Portal za književnost i kritiku

Tea Tulić, foto: Iz privatne arhive
Strvinari starog svijeta

Početak

Kratki roman Tee Tulić "Strvinari starog svijeta" iz kojega objavljujemo poglavlje "Početak" pripovijeda kći o ocu. Melankoličnu priču o odrastanju uz oca koji od frajera pritisnuta životom postaje – kako mu kopni volja uslijed razočaranja u svijet i vrlinu – tek sjena prijašnjeg bića. Priča je bajkovita i ponekad trpka, sjetna raspoloženja se smjenjuju s komičnim situacija uz prodore naturalizma i simbolizma.
Najviše se bavim traumom, individualnom traumom koja je duboko povezana i s društvenim događanjima i krizama. Za razliku od prethodnih knjiga, ovaj rukopis ipak zauzima klasičniju formu romana. Radnja, odnosno drama je također koncentriranija nego li u mojoj prethodnoj knjizi. Rekla bih da iz “Maksimuma jata” ide u minimum jata

Molim vas da nam ukratko predstavite vaš novi rukopis. U kojoj je fazi pripreme i kada očekujete da će biti objavljen kao knjiga? 

Rukopis je u fazi prijeloma i dizajniranja korica. Kao knjiga će svoje svjetlo večeri ugledati na festivalu vRIsak u rujnu ove godine. Radi se o kratkom romanu Strvinari starog svijeta.

Kako se novi rukopis odnosi prema vašim dosad objavljenim knjigama? U čemu se vide kontinuiteti, a u čemu vidite odmak od dosad objavljenoga? 

Novi rukopis komunicira s mojim prethodnim knjigama. U njemu se, kao i u prethodnim knjigama, bavim temama doma i gubitka, obiteljskim odnosima, nevidljivim pojedincima, gradom. Svim onim što mene osobno okupira, a što nikako ne može stati u jednu knjigu. Kontinuitet vidim i u poetici i gradnji atmosfere. Ovdje se možda, pak, najviše bavim traumom, individualnom traumom koja je duboko povezana i s društvenim događanjima i krizama. Za razliku od prethodnih knjiga, ovaj rukopis ipak zauzima klasičniju formu romana. Radnja, odnosno drama je također koncentriranija nego li u mojoj prethodnoj knjizi. Rekla bih da iz Maksimuma jata ide u minimum jata. Ovaj put mi je spisateljski izazov bio postaviti samo dvoje likova (ili: rasklimati daske pod njihovim nogama), baviti se njima bez balansa kojeg često nudi uvođenje trećeg lika. Prikazati ljubav između oca i kćeri usred jednog prilično grubog života.

Možete li nam pokušati približiti vaš novi tekst oslanjajući se na koordinatni sustav već postojećih i poznatih knjiga i autora, filmova, glazbe, pop-kulture? I možda još, oslanjajući se na metafore?

Navest ću djela koja su na neki način utjecala i mogla utjecati na moj rukopis. Kad pišem, često slušam muziku i ona dosta utječe na atmosferu mog djela. Tako sam uz rad na novom rukopisu, najviše slušala omiljeni Ki oku, album suradnje DJ Krusha i Toshinorija Konda. Glavne glazbene koordinate su, dakle, jazz i hip hop, mantrični trip hop. Također, glazbeno su prisutni: album I´m new here Gila Scotta-Herona, Smith & Mighty, Tom Waits, Abercrombijev Timeless. U ovaj koordinatni sustav ulaze i knjige Gastona Bachelarda, osobito Poetika sanjarije, Kavafijeva pjesma Grad, Matvejevićev Mediteranski brevijar, uvijek prisutna Divlja duša Marije Čudine, pjesme Stevana Tatalovića, Marija Andrijašević kao takva, film Povratak Andreja Zvjaginceva. Metaforički – kad bi ova knjiga bila ptica, bila bi bjeloglavi sup traumatiziran morem.

 

Čitav naš namještaj nalazio se u uskoj sobi; tri niska ormara boje trešnjina drveta, sjajno lakirana. U jednom su se nalazila sva godišnja doba; ljeto bi se podvuklo pod zimu pa bi mi očeve kupaće gaće pale na lice kad bih izvlačila crveni džemper. Jednom sam u našoj sobi, dok smo se spremali za more, vidjela oca u tim kupaćim gaćama i pitala ga:

– Smeta li ti to?
– Koje?
– To u gaćama.

U drugom ormaru imala sam svoju ladicu za gaćice. U njoj bih ponekad pronašla i bombone. Druge dvije ladice bile su njihove. U drugom ormaru, dio posteljine bio je sav u žutim mrljama od nekorištenja. Nismo mogli doći do tih jastučnica. Iznad posteljine nalazio se dio s malom vitrinom, u njoj je bila kumulica − tako su govorili njih dvoje − u kumulici ti je novac za sendvič. Kumulica je staklena posuda s poklopcem, imam je još uvijek. Novaca smo imali dovoljno za hranu, režije, sladoled, cigarete, kavu sa šlagom, mala ljetovanja, slikovnice. Imali smo i knjige, tridesetak knjiga. Znala sam ležati na podu između naših kreveta i čitati sve dok me ne zabole kosti. Preko puta dvaju ormara stajao je niski stol za kojim su oni pili kavu, a ja učila. Majka je tu pušila i sjedila na vrtićkoj stolici roza boje. Sve troje smo nižeg rasta, mršavi i skladni pa se nismo morali puno saginjati pod kosim stropom. Samo bismo nakrivili vrat. Ova soba se mogla prefarbati za jedno popodne, ali nismo imali kamo s namještajem. Ako bismo ga izbacili iz sobe u malu blagovaonu, kamo onda sa stvarima iz blagovaone? A ako bismo izbacili i stvari iz blagovaone, premjestili ih u noninu sobu, kamo onda sa stvarima iz nonine sobe? Ta soba označavala je kraj. U njoj se nalazio veliki bračni krevet spojen od dva zasebna kreveta, dva velika ormara, psiha s ogledalom, šivaća mašina i komoda s televizorom. Iznad kreveta bila je obješena ovalna slika Isusa iz profila, Isusa na Maslinskoj gori, Isusa koji u sobi na kraju čeka svoj kraj.

