Ime Sanjina Sorela dobro je poznato svima koji iole prate domaća poetska kretanja zadnjih 20-ak godina. Lampedusa, splav meduza njegova je dvanaesta zbirka poezije u rasponu od 1997. godine do danas, a osim poezije, Sorel – inače sveučilišni profesor književnosti i književni povjesničar – autorski potpisuje i tri prozne knjige te više knjiga znanstvenih studija, kritika i eseja. U svom znanstvenom radu ovaj se riječki profesor najviše bavi upravo pjesništvom te možda i nije neobično da upravo poezija čini ključni i najobimniji dio njegova književnoga opusa. Kada bismo cjelokupno Sorelovo pjesničko stvaranje od konca prošloga stoljeća do danas htjeli sažeti u nekoliko riječi, onda bi to zasigurno bile sljedeće: tematska i formalna neomeđenost, progresivnost i provokativnost, stilska heterogenost, ludizam i eksperimentalnost. Sve navedene karakteristike, samo podignute na x potenciju, nalazimo u posljednjoj Sorelovoj zbirci koja je, reći ću odmah, doista zadivljujuć i u našem kontekstu iznimno rijedak primjer društveno angažiranog pjesništva koje je istodobno umjetnički relevantno i izvedbeno progresivno do razine diskurzivnog eksperimenta kao njegova ključnog generatora i poetičkog kućišta.
Kada bismo cjelokupno Sorelovo pjesničko stvaranje od konca prošloga stoljeća do danas htjeli sažeti u nekoliko riječi, onda bi to zasigurno bile sljedeće: tematska i formalna neomeđenost, progresivnost i provokativnost, stilska heterogenost, ludizam i eksperimentalnost
Kontradiktorna Europa
Lampedusa, splav meduza već i svojim naslovom ukazuje na aktualnu društvenu problematiku – izbjegličku krizu na Mediteranu – kao svoju žarnu tematsku nit. Lampedusa, najjužniji talijanski otok, još je od 1990-ih poznat kao odredište brojnih afričkih imigranata, a od 2015. godine kada je započela europska migracijska kriza zbog masovnih migracija azijskog i afričkog stanovništva prema zemljama Europske unije, Lampedusa na svojevrstan način postaje simbol za mukotrpan, neizvjestan i patnički put svih onih koji su u poziciji odlaska iz svojih domicilnih sredina prema „kultiviranoj“ Europi. Veličina i trajanje migracija, složenost samoga puta te, osobito, otpor brojnih europskih članica, prvenstveno onih s desnijim i autokratskijim vladama, generirale su čitavu lepezu problema u kojima se, može se bez pretjerivanja reći, zrcali većina gnojnih rana suvremenog svijeta: odnos Istoka i Zapada, drastično socijalno raslojavanje, rastuća islamofobija i ksenofobija, opći porast čovječanstva koji je u disproporciji s adekvatnim ekonomskim, socijalnim i moralnim rastom. Vjerojatno više nego ikada ranije, Europa je u posljednjih nekoliko godina suočena s nekima od svojih najkontradiktornijih lica: kako onima okrenutima empatiji i solidarnosti, tako i onima koja potiču žilet-žice, ograde i pendreke. U svemu tome najlošije prolaze sami izmoreni putnici, dok profitiranje na nesrećama raste, a europski moćnici (ali i „obični“ ljudi), sve više pokazuju svoje licemjerne, od kršćanskih zasada nerijetko vrlo udaljene geste. Govoriti o takvom licu Europe umjetničkim diskursima nije samo izazovno nego i prijeko potrebno, no malo je onih koji uspijevaju navedeno bez patosa, moraliziranja, upadanja u stereotip ili pamflet. A baš to je uspjelo Sorelu – pjesniku oštroga jezika i nekonvencionalnih poetskih postupaka.
