Darko Šeparović već neko vrijeme nije nepoznato ime u hrvatskoj književnosti, no isto tako nekako ide u red onih tihih, od medijske buke distanciranih autora, kod kojih njihovi tekstovi govore na intenzivniji i samodostatniji način nego to može medijska prezentacija ili samokreirana autorska slika. Takav dojam, dakako, djelomice proizlazi i iz prirode onoga što Šeparović piše, a što uglavnom zahtjeva poniruće i utišano čitanje, višestruko vraćanje tekstu i meandriranje kroz pore značenjskih praznina. Odnosi se to kako na njegove prozne, tako i na pjesničke knjige – od početka se, naime, ovaