Portal za književnost i kritiku

Izvanserijska multimedijska knjiga

Poetski katalog smrti

"Lampedusa, splav meduza" Sanjina Sorela donosi zadivljujuć i u našem kontekstu iznimno rijedak primjer društveno angažiranog pjesništva koje je istodobno umjetnički relevantno i izvedbeno progresivno do razine diskurzivnog eksperimenta
Sanjin Sorel: “Lampedusa, splav meduza”, HDP, Zagreb, 2021.
Sorelova je poema zapravo maniristički kolaž o jadu suvremenog svijeta, o društvenim razlikama i neprihvaćanju, o bezdomnosti, o prošlosti i sadašnjosti kao kaleidoskopu ponavljajućih obrazaca među kojima su najčešći oni temeljeni na bezosjećajnosti, hijerarhiji i nasilju

Ime Sanjina Sorela dobro je poznato svima koji iole prate domaća poetska kretanja zadnjih 20-ak godina. Lampedusa, splav meduza njegova je dvanaesta zbirka poezije u rasponu od 1997. godine do danas, a osim poezije, Sorel – inače sveučilišni profesor književnosti i književni povjesničar – autorski potpisuje i tri prozne knjige te više knjiga znanstvenih studija, kritika i eseja. U svom znanstvenom radu ovaj se riječki profesor najviše bavi upravo pjesništvom te možda i nije neobično da upravo poezija čini ključni i najobimniji dio njegova književnoga opusa. Kada bismo cjelokupno Sorelovo pjesničko stvaranje od konca prošloga stoljeća do danas htjeli sažeti u nekoliko riječi, onda bi to zasigurno bile sljedeće: tematska i formalna neomeđenost, progresivnost i provokativnost, stilska heterogenost, ludizam i eksperimentalnost. Sve navedene karakteristike, samo podignute na x potenciju, nalazimo u posljednjoj Sorelovoj zbirci koja je, reći ću odmah, doista zadivljujuć i u našem kontekstu iznimno rijedak primjer društveno angažiranog pjesništva koje je istodobno umjetnički relevantno i izvedbeno progresivno do razine diskurzivnog eksperimenta kao njegova ključnog generatora i poetičkog kućišta.

Kada bismo cjelokupno Sorelovo pjesničko stvaranje od konca prošloga stoljeća do danas htjeli sažeti u nekoliko riječi, onda bi to zasigurno bile sljedeće: tematska i formalna neomeđenost, progresivnost i provokativnost, stilska heterogenost, ludizam i eksperimentalnost

Kontradiktorna Europa

Lampedusa, splav meduza već i svojim naslovom ukazuje na aktualnu društvenu problematiku – izbjegličku krizu na Mediteranu – kao svoju žarnu tematsku nit. Lampedusa, najjužniji talijanski otok, još je od 1990-ih poznat kao odredište brojnih afričkih imigranata, a od 2015. godine kada je započela europska migracijska kriza zbog masovnih migracija azijskog i afričkog stanovništva prema zemljama Europske unije, Lampedusa na svojevrstan način postaje simbol za mukotrpan, neizvjestan i patnički put svih onih koji su u poziciji odlaska iz svojih domicilnih sredina prema „kultiviranoj“ Europi. Veličina i trajanje migracija, složenost samoga puta te, osobito, otpor brojnih europskih članica, prvenstveno onih s desnijim i autokratskijim vladama, generirale su čitavu lepezu problema u kojima se, može se bez pretjerivanja reći, zrcali većina gnojnih rana suvremenog svijeta: odnos Istoka i Zapada, drastično socijalno raslojavanje, rastuća islamofobija i ksenofobija, opći porast čovječanstva koji je u disproporciji s adekvatnim ekonomskim, socijalnim i moralnim rastom. Vjerojatno više nego ikada ranije, Europa je u posljednjih nekoliko godina suočena s nekima od svojih najkontradiktornijih lica: kako onima okrenutima empatiji i solidarnosti, tako i onima koja potiču žilet-žice, ograde i pendreke. U svemu tome najlošije prolaze sami izmoreni putnici, dok profitiranje na nesrećama raste, a europski moćnici (ali i „obični“ ljudi), sve više pokazuju svoje licemjerne, od kršćanskih zasada nerijetko vrlo udaljene geste. Govoriti o takvom licu Europe umjetničkim diskursima nije samo izazovno nego i prijeko potrebno, no malo je onih koji uspijevaju navedeno bez patosa, moraliziranja, upadanja u stereotip ili pamflet. A baš to je uspjelo Sorelu – pjesniku oštroga jezika i nekonvencionalnih poetskih postupaka.

