Prije nepune tri sedmice, uoči ljetnog razlaza, u vrijeme kada se i neuobičajeni, nizom nedaća pogođeni Zagreb već praznio i postajao opasno tih, pitao sam Tonka sprema li se za odmor. Sjedili smo na terasi cafea „U dvorištu“, gdje smo se u posljednje vrijeme sastajali, i proslavljali njegovu posljednju, netom objavljenu pjesničku knjigu Kazalo, kojoj sam bio urednik. Popili smo već bili po jednu onu uobičajenu travaricu, iako samu knjigu još nismo imali u rukama – još se na njoj bila sušila tiskarska boja. Tonko je načas odlutao, naizgled preskočio pitanje, i vratio se na knjigu. „Znaš“, rekao je, a ja ga citiram ovdje po sjećanju, „ja moram o ovoj knjizi misliti kao da mi je posljednja. U nju sam trebao sabiti sve preostale pjesničke ambicije, memento jednog vremena, posvete mnogim dragim i važnim ljudima. I, kao i uvijek, strah me da to nisam, ili barem nisam do kraja uspio“. Poznajući njegovu vitalnost, nepresušnu energiju i radni elan, sasvim iskreno odgovorio sam da je to težak zadatak postavljen pred jednu knjigu, ali da pretpostavljam da ćemo najskorije imati prilike čitati bar još desetak njegovih naslova, sasvim različitog profila. Bio je tada upravo objavio i opsežnu antologiju novijeg hrvatskog pjesništva naslovljenu Svjetlaci, nasljednicu Uskličnika iz 1995., te Riječi za jedan lapidarij, izbor iz katalonske poezije, trideset godina nakon također njegove vlastite, pionirske Bikove kože. „Svejedno“, rekao je Tonko, „ja sam mnogim velikim prethodnicima u književnosti ostao dužan, i ja te dugove moram bar pokušati vratiti. Makar skromno, koliko mogu. I zato ne planiram odmor, možda samo na par dana, a i to uglavnom radno. Zapravo se ne stignem odmarati“, rekao je, a zatim je razgovor odlutao na srpske simboliste, Hvar i njegovog brata Vinka, Edoarda Sanguinetija, kojega je poznavao i prevodio, naša sasvim različita splitska djetinjstva. I tu me, na Jadranu, sinoć sustigla vijest da je Tonko, sasvim iznenada, usprkos njegovoj dobi posve neočekivano, nenajavljeno otišao na prerani, ali bez sumnje više nego zasluženi odmor. Ostaje jedna praznina u našem književnom i kulturnom polju, i čitava četa onih koje je on sam, na ovaj ili onaj način, književno zadužio. Opraštam se od šjor Tonka jednim starim njegovim sonetom, onim što ostaje.
Posljednji sonet
za Z. M.
J
a
m
o
m
o
j
a
s
a
m
s
a
m
O pjesništvu Tonka Maroevića
Obrazloženje uz dodjelu Nagrade Goranov vijenac za 2018. godinu
Ime Tonka Maroevića odavno je prepoznatljiv, gotovo institucionalni znak koji – ovjeren i statusom akademika – stoji iza mnoštva susjednih pa ipak raznovrsnih diskurzivnih djelatnosti što pokrivaju pristojan dio našega kulturnoga polja. Autorova ustrajna prisutnost i aktivnost na predstavljanju književnih noviteta, otvaranju likovnih izložbi uz marljivo esejističko i kritičko praćenje novih tendencija u poeziji (popraćeno i antologičarskim rekapitulacijama hrvatskoga pjesništva) kao i u slikarstvu – pa i značajan prevoditeljski staž – ne bi smio zastrti važnost Maroevićeva pjesničkoga djela, odnosno činjenicu da je ono nekoliko desetljeća nezaobilazna referentna točka u suvremenom hrvatskom pjesništvu. Ne toliko opsegom, pa ni učestalošću pojavljivanja zbirki, još od mladalačkih Primjera i Slijepoga oka iz šezdesetih godina, Maroevićev se poetski glas nije konstituirao glasno koliko obazrivo i izbirljivo ali otpočetka zrelo.
Njegovo autorsko pismo, gotovo očekivano, barem sa stajališta naknadne književnopovijesne pameti, formalno je, poput Dragojevićeve Kornjače koja je naznačila put, započelo pjesmom u prozi, dakle u znaku tadašnjega pjesničkoga modernizma i zavidna stupnja hermetičnosti koja je postupno slabjela pa na mahove i potpuno nestajala kako se punio Maroevićev repertoar oblikovnih rješenja, a s njima djelomično i pogledi na ulogu književne riječi. Budući da se usporedo mijenjala i paradigma poetske komunikacije u hrvatskom pjesništvu tokom desetljeća, pjesnik je prostor otvorio slobodnome i vezanome stihu, a istodobno i manje elitnom usmjerenju teksta u kojem je uloga čitatelja ponešto izmijenjena; prijašnje semantičke pukotine i asocijativne kratke spojeve iz prvih zbirki, odnosno ishodišnu konstrukciju „savršenoga pejzaža“, tj. kreacije u velikoj mjeri jedinstvenoga i unutrašnjeg svijeta, u Motivu Genoveve zamijenila je kulturna memorija i koherentnije tkanje dulje kompozicije. Kako zapaža Zvonimir Mrkonjić, s tom knjigom „otvara se nova, u mnogom drugačija stranica Maroevićeva pjesništva“.
