U lipnju ove godine mama i ja smo otišle na Camino Inglés, kratku pješačku rutu od ribarskog gradića Ferrola na sjeveru Galicije do Santiaga de Compostele. U šest dana prohodale smo sto dvadeset dva kilometra, posvađale se barem šest puta i pomirile isto toliko. Ciklus svađanja i mirenja bio je očekivan. Posljednje dvije godine odnos nam je napet i teško se podnosimo. Svaka vuče na svoju stranu. Mama je htjela startati u Oviedu, a ja u Coruñi, gradu u kojem je Picasso proslikao. Mama je inzistirala da u naprtnjače spremimo kabanice i duge rukave, a ja sam forsirala kupaći kostim. No koliko god se natezale, nismo dvojile oko putovanja. Ideja hodočašća bila je zajednička. Hodočastile smo k boljem odnosu.
Jedno subotnje jutro, negdje na osamdesetom kilometru, dok se magla valjala po kariranim plahtama galicijskog krajolika, a sunce razlijevalo nebom, naišle smo na veliko stado konja. Mora da ih je bilo barem trideset. Većina ih je bila prilično niska, zdepasta i snažna. Koji kilometar kasnije, u baru gdje ćemo pečatiti naše hodočasničke putovnice, saznat ćemo da se radi o autohtonim galicijskim konjima sorte garrano. Prethodne godine s konjima sam se susrela u dva navrata, u Istri i na Islandu. Pet tjedana nakon tatine smrti otišla sam s mamom u posjet njezinoj prijateljici koja uzgaja konje, vrance i apaluse, u selu Zrenj kraj Motovunske šume. Osim konja, B. uzgaja i pse tartufare. Cijelo imanje mirisalo je na tartufe i konjsku balegu. Ti mirisi djelovali su na mene kao akupunkturne iglice koje osvježavaju živčani sustav i vraćaju čovjeka u tijelo. I ne samo u tijelo – vratili su me u djetinjstvo. Jašući točkastu bijelu apalusu prisjetila sam se Pipi Duge Čarape i njezina pjegava Malog Prijatelja, koji, baš kao i Pipi, obožava slatko. Sjetila sam se Pipinih anegdota i koliko sam obožavala priče o Pipi koje mi je pričao tata, o pokušajima letenja s balonima u ruci, lijepljenju palačinki za strop, Pipinu konju koji je sjedio s njom za kuhinjskim stolom. Ili su to bile tatine priče. I on je bio dječak bujne mašte. Bilo kako bilo, u društvu mame i točkastoga konja bila sam ponovno dijete, ovješena na mamina pleća kao torba.
Mama nije htjela ni prići konjima. Dok mi je B. pokazivala kako staviti nogu u stremen i pritom ne preplašiti konja, mama je sjedila u konobi i pila teranino. Piljila je u Titovu sliku iznad kamina i puštala da je pucketanje vatre uljulja u san. Zvale smo je, ali nije nam se htjela pridružiti. Nisam razumjela zašto odbija društvo, kao što ona nije razumjela zašto je uporno tjeram na druženje. Kad je naposljetku zaspala, B. i ja smo je odnijele u auto. B. mi je tutnula bocu teranina u ruku, a zatim me još jednom odvela u staju iza kuće da se pozdravim s pjegavom bijelom apalusom, svojim novim prijateljem. Naslonila sam glavu na njegovu njušku, a zatim odvezla mamu kući.
Ali sve to je bilo prije. Sada smo se obrele u šumovitom krajoliku Galicije pred stadom divljih konja. Neki su ležali na travi i odmarali. Drugi su pasli. Jedan je rzao i kopitom lupkao po tlu, i osim lupkanja, lastavica i prigušenih zvukova prometa, ništa se drugo nije moglo čuti. Nije bilo nikoga na vidiku tko brine o tim konjima. Nisu imali nikakve vidljive oznake na tijelu poput žigova ili obrezanih kopita, ali imali su uredne grive, podšišane šiške i brkove, što nas je začudilo. Možda nisu divlji. Nekoć su gotovo sve galicijske seoske obitelji posjedovale konje. Zdrav konj bio je temelj opstanka kako obitelji, tako i zajednice, i ne samo u Galiciji, već diljem devetnaestostoljetnoga svijeta. No u Galiciji narav konja, smatralo se, ogledalo je za narav čovjeka koji je tog konja pripitomio, kao što se u naravi psa ogleda mirnoća ili bojazan njegova vlasnika. Konji pred nama bili su sami i sasvim mirni, no mir smo im narušavali mi, peregrini u žućkastim kabanicama.