Lampedusa, splav meduza već i svojim naslovom ukazuje na aktualnu društvenu problematiku – izbjegličku krizu na Mediteranu – kao svoju žarnu tematsku nit

Smrt trijumfira

Lampedusa je fragmentarna, stilski heterogena i medijski višeslojna knjiga koja unatoč svojoj tematsko-strukturalnoj razbarušenosti i narativnoj mozaičnosti funkcionira kao jedinstven tekst – kao istodobno potresna i zaigrana poema koja je svakom svojom diskurzivnom razinom osmišljena tako da čitatelja ne ostavlja ravnodušnim. Unutarnjoj polivalentnosti teksta sastavljenog od devet poglavlja/pjevanja, mnoštva glasova i ugođajno-stilskih registara, kontrapunktira izvanjska zaokruženost uspostavljena naslovnim podudaranjem prvog i zadnjeg poglavlja „APPENDIX – Trijumf smrti“. Već i samo postavljanje Smrti na trijumfalna mjesta teksta, početno i završno, jasna je simbolička oznaka koja upućuje na cikličnost i perpetuiranje kao ključne mehanizme na kojima počiva stvarnost onih koji su se uputili u žuđene destinacije koje, pokazuje se, i nisu drugo nego imaginarni rajevi do kojih je put ispresijecan smrtnim stopama. Oznaka appendix u naslovu početnog i završnog dijela pritom funkcionira kao ironijska oznaka dodatka glavnim dijelovima teksta, ispod koje se de facto krije svijest o smrti kao ključnom sastojku izbjegličke egzistencije, ali i egzistencije uopće. Da je doista tako, potvrđuju i svi ostali dijelovi tekstualne cjeline u kojima je smrt/umiranje/utapanje ne samo sveprisutan lajtmotiv nego i ishodišno mjesto za uspostavljanje snažne društvene i moralne kritike praksama suvremenog zapadnoga svijeta. Ta je kritika redovito implicitna, zakamuflirana mehanizmima ironije, satire i parodije, zaogrnuta u višestruke stilske registre koji se, gotovo poput neke stilske vježbe, mijenjaju od fragmenta do fragmenta, od pjevanja/poglavlja do pjevanja/poglavlja. Sorelova je poema zapravo maniristički kolaž o jadu suvremenog svijeta, o društvenim razlikama i neprihvaćanju, o bezdomnosti, o prošlosti i sadašnjosti kao kaleidoskopu ponavljajućih obrazaca među kojima su najčešći oni temeljeni na bezosjećajnosti, hijerarhiji i nasilju. Ona je ujedno postmoderni poetski katalog današnje Europe u kojoj smrt kraljuje jednako snažno kako je to činila tijekom brojnih etapa povijesti, samo na drugačije i perfidnije načine. Motiv romaničke crkve sv. Marije na Škrilinah, s poznatom freskom Ples mrtvaca, vrlo je promišljen odabir i jedno od ključnih semantičkih uporišta ovog mozaičnog tekstualnog univerzuma. Sličnu lajtmotivsku ulogu imaju i neka druga dokumentarna uporišta: škola Fontainebleaua (autoreferencijalno signalizira manirizam kao tehničko-stilski generator samoga teksta), plovidba, suodnos umjetnosti i života, ali isto tako i glas označen imenom samoga autora (Sanjin) i sugovornika mu Landolfija, u čijim dijaloškim dionicama – u suptilnom parodijskom ključu – možemo prepoznati odnos Dantea i Vergilija na putešestvijama kroz paklene predjele. U imenu samoga Landolfija može se naslutiti (iako nije nužno) poveznica s talijanskim pripovjedačem Tommasom Landolfijem, poznatom po grotesknim, nadrealističkim i ludističkim stilskim gestama, nerijetko na granici fantastike.

