Partizansko groblje u Mostaru za njegova graditelja Bogdana Bogdanovića bilo je „idealni dijagram“, replika ili negativ samoga grada u podnožju. Taj „grad kamenih ptica“ sa svojim meandrima kamena, vode i zelenila memorira živote više od 700 boraca, građana toga grada koji su poginuli u Narodnooslobodilačkoj borbi. Bogdanovićevo partizansko groblje mjesto je važnog povijesnog pamćenja toga kraja i jedna od najljepših spomeničkih cjelina na čitavom postjugoslavenskom prostoru – pravi graditeljsko-memorijski unikum.
Unatoč svojoj iznimnosti, tijekom posljednja tri desetljeća to spomen-obilježje je sustavno devastirano. Godine 1992. oštećeno je u ratnim borbama i miniranju, a nakon rata o spomeniku se uopće nije vodila briga, pa su Bogdanovićevi bedemi i megaliti bili zarasli i zapušteni te temeljito išarani ustaškim i fašističkim simbolima i porukama. Proces zatiranja partizanske i antifašističke povijesti toga kraja – a svaki treći stanovnik Mostara bio je sudionik NOB-a! – pratilo je tako simboličko razaranje te nasilni pokušaj da se nanovo ispiše memorija grada. Nakon što je 2006. konačno Bogdanovićevo partizansko groblje proglašeno nacionalnim spomenikom prve kategorije u Bosni i Hercegovini, došlo je do njegove djelomične obnove. Ipak, godine povijesnog revizionizma i normaliziranja „hercegovačkog ustaštva“ kao navodnog identitetskog supstrata toga kraja, učinili su svoje. Najnovije razbijanje preko 700 spomen-ploča na mostarskom partizanskom groblju, tvrdi povjesničar Dragan Markovina, nadmašuje sve ranije devastacije, i po opsegu i po sustavnosti s kojom je provedeno. Doista, razbijanje sedam stotina kamenih ploča je „posao“, i on traži organizaciju, ljude i dogovore, alate i sate frenetičnoga noćnog rada na uništenju. Da postoji želja, počinitelje toga „posla“ lako bi se pronašlo.
Kolektivno pamćenje je krhko. Istina, postoje knjige, dokumenti, fakti, sjećanja preživjelih… Ali kolektivno pamćenje usmjerava najviše društveno-politička dinamika – ako političari odbijaju upamtiti, onda će zaborav lako postati dio opće, življene kulture. A za ovdašnje vlasti – kako hrvatske, tako bosanskohercegovačke i šire – antifašistički spomenici su već dugo zaboravljena, „neželjena baština“. Devastirani spomenici se ne obnavljaju, postojeći spomenici se ne čuvaju. Memorija se prazni, iz kolektivnog pamćenja hlapi borba naših predaka i njihova stradanja za slobodu koju danas uživamo.
Tekst koji slijedi napisala sam prije dvadeset godina, u ožujku 2002. godine, potaknuta objavljenim knjigama Bogdana Bogdanovića (Ukleti neimar, Feral Tribune, Split, 2001. i Grad i budućnost, Naklada Mlinarec i Plavić, Zagreb, 2001.), njegovim promišljanjem odnosa između spomeničke arhitekture i memorije te načinom na koji je razmišljao o Mostaru, Jasenovcu, Vukovaru… Također, napisala sam ga potaknuta tadašnjim nastojanjima nekih stručnjaka i javnih osoba da se obnovi i zaštiti antifašistička baština devastirana 1990-ih, da se počinitelji (a imena su javno poznata) kazne i da se sačuva kolektivno pamćenje. No u dvadeset godina koliko je prošlo od pisanja toga teksta, vrlo malo je doista učinjeno po pitanju zaštite antifašističkog spomeničkog naslijeđa i uopće memoriranja antifašističke prošlosti. Toliko malo da je realno zapitati se što će od tog naslijeđa preživjeti idućih dvadeset godina i čega će se posjetitelj tih budućih razvalina uopće moći sjećati.
Kada sam prvi put kao dijete bila na spomen-groblju u Mostaru, sve mi je izgledalo čarobno. Nije bilo tada za mene onako monumentalno, hladno i dosadno kao na Kozari, Sutjesci i uopće većini partizanskih spomenika kamo su nas redovito sa školom vodili. Nije bilo ni onoliko mučno kao u Jasenovcu gdje su nam pri svakom dolasku iznova prikazivali filmove s mrtvim ljudima, ili žlice, češljeve i ostali logoraški pribor izložen po vitrinama. Na mostarskom je spomen-groblju, sve bilo drukčije – bez zastrašujućih betonskih gromada, bez prevelikih partizana u jurišu, bez mračnih vizura okolnih humaka. Nekako svijetlo, zanimljivo i gotovo veselo. Onako po mjeri.