Zaustavila sam se pred stadom kako bih ih fotografirala. Pomaljali su se u magli raspršenih kontura. Jedan mi je posebno ukrao pažnju. Stajao je sam sa strane uokviren dvama dalekovodima i strujnim žicama. Pasao je travu i klatio srebrnkastim repom. Isprva mi je izgledao nestvarno srebrn, kao da je cijeli satkan od magle, no kad sam se malo više približila kako bih mu uslikala njušku, primijetila sam da je konj – plav.
„Ti si poludila“, rekla je mama.
„Zašto?“
„Pa plava u prirodi ne postoji. Vidiš da je siv.“
„Nije siv, mama, plav je ko more.“
„Ma di ti je plava?“
„Kako di je, eno je, dlaka, noge, rep, cijeli je plav.“
„Boga mi, ja ga ne vidim.“
„Ti si daltonist.“
„Ti nisi normalna. Siv je ko sivac“, rekla je mama i prošišala.
Da nije bio tako žarko plav, uvjerila bi me da se radi o optičkoj igri, lomu svjetla na njegovoj grivi ili jednostavno magli u kojoj svi izgledamo pomalo plavičasto. Ali konj je bio duboke, kobaltno plave nijanse, i nije bilo šanse da ta plava ne postoji. Prva asocijacija bili su mi, naravno, Plavi konji Franza Marca. Franz Marc bio je opsjednut plavom i konjima. Plava je za Marca bila boja muževnosti i duhovnosti, nečega višeg od njega samoga. Vasilij Kandinski, njegov prijatelj i kolega „plavi jahač“, lijepo je to formulirao u knjizi O duhovnom u umjetnosti: „Što je plava dublja, to snažnije priziva čovjeka prema beskonačnom, budeći u njemu želju za čistim i naposljetku za nadnaravnim.“[1] Plava preda mnom bila je beskonačno duboka, a konj uspravan, pognute glave. Marc je slikao plave konje u raznim pozama: dok spavaju na travi, pasu, galopiraju, propinju se, maze i češkaju, ili, kao na slici Kula od plavih konja, pozorno motre okrenuti svi u istu stranu. Na njegovim su slikama konji svojim zaobljenim konturama i jarkim bojama stopljeni s brdovitom pozadinom (osim na već spomenutoj Kuli od plavih konja, gdje oštri obrisi njihova tijela sugeriraju trenje i otpor prirodnom). Tu se njegovi plavi konji i moj plavi konj razlikuju. Krajolik u kojem sam ugledala plavoga konja nije bio kričavih boja – žute, ljubičaste, plave – već utopljen u zagasitu, kišom natopljenu zelenu, i onu tupo sivo-modru, boju vode što je isprala kistove, boju ostataka boje. Crni dalekovodi i vodiči kao slikarski okviri, hrastovi kitnjaci, pirike i polja raži, peregrini s prevelikim naprtnjačama, kamenite česme s naslaganim češerima, žute školjke umjesto putokaza – sve to se rasplinulo u magli kao boja u čaši vode. Sve osim plavoga konja.