Lampedusa je fragmentarna, stilski heterogena i medijski višeslojna knjiga koja unatoč svojoj tematsko-strukturalnoj razbarušenosti i narativnoj mozaičnosti funkcionira kao jedinstven tekst – kao istodobno potresna i zaigrana poema

Jezik-šiba

Sorelova je knjiga i inače galerija brojnih književnih i umjetničkih imena koja se koriste u najrazličitijim situacijama ovog netipičnog poetsko-prozno-dramskog diskursa otvarajući – uz temeljnu, izbjegličku semantičku nit – i niz drugih problemskih pitanja, prije svega onih vezanih uz suodnos fakcije i fikcije iz perspektive svojevrsnog parazitiranja umjetničkih praksi (osim književnosti, u fokusu je i likovna umjetnost) na fenomenologiji smrti, ali i umjetnosti kao „hrane“ u degradiranoj i nelijepoj stvarnosti. Tekst se tako razvija i kao gusta intertekstualna mreža koja će osobito biti zanimljiva upućenim, educiranim čitateljima, uvodeći ih u tematske mikroniše kodirane imenima ili stihovima/naslovima iz različitih dionica hrvatske i svjetske književne povijesti, kao i povijesti umjetnosti – počevši, recimo, od samog naslovnog prizivanja remek-djela slikara Théodorea Géricaulta Splav Meduze inspiriranog stvarnim brodolomom fregate Meduza i anticipatora slikarskog romantizma, preko reprezentanata starije hrvatske književnosti poput Suza sina razmetnoga i Osmana, pa sve do Maljevičeva crnog kvadrata, figura Michela Nedjara, Arsenove Balade o smrti ili stihova Dylana Thomasa ironijski preoznačenih („And death shall have no domination“). Sorel pritom, u skladu s uvriježenim i dobro prokušanim postmodernim praksama, ne radi ikakvu razliku između tzv. visoke umjetnosti i pop-kulture, referirajući se, recimo, istodobno i na The Muppet Show ili Kekeca iz dečjeg romana. Njegova poetska rečenica pritom je kaotična, brza i gusta, nerijetko formirana u sljedove i grozdove, ponekad gotovo u male poetske kataloge („Identitet je roba s greškom, popust na rasprodaji 80% / Uvališ mi fast food ja tebi svoj rad, / Uvezeš nam misionare / Vratimo ti svojim sjemenom, brzo se množimo, jebemo / Se po pijescima, kantinama, rupama, ulicama, naše / Žene ne traže klimu, perilicu, već čvrst arapski penis, / Dongola, En Nahud, Kassala, Nakfa, Aksum, Nyala, / Dolazimo ti u goste, uzvraćamo gostoljubivost, / Dao si nam/ Slobodu, demokraciju, pravdu, jednakost, bratstvo, / Hvala, nećemo donijeti samosu, cuscus, zataar, a ne, / To ste već uzeli s naših bazara, u bescjenje, donosimo / Prijetvornost, laž, prevaru, nemamo više priča, (…)“. Jezik je autoru pritom oruđe zasijecanja, a ne opisa ili ukrašavanja – Lampedusin jezik-šiba podrazumijeva tako fraze i tonove svakodnevnoga govora, vulgarizme i psovke, intertekstualne aluzije, anglizme, latinizme i gramatički nepravilne rečenice kakvima govore stranci. Isto tako, on uključuje prozne i dramske dionice, baš kao i potpuno dokumentarističke dijelove (najčešće u vidu izjava unesrećenih ili novinskih citata), ali i sveprisutne jezične igre, najčešće one fonemskoga tipa (npr. „Briga me za pretke, napretek / Ih je, bit ću pretio!“; Ustanite / stajati i ostanite stati“; Ne samo da je Stix nego je stiska“ itd.)