Po spomeniku se moglo šetati i uživati, gledati grad i rijeku u podnožju. Zapravo, moglo se đipati po nizovima kamenih stupića koji su virili iz zemlje, lutati kamenim stazama između kojih je tekla voda, skrivati se iza zidova i dugo odgonetavati kružne oblike po njima koji su izgledali poput obješenih ratničkih štitova ili tajanstvenih aztečkih ukrasa. Sve u svemu, bez obzira na poginule, na tom se mjestu moglo maštati o nekom dalekom gradu, nestalom narodu, drugom prostoru i drugom vremenu.
Kasnije, kako su za mene predodžbe o gradovima i spomenicima postale složenije i kako sam iza apstraktnih arhitektonskih formi počela naslućivati neku logiku, postalo mi je jasnije da maglovit osjećaj ugode koji nosim kao uspomenu na taj davni posjet nije slučajan. Jer mostarski je spomenik uistinu oblikovan kao kakav grad s ulicama, prolazima, kućama i trgovima; okamenjeni grad mrtvih, ali i grad kopija, ogledalo, negativ pravog, živoga grada u njegovu podnožju. Ta partizanska nekropola je, kako je napisao njezin tvorac, beogradski arhitekt Bogdan Bogdanović u knjizi Ukleti neimar, „Mostar u malom, replika grada na Neretvi, njegov idealni dijagram”.
Arhitektura je poezija
I doista, u kamenim stazama spomenika ogledale su se ulice mostarske čaršije, u vijugavim tragovima vode smjer Neretve, a u nekropolu su čak bile ugrađene kamene ploče skinute sa starih mostarskih kuća te tisuće oblutaka koji su za njezinu gradnju izvađeni iz rijeke. Podudarnosti dvaju gradova – slučajno ili ne – valja tražiti i u podatku da je Bogdanović za graditelje spomen-obilježja odabrao korčulanske klesare, jednako kao što je neimar Hajrudin nekoliko stoljeća ranije među ostalima zvao i Korčulane da mu pomognu pri gradnji Staroga mosta.
Ideja o zrcaljenju dvaju gradova, građenje za mrtve i uopće složena metaforika u kojoj se arhitektura doživljava gotovo kao poezija („u mome poslu metafore i alegorije bar su isto toliko važne kao u poeziji”) pratili su i druge Bogdanovićeve projekte. Štoviše, cijelo je njegovo djelo – podjednako graditeljsko i spisateljsko – obilježeno metaforama, simbolima, znakovima i amalgamima koji su dijelom nastali kroz ozbiljno i dubinsko promišljanje urbaniteta, prirodnih, povijesnih, mitskih, kulturoloških, duhovnih… obilježja nekog prostora, a dijelom kroz imaginarnu igru samog autora. Sve što je sagradio Bogdanović je tako postavio u odnosu na okolinu – prirodni ili urbani ambijent – te u odnosu na to što je pojedini prostor tijekom godina memorirao, upijao u sebe kao kolektivno iskustvo, kao energiju vremena, trag nečijeg života, emociju… Njegov govor o spomenicima, građevinama i gradovima karakterizira pak želja da se otkriju dublji slojevi iskazivanja urbaniteta; narav, ličnost, univerzum nekog prostora ili nekoga grada („njegova ljudskost” kako često piše). Arhitektura tu prestaje biti samo prostorno kombiniranje oblika, a gradovi skupovi ulica, trgova, spomenika, kuća… Graditelj nije onaj koji poznaje samo tehničke i metodološke zakonitosti; on mora umjeti iščitati „sintaksu pojedinoga grada”, osjetiti njegovu kompleksnost, razumjeti principe po kojima je ustrojen, da bi se nakraju prepustio imaginaciji stvaranja, građenja. Pritom, mogućnosti čitanja nekog prostora su mnogobrojne, jer, kako Bogdanović piše, „ako se prihvati da se grad doista može čitati, onda prvu i najveću teškoću predstavlja ne samo preobilje znakova, no i zagonetnost napisanoga“.
