Portal za književnost i kritiku

Nova knjiga Marijane Radmilović

Poetika tijela

Poezija „teške kategorije“ koja ne nudi parole niti olake „stvarnosne“ prečace do socijalnog ili feminističkog angažmana, ali koja bi unatoč tome, i baš zbog toga, trebala zauzeti istaknuto mjesto u polju suvremene pjesničke produkcije
Marijana Radmilović: Putovanje oko tijela, Meandarmedia, Zagreb, 2019.
Ovo je izrazito metaforična, onirička, elegična poezija, poezija „spora i teška poput muljevitog dna“, nesvojstvena ubrzanom životnom tempu današnjice, brzini društvenih mreža i kratkotrajnoj koncentraciji njihovih pasioniranih recipijenata, što je možda i razlogom slabije i sporije kritičke recepcije

Marijana Radmilović, vinkovčanka s osječkom adresom, stekla je s dvije zbirke poezije znatan ugled i poštovanje u književnim krugovima, a među čitateljima mlađih generacija praktički kultni status. Portrete nepoznatih žena objavila je 1998. godine u sklopu Pjesničkih susreta u Drenovcima, čime je otvorena tamošnja biblioteka mladih neafirmiranih autora koja održava kontinuitet do današnjih dana, a zbirku Bolest je sve uljepšala 2003. godine. Potonja je bila i nagrađena na sada već ugaslim Danima Dobriše Cesarića u Požegi. Prošlo je dakle punih šesnaest godina do njezine nove zbirke Putovanje oko tijela – nove zbirke, ali ne i nove poezije. Knjiga naime završava datumom Vinkovci, 2009., čime se sugerira da je riječ o desetak godina starom rukopisu, koji je sada autorski i urednički pročešljan i pripremljen za tisak, ali i to da autorica vjerojatno piše, ali iz raznoraznih, nama nebitnih razloga, ne objavljuje tako često.

Od prethodnih se, pak, zbirki, ove pjesme ipak razlikuju formom: tekstovi su znatno dulji, elegični, mjestimice i proznog retka, te razvučeni i na nekoliko stranica. Tako da naoko opsežna zbirka od osamdesetak stranica sadržava svega trideset i sedam naslova.

Putovanje oko tijela naslovom nas, tematskim preokupacijama i motivskim repertoarom (a vidimo da je i po vremenu nastanka bliža Bolesti, negoli trenutku u kojemu je objavljena) usmjerava prema dosad zacrtanom Marijaninom pjesničkom razvoju, zaokupljenošću tjelesnim i ženskim iskustvom u svijetu u permanentnoj apokalipsi, odnosno onim što je ona sama nazvala „komunikacijom i preslagivanjem raspadnute slike svijeta/tijela/jezika“. Od prethodnih se, pak, zbirki, ove pjesme ipak razlikuju formom: tekstovi su znatno dulji, elegični, mjestimice i proznog retka, te razvučeni i na nekoliko stranica. Tako da naoko opsežna zbirka od osamdesetak stranica sadržava svega trideset i sedam naslova.

Prostor i vrijeme

Prvi od četiri ciklusa, „Nezasitna haljina“ – a samim time i knjigu – otvara gotovo programatska pjesma „skriveni trag“ u kojoj se javljaju ključni provodni motivi zbirke: voda, tijelo, zemlja, ptice, sjene (kasnije se repertoar popunjava snom, dnom, bjelinom i dr.), ali i polifoničnost/poliperspektivnost karakteristično za Putovanje oko tijela (svojevrsno žensko dvoglasje/višeglasje – možda lirski Ja odmaknut  od sebe/tijela, ili u komunikaciji s Drugom /mlađom sobom/starijom ili majkom/bakom/kćeri/nekom Nepoznatom). „Skriveni trag“ otkriva nam ipak neke tragove, poput svijesti o pisanju/pjesmi/glasu/govorenju, kao i stilska i formalna rješenja koje zbirka donosi. Početak pjesme glasi: „Sjedile smo u polju i slušale ptice. / U njihovoj pjesmi kljucao je plašljivo / jedva čujni glas, neuhvatljivim mrmorom / tolikih glasova, još i sada ih razaznajem / i skupljam posvuda, dok skrivaju svoj trag, / pod njihovom nečujnom jekom, / naslućujem kako si mi vjerovala / da su to morale biti uvijek iste ptice.“ Uočavamo u pjesmi različite manifestacija i intenzitete glasanja (od tihog do najglasnijeg, od mrmora i jeke do kričanja), različita stanja zemlje (blato, brazda, mulj), i sastavnice svijeta (nebo, zrak/vjetar, a uz zemlju tu je i vatra, upotpunjavajući predsokratovsku strukturu svijeta). Prostor i vrijeme (koje se „omata oko svoje sjene i doziva samo sebe“) su posloženi, i tijela u njima, a krajolik je očito ravničarski (strništa, kanali puni vode, kukuruz, blato i mulj). Pritom se u strukturi „skrivenog traga“ razaznaje još jedna karakteristika Marijanine nove poezije – pojedini ključni motivi refrenski se ponavljaju i variraju: „glasovi dozivaju druge glasove“, „voda doziva drugu vodu“, „ptice dozivaju druge ptice“, sugerirajući vječni povratak istog, zrcaljenje jednog ili jedne u drugoj, zrcalno prepoznavanje, kruženje, prolaznost vremena koje ih prekriva „sipkim prahom“. Vrijeme koje odnosi, ali i ponavlja obrasce. U „ludoj ptici“ to zamagljivanje subjekta/sebstva u Drugima/Drugoj prispodobljuje stihom: „Od tolike blizine mutni smo i zloslutni.“, malo dalje razmotavši začudnu metaforu (personifikacija unutar metafore, ako se tako nešto može reći): „Sva si od krvi i mesa, puna snage i obilja tijela, / lijepa i tamna, zrcališ u meni, / toplo, snažno, zavedeno, zamamno. / Što ćemo sad, luda ptico?“ U istoj pjesmi pridodaje i motiv kamena, koji će se i kasnije javljati, kao simbol „težine trajanja“, bremena tijela, vremena.

