Kad bi nekome, tko se početkom rata zatekao u istočnom dijelu Slavonije, recimo gradu Osijeku, netko postavio vrlo zanimljivo pitanje – kada je osobno, zaista onako sam za sebe, daleko od svih vijesti i političkih predviđanja, osvijestio kako će rata biti jer su se iscrpile sve nade da bi se on mogao izbjeći, vrlo vjerojatno bi, osim standardnog ‘crvenog fiće’, dobio odgovor kako se to dogodilo 1. srpnja 1991., kad je ubijen Josip Reihl Kir. Taj bi odgovor, još je vjerojatnije, izazvao sljedeće dodatno, kratko pitanje koje bi glasilo – tko? U tome se pitanju, iskrenom i posve lišenom svake zloće, krije jedan od najvećih apsurda novije hrvatske povijesti. Na pitanje – tko? – dobio bi se odgovor kako je riječ o tadašnjem zapovjedniku policije u Osijeku, miroljubivom tipu koji se svim silama trudio ‘samo da rata ne bude’, suludo naivan i istovremeno hrabar odlazio na barikade srpskih pobunjenika u okolici Osijeka i vjerovao kako se riječju i djelom može spriječiti krvoproliće. Kratka lekcija iz povijesti završava toga 1. srpnja, kada je, zajedno s još dvjema osobama, izrešetan i ubijen u osječkom prigradskom naselju Tenja, što je samo suspens, jer kulminacija donosi informaciju kako je njegov ubojica Hrvat, Antun Gudelj. U nastavku ovog trilera iz stvarnosti, koji još uvijek nije posve završen i vjerojatno nikada neće biti, saznali biste kako ubojstvo jednog od najvažnijih ljudi tadašnjeg Osijeka nikada nije do kraja rasvijetljeno, kako je ubojica Gudelj (kojeg je Kir osobno naoružao nekoliko dana prije događaja) prvo sklonjen na sigurno, pa slobodno šetao ulicama drugih inozemnih gradova, a potom uhićen, zatvoren, pa amnestiran, pa ponovo osuđen i zatvoren… Odgovor na još važnije pitanje – tko je naručio Kirovo ubojstvo koje je Gudelj izvršio, nikada nije dobiven, premda ne treba biti posebno inteligentan i informiran da ga se može pretpostaviti.
Ova kratka lekcija iz povijesti, kakve je inače bolje izbjegavati u tekstovima o knjigama (ili barem ja to tako mislim), ipak je možda bila neophodna, ne zato što bih podcjenjivala informiranost čitatelja, već iz dva podosta važna razloga. Prvi je taj što priča kao što je ova Kirova, treba biti ponavljana i kad, možda, za to nije vrijeme i mjesto; u književnom smislu, naime, na tom bi se primjeru moglo poučavati o junacima i antijunacima, kao i antičkim tragedijama oprimjerenim suvremenim slučajem, doista idealnim za svaku ‘školu za život’. Drugi je, pak, vezan uz autora, Elvisa Bošnjaka, etabliranog glumca, dramskog pisca i scenarista, koji u jednom intervjuu, na pitanje što je bio motiv za pisanje ovog romana, odgovara kako ga je počeo pisati nakon što je u jednom nekrologu naišao na Kirovo ime, pa je ostao zapanjen činjenicom da o njemu ne zna gotovo ništa, pa još zapanjeniji onime što je potom saznao, zbog čega je odmah napisao poemu, poslije i ovaj roman. Bez obzira što se iza Bošnjakove iskrene izjave krije tragedija čitavog slučaja Kir, nastavljena i nakon njegove smrti, zapravo je dobro ispalo što je baš tako i što se pisanja romana o Kiru uhvatio netko tko nije direktno ‘unutra’.