Strast odgonetavanja
Najvećim dijelom Bogdanovićevi zapisi, bilo oni esejistički bilo autobiografski, posvećeni su odgonetavanju te zagonetke grada, rebusa urbanog života koji se, uostalom, stalno iznova stvara ostavljajući nama kao njegovim odgonetačima tek strast traganja za rješenjima. Bogdanović piše sa sviješću o tom obilju znakova koje nam nude gradovi i obilju mogućnosti njihova čitanja. On se grozi, kako navodi na jednom mjestu u Ukletom neimaru, ljudi koji tvrde da određeni simbol znači upravo to i ništa drugo, odnosno da postoji jedno pravo i mnoštvo krivih čitanja. Otuda, vjerojatno, takav uzlet imaginarnoga, izrazita poetizacija jezika, naglašavanje ne samo metaforične već i metafizičke, ezoterične komponente nekog prostora, koji karakteriziraju njegove tekstove. Otuda i kritika funkcionalizma u arhitekturi, inzistiranja na čistoći oblikovanja bez ornamentike ili jednoobraznog planiranja stanovanja, što gradove današnjice često pretvara u, s jedne strane, semantički osiromašene, a s druge, nakazne i hipertrofirajuće tvorevine bez fizionomije („Jer, plašim se gradova bez memorije, baš kao što se plašim i ljudi bez podsvesti”). To se osobito odnosi na gradove bivšeg Istočnog bloka i njihovu uniformnu, propisanu estetiku gradogradnje, odnosno na prostoru bivše Jugoslavije dugo vladajuću, kako piše, „arhitekturu socijalističku po sadržini, a nacionalnu po formi”.
Ponekad Bogdanović fenomene urbanoga promatra kroz supostavljanje binarnih opozicija, temeljni dualizam uređenja svijeta, pišući, primjerice, o lijevoj i desnoj, ženskoj i muškoj supstanci grada, o gradovima živih i mrtvih, o gradoljubiteljima i gradomrziteljima, graditeljima i rušiteljima… Ponekad ga pak više zanimaju arhetipske i simboličke slike, kozmogonijske legende, mitološke predodžbe i magijske radnje koje prate utemeljenje pojedinoga grada, „dramatična dokumentacija” povijesti nekog prostora ili pak antički, etrušćanski… Principi gradnje (kao u eseju „Disciplina etrusca“ iz knjige Grad i budućnost). Nasuprot tome dio njegovih tekstova posvećen je gradovima budućnosti, megalopolisima i pseudogradovima koji poput „polipa” obuhvaćaju goleme prostore i u kojima je nemoguće ostvariti harmoniju urbaniteta, mjeru gradskosti koju nam još nudi, kako često i pomalo nostalgično spominje, evropski grad.
Proučavajući ličnost pojedinih gradova, povijest arhitekture i fenomene urbaniteta Bogdanović se često zabavlja kombinirajući različite graditeljske elemente, premještajući građevine iz jednog grada u drugi, podižući zidove tamo gdje ih nema, probijajući nove ulice… ukratko stvarajući vlastite, imaginarne gradove. U njima jedni do drugih stoje renesansne kupole i rimske građevine, palače Venecije i obale beogradskih rijeka… A ta – danas bi se moglo reći postpostmoderna – igra nastala je u želji da se sačuvaju „tradicionalne slike”, tragovi skladnog odnosa čovjeka i grada te naglasi „tajanstveno srodstvo izuzetnih gradova”.
Jednako kao što je baveći se teorijom arhitekture isticao mnogostranost čitanja „teksta grada”, projektirajući razna spomen-obilježja Bogdanović također ne pristaje na banalni simbolizam, odnosno uobičajenu ikonografiju smrti ili pak ikonografiju socrealizma koja je bila propisana u vrijeme dok je gradio svoje najpoznatije objekte. Na mostarskoj nekropoli tako nema križeva, nema srpa i čekića, ljudskih figura i grubog naturalizma u oblikovanju elemenata; sva ornamentika je, čini se, nastala kombiniranjem lokalnih, historijskih obilježja gradnje i Bogdanovićevih intimnih imaginacija. Spomenik u Jasenovcu možda je još izrazitiji primjer; golemi cvijet okružen nizom malih humaka u močvarnom zemljištu, projekt koji je zbog sumnjive simbolike i oblikovne hereze autor morao osobno pravdati pred Titom i partijskim vodstvom. Kako otkriva u knjizi Ukleti neimar ta je spomenička forma djelomično varijacija malih terakotnih figurica koje je nazvao Cvjetovi zla i godinama ih opsesivno izrađivao. U cjelini pak jasenovačko je spomen-obilježje nastalo povezivanjem prirodnih i zemljopisnih osobitosti cijelog područja te njegova specifičnog energetskog polja („Vodeni čvor u koji se na relativno malom prostoru, upliću tri reke – Sava, Una, Strug – podseća na zmijsko gnezdo”) s metaforikom smrti i užasa kojima je to područje obilježeno. Ipak, veliki cvijet koji se izdiže iz tog labirinta rijeka – „labirinta dobra i zla” kako ga je nazvao – ne predstavlja samo simbol stradanja i ljudskih patnji; on nije graditeljska replika užasnih događaja, kao što su neki spomenici žrtvama Drugog svjetskog rata, spomenici koji zbog nespretnog prenošenja stvarnosti u jezik arhitekture nekada, paradoksalno, označavaju tek glorifikaciju smrti. Zapravo, Bogdanovićev je cvijet svojevrsna metafora povratka životu, jer, kako piše, „žrtvama koje su morale stradati samo zbog etničkog, rasnog, konfesionalnog ili političko-filozofskog predznaka obećao sam mistični povratak u večit krug života.“
Ispod pepela
Spomen-obilježje u Mostaru kao „idealni dijagram” toga grada nastalo je, dakle, ponovnim iscrtavanjem brazde utemeljenja i premještanjem artefakata iz prostora živih u prostor mrtvih, artefakata koji uza sve prenose i energiju vremena iz jednog grada u drugi. Takav odnos prema arhitekturi donekle podsjeća na tri desetljeća kasnije sagrađen memorijalni centar žrtvama Holokausta u Berlinu arhitekta Daniela Liebeskinda, genijalnu zgradu čiji tlocrt, unutrašnjost, izgled fasade i raspored prozora prate imaginarnu putanju koja spaja mnoštvo točaka na mapi grada, odnosno adresa stanovanja stradalih Židova. U oba slučaja spomen-obilježje postaje mjesto velikoga simboličkog i metafizičkog naboja, mjesto koje je oblikovano na način da u sebi sadrži pamćenje na stvarne događaje, na svaki pojedinačni, izgubljeni život.