Prostori sjećanja i sna unose u govor subjekta fantazmagorične slike i mjestimice bajkovite ugođaje s ruba sna i jave, tijela i svijeta, prošlog i sadašnjeg. Taj hod po Rubu i dovodi do pretapanja svjetova, do zamagljenja percepcije, pri čemu govor može postati tek metaforički, mitopoetički – muzikalan, ritmičan, ritualan, mantrički – a povremeno čak i pomalo ludički, pomalo slamnigovski, ponekad dragojevićevski zaigran, kao npr. u pjesmi „lažni zlatnici“: „Iz svoje haljine istresam posustale i umorne, / svakome jednu noć i jedan dan, strah i štap, / jedan kamen dnevni, jedan kamen noćni / i jedan kamen ludi danonoćni.“

Tijelo i okolina

Najčešće se, kako i dizajn naslovnice sugerira, pretapaju tijelo i okolina („ruke su mi glinene / i pljesnive“), tijela međusobno, koža i bilje i zemlja („prastara žena / s licem kore drveta“) i slično, a provodni motiv prvog ciklusa jest haljina, kojoj se iz pjesme u pjesmu, baš kao i vodi, pridaju slojevi značenja, sve do potencijalno antologijske „haljine ozdravljenja“.

U ciklusu „Staklo vremena“ također antologijska pjesma „pristajanje“ sažima sve vrijednosti Marijanine poezije. Ciklus je to kroz koji i dalje teče voda, intenzivnije postavši kiša koja natapa svijet, kondenzira se na staklu, zamagljuje („misao o postojanju“). Radmilović često poseže i za asocijativnim ulančavanjem motiva i metafora, ali i semantičkim inverzijama, primjerice, u pjesmi „povijest, bolesti“: „nesnalaženje na otprije poznatim mjestima: / izbezumljene, pregažene sjene, prizor opustošen licima, lica / opustošena prazninom prizora“ ili pak gotovo severovskim suzvučjima: „U računalu ti prostire svoju najskuplju postelju, / u pomno biranim, binarnim snovima nosi te u oblaku, / lebdiš u polju tišine i mirišeš posebno probrano / bestežinsko cvijeće, skačeš od sreće…“ („nema ničega“).

Najčešće se, kako i dizajn naslovnice sugerira, pretapaju tijelo i okolina („ruke su mi glinene / i pljesnive“), tijela međusobno, koža i bilje i zemlja („prastara žena / s licem kore drveta“) i slično, a provodni motiv prvog ciklusa jest haljina, kojoj se iz pjesme u pjesmu, baš kao i vodi, pridaju slojevi značenja, sve do potencijalno antologijske „haljine ozdravljenja“.

