Goran Čolakhodžić pripada krugu onih, ne tako brojnih, pjesnika i pjesnikinja koji su, zahvaljujući svom talentu i lijepom slijedu okolnosti, imali priliku polučiti primjerenu javnu vidljivost praktički od svojih prvih pjesničkih dana. Ušavši na hrvatsku pjesničku scenu „na velika mala vrata“, kako to spretno sažima urednička bilješka na poleđini njegove najnovije zbirke ̶ evocirajući nagradu „Goran za mlade pjesnike“ koju je Čolakhodžić, ujedno imenjak prerano poginulog velikog pjesnika i partizana, osvojio za svoj pjesnički prvijenac 2015. godine ̶ u periodu koji je uslijedio nastavio je svoj, može se već sada reći, poprilično rafiniran i autentičan pjesnički put. Na njemu je u tih osam-devet godina, koliko je prošlo od nagrađenog debitantskog rukopisa, niknulo nekoliko zanimljivih pjesničkih skulptura, odreda mirnih i nenametljivih poetskih monumenata koji su naišli na primjerenu valorizaciju struke i čitatelja posvećenih praćenju kvalitetnijih dionica suvremene pjesničke produkcije. Nakon prvijenca Na kraju taj vrt, osim Goranom ovjenčanog i međunarodnom nagradom „Mostovi Struge“, uslijedila je zbirka Pred gradom su kosci, a potom i Dvorišna vrata Zemlje, izvorno objavljena 2022. u beogradskoj izdavačkoj kući Raštan izdavaštvo. Zbirka je nedavno, u ponešto izmijenjenom obliku, objavljena i u Hrvatskoj, što predstavlja i glavni poticaj za ovaj tekst.
Skrovite staze
Da je treća Čolakhodžićeva zbirka prava sestra svojih prethodnica, bit će jasno čak i površnijem čitatelju. Autor se i ovdje, baš kako smo to vidjeli u prethodnim knjigama, kreće tihim i skrovitim stazama svojih poetičkih putanja, vijugavim poetskim puteljcima koji meandriraju između osobnih sjećanja, slika krajolika, naplavina povijesti i književnih reminiscencija, daleko od većine trendovskih i prometnih trasa suvremene poezije. Štoviše, dio Dvorišnih vrata Zemlje, kako je to i eksplicirano u uredničko-autorskoj napomeni na kraju beogradskog izdanja, čine revidirane pjesme iz prvih dviju autorovih zbirki ̶ čak šest pjesama revidirane su verzije pjesama iz Na kraju taj vrt, dok su dvije pjesme u preinačenom obliku preuzete iz Pred gradom su kosci. U najnovijoj, zagrebačkoj verziji Dvorišnih vrata Zemlje tih je osvježenih „starih“ pjesama manje, svega četiri, s obzirom da su četiri takve pjesme, objavljene u ranijoj beogradskoj verziji zbirke, u ovom izdanju ispuštene. Među promjene koje su se dogodile u zagrebačkom izdanju ulazi još izostavljanje pjesme „Presvlačenje“, iako nije bila među „revidiranima“, kao i započinjanje prvog ciklusa zbirke odličnom pjesmom „Dugo-mrtvi“ koja se u beogradskom izdanju smjestila negdje u drugoj polovici toga ciklusa.
Dvorišna vrata Zemlje, baš kao što i naslov daje naslutiti, istodobno je komunikativna i distancirana zbirka, u nekom dobrom omjeru ujedno suptilna i neeksplicitna, a opet sasvim dovoljno osobna, jasna i proživljena. Kao i u prethodnim knjigama, Čolakhodžić se kreće intimnim prostorima u kojima se pretapaju vremenske dionice, lokacije i ljudi, ali zato osjećaji, raspoloženja i delikatne fasete atmosfera ostaju besprijekorno sačuvani, uhvaćeni stihom u svojoj preciznoj i gotovo neponovljivoj raznolikosti. Prvi i najbolji ciklus, naslovljen „Prve i posljednje sobe“, oslonjen je na djetinja sjećanja, na fine pregibe djetinjstva i odrastanja u čijim se zakucima prišuljavaju slike obiteljskih druženja, izrazi poznatih lica i upamćene geste, svakodnevni poslovi, šetnje, povjerenje i zaštićenost, ali i neizrečenosti, slutnje, bolesti i drugi modaliteti promjena i propadanja. Smrt je svojevrsna lajtmotivska nit ciklusa za koju se čini da u pojedine pjesme uranja, a iz pojedinih izranja, ali i jedan od obilježavajućih motiva zbirke u cjelini. U sinkronicitetu, dodiru ili prožimajućem titranju s drugim motivskih mjestima (bliski ljudi, obiteljski ambijenti, upečatljivi trenuci, stradanja, šumski i poljski krajolici), tvori koloplet cjeline okupljene oko figura prolaznosti vremena i materije, ali i mogućnost njihova posrednog, djelomičnog očuvanja kroz okrajke zapamćenih slika i fragmente oživljenih perspektiva, senzacija i glasova. Stoga je odluka stavljanja pjesme „Dugo-mrtvi“ na otvarajuće mjesto zbirke i više nego pohvalna ̶ pjesma o „dugo-mrtvima“ i „skoro-mrtvima“, i njihovu presijecanju u lirskom subjektu, postaje tako gotovo programatska pjesma o životu i smrti, o mrtvima u živima i živima među živima, o ljubavi, sjećanju i svijesti o prolaznosti. Gotovo infantilni završetak pjesme i evokacija dječjeg načina izražavanja u zadnjem stihu („Ja vas volim kao livade“) najbolja su pozivnica na čitanje ove zbirke koja kao da i od dječjeg i od odraslog svijeta uzima ono najbolje ̶ od prvoga jednostavnost i iskrenost, od drugoga jasnoću (bolnih) uvida.
