gdje stvari zadržavaju samom svojom prisutnošću iskonski zagonetan lik – dolazi uvjerljivo do izražaja i u njegovim zadnjim djelima. Takve su i „dvije priče“ Bretonska pjesma i Dijete i rat (La Chanson bretonne/ L’ enfant et la guerre/ Deux contes, Gallimard, 2020.) koje dobivamo u maestralnom prijevodu Sanje Lovrenčić, književnice, pjesnikinje, osnivačice i urednice Malih zvona. (To je ozbiljna, neglamurozna, ali fino profilirana izdavačka kuća koja svojim biranim izdanjima djeluje u hrvatskoj kulturi već cijeli niz godina.) Zna se da je sretna okolnost kad se pjesnički dar i dar za prevođenje susretnu na istom poslu: treba reći da je to u ovom slučaju optimalna i rijetka kombinacija osjećajnosti i sluha za riječi kakav ima samo jezični „rašljar“, u vrhovima prstiju. To je spoj kompetencije i umijeća, osjetilnosti i duha, čiji je rezultat sustvaralaštvo u punom smislu te riječi.
Sanja Lovrenčić je u prvom redu pjesnikinja. Autentično, vrlo osobno poetsko pismo prožima lirskom osjetljivošću za „označitelja“, za formu i za riječi, sve njene romane, priče, radio drame i knjige za djecu, kao što utječe i na izbor knjiga koje uređuje te na vrsnoću njenih prijevoda s francuskog i engleskog jezika. Za pjesnički iznimno suživljen prijevod Bretonske pjesme sigurno je bilo važno auto-bio-grafsko stvaralaštvo same autorice u kojem je bitan tonalitet nostalgije i melankolije kao i kod Le Clézioa. Oboje imaju srodan senzibilitet i dijele istu „toplu tugu prisjećanja“. Među književnim prijevodima Sanje Lovrenčić koji prethode Bretonskoj pjesmi ističu se, primjerice, Velike plime kanadskog frankofonog pisca Jacquesa Poulina i Riba škorpion švicarskog frankofonog pisca Nicolasa Bouviera, kao i dva prijevoda Virginije Woolf (Kuća duhova i Flush: biografija), od kojih je za Kuću duhova dobila nagradu Kiklop (2012.).
Mitološka drevna religioznost dalekih kultura i produhovljena etičnost Le Clézioove poetike djeluju u smjeru suprotnom od kazaljki na satu, protiv sebičnosti kapitalizma, iskonsko korelacijski, anti-zapadnjački, multikulturno, sinkretično
Jezik sjećanja
Evo o čemu se u najnovijoj i sjajno prevedenoj knjizi Le Clézioa zapravo radi: ta nevelika, lijepo opremljena knjiga s nekoliko fotografija i tvrdih korica s
portretom autora kao u otisku, nosi podnaslov „dvije pripovijesti“ (francuski conte je zapravo nešto između bajke i pripovijesti). U te dvije priče, od kojih onu dulju on zove „Bretonska pjesma“ mada nije pjesma, a drugu „Dijete i rat“, ne radi se o tzv. (uglavnom neizbježnoj) „autofikciji“, nego doista o autobiografiji, ali posebnog tipa. Ona nije kronološka (djeca ne znaju za kronologiju), niti linearna, nego je niz prisnih, emotivno i narativno preciznih prizora iz sjećanja. U tekstu „Bretonska pjesma“ oni se odnose na autorovo djetinjstvo između devete i četrnaeste godine kad je velike ferije provodio s bratom i roditeljima u Bretanji odakle mu je obitelj, i po ocu i po majci, bila podrijetlom. Naime, djed i otac liječnik bili su engleski državljani s otoka Mauricijusa odakle se, nakon kraće epizode života u Africi, obitelj doselila u Francusku, u Nicu gdje će piščevu majku s dvoje male djece i ostarjelim roditeljima zaskočiti rat. Priča „Dijete i rat“ kronološki prethodi „Bretonskoj pjesmi“. Ona se odnosi na prvih pet godina autorova života i govori o vrlo aktualnoj, zapravo uvijek negdje u svijetu prisutnoj zbilji strave i užasa, prešućivanoj i nezamislivoj – ratu viđenom iz očišta malenog djeteta. Drugi svjetski rat, koji je prethodio bretonskim ljetovanjima iz druge priče, trajno je obilježio dječaka koji ga je osjetio u svom tijelu kao snomoricu, bez razumijevanja, kao košmarnu grozu. Odrasli autor misli da ga je upravo rat bio presudno usmjerio prema pisanju („na ruševinama spomenika iz brončanog doba uvijek vidim okamenjene crne zube velikog morskog psa, rata“). Odatle vjerojatno i pesimizam