U zbirci su česti motivi dna i propadanja (pa čak i razine ispod dna, kao u pjesmi „ni san ni buđenje“), ali i bjeline i jeke/odjekivanja, pa se znakovitima čine nazivi posljednja dva ciklusa: „Ljepota propadanja“ i „Bijela jeka tijela“. Ima u poeziji Marijane Radmilović i ponešto bajkovitih ugođaja, u skladu s već rečenim lelujanjem subjekta između sna i jave, pa se tako jedna pjesma i zove „bajka za kraj“: „Dok junakinja spava, ljepota joj je ledena, / ima nešto precizno i zastrašujuće u tolikoj ljepoti, / to je dug, spor i siguran pad.“ Na nju se motivski naslanja i pjesma „izgubljeni kraj“. U ciklusu „Bijela jeka tijela“ nalazi se također antologijska, možda i najbolja pjesma zbirke, „u zdravlju i bolesti“, koja je jedan od kreativnih vrhunaca autorice. Pretapanju u bliskosti i gubitku sebe ovdje suprotstavlja svijest o individualnoj snazi: „Tako puno ovisi o udaljenosti, / o onome što se na putu ne susreće i ne pronalazi…“. Pjesma donosi i naslovnu sintagmu, „putovanje oko tijela“, kao metaforu tjelesnost i ženskog iskustva, nošenja ženskog tijela kroz život i vrijeme (i svega što to znači – od odrastanja, preko poroda i majčinstva, do neizbježnog nam propadanja). To je kod Marijane svojevrsno htoničko zbivanje, izrazito povezano s mijenama zemlje, s natapanjem, bujanjem, sušenjem, pucanjem. Zemlja, bila suha i sipka kao prah, ili otežala od vode kao blato i mulj, prispodobiva je tijelu, mada je kod nje krajolik izrazito onirički, a meteorološke pojave, posredno prisutne, zapravo ne predstavljaju ključan moment u konstrukciji ambijentalnosti. U cijeloj zbirci ne javlja se niti jedan „stvarnosni“ toponim niti prepoznatljivi geografski orijentir, mada je povremeno moguće prepoznati ravničarske elemente, a društveni ili feministički angažman također je iščitljiv samo posredno i interpretativno – kroz tematiziranje ženskog iskustva u znanim, ali u zbirci neizravno naznačenim patrijarhalnim okvirima. Ovo je izrazito metaforična, onirička, elegična poezija, poezija „spora i teška poput muljevitog dna“, nesvojstvena ubrzanom životnom tempu današnjice, brzini društvenih mreža i kratkotrajnoj koncentraciji njihovih pasioniranih recipijenata, što je možda i razlogom slabije i sporije kritičke recepcije Putovanja oko tijela. S druge strane, individualne poetike tjelesnosti u domaćim pjesničkim strujanjima moguće je pratiti desetljećima unazad, dok se u posljednjih petnaestak godina intenziviraju u različitim pismima, ponekad i generacijski i poetički jako udaljenima tako da već tvore svojevrsnu poetičku trasu, koju slijede (a ponekad i iznova otkrivaju) napose mlađe autorice.

U ciklusu „Bijela jeka tijela“ nalazi se također antologijska, možda i najbolja pjesma zbirke, „u zdravlju i bolesti“, koja je jedan od kreativnih vrhunaca autorice. Pretapanju u bliskosti i gubitku sebe ovdje suprotstavlja svijest o individualnoj snazi: „Tako puno ovisi o udaljenosti, / o onome što se na putu ne susreće i ne pronalazi…“.

Iskustva prostora, jezika i egzistencije

Ne bih stoga rekao da je poezija Marijane Radmilović „samonikla“, kako je napisala Monika Herceg: naprotiv, Radmilović je čvrsto ukorijenjena u hrvatsku pjesničku tradiciju ponikavši ponajviše na poetskim zasadama Dragojevića i Žagar, dalekim odjecima konkretizma, ali i u post-razlogovaškim strujanjima iskustva prostora, jezika i egzistencije, koja se kod Marijane križaju u „iskustvu tjelesnosti“, u tijelu u kojemu je usidreno to postmoderno slabo-jako lirsko Ja. Marijana Radmilović i dalje oduševljava svojom poezijom te bi se Putovanje oko tijela trebalo držati pri (kritičarskoj) ruci kao svojevrsno mjerilo. Poezija je to „teške kategorije“ koja ne nudi parole niti olake „stvarnosne“ prečace do socijalnog ili feminističkog angažmana, ali koja bi unatoč tome, i baš zbog toga, trebala zauzeti istaknuto mjesto u polju suvremene pjesničke produkcije.

Davor Ivankovac (Vinkovci, 1984.) autor je triju nagrađivanih pjesničkih knjiga i književni kritičar

Danas

Javni poziv za rezidencijalni program Udruge Kurs u Splitu za 2025. godinu (Rok: 16. 12. 2024.)

Pokretanjem rezidencijalnog programa 'Marko Marulić' i razvijanjem promotivnih aktivnosti vezanih za boravak stranih autora i prevoditelja, istraživača s područja književnosti, vizualnih i audiovizualnih umjetnosti, ostalih izvedbenih umjetnosti u Splitu, Udruga Kurs ima za cilj omogućiti upoznavanje literarnih, kulturoloških i socijalnih prilika u Hrvatskoj, a posebno u Splitu, dok se istodobno domaća publika upoznaje s odabranom europskom književnom i umjetničkom scenom

Raspisan natječaj za boravak u DHKP-ovoj rezidenciji za prevodioce i pisce u 2025.

Društvo hrvatskih književnih prevodilaca (DHKP) raspisuje natječaj za boravak u DHKP-ovoj rezidenciji za prevodioce i pisce u 2025. godini. Ovaj DHKP-ov rezidencijalni program namijenjen je književnim prevodiocima koji žive izvan Hrvatske i prevode hrvatske autore na strane jezike te stranim piscima zainteresiranima za boravak u Zagrebu i objavljivanje na hrvatskom. Prijave za 2025. primaju se do kraja 2024. godine ili do popunjenja kapaciteta. Rezidencija će primiti između 8 i 15 rezidenata.

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Tema
  • Glavne vijesti
  • Tema
Skip to content