Možda su ga obojala djeca, pomislila sam. Na putu iz Betanzosa za Sigüeiro prolazile smo kraj osnovne škole. Klinci su se rastrčali po seoskoj cesti slaveći završetak školske godine. Po neke su došli roditelji, a drugi su se gužvali oko raspadnute drvene kućice koja je glumila autobusnu stanicu. Jedna je kratkokosa djevojčica sjedila na trusnoj klupi i skrolala, izdvojena od ostalih. Možda je plavi konj njezin Mali Prijatelj, kao u slikovnici Helen Stephens koja govori o sramežljivoj djevojčici Tilly bez prijatelja, tj. kojoj je jedini prijatelj imaginarni plavi konj. Tilly se zbog toga osjeća strašno neprilagođenom, no zahvaljujući plavom konju, još jednom neprilagođenom biću, Tilly upozna djevojčicu koja također ima imaginarnog prijatelja te tako stvori svoje prvo neimaginarno prijateljstvo. Životinje su često utjeha djeci. U dječjim pričama i bajkama životinje su emotivne, ekspresivne, otvorene pa se djeca lakše poistovjećuju s njima nego s odraslim ljudima. Kao čuvari granice između stvarnosti i mašte, rasplesane i razgovorljive životinje pružaju djeci osjećaj sigurnosti zdrave distance: nisu sasvim izmišljene, a opet nisu ni sasvim stvarne, kao ni tragedije, smrti, katastrofe o kojima nam pripovijedaju. Ono što povjerimo našim imaginarnim ili plišanim prijateljima ne može se upotrijebiti protiv nas. Životinje nas, za razliku od roditelja, ne mogu kazniti, kritizirati, iznevjeriti ni napustiti; poput medvjedića Winnieja Pooha, golubica koje pomažu Pepeljugi ili pjegavoga konja na kojem Pipi Duga Čarapa stiže u školu, životinje nas tješe svojom neupitnom prisutnošću i odanošću koja nadilazi ograničenja životnoga vijeka. Životinje su vječni prijatelji. A ako su neprijatelji ili opasnost, kao divlje životinje u slikovnici Mauricea Sendaka Tamo gdje su divlji stvori, životinje su često submisivne i lako manipulirane od strane čovjeka. Na kraju priča uvijek ih uspijemo nekako ukrotiti, rastjerati, pojesti ili rasporiti kako bismo spasili selo ili baku. Kad su saveznici i istomišljenici ljudi, životinje su utjeha i baterija hrabrosti, a kad nisu, životinje su žrtve mita o ljudskoj superiornosti.
Plavi konj je oksimoron. Upravo ga njegova jarka, „neprirodna“ boja čini tako neprilagođenim, neukrotivim, imaginarnim, i zato istinski divljim. S druge strane, kao i većina životinja, konj ima nevjerojatnu sposobnost prilagodbe. Godinu dana prije Camina vozeći se prema jugu Islanda ugledala sam farmu konja na osami. Prizor kao iz filma Terrencea Malicka: rančeri u siluetama, špičasti krovovi, tmasti oblaci blizu tla. Konji su pasli na vjetru, i teško sam mogla razlikovati njihove grive od vlati trave. Oči su im bile prekrivene dugačkim šiškama, a leđa uleknuta u sredini. Polukonji-poludeve, zdepastog rasta i snažnih bedara; nabildani magarci. Dok sam stajala na crvenom svjetlu semafora, jedan se smeđi konj sasvim približio autu. Bila sam sigurna da će isplaziti jezik i polizati staklo, ali konj je samo flegmatično produžio niz cestu. Imao je izrazito debelu, gustu dlaku, koja je uz uleknuće u leđima, niski rast i bujne šiške dokaz njegove prilagodbe polarnom habitusu. Debela dvoslojna dlaka štiti konje od hladnoće i snijega, a polagan, dvotaktan kas od proklizavanja na kraterima izbušenom terenu. Simpatični se konj tako i ponašao, kao da je čitavo polje tundre njegov teritorij. Cijeli otok bio je njegov teritorij, a taj niski dlakavi islander bio je njegova najviša točka – čak su i oblaci, opleteni oko špičastih krovova, bili niži.
Islanđani, kao i mnogi drugi otočani čija egzistencija ovisi o skladu s prirodom, opovrgavaju mit o ljudskoj superiornosti. Na Islandu su čak i turističke suvenirnice, izrađene od prirodnih materijala, uklopljene u autohtoni krajolik. U suvenirnici kraj Velikoga gejzira pronašla sam slikovnicu Thórarinna Leifssona, islandskog ilustratora i turističkog vodiča, o starcu, autorovu pradjedu, koji je čitav svoj život vodio konje na ispašu prelazeći preko ledenjaka. Iz godine u godinu ledenjak se tanjio, sve dok jednoga dana na njegovu mjestu starac nije zatekao jezero. Bilo je toliko vruće da se ledenjak istopio, a konji, nenaviknuti na sparinu, uginuli. Starac je zaključio sljedeće: ako želi preživjeti u novonastalim okolnostima, mora se početi baviti nečim drugim. Pokopao je konje na obali jezera i uhvatio se ribolova.