Zato smo puno vremena provodili vani. Ako nam je soba bila mala, nisu bile ulice, klupice, riva. Gotovo sve izvan kuće osjećali smo kao naše. Potom se grad počeo smanjivati. Na ulice su stigle razne ograde, gomila upozorenja, upute za ponašanje na svakom koraku. A grad je zapravo uvijek bio mali, samo su naši snovi bili veći od njega.

Otac nije htio da ga napustimo, iako to nikad nije glasno rekao. Ovdje nismo imali palme, pa smo umjesto njih voljeli stabla kestena. Za pijesak na plaži (kojeg ovdje nije ni bilo) govorili smo da je užas kojeg se nikad ne možeš riješiti, za razliku od oblutaka koje smo često nosili kući. Ali dogodilo se nešto zbog čega se sve to uljepšavanje stvarnosti činilo kao uzaludan pokušaj. Jedne noći proveli su dezinsekciju, poprskavši pročelja zgrada, pa se već u šest ujutro cijela glavna ulica crnjela od žohara. Majka me tada vodila sa sobom na posao u svoj kafić, bila je subota. Kao da smo hodali po ljuskama oraha, tako je sve krckalo. Jedan preživjeli žohar zaletio se i sakrio pod moju cipelu. Zatvorila sam oči. Malo dalje, u drugoj ulici, majka je povratila:

– Dagnje, na dagnje sam pomislila.

Novi roman Tee Tulić objavljuje OceanMore

Trebali smo se preseliti u Kanadu, ali otac nije bio spreman. Snijeg i komarci, snijeg i komarci, tako je mantrao dok je hodao s jednog kraja uske sobe na drugi. Tada više nije radio u doku, njegova je budućnost bila špediterska firma s drvenom lavljom glavom na ulaznim vratima. Rekao mi je:

– Preselit ćemo se u drugi kvart. Imat ćeš svoju sobu.

Kad sam počela odlaziti u praznu crkvu da mogu na miru učiti za školu, prestala sam ga podsjećati na to što mi je rekao. S majkom je tada postalo više nego teško razgovarati. Počela je intenzivno gledati filmove. Dok bi ih gledala, svako malo izgovorila bi rečenicu iz filma umjesto lika. Zaspala bih slušajući je kako izgovara:

– The world belongs to the meat eaters, Miss Clara!

Potom bih se „probudila“ usred noći i gledala kako mojim krevetom gmižu žohari, zmije, škorpioni, kako mi gutaju krevet. Kada bih se u jecaju okrenula prema krevetu majke i oca, vidjela bih da po njihovom krevetu ništa ne gmiže. Zbog tog sna i ove sobe počela sam se plašiti da ću ostati bez zraka.

Oca i majku često su pozivali u školu kako bi im uvijek na neki novi način rekli da ja usred nastave jednostavno nestanem, da mi se isprazni pogled. Da na satu tjelesnog stanem usred razrednog trčanja u krug. Stanem i ne odazivam se. Nemam loše ocjene, ali imam takve neopravdane „izostanke“. Ne odazivam se.

– Kamo odlaziš, sine? – kasnije za stolom naše sobe pita otac.

Dandanas ne znam kamo odlazim. Ondje kamo odem, ništa se ne zbiva osim rečenica. Kao da je to jedino što od nas ostaje. Izgovorene ili zapisane riječi, vječno u tom prostoru između neba i mora. Lebde u plavetnilu iznad naših glava. To je gomila jednostavnih rečenica, a te su rečenice tek odjek misli. Poput rečenice Bit će sve kako bude. Poput rečenice Siđi s te biljčice. Takve rečenice čujem u sebi i kad više ništa ne čujem izvana. Nema velikih rečenica kad si na odlasku. Tako je kako je. Možda se dogodi čarolija poput Pariz je divan zimi. Onda taj Pariz skupim među tanke usne gdje zvuka više nema. Padnem na Pariz kao snježna pahulja.

To je prostor u koji nas dvoje odlazimo kad odvežemo barku.

Tea Tulić je rođena u Rijeci. Prozu objavljuje u raznim domaćim i inozemnim književnim časopisima. Godine 2011. je osvojila nagradu Prozak za najbolji prozni rukopis autora do 35 godina, na temelju nje objavila knjigu "Kosa posvuda". "Kosa posvuda" je objavljena u Srbiji, Italiji, Makedoniji i Velikoj Britaniji. Engleski prijevod se našao u polufinalima za European Bank for Reconstruction and Development literature prize i Warwick prize for woman in translation 2018. godine. Članica je žirija međunarodnog književnog natječaja Lapis Histriae te neformalne riječke književne skupine RiLit. U suradnji s Enverom Krivcem i glazbenim kolektivom Japanski Premijeri, objavila je spoken word album "Albumče" (2014.). Objavila je i knjigu poetske proze "Maksimum jata" (2017.) koja se našla u širem izboru za nagradu Tportala za roman godine.

Danas

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Tema
  • Glavne vijesti
  • O(ko) književnosti
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Poezija
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Poezija
  • Glavne vijesti
Skip to content