prvih romana punih egzistencijalne tjeskobe. S druge strane, u njegovim djelima ipak prevladavaju toplina i sućut, ali i kritika suvremene zapadne civilizacije koja se i prečesto povezuje s nasiljem. No politički i društveni angažman više je u podtekstu njegove autobiografske knjige. Sve ono drugo, pozitivno, sveobuhvatno i gotovo kozmičko, dolazi od svijesti o dvojnoj povezanosti s prirodom, morima i oceanom, već u ranoj dobi djetinjstva i adolescencije. Indijski ocean, Gvinejski zaljev, Mediteran i Atlantik mora su koja si pružaju ruke na daljinu, stvarna ili imaginarna, svako na svoj način. U „Bretonskoj pjesmi“ to je kišoviti La Manche, ali kroz čije se mirise i plime slute i ona druga, južna mora. Osjećajni dječarac doživljava rustikalnu primorsku Bretanju kao pojam slobode, ali i kao svoj iskonski zavičaj. Pritom jezična izmještenost prijevoda Sanje Lovrenčić ne umanjuje sugestivnost pjesničkih slika unatoč sfumato doimanju sjećanja, naprotiv: riječi su i u hrvatskoj verziji neophodne, tihe i nadahnute kao kakvi mali menhiri (da se poigram aliteracijom kojoj je pjesnikinja spontano sklona). Ona prirodno nalazi eufonijske elemente u sljubljivanju riječi, u prozodiji, u melodiji asonanci i diftonga, za što je potreban istančan sluh i autentično pjesničko iskustvo. Poseban problem je bio prepletanje jezičnih perspektiva između sadašnjosti pričanja i raznih slojeva prisjećanja koji prirodno klize jedan u drugi. Oni se dotiču i prelijevaju, odvojeni i u dosluhu, na način na koji i inače funkcionira ljudska svijest – ne samo u pismu, nego i ona koja ne piše, možda još i više. Pjesnički se dar Sanje Lovrenčić (i njezin rad na tekstu i jeziku) osjeća u sjajno pogođenom izboru riječi, u iznalaženju ekvivalenata u hrvatskom jeziku koji će dočarati ondašnju, ruralnu, arhaičnu, bajkovitu sliku nama nepoznatog, a opet tako bliskog krajolika zasjenjenog prisjećanjem, ali i preciznošću osjećaja, osjeta i misli, unatoč izmaglici nostalgije.
Odanost regiji i multipolarni identitet
Iz dvostruke vremenske perspektive, iz udaljenosti između ostarjelog naratora i nekadašnjeg djeteta (model koji neminovno asocira na Prousta!) doživljaj zbilje prenosi nam lirski subjekt, uglavnom u prvom licu jednine, ali često i u prvom licu plurala kad se priča odnosi na oba brata, na obitelj ili seosku djecu iz okoline. Impresije djeteta i neposredan osjetilan doživljaj zbilje – mora, pijeska, ledina i vrištine, okomitih obala, zaselaka i njihovih žitelja – opisani su jednako dojmljivo kao i susreti s bićima koje morska oseka ostavlja na tvrdom i mokrom pijesku. Prizori kamenih prizemnica, siromaštvo u obiteljima poljoprivrednika i ribara, stanovnici koji tada još govore bretonski jezik (neki uopće ne znaju francuski), sve se to stapa s nečim što pisac pamti kao osjećaj odanosti toj regiji, tom jeziku, tim krajolicima koji nestaju i koje će pokušati oživjeti svojim riječima. Tu se nalazi jedan od emotivnih temelja njegova kasnijeg multikulturnog, multipolarnog identiteta. Upravo u toj mitskoj memoriji odrastanja on prepoznaje potrebu za pisanjem o dobi kad Bretanja, ubrzo nakon rata, počinje gubiti svoj autohtoni identitet. Da je donekle to zapravo bilo korisno, priznaje pisac, barem u ekonomskom smislu, zbog modernizacije života, zbog autocesta, turizma, profita, novogradnji, zapošljavanja… Iako se trudi suzdržati od svake idealizacije starih vremena, ipak mu je žao zbog žurbe da se izbriše sve ono starinsko kao zaostalo i prezreno. Kao nešto što treba čim prije zaboraviti, baš kao i taj idiom koji odumire, podrijetlom keltski, jezik protjeranih žitelja s Otoka koji su nekoć našli spas na francuskoj obali. Jezik koji se poslije rata više ne smije govoriti ni u školi ni u crkvi, a kojeg se i sami Bretonci spremno odriču za volju uklapanja u društvo većeg političkog i socijalnog prestiža francuskih centralista i republikanaca.