U knjizi o fotografskim invencijama Edwarda Muybridgea Rebecca Solnit piše o tome kako je domestikacija konja bila jedno od najranijih čovjekovih postignuća koje je „poništilo mjesto i vrijeme“, misleći pritom na ubrzanje putovanja i razmjene informacija. Zahvaljujući konjima, ljudi su napokon bili umreženi. Bez konja, islandske bi obitelji bile zarobljene u vlastitu domu, u zaglušujućoj zimskoj tišini. Galicijske obitelji stoljećima su se oslanjale na konje radi vuče pluga ili prijevoza žita, i s obzirom na to da su obiteljske parcele bile rascjepkane na manje dijelove i raštrkane po brdima, a put do njih prepriječen brdovitim prijevojima, konji su (za razliku od volova) kratili vrijeme do idućeg obiteljskog susreta. Iz suživota s konjima, osim dječje književnosti, izrodilo se i sjeme filmske umjetnosti. „Jesu li konji u galopu ikada potpuno u zraku, bez da ijedno kopito dodiruje tlo“, pitanje je koje je generacijama kopkalo ljubitelje i uzgajatelje konja, sve dok kalifornijski bogataš i uzgajivač trkaćih konja Leland Stanford nije angažirao tad već poznatog fotografa i tehnološkog eksperimentatora Eadwearda Muybridgea da pronađe odgovor. Neurastenik Muybridge, čiji su život obilježili upravo konji, i to stampedo konja zbog kojeg je Muybridge zadobio teške ozljede glave koje su mu, navodno, izmijenile ličnost, prisilivši ga da izbjegne vojni rok i provede godine u krevetu osmišljavajući i maštajući, latio se izazova. Kako bi „zamrznuo“ pokret i riješio problem kratke ekspozicije, Muybridge je uz rub trkaće staze postavio dvanaest velikoformatnih kamera na drvenom stativu, s koncem koji će konj pri prolasku povući i tako mehanički okinuti zatvarač svake kamere redom. „Kao da je uhvatio samo vrijeme, zaustavio ga, a zatim ponovno pokrenuo, iznova i iznova. Vrijeme mu je bilo podređeno kao nikome prije. Otvorio se novi svijet…, a stari se još više povukao“,[2] napisala je Solnit o njegovoj seriji fotografija kojima je dokazao da postoji trenutak u galopu kad konj doista leti, i to kopita skvrčenih pod tijelom. Konji koje sam fotografirala u Galiciji nisu letjeli, nisu ni vukli plug ni prevozili žito; pasli su travu i odmarali kao da im se nigdje ne žuri. Osim Muybridgeovih konja, simbola budućnosti vizualne umjetnosti, konji su danas ipak simbol prošlosti, vremena kad se život kretao mnogo sporije.