Nestanak iz kolektivnog pamćenja, s predumišljajem
Naime, svaki roman koji bi zataškavanjima vezanim uz slučaj Kir prišao alatima dokumentarističkog, povijesnog, pa i klasičnog (anti)ratnog romana, upao bi u velike neprilike koje se nazivaju moraliziranje, komentiranje, prozivanje, naknadna pamet i najgore od svega – roman s ključem. Upravo svega toga u ovome romanu nema. Bošnjak je, naime, prije svega dramski pisac i iz toga prostora dramskog prilazi kako svome prvom romanu, tako i mitu o Kiru koji nikada nije postao jedan od klasičnih nacionalnih mitova, jer, naime – ubojica se prezivao Gudelj. Roman je stoga utemeljen na psihološkoj karakterizaciji likova – žrtve i ubojice, moralnim načelima koja se lako iščitavaju iz tako ustrojenog romana, ali nisu plakatno-moralizatorska, i zrncima nadrealnog koja možda isprva djeluju začudno, ali se potom posve skladno stapaju s onim stvarnosnim, jer stvarnost je u slučaju o kojem se ovdje piše gotovo nadrealnija od fikcije, kako kaže stara i otrcana fraza. Pomislimo li kako je Bošnjak ovim romanom išao na to da jedan sramotan odsječak novije hrvatske povijesti ponovo oživi u smislu naknadnog traženja pravde, svakako nismo na posve krivom putu. Da, zloguko pitanje Gdje je nestao Kir, ima tu optužujuće-čudeću komponentu, ali ne na način koji bismo očekivali.
Roman započinje rečenicama „Ubojica priđe automobilu i zaprepasti se. Kir je nestao.“, pa istog trenutka kad ih pročitamo iscrtava spomenutu atmosferu sraza nadrealnog i realnog, kao i konotacije Kirovog ‘nestanka’ koji nije samo postupak fikcije, već i nestanak iz kolektivnog pamćenja, s predumišljajem. Roman je ustrojen pomoću dvije pripovjedne linije koje se pravilno izmjenjuju, dok je centralni događaj (ubojstvo) žarište iz kojega se u vremenskom smislu krećemo naprijed i natrag. Kirova pripovjedna dionica, kao dionica žrtve, vremenski je postavljena ‘unatrag’, u zadnje sate njegova života, dok Marka Šutala (ubojicu) pratimo ‘unaprijed’, u bijegu nakon samog događaja. Na taj je način, izrazitim inzistiranjem na psihologizaciji likova, vješto izbjegnuta svaka kičasta revizija prošlosti i korištenje literarne municije u tu svrhu; gotovo je fascinantan način na koji Bošnjak, premda s jasnom moralnom razdjelnicom žrtve i krvnika, čitavu sramotu oko Kirovog imena uzdiže na višu razinu – tematiziranje idealizma u vremenima u kojima za tako što nema mjesta, simboliku lika koji nije postao heroj jer je ubojiti metak pogrešnih krvnih zrnaca, apsurd ratnog kaosa i šutnje zbog neuklapanja u standardizirane herojske obrasce.
Roman je utemeljen na psihološkoj karakterizaciji likova – žrtve i ubojice, moralnim načelima koja se lako iščitavaju iz tako ustrojenog romana, ali nisu plakatno-moralizatorska, i zrncima nadrealnog koja možda isprva djeluju začudno, ali se potom posve skladno stapaju s onim stvarnosnim
Roman mišljen dramski
Zanimljivo je da Bošnjak i jednome i drugome, Kiru i Šutalu, prilazi mimo tipične crno-bijele karakterizacije i promatra ih kao ljude, kompleksne i suprotstavljene, u svim smislovima različite, ali ljude sa svojim strahovima, dvojbama, obiteljskim backgroundom, uvjerenjima. Ubojica je jednostavniji i ‘stvarnosniji’, Kir je prikazan više kao čovjek-ideja, na rubu i preko ruba nadrealnog, no obojica u solilokvijima otkrivaju svoje istine i argumente za koje im Bošnjak daje glas i pravo na njega. Temeljna opreka, osim one glavne žrtva/ubojica, predočena je motivom bijega, jer dok se Kiru nudi da se odmakne i spasi ali na to ne pristaje, Šutalo se prepušta onima koji su odlučili o njegovoj sudbini i bježi, od savjesti, krivnje, zemlje i svoga života. Oko ta dva lika skicirani su i drugi likovi iz njihove okoline, njihovi međusobni dijalozi, susreti, preko čega je prilično uvjerljivo ocrtana i atmosfera nepovjerenja, panike i kaosa koji je prethodio događaju o kojemu je riječ, ali i onima poslije njega. No, to je tek pozadina, ekvivalentna kazališnoj pozornici i njezinoj scenografiji, na kojoj se odvijaju dvije ljudske drame.