Prizori prisnog jedinstva budućeg pjesnika sa svijetom i svemirom (kao što je prijateljstvo djeteta i hobotnice, ili mjesečina na moru u kojoj palucaju zvijezde) spadaju među najljepše reminiscencije iz djetinjstva ikada napisane, upravo zbog suspregnute skrušenosti pred vječnosti i tajnom svijeta sada već ostarjelog pisca
„Kao da jedemo more“
Le Clézioove su priče tako uvijek višeslojne – emotivne, političke, osobne i filozofske. Pored zagonetnih megalita, tih kamenih spomenika iz prošlosti (dolmeni, menhiri), koji još uvijek stoje kao svjedoci drevne prapovijesti, autor govori o kulturi što nestaje zajedno s bogatstvom riba u moru, makovima u polju, s berbom dagnji i jestivih algi, s nestajanjem krovova od slame, kad kolibe (francuska riječ za kolibu, chaumiere dolazi od chaume, slama) postaju vikendice, kad iverica i ultrapas izbacuju antikni seljački namještaj od stoljetne hrastovine… Zvuči poznato, zar ne? U procijepu između partikularnog i univerzalnog, ovaj autor, kao svaki istinski pisac (i svaki daroviti prevoditelj) vidi „šansu za književnost“ (M. M. Sarr). Riječi su spomenici prošlosti za buduće naraštaje. Krhkije od menhira, lomnije od dolmena ali trajnije od zaborava, one su epitaf jeziku kojim uskoro više nitko neće govoriti. U njima još tinjaju svitanja u pustopoljini koja iščezava, one su spomen opustjelih farmi, uzmicanja prirode pred plimom „napretka“. No melankolija autorova pamćenja nije pasatizam ni žalopojka, nego jasna svijest o protoku vremena što se očituje u pozitivnim i negativnim promjenama. Ne treba biti filozof ni budistički monah da se prepozna otjelovljena prolaznost slika iz pjesnikova djetinjstva. Desetljećima kasnije ta sjećanja postaju metafore preobrazbe, ali i „opipljivo vrijeme“ „koje možeš dodirnuti prstima“ kao divovski kamen na ledini koji se čini da je tamo oduvijek. Kao što kozice i priljepci imaju još uvijek isti okus „kao da jedemo more“.
Kratka poglavlja, pjesničke slike, izronjena sjećanja – ovo neposredno pripovijedanje djeluje prirodno kao nebrušeni dijamant, kao improvizacija svirke po sluhu, kao zvuk bretonskih gajdi, šum oceanske plime. Ta prividna spontanost čini se relativno jednostavnom za prevođenje. No dojam vara. Tkanje je gusto, sugestivno, gotovo magično. Dokaz je da se u sjajnom prepjevu ćuti i „moja Bretanja“ od prije pola stoljeća, koju nikada nisam tako dobro osjetila, prepoznala, shvatila kao nakon čitanja ovih stotinjak stranica suzdržane prozne poezije bez patetike, nikle iz melankolije prolaznosti više nego iz nostalgije. Mislim da prizori prisnog jedinstva budućeg pjesnika sa svijetom i svemirom (kao što je prijateljstvo djeteta i hobotnice, ili mjesečina na moru u kojoj palucaju zvijezde) spadaju među najljepše reminiscencije iz djetinjstva ikada napisane, upravo zbog te suspregnute skrušenosti pred vječnosti i tajnom svijeta sada već ostarjelog pisca. Srećom bez retoričke razmetljivosti povijesnog aristokratskog romantizma. Jer slavni René de Chateaubriand bio je također Bretonac. Grob mu se nalazi usred mora na strmoj stijeni-otoku nasuprot grada Saint-Maloa (gdje je i mene jednom gotovo odnijela golema atlanska plima dok sam tamo s dečkom čitala njegovog Renéa...).
Za primjer „kozmičkog“ stila i ravnoteže između snovite, misaone i proćućene poezije ovog imaginarnog povratka u Bretanju kakva je nekoć bila, najradije bih citirala cijeli tekst prijevoda Sanje Lovrenčić jer je jednako filigranski istančan, nenametljiv, suptilan i iskren kao i sam izvornik:
… Nema nikoga, noć i more su prazni, crno nebo je golo (…) Sjedam u zaklon od vjetra, na kamen usred bodljikavog štipavca. Promiču kolone crnih mrava, oni nikad ne spavaju. Dišem polagano da mi se tijelo ispuni brujanjem mora, mirisom vjetra, svjetlošću zvijezda i mjeseca. (…)
Jedne večeri, noć još nije bila posve pala, moj brat i ja hodali smo izvan sela, privučeni zvukom bretonskih gajdi. Netko svira na rtu, blizu stražarske kuće od kamena i škriljevca (…) Nismo se približili zagonetnom sviraču. Slušali smo glazbu koju je donosio vjetar i kad se zaustavila vratili smo se u selo, u Ker-Huel, bez riječi. Mislim da ta glazba nosi u sebi vječnost toga mjesta. Svijet se promijenio, naravno, izmijenio svoje običaje i svoju odjeću, pomalo zaboravio svoj jezik. Ali ako netko zasvira gajde, tamo, navečer, na pustopoljini, u vjetru i u kiši, daleko od kuća kako ne bi izazvao lavež pasa, sve ono što se činilo nestalim, vratit će se.
(Bretonska pjesma, str. 82.-83.)