Zamisao o gradu mrtvih i metodu podizanju gradova ispod zemlje objasnio je Bogdan Bogdanović u tekstu „Da li smo predosjećali kataklizmu“ iz knjige Grad kenotaf i to na primjeru drugog spomen-obilježja, onoga u Vukovaru. Naime, proučavajući Goetheove zapise i crteže u njegovu Dnevniku s putovanja po Italiji on uočava prazninu u bilježenju datuma, odnosno to da za boravka u Puzzuolu Goethe nije napisao ni retka. Nekoliko desetljeća kasnije u drugim bilješkama Goethe piše kako je u davno vrijeme taj kraj potpuno promijenila vulkanska erupcija te prekrila hram pepelom sve do visine stupova. Njegovi crteži i opisi tog dopola vidljiva hrama Bogdanovića su se toliko dojmili da je „stao iscrtavati obrise građevina i gradova koje je zatrpavao kišama plamena i pepela, ostavljajući samo vrhove gotskih arhitektonskih masa i prateće pinakle da štrče iz zemlje”. Spomen-obilježje u Vukovaru građeno krajem 1970-ih godina, nastalo je kao rezultat igre zatrpavanja jednoga grada, kao pompejski eksperiment, eksperiment koji je tridesetak godina kasnije – i tom je tragičnom pretkazanju posvećen spomenuti tekst – za taj grad postao stvarnost. Jednako je tako nestao, zatrpan i grad živih Mostar, kao što je nestala i njegova kopija, Bogdanovićev grad mrtvih, izuzetna partizanska nekropola.
O tom ritualnom ubijanju gradova na ovim prostorima u posljednjih desetak godina, o stvarnim razaranjima, nestanku urbaniteta i strahu od gubljenja grada, govore gotovo svi autorovi zapisi nastali posljednjih godina. I kada piše o megalopolisima, tehnokratskoj civilizaciji, mjeri evropskih gradova i napučenosti prostora Dalekog Istoka, kao u knjizi Grad i budućnost, kroz tekstove se provlači iskustvo zatrpanih gradova Mostara, Dubrovnika, Vukovara, Sarajeva… i nagrđene fizionomije rodnog mu Beograda. Priča o „neprestanoj borbi gradoljublja i gradoomraze u svakom trenutku istorije, u svakoj naciji, u svakoj kulturi, u svakom čoveku” koju je, kako svjedoči u više tekstova, s toliko strasti dugo godina pripovijedao studentima, postala je stvarna. Izvorna otvorenost grada i kozmopolitizam gradskog čovjeka na ovim prostorima trajno su ugroženi nasrtajima neurbanih, zakonu krvi i tla zakletih ljudi, onih istih ljudi koji su rasturili Bogdanovićevu Seosku školu za filozofiju arhitekture i opsjedali njegovu kuću u Beogradu držeći ga mjesecima u nekoj vrsti kućnog zatočeništva da bi ga na kraju prisilili da se trajno odseli iz zemlje.
Ipak, unatoč tome što su mnogi pravi, lijepi gradovi uništeni, a nacionalni i etnički principi zatrovali osjećaj urbanosti ovih prostora, želim vjerovati da nakon svega, kako Bogdanović piše, „ima gradova koji se ne mogu ubiti dok u njima opstoji i u sebi ih čuva i posljednji gradski čovek“.
*Tekst je izvorno objavljen u novinama Zarez, 14.3.2002.