Premda je i u ranim zbirkama oslanjanje na literarne aluzije i kulturne reminiscencije činilo bitan element tekstualne strategije, od osamdesetih godina nadalje otvoreni dijalog s literarnom tradicijom (često i posredstvom imaginarnoga razgovora s prijateljima po peru) sve će znatnije obilježavati cjelokupnu zgradu Maroevićeve lirike. Ako se relativno „bezoblična“ pjesma u prozi iz prvih zbirki nametnula kao adekvatan okvir „fenomenološki“, a zapravo imaginativno utemeljenim zorovima ili fragmentarnim mikronaracijama, dotle je najprije slobodni stih – koji u specifično autorovoj verziji neprestano obigrava oko nekoga tradicionalnoga oblika, bio on domaći ili strani – a potom vezani ili stvaralačka međuigra dvaju oblika, označio intencionalan iskorak u eksplicitnu intertekstualnost, nerijetko dopunjenu metatekstualnim, najčešće i autopoetičkim komentarima. Kao da ni to nije bilo dovoljno, u sljedećoj je zbirci Trag roga, ne bez vraga taj (post)modernistički hod urodio pregovorima između razaznatljivih strofičkih oblika i proznoga ulomka. Ako je istina da se pjesnici dijele na one kojima strah izaziva bjelina stranice i one kojima je papir unaprijed odviše ispisan, tada Maroević zasigurno pripada potonjoj i sve mnogobrojnijoj skupini što joj je Stephane Mallarmé veliki moderni otac; uzevši u obzir da je on kao nitko u nas, osim možda Ivana Slamniga, „muzu impotencije“ – kako se, ne bez feminističkoga sarkazma, spretno izrazila Barbara Johnson – odnosno poštovanje pred najboljim stranicama domaće i europske poezije usvojio kao polazište za ispisivanje svoga pjesničkoga palimpsesta.
Otuda još jedna faceta te poezije koju lirski subjekt u jednoj prigodi autoironično kvalificira kao „prepisanu“, a kritika ju je uočila kao prepoznatljiv i ustrajan postupak u zbirkama od osamdesetih godina do danas: sažeta je sintagmama kao što su „poetika prefabriciranih elemenata“ ili „potrošeni govor“ (Mrkonjić, Tomislav Brlek). Nakana da se pjesma pravi od već postojećih, nađenih verbalnih tvorevina ili njihovih tragova s jedne je strane zalog ustrajnog prianjanja uz prošlost (povijest) kao danas jedino moguće izvorište pjevanja, dok je, dakako, s druge strane, još jedan u nizu pokušaja da se velika tradicija kreativno asimilira i prevlada. Tretman jezičnih proizvoda i poluproizvoda, uz nešto više humora kojemu je s godinama pjesnik sve skloniji, baš kao i meandriranje između različitih, a opet „nađenih“ formalnih uzoraka, svjedoči autorovu težnju da se uvijek iznova prekoračuju granice diskursa koje su u prethodnim zbirkama ionako labavo uspostavljene. Stoga u okviru toga opusa nije krucijalno, iako nije nevažno, tematiziraju li ciklusi motive iz visoke kulturne sfere (Genoveva, Gradiva), ili se poseže za naslagama narodnoga blaga kao npr. u ciklusu Lijevom i desnom rukom. Bitno je da se poetska igra nastavi, unatoč repetitivnim lamentacijama o uvjetima njezine (ne)mogućnosti.
Gradeći svoj rukopis u rasponu od pola stoljeća Maroević se sve čvršće držao svoga poetskog koncepta, ali je u svakoj sljedećoj zbirci umješno obavio taktičke manevre kako bi omjer između sličnoga i različitoga ostao estetski djelotvoran. Valja napomenuti i da je on jedan od prvih naših pjesnika koji je zbirku, pa i opus, gradio težeći svojevrsnoj jedinstvenosti, ako je već cjelovitost i totalitet unaprijed isključio kao neostvariv ideal. Stoga su u njegovoj poeziji ciklusi – koji su nerijetko bliski srodnici poemi – odlučujući činitelji u organizaciji zbirke pa i cijeloga književnog djela. Već je uočeno (Hrvoje Pejaković) da se unatoč dugim vremenskim razmacima između nastanka pojedinih ciklusa i pjesničkih knjiga u Maroevićevu pjevanju motivi neprestano vraćaju pa se neki od njih mogu shvatiti i kao nastavak ili komentar onima što ih je situirao na drugo mjesto i u drugi kontekst. Provodeći motive (a i mimo njih) u neprestanom autopoetičkom meandriranju između mulja i pjene, između priopćivoga i nepriopćivoga taj je hrvatski i mediteranski pjesnik, premda u pismu koje ne poznaje udomljenost i bilo kakvu stabilnost, konstantno „privilegirao trenutke prelaska granice“ (Brlek) između domaće i romanske književnosti, dubokoga nasljeđa europske kulture i sasvim recentnih izvanknjiževnih fenomena da bi jednako tako ustrajno balansirao između uzvišenoga i prizemnoga, estetičkoga i egzistencijalnoga.
Naposljetku, premda nikako najmanje važno, kako u motivima tako i mimo njih, Maroević je znalačkim pa i eruditskim pristupom oblikovanju pjesničkoga teksta i njegova ritma tražio i nalazio nove načine osmišljavanja poetske kompozicije. Visoka kompetencija u pogledu aure uposlene forme urodila je, s jednakim uspjehom, i nizom formalnih eksperimenata i noviteta u prostornom kontinuumu poezije i proze, kako je već rečeno, ali i revitalizacijom klasičnih oblika stiha i strofe među kojima je sonetna struka samo jedna – iako možda najpoznatija – od pjesnikovih specijalnosti. U razdoblju koje je rukovanje stihovnom formom i osjećaj za ritam u elitnoj sferi gotovo prepustilo zaboravu, taj rijedak dar koji Tonko Maroević dijeli s tek omanjom skupinom literarnih prijatelja i sljedbenika dodatni je doprinos suvremenom hrvatskom pjesništvu.
Slaven Jurić