Drske usidjelice kao figure protupatrijarhalnog otpora, politički angažirane i u javnom prostoru tvrdoglavo prisutne žene koje odbijaju prešutjeti i zašutjeti, autorice čiji rad krči vlastiti put usprkos otporu duboko ukorijenjenih zadanosti, književne anti/junakinje koje odražavaju tradicionalno zapostavljenu kompleksnost femininih figura u konvencionalnim društvenim strukturama, naracije koje prostor daju podzastupljenim glasovima i glasovima koji komuniciraju bitno drugačije u odnosu na normativne i uobičajene moduse – sve su to naslovne Neposlušne u knjizi Kristine Peternai Andrić i Ivane Žužul.
Neudane, udane, buntovne, transgresivne
mislim da ne živim kada ne čitam ili ne pišem
Dragojla Jarnević
Neposlušne se otvaraju kroz šest povezanih ali esejistički zaokruženih poglavlja, a svakome je u središtu razmatranja jedan do dva autorska glasa. U rodovima i žanrovima, Neposlušne šaraju, jukstaponirajući dnevnike i memoarsku prozu romanima, novelama i dramskoj književnosti. No metodološki su Peternai Andrić & Žužul konzistentne, polazeći primarno od feminističke naratologije, i crpeći iz njezine bitne interdisciplinarnosti. Oslanjajući se, među ostalima, na postavke Susan Sniader Lanser iz njezina razmatranja osovine feminističke naratologije, autorice ističu dvojnu narav pripovijesti da barata elementima koji su apstraktni i konkretni, semiotički i mimetički, te ekspliciraju naratološki cilj da u analizu uključi istodobno „jezični, književni, povijesni, biografski, sociološki i politički kontekst pripovijesti“. Tako autorski tandem ostaje spretno smješten u suvremene tendencije znanosti o književnosti koje primarno njeguju upravo teorijsku multiperspektivnost, savitljivost i balansiranje između postdekonstruktivne omnitekstnosti i jasne političke pozicije u odnosu na kontekst o kojemu i u kojemu misle i pišu.
Prvo je poglavlje posvećeno književnim reprezentacijama neudanih žena u 19. stoljeću, polazeći od samosvjesnog književnog Dnevnika Dragojle Jarnević koji predstavlja unikat naše književne dijakronije i romana Ševa mađarskog autora Dezsoa Kosztolanyija, istražujući dvostruku drugotnost žene koja se izuzima iz reproduktivnog ciklusa koji određuje njezino mjesto u društvu. Drugo poglavlje dalje istražuje načine na koje književnost uprizoruje žene na dvojnoj pozornici privatnog i javnog života, no polazeći od likova udanih žena u novelama i drami Adele Milčinović iz prvih desetljeća 20. stoljeća. Proširujući perspektivu i autoričinom auto/biografijom, poglavlje rasvjetljava načine na koje tekst čini vidljivim nestabilnost i poroznost fiksnih rodnih kategorija, i složenost pozicije koju su autorice zauzimale u svom odlomku književne povijesti.
Marija Jurić Zagorka objekt je i govorni subjekt trećeg poglavlja u čijem su središtu njezine politički i etički intonirane autobiografske refleksije Što je moja krivnja i Moje pravo i dužnost. Četvrto se poglavlje vraća temi usidjelištva, ovoga puta kroz narativ romana Gospođica, jednim od razmjerno malo povijesno-teorijski promišljanih djela Ive Andrića, s osobitim interesom za ekonomsko-libidinalnu samostalnost i svojevrsnu tihu perverziju središnje spontane buntovnice. Slijedi analiza zanimljivih transgresivnih ženskih likova u dramskim tekstovima Ivana Vidića, redovito figura koje se otimaju uvriježenim mehanizmima, pokrećući ili kočeći dramski pokret. Konačno šesto poglavlje donosi zaokret prema reprezentaciji invaliditeta kao društveno konstruiranog diskurzivno određenog identitetskog sklopa, s fokusom na dramu Vincent Olje Lozice.
Za pristupačniju i manje ekskluzivnu publicistiku
Toliko sam puta čitala, da je svrha žene brinuti se za podmladak – biti majkom. Ja u sebi nisam osjećala ni trunka materinskog poziva – štaviše, ta me misao plašila?