Lampedusa, splav meduza već i svojim naslovom ukazuje na aktualnu društvenu problematiku – izbjegličku krizu na Mediteranu – kao svoju žarnu tematsku nit
Smrt trijumfira
Lampedusa je fragmentarna, stilski heterogena i medijski višeslojna knjiga koja unatoč svojoj tematsko-strukturalnoj razbarušenosti i narativnoj mozaičnosti funkcionira kao jedinstven tekst – kao istodobno potresna i zaigrana poema koja je svakom svojom diskurzivnom razinom osmišljena tako da čitatelja ne ostavlja ravnodušnim. Unutarnjoj polivalentnosti teksta sastavljenog od devet poglavlja/pjevanja, mnoštva glasova i ugođajno-stilskih registara, kontrapunktira izvanjska zaokruženost uspostavljena naslovnim podudaranjem prvog i zadnjeg poglavlja „APPENDIX – Trijumf smrti“. Već i samo postavljanje Smrti na trijumfalna mjesta teksta, početno i završno, jasna je simbolička oznaka koja upućuje na cikličnost i perpetuiranje kao ključne mehanizme na kojima počiva stvarnost onih koji su se uputili u žuđene destinacije koje, pokazuje se, i nisu drugo nego imaginarni rajevi do kojih je put ispresijecan smrtnim stopama. Oznaka appendix u naslovu početnog i završnog dijela pritom funkcionira kao ironijska oznaka dodatka glavnim dijelovima teksta, ispod koje se de facto krije svijest o smrti kao ključnom sastojku izbjegličke egzistencije, ali i egzistencije uopće. Da je doista tako, potvrđuju i svi ostali dijelovi tekstualne cjeline u kojima je smrt/umiranje/utapanje ne samo sveprisutan lajtmotiv nego i ishodišno mjesto za uspostavljanje snažne društvene i moralne kritike praksama suvremenog zapadnoga svijeta. Ta je kritika redovito implicitna, zakamuflirana mehanizmima ironije, satire i parodije, zaogrnuta u višestruke stilske registre koji se, gotovo poput neke stilske vježbe, mijenjaju od fragmenta do fragmenta, od pjevanja/poglavlja do pjevanja/poglavlja. Sorelova je poema zapravo maniristički kolaž o jadu suvremenog svijeta, o društvenim razlikama i neprihvaćanju, o bezdomnosti, o prošlosti i sadašnjosti kao kaleidoskopu ponavljajućih obrazaca među kojima su najčešći oni temeljeni na bezosjećajnosti, hijerarhiji i nasilju. Ona je ujedno postmoderni poetski katalog današnje Europe u kojoj smrt kraljuje jednako snažno kako je to činila tijekom brojnih etapa povijesti, samo na drugačije i perfidnije načine. Motiv romaničke crkve sv. Marije na Škrilinah, s poznatom freskom Ples mrtvaca, vrlo je promišljen odabir i jedno od ključnih semantičkih uporišta ovog mozaičnog tekstualnog univerzuma. Sličnu lajtmotivsku ulogu imaju i neka druga dokumentarna uporišta: škola Fontainebleaua (autoreferencijalno signalizira manirizam kao tehničko-stilski generator samoga teksta), plovidba, suodnos umjetnosti i života, ali isto tako i glas označen imenom samoga autora (Sanjin) i sugovornika mu Landolfija, u čijim dijaloškim dionicama – u suptilnom parodijskom ključu – možemo prepoznati odnos Dantea i Vergilija na putešestvijama kroz paklene predjele. U imenu samoga Landolfija može se naslutiti (iako nije nužno) poveznica s talijanskim pripovjedačem Tommasom Landolfijem, poznatom po grotesknim, nadrealističkim i ludističkim stilskim gestama, nerijetko na granici fantastike.
Lampedusa je fragmentarna, stilski heterogena i medijski višeslojna knjiga koja unatoč svojoj tematsko-strukturalnoj razbarušenosti i narativnoj mozaičnosti funkcionira kao jedinstven tekst – kao istodobno potresna i zaigrana poema
Jezik-šiba
Sorelova je knjiga i inače galerija brojnih književnih i umjetničkih imena koja se koriste u najrazličitijim situacijama ovog netipičnog poetsko-prozno-dramskog diskursa otvarajući – uz temeljnu, izbjegličku semantičku nit – i niz drugih problemskih pitanja, prije svega onih vezanih uz suodnos fakcije i fikcije iz perspektive svojevrsnog parazitiranja umjetničkih praksi (osim književnosti, u fokusu je i likovna umjetnost) na fenomenologiji smrti, ali i umjetnosti kao „hrane“ u degradiranoj i nelijepoj stvarnosti. Tekst se tako razvija i kao gusta intertekstualna mreža koja će osobito biti zanimljiva upućenim, educiranim čitateljima, uvodeći ih u tematske mikroniše kodirane imenima ili stihovima/naslovima iz različitih dionica hrvatske i svjetske književne povijesti, kao