Gotovo je fascinantan način na koji Bošnjak, premda s jasnom moralnom razdjelnicom žrtve i krvnika, čitavu sramotu oko Kirovog imena uzdiže na višu razinu – tematiziranje idealizma u vremenima u kojima za tako što nema mjesta
Bošnjak se odlučio, ma koliko to možda na prvu nije vidljivo, za miksanje dokumentarnih činjenica iz stvarnih biografija svojih likova s elementima nadrealnog i lirskog, zbog čega povremeno u tekstu znaju nastati ‘kvrge’, mjesta na kojima se bez blagih prijelaza spotaknemo na prijelazu iz prostora jednog diskursa u drugi. To spoticanje, zapravo, također je i trenutak kada osvijestimo ono izvanliterarno koje je okidač za pisanje. Možda je točnije to detektirati kao Bošnjakovu specifičnost, jer on čitavo vrijeme roman ‘misli’ iz perspektive dramskoga pisca i na taj način ga konstruira. Kirovi dijalozi i monolozi povremeno su scenski ‘jaki’ i teatralni ( „I ako se sve zacrveni od krvi, ne želim da se i u jednom trenutku zacrvenimo od stida. Neću nijednog zubara na našoj duši, nijednog srpskog civila. Ne želim imati opravdanje ni za jedan incident. Želim znati da smo mi iz ovog rata izašli čisti kao suza! Eto to želim znati, ili neka me ne bude.“), opisi, kao i dokumentaristički dijelovi, didaskalični, pretapanja između realnosti i nadrealnosti tipična za scenske promjene i sve to u svakom bi se drugom slučaju moglo smatrati nedostatkom ili ‘neromanesknošću’, u svakom drugom osim u ovom. Pisati o čovjeku koji je na neki način srljao u vlastitu smrt prateći liniju svog moralnog habitusa, heroju koji nije postao heroj jer su ratni heroji oni koji su u ratu sudjelovali, a ne oni koji su ga pokušavali izbjeći, pa i traumi koja nikada nije postala kolektivno osvještenom jer su u njoj čvrsti, ideološki temelji nacionalnih mitova postavljeni nekako naopako, vjerojatno je moguće jedini tako – dramski. Pustiti likove da govore sami, pa ih ‘podcrtati’ pokojim kondenziranim komentarom, dati im za to prostora, izmaknuti ih iz konkretnog povijesnog okvira na razinu simbola.
Na jednom mjestu u romanu možemo pročitati Kirovo razmišljanje o povijesti istine i povijesti razloga; prvu svakako ne treba razjašnjavati, no ova druga, prilagođavanje istine potrebama pojedinca ili zajednice iz nekog razloga, ono je što je prevagnulo u stvarnosti. Bošnjak svakako ovim romanom nema namjeru ispisati spomenik Josipu Reihlu Kiru, jasno je to već nakon par pročitanih stranica, zbog čega će možda neki biti i razočarani. No, spomenik je, na neki način, ipak tu – povijesti istine koja je, na žalost, češće literarna nego doista historiografska kategorija. Svakako je ovo posveta Kiru, ali ne kao ‘čvrsto’ revidiranje jedne tragedije i nepravde, nego interferencija literarnog s povijesnim činjenicama koje su i prije ovog romana djelovale više fikcionalno, nego stvarno. Bošnjak je upravo to prepoznao.