Adela Milčinović: Nedina ljubav
Sve u svemu, Neposlušne su rahla monografija pisana solidnim akademskim stilom, koju je savršeno lako zamisliti na referentnim popisima sekundarne literature na kroatističkim i komparatističkim kolegijima. Iznimno su vrijedne kao tekstualno i kontekstualno mapiranje pojedinih glasova i ostvarenja primarno domaće i regionalne književnosti od 19. stoljeća naovamo, koja nisu pod lektirnim reflektorom. No sasvim sigurno barem dijelom vezano za moje privatno-profesionalne perturbacije unutar i osobito izvan akademskog sustava, teško nalazim smisao mimo akademski funkcionalnog većini tekstova koji niču na tim zemljištima. Istodobno se nedovoljno istražen teren velikog potencijala proteže između usko akademske literature i publicistike koja dopire dalje od profesionalno i hiperspecijalizirano zainteresiranih, što bi mogla biti želja i namjera Meandrove biblioteke ovog i srodnih naslova. Neposlušne tandema Peternai Andrić & Žužul mogle su naći svoje mjesto upravo u tim predjelima, s relativno malo proširenja i stilističkog oknjiževljenja teksta, no ostale su posve blizu svom akademskom ishodištu, što se može učiniti propuštenom prilikom. Ali i promatrajući knjigu kroz ak. prizmu i ostavljajući po strani intimne želje prema pristupačnijoj i manje ekskluzivnoj publicistici s područja povijesti i teorije književnosti, ipak se nameću neke manjkavosti.
Spomenuto je posljednje poglavlje posvećeno reprezentacijama invaliditeta, osobito neurodivergentnosti, na primjeru dramskog teksta Vincent Olje Lozica, no kako odabir teme i metodologije slijedi iz dotadašnjeg diskursa ostaje donekle nejasno ako nam okvirni interes za manjinske perspektive nije dostatnim vezivnim motivom. U tom bi smislu moglo biti od pomoći zaključno poglavlje koje je posve izostalo, ostavljajući nas nekako nasukanima nakon posljednjeg eseja, bez suvislog završetka vrlo potentnom nizu pitanja i problematizacija. Dojam je nedovršene knjige, sastavljene doduše od savršeno dovršenih eseja u kojima je moguće pronaći niz relevantnih resursa i smjerokaza za daljnje istraživanje.
Neposlušnost je neiscrpno produktivna i esencijalno revolucionarna, ali samo ako ravnopravno pruža otpor svim preskriptivnim instancama i modelima, inzistirajući da stvori vlastita pravila i nepravilnosti, uza sve popratne rizike i u vatrenom prkosu, da ispiše vlastitu sudbinu
Nedostatak neposluha prema patrijarhalnom i akademskom okviru
Određena tenzija vibrira između reprezentiranog otpora normama i otpora normama reprezentacije koji čine tematsku osovinu teksta, i normativno ispravnog teksta koji ih tematizira i razlaže. Knjiga o neposlušnim reprezentacijama neposlušnih (anti)junakinja i sama bi profitirala od izvjesnog neposluha prema vlastitom patrijarhalnom izvoru i okviru, a da usto zadrži sve važne aspekte, sve strukturalne i strukturirajuće elemente koji joj daju formu i težinu relevantne i inspirativne literature. Što neće reći da Neposlušne nisu obavezna lektira i vrijedan doprinos razmatranju domaćeg kanona i prostora na periferiji kanona, feminističkom dispozitivu u stvaranju i rastvaranju teorije i povijesti književnosti, kao i važan izvor polazišnih referenci za proučavanje književnosti u retrospektivi posljednjih stoljeće i pol. Ali smisao ta lektira ima samo ako bude doista polazište i poticaj za daljnje proučavanje, diskusije i produbljivanje skicirane problematike, ako nedorečenost Neposlušnih doživimo kao poziv i izazov. Osobito jer feministička teorijska prizma barata enormnim, ali uvelike ne(is)korištenim mogućnostima istraživanja kliznih i ambivalentnih misaonih terena, onkraj shematskih prikaza normativnih binarno-rodnih identiteta i formulaičnih kritičkih refleksija koje čine dominantni dio aktualne feministički intonirane produkcije u umjetničkoj teoriji i praksi. Neposlušne su u tom smislu također svjedočanstvo duge tradicije ženskog trvenja s društvenim sponama, pa i kompleksnijih reprezentacijskih obrazaca prisutnih u negdašnjem protofeminističkom diskursu negoli što je postalo standardom uslijed misaone kalcifikacije bitnog dijela feministički usmjerene misli nakon nekoliko, neupitno beskrajno vrijednih i važnih, samosvjesnih feminističkih valova. Uostalom, neposlušnost je neiscrpno produktivna i esencijalno revolucionarna, ali samo ako ravnopravno pruža otpor svim preskriptivnim instancama i modelima, inzistirajući da stvori vlastita pravila i nepravilnosti, uza sve popratne rizike i u vatrenom prkosu, da ispiše vlastitu sudbinu.
„A znate li – reče redarstvenik – da je to izravni poziv na nemoral i rušenje zakona“ – „Pretpotopno nekulturno stanovište“ velim ja, a on meni odgovori: „Tri dana zatvora“. – „Najljepše zahvaljujem, priznali ste mi ravnopravnost“ – odgovorim, a on meni: „Hoćete osam dana?“ – „Još veće priznanje“ – primam. „Vi ste umobolni, potpuno umobolni!…“
Marija Jurić Zagorka: Što je moja krivnja?