Tekst se razvija i kao gusta intertekstualna mreža koja će osobito biti zanimljiva upućenim, educiranim čitateljima, uvodeći ih u tematske mikroniše kodirane imenima ili stihovima/naslovima iz različitih dionica hrvatske i svjetske književne povijesti, kao i povijesti umjetnosti

Grafikoni, slike, QR-kodovi

Ono što je posebno zanimljivo i što ovu knjigu dodatno izdvaja jest uvođenje intermedijskih dionica uz pomoć sustava QR-kodova koje je moguće otvarati uz pomoć tzv. pametnih telefona – taj je postupak, istina, već viđen u domaćoj prozi (započet romanima Jasne Horvat, a maestralno razvijen u Bogovima neona Nenada Stipanića), no potpuna je novina, koliko mi je poznato, u pjesničkim knjigama. Kada tome dodamo uvođenje vizualnog materijala (fotografije, slike, grafikoni), ali i vizualnog identiteta samoga teksta (dionice otisnute u obliku lista/čamca, pisanje u različitim smjerovima po rubovima stranice, korištenje različitih fontova i grafičkih oznaka itd.) svjedočimo knjizi koja osvještava ludizam, eksperiment i likovnost kao prakse koje, dakako, u poetskom svijetu nisu nove, ali su u okrilju suvremene hrvatske poezije posljednjih godina (uz rijetke iznimke i blaže varijante, poput, recimo, pojedinih tekstova Branka Čegeca, Branka Maleša ili nedavne Knjige praznika Marka Pogačara) izrazito rijetke. Nova Sorelova zbirka u tom je smislu poziv na propitivanje brojnih kreativnih mogućnosti na koje suvremena poezija nikako ne bi trebala zaboraviti. Riječ je o virtuoznom artističkom eksperimentu prodornog društvenokritičkog glasa kojemu sam u mogućnosti sagledati tek jednu manu – činjenicu da je nedovoljno pažnje posvećeno dosljednom pisanju velikih/malih početnih slova na počecima stihova (novih redaka) pa čitatelj povremeno dobiva dojam kao da su stihijski počeci stihova onakvi kako ih je automatizmom razlomilo računalo, a ne onakvi kakve je zamislio autor i kakvi bi gramatikom ili logikom samoga teksta bili opravdani. Taj je propust, srećom, doista neznatan s gledišta tekstualne cjeline te ne donosi značajnu štetu dubljoj kvaliteti ove izvanserijske multimedijske knjige.

Andrijana Kos Lajtman (Čakovec, 1978.) redovita je profesorica na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Autorica je triju znanstvenih knjiga te pjesničkih zbirki Jutarnji laureat, Lunule, Teleidoskop, Stepenice za Stojanku K., Plava i smeđa knjiga i Zarazna zona (u koautorstvu s Damirom Radićem).

Danas

Natječaj za pjesničku rezidenciju “Vesna Parun” na otoku Zlarinu

Dvotjedna književna rezidencija za hrvatske pjesnike i pjesnikinje organizira se na Zlarinu, rodnom otoku Vesne Parun po kojoj projekt nosi ime. Obuhvaća boravak na otoku, posjet zanimljivim lokalitetima u Šibensko-kninskoj županiji i minimalno jedno javno događanje u Šibeniku i/ili na Zlarinu.

Festival književnosti i kulture „KaLibar bestival“

Festival književnosti i kulture „KaLibar bestival“ održat će se u Pazinu od 24. do 27. travnja u prostorima Kaštela. Ovogodišnji KaLibar je jedanaesti po redu, osim poznatih pisaca, okupit će kvizaše, likovnjake, filmaše i glazbenike. Festival počinje u srijedu, 24. travnja

ZAGREB BOOK FESTIVAL 2024.

Program Zagreb Book Festivala 2024. (od 13. do 17. svibnja) sastoji se od 20 književnih događanja na kojima će sudjelovati preko 40 domaćih i stranih književnika, znanstvenika, novinara, prevoditelja i publicista poput Lene Andersson, Boštjana Videmšeka, Johanne Frid, Nataše Govedić, Gorana Šimića, Mladenke Tkalčić, Drage Hedla, Dorte Jagić, Miljenka Jergovića, Nives Madunić Barišić, Ande Bukvić Pažin, Borisa Dežulovića, Tvrtka Jakovine, Ozrena Bitija, Luke Ostojića, Andrije Škare, Mladena Blaževića i mnogih drugih

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Tema
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Publicistika
  • Kritika
  • Poezija
  • Kritika
  • Proza
  • Glavne vijesti
Skip to content