Upravo su konji ono što povezuje Island s Galicijom, i to kao dio keltske baštine. Autohtoni galicijski konji istoga su porijekla kao islandski – obje sorte potječu od keltskih ponija. U islandskim sagama, kao i u galicijskim legendama, konji su simboli slobode i povezanosti s prirodom. Kao i psi, konji su bića koja čovjeka vode kroz nepoznato, pa su tako i mamu i mene odveli u Čarobnu šumu (El Bosque Encantado) u okolici Sigüeira. Prateći otiske njihovih kopita stigle smo do odmorišta gdje je gospođa M. prodavala banane i besplatno dijelila bočice s vodom. „Čuvari svetih mjesta“, rekla je gospođa M. i pokazala na fotografije divljih konja iznad štanda s voćem. Neke slike prikazuju muškarce kako napadaju krdo konja sa škarama u ruci. Jedan od tih muškaraca je suprug gospođe M., konjogojac iz Pontevedre. Konji su središnji simbol galicijskoga folklora, saznale smo, ali i središnja aktivnost njezine obitelji. Tijekom rapas de bestas, keltske svečanosti koja se svake godine održava u južnogalicijskim selima, divlji se konji pripitomljavaju i šišaju kao čin ljudske dominacije nad prirodom. „Ta dominacija nije nasilna“, rekla je. „Mi šišamo i hranimo konje, a oni nas čuvaju od požara. Mi trebamo njih i oni trebaju nas.“ Teško je bilo povjerovati da će sočno zelenilo u koje se ugnijezdio štand gospođe M. za manje od dva mjeseca izgorjeti u najvećem požaru u povijesti Galicije. Odbijala sam povjerovati u požare, kao što je mama odbijala povjerovati u plave konje čvrsto stišćući štap u jednoj, a bananu u drugoj ruci. Nagnula se naprijed i podignula naprtnjaču kako bi si olakšala teret. Izgledala je kao natovarena kobila, i više puta tijekom pješačenja rekla je da se upravo tako i osjeća, „ko kobila“. Gledala je pred sobom u vijugavi šumski put i pičila bez osvrtanja. Kao da je sve ono izvan njezina puta – i ono iza nje, i ono daleko ispred – baština nekog drugog vremena. Kao da gori u sebi.
Na zidu iznad kamenite česme, malo dalje od odmorišta, mama je primijetila crteže peregrina na konjima. Mnogi hodočasnici na rutama Camino de Santiaga tradicionalno su jahali konje te dan-danas postoje prenoćišta prilagođena jahačima. Iako je jahača, kao i konja, sve manje. Kao što je ispričala gospođa M., ispaše konja sprječavaju širenje šikara i druge zapaljive materije, čime sprječavaju širenje požara koji su u Galiciji vrlo česti. U filmu Bit će vatre (O que arde) Ólivera Laxea, redatelja galicijskoga porijekla, vatrena buktinja koju je namjerno uzrokovao Amador, jedan usamljeni piroman, proždire galicijske šume, kuće, imanja, stada kao (ljubavi) gladna neman. Takva lakoma, osvetnička, utjelovljuje sve ono što piroman nije mogao ni znao izraziti – plameni kao nesvjesne misli i neizrečene isprike raspiruju se galicijskom šumom potaracavši svaku mogućnost Amadorove reintegracije. Vatra, kao i usamljenost, ne štedi. To brutalno nemilosrđe neprilagođenosti redatelj je vješto oslikao u jednom od posljednjih prizora filma, gdje vatrogasci sjede na zgarištu u šumi i gledaju konja kako glavinja kroz mrenu dima. Konj se zabija u izgorena debla i posrće. Vatrogasac mu pomaže pronaći put. Kamera – za razliku od Muybridgeovih, šesnaestmilimetarska i iz ruke – približava mu se otkrivajući mu lice. Konj stoji u stupu dima i krvari. Njuška mu je spaljena, oči spržene. Konj ne vidi.
Tijekom erupcije vulkana Eyjafjallajökulla 2010. lavina pepela prekrila je farmu konja i zatrovala travu. Čestice lave oslijepile su konje i njihove vlasnike, a oni koji su uspjeli sačuvati oči, otrovali su se. Slično se dogodilo i na mjestima gdje su se otopili ledenjaci. Tlo je erodiralo, a konji su nastavili pasti „naslijepo“ trujući se neprobavljivom materijom. Kao i galicijski, i tradicionalni islandski pejzaž ovisi o konjima i njihovoj ispaši. Islandski konji sprječavaju zarastanje tla mahovinom, a njihova paša potiče rast niskih biljnih zajednica, poput neobično malih crvenih breza. Bez konja, mnoga bi vegetacija nestala, što se danas i događa: križanjem autohtonih lokalnih sorta s većima radi proizvodnje mesa gubi se autohtoni genetski kod, što znači da se gube i specifični obrasci ispaše koji podupiru bioraznolikost. Konji postaju neprilagođeni vlastitom terenu. Ne uspijevaju se prilagoditi ni ekstremnim klimatskim uvjetima poput vrućina i obilnih kiša. H., prijatelj iz Reykjavíka, rekao mi je da prije tridesetak godina nitko živ nije posjedovao kišobran na Islandu. Recentno obilje kiše razorilo je islandski teren i učinilo ga nepogodnim za ispašu. Obistinila se priča iz slikovnice Thórarinna Leifssona: ledenjaci se tope, jezera poplavljuju, konji gluvare u potrazi za hranom, smjerom, smislom. Kao i ljudi, u vječitoj potrazi za novim oblicima života, novim putevima i novim zanimanjima koja će moći pratiti tempo otapanja planeta.