Da je treća Čolakhodžićeva zbirka prava sestra svojih prethodnica, bit će jasno čak i površnijem čitatelju. Autor se i ovdje, baš kako smo to vidjeli u prethodnim knjigama, kreće tihim i skrovitim stazama svojih poetičkih putanja, vijugavim poetskim puteljcima koji meandriraju između osobnih sjećanja, slika krajolika, naplavina povijesti i književnih reminiscencija, daleko od većine trendovskih i prometnih trasa suvremene poezije
Obiteljski rakurs
Drugi ciklus „Zeleni kadar“ nešto je manje dojmljiv, obiteljski rakurs u njemu se pomiče na šire perspektive koje uključuju putovanja, različite zemlje i gradove, povijesne reminiscencije i ratne tragove, a iskazna perspektiva s osobnog, ispovjednog ja nerijetko prelazi na neodređeno, kolektivno mi („Obuzima nas sram: u posljednji tren / krivnja je svaljena na nas, a nemamo snage / da se odupremo. / Sve je u milosti takvih kao mi. Hoćemo li čuti / pjesmu s grana, ili će nam prste zgrčiti gnjev.“). Za razliku od konciznijih pjesama iz prvoga ciklusa, ovdje su pjesme dulje i razvedenije, ponekad prošivene intertekstualnim bodom u vidu mota (primjerice, pjesma „Ratni dnevnik“ s citiranim rečenicama dnevnika Olivie Cockett), citatnih sintagmi ili cijelih stihova (kao u pjesmi „Ogledalo za zelene oči“), aluzija na pojedine pjesme (u „Tamo se ulijeva vojnik“ koja priziva pjesmu „Kamo se ulijeva ovaj vojnik“ Anke Žagar) ili tek kraćih reminiscencija na pojedine autore i njihova djela („Sjetim se Borgesova Hladíka / kojem je logika straha skovala vjeru / da mišlju na lošu mogućnost / istu i sprečava“ u pjesmi „Prevencija“).
U trećem ciklusu „Naša dvorišta“ ton opet postaje intimniji, forme konciznije, motivi osobniji, ponekad i (homo)erotski, ljubavni. I u tom, baš kao i u prvom ciklusu, redaju se uspjele, dojmljive pjesme, s puno odličnih slika i uvida koje u najboljim ostvarenjima ovoga pjesnika uvijek dolaze nekako mirno i prirodno, bez bilo kakvog izvještačenog artizma ili težnje za proizvodnjom efekta radi efekta. Primjerice, pjesma „Darovi“, prva u trećem ciklusu, tako završava sljedećim stihovima: „Darovi teku i stojiš u struji jednako toploj, jednako svježoj / kao tvoje meso. Plućima upijaš prostore / u kojima tvoji supostoje. Skupa sa zrakom uvlačiš / nasumce najbliža bića. Ako se ništa ne dotakne, / ako se izbojci nježni kao mačke samo očešu / o mikado slučaja, onda nema vremena“.
Poezija Gorana Čolakhodžića u ovoj zbirci, baš kao što je to bio slučaj i s njegovim prethodnim knjigama, mirna je i suptilna, ali bogata impresijama, slikama i emocionalnim nijansama. U svojoj okrenutosti zemlji kao ishodištu, ali i Zemlji kao zajedničkom boravištu („uz dvorišna vrata Zemlje, odškrinute k zvijezdama“), baš kao i biljkama, precima, osobnoj i kolektivnoj prošlosti, prirodi općenito, ona proizvodi poetske forme pamćenja, priziva okrajke prošlih trenutaka omatajući ih nježnošću, žalom ili gorkoslatkim sjećanjima. I sam čitatelj biva uronjen u rafiniranu melankoliju ovog smirenog, na spori ritam oslonjenog stiha, u stilski registar visokog modernizma, sasvim netipičnog za aktualni društveni trenutak. Poezija je to koja je gotovo podjednako oslonjena na misao i impresiju, generirajući osebujan autorski iskaz koji bi možda bilo dobro nazvati osjećajnom kontemplativnošću ili kontemplativnom osjećajnošću. U njoj nema izraženih općedruštvenih tema, ni kakofonije suvremenog života, baš kao što nema radikalnijih formalnih zahvata. Ali zato ima puno autentičnog poetskog iskaza o privremenosti kao konstanti čovjeka i njegova svijeta, kao i puno sjete i pomirenosti koje kao da se neprestano rađaju i gotovo sistemski nadopunjuju uslijed takvih uvida. Sve to, dakako, prelazi i na čitatelja koji će u ovoj knjizi oproštaja (od dragih lica, prostora i vremena kojih više nema), ali i knjizi traganja (za jedinstvenim trenutkom, bliskošću, novim putničkim, čitateljskim ili tjelesnim iskustvom), dobiti mnogo više od elegičnih tonova ̶ bit će pozvan u vlastito sjećanje, kroz fine mehanizme ganutosti i mirnoće, ranjivosti i smjernosti, u vrijeme „bez gdje i bez kad“. Osim toga, zbirka i završava relativnim optimizmom u koji je ogrnut završetak posljednje pjesme „Forme ljubavi“ i koji je, nesumnjivo, dobar završetak jedne ozbiljne knjige koja na zreo i nepretenciozan način ujedinjuje mnoge sastojke dobre poezije na koje nas ovaj autor sve više navikava.