i povijesti umjetnosti – počevši, recimo, od samog naslovnog prizivanja remek-djela slikara Théodorea Géricaulta Splav Meduze inspiriranog stvarnim brodolomom fregate Meduza i anticipatora slikarskog romantizma, preko reprezentanata starije hrvatske književnosti poput Suza sina razmetnoga i Osmana, pa sve do Maljevičeva crnog kvadrata, figura Michela Nedjara, Arsenove Balade o smrti ili stihova Dylana Thomasa ironijski preoznačenih („And death shall have no domination“). Sorel pritom, u skladu s uvriježenim i dobro prokušanim postmodernim praksama, ne radi ikakvu razliku između tzv. visoke umjetnosti i pop-kulture, referirajući se, recimo, istodobno i na The Muppet Show ili Kekeca iz dečjeg romana. Njegova poetska rečenica pritom je kaotična, brza i gusta, nerijetko formirana u sljedove i grozdove, ponekad gotovo u male poetske kataloge („Identitet je roba s greškom, popust na rasprodaji 80% / Uvališ mi fast food ja tebi svoj rad, / Uvezeš nam misionare / Vratimo ti svojim sjemenom, brzo se množimo, jebemo / Se po pijescima, kantinama, rupama, ulicama, naše / Žene ne traže klimu, perilicu, već čvrst arapski penis, / Dongola, En Nahud, Kassala, Nakfa, Aksum, Nyala, / Dolazimo ti u goste, uzvraćamo gostoljubivost, / Dao si nam/ Slobodu, demokraciju, pravdu, jednakost, bratstvo, / Hvala, nećemo donijeti samosu, cuscus, zataar, a ne, / To ste već uzeli s naših bazara, u bescjenje, donosimo / Prijetvornost, laž, prevaru, nemamo više priča, (…)“. Jezik je autoru pritom oruđe zasijecanja, a ne opisa ili ukrašavanja – Lampedusin jezik-šiba podrazumijeva tako fraze i tonove svakodnevnoga govora, vulgarizme i psovke, intertekstualne aluzije, anglizme, latinizme i gramatički nepravilne rečenice kakvima govore stranci. Isto tako, on uključuje prozne i dramske dionice, baš kao i potpuno dokumentarističke dijelove (najčešće u vidu izjava unesrećenih ili novinskih citata), ali i sveprisutne jezične igre, najčešće one fonemskoga tipa (npr. „Briga me za pretke, napretek / Ih je, bit ću pretio!“; Ustanite / stajati i ostanite stati“; Ne samo da je Stix nego je stiska“ itd.)
Tekst se razvija i kao gusta intertekstualna mreža koja će osobito biti zanimljiva upućenim, educiranim čitateljima, uvodeći ih u tematske mikroniše kodirane imenima ili stihovima/naslovima iz različitih dionica hrvatske i svjetske književne povijesti, kao i povijesti umjetnosti
Grafikoni, slike, QR-kodovi
Ono što je posebno zanimljivo i što ovu knjigu dodatno izdvaja jest uvođenje intermedijskih dionica uz pomoć sustava QR-kodova koje je moguće otvarati uz pomoć tzv. pametnih telefona – taj je postupak, istina, već viđen u domaćoj prozi (započet romanima Jasne Horvat, a maestralno razvijen u Bogovima neona Nenada Stipanića), no potpuna je novina, koliko mi je poznato, u pjesničkim knjigama. Kada tome dodamo uvođenje vizualnog materijala (fotografije, slike, grafikoni), ali i vizualnog identiteta samoga teksta (dionice otisnute u obliku lista/čamca, pisanje u različitim smjerovima po rubovima stranice, korištenje različitih fontova i grafičkih oznaka itd.) svjedočimo knjizi koja osvještava ludizam, eksperiment i likovnost kao prakse koje, dakako, u poetskom svijetu nisu nove, ali su u okrilju suvremene hrvatske poezije posljednjih godina (uz rijetke iznimke i blaže varijante, poput, recimo, pojedinih tekstova Branka Čegeca, Branka Maleša ili nedavne Knjige praznika Marka Pogačara) izrazito rijetke. Nova Sorelova zbirka u tom je smislu poziv na propitivanje brojnih kreativnih mogućnosti na koje suvremena poezija nikako ne bi trebala zaboraviti. Riječ je o virtuoznom artističkom eksperimentu prodornog društvenokritičkog glasa kojemu sam u mogućnosti sagledati tek jednu manu – činjenicu da je nedovoljno pažnje posvećeno dosljednom pisanju velikih/malih početnih slova na počecima stihova (novih redaka) pa čitatelj povremeno dobiva dojam kao da su stihijski počeci stihova onakvi kako ih je automatizmom razlomilo računalo, a ne onakvi kakve je zamislio autor i kakvi bi gramatikom ili logikom samoga teksta bili opravdani. Taj je propust, srećom, doista neznatan s gledišta tekstualne cjeline te ne donosi značajnu štetu dubljoj kvaliteti ove izvanserijske multimedijske knjige.