Dok se neki, naročito mlađi, vraćaju selu i ruralnim zajednicama, drugi pak, naročito u Galiciji, napuštaju svoja sela i farme konja ne samo zbog neodrživog troška konjogojstva, već i zbog sve suše klime i sve brutalnijih toplotnih udara koji usjeve čine nemogućima. U Galiciji godišnje izgori više od trideset pet tisuća hektara šuma i pašnjaka, a strada preko dvjesto pedeset tisuća različitih životinja. Više od pedeset posto požara godišnje uzrokuju turisti, među njima i „hodočasnici“ s Camina. Na svakom odmorištu stoji upozorenje peregrinu da čuva prirodu i ne baca opuške ili šibice u šumu, ali ponekad je i sama prisutnost dovoljna za uznemiravanje protupožarne ispaše. Konji bježe i napuštaju svoje teritorije. Šume uskoro neće imati tko da štiti – u proteklih pedeset godina populacija divljih konja u Galiciji pala je za sedamdeset posto. Oni koji ostaju, nemaju što jesti, jer sve je izgoreno, suho. Konji postaju slabi i mršavi, poput konja iz Laxeova filma, poput raščetvorenoga konja s poznatog Picassovog crteža, koji gladan, napregnutoga vrata, zuri u nebo.
Kad sam već mislila da sam gotova s pisanjem ovog teksta, u Picassovu muzeju u Barceloni pogledala sam snimku baletne predstave Parada iz 1917. U predstavi impresivnog autorskog tima – libreto Jean Cocteau, glazba Erik Satie, koreografija Léonide Massine, scenografija i maske Pablo Picasso – dvije plesačice povezane istim kostimom glume jednoga konja. Nižući pas de cheval („konjski korak“) za pas de chevalom u fascinantnom skladu i kontrapunktu, balerine imitiraju konjski kas, galop, kontra-galop te doskok na prednje noge, sve one poze u kojima je i Franz Marc slikao svoje plave konje i u kojima smo mama i ja zatekle garrane na putu za Santiago. Dvije plesačice kreću se u savršenom skladu, kao jedno tijelo sa četiri noge, i gledajući snimku njihova plesa pomislila sam da smo se pred kraj putovanja, nakon nekoliko dana trzanja i rzanja, i mama i ja tako kretale. Kao jedno tijelo, kao ono što smo nekoć bile. Pomislila sam i da bi takvom skladu, kakav su postigle dvije plesačice skrivene u kubističkom konjskom tijelu od kartona, trebao težiti čovjek u odnosu spram prirode. Konj u Paradi kretao se sasvim suprotno od konja krvavih očiju u Bit će vatre. Igrao se, skakutao, elegantno doskakao na parket, i u njegovim kretnjama nisam prepoznala današnje vrijeme. U glavinjanju obnevidjeloga konja jesam.
Ali konj je oksimoron. Slika katastrofe i slika nade. Žrtva požara i erozija, toplotnih udara i ledenih odrona, ali i inženjer okoliša, zaštitnik od ekoloških katastrofa. I ne samo ekoloških. Za Franza Marca i ostale „plave jahače“ konji su bili zaštitnici imaginacije. „Plavi jahači“ vjerovali su da je umjetnost ljekovita, da može ublažiti čovjekovo otuđenje i osjećaj nepripadanja, spriječiti duševne katastrofe, moralne prolapse poput fašizma i mržnje, podjarmljivanje čovjeka. Umjetnost je put do tuđe nutrine, do iskrenog i čistog u čovjeku, do onog dječjeg, koje poput Pipi može visoko podignuti konja u zrak. U osvit Prvog svjetskog rata, to iskreno, čisto i dječje Marc je izražavao slikajući životinje: pse, tigrove, lisice, jelene, bikove, lavove, konje. Prije spomenuti sklad životinja i pozadine bio je simbol nade, vjere u ono dobro u čovjeku, a taj sklad je najočitiji upravo na njegovim slikama konja, i to na Velikim plavim konjima, dovršenim pet godina prije Marcove smrti. Za razliku od Muybridgea, Franz Marc nije izbjegao vojnu obvezu. Ubijen je 4. ožujka 1916. na bojišnici Prvog svjetskog rata, u trideset i šestoj godini života. Kraj njegova tijela pronašli su na tlu skicirku punu crteža životinja. Mnoge od tih skica fragmenti su njegove veličanstvene slike Sudbina životinja, izgorjele u požaru iste te 1916. U središtu slike naslikan je plavi konj u propnju, izrešetan crvenim i žutim potezima nalik hitcima. Za razliku od Marcovih prijašnjih slika, Sudbinom životinja dominira crvena, boja brutalnosti prema Franzu Marcu, boja krvi, duševnih smetnji, plamena prema Kandinskom. Na platnu ispod slike Marc je napisao: „Sav život gori u agoniji“, kao da je predosjećao požar koji će oštetiti sliku, ali i mržnju u kojoj će i on sam, a i njegova zemlja, uskoro gorjeti. Dvadesetak godina kasnije opus Franza Marca i ostalih „plavih jahača“ nacisti su proglasili degenerativnim. Uz radove Mattisea, Chagala, Van Gogha, Picassa, umjetnika kojima su danas posvećeni čitavi muzeji. Jer tako to krene. Kako ekološke katastrofe pustoše šume i prerije, tako one ideološke pustoše ljudsku maštu.
„Ne znam kako ti zahvaliti, Franz Marc.
Možda će naš svijet s vremenom postati nježniji.“[3]
Plavi konj nije privid. Postoji na Islandu. Pod plavom se misli na roan, sivkastu dlaku plavičastog sjaja. U Galiciji roan nije tako česta boja, ali česte su priče, mitovi, legende o plavim konjima kao vodičima u drugi svijet. Misli se na svijet mrtvih, dakako, ali nakon sto dvadeset dva kilometra hodanja mama i ja smo se ponovno zatekle u svijetu živih. Posljednji dan pješačenja plavoga konja vidjela je i mama. Stajao je na brijegu iznad trga na kojem se nalazi prelijepa romanička katedrala Santiaga. Čim je stigla ispred katedrale i bacila na pod svoju naprtnjaču, mama ga je ugledala kako se u punom sjaju presijava na suncu. Sjela je na kaldrmu pred crkvom i izula se. Skinula je flastere protiv žuljeva koji su nabubrili ispunivši se gelom. Nalikovali su na dodatan sloj kože. Skidala je, dakle, sloj po sloj kože, i promatrala ljude kako poput nje bacaju svoje naprtnjače na tlo. Plakala je. Plakala sam i ja. Konj mi se mutio, i na trenutak mi se učinilo da konja nema, da ga uopće nisam vidjela na putu, da put nisam ni prevalila, da sam sve to skupa umislila, a onda sam začula njegovo rzanje i topot kopita po kaldrmi. Zvona su rastjerala golubove na trgu. Ljudi su plutali oko otoka naprtnjači. Časne su dijelile letke s nasmiješenim bendom franjevaca, a mama i ja smo se zagrlile i složno zaputile do najbližega šanka.
Tekst je dio serijala „Ekoknjiževnost” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije. Druge tekstove iz serijala pročitajte na sljedećoj poveznici.
[1] Vasilij Kandinski, O duhovnom u umetnosti, Esotheria, Beograd, 1996., str. 52.
[2] Rebecca Solnit, River of Shadows: Eadweard Muybridge and the Technological Wild West, Penguin, 2003., str. 3. Svi prijevodi s engleskog u tekstu su autoričini.
[3] Mary Oliver, Franz Marc’s Blue Horses, iz zbirke pjesama Blue Horses, Penguin Books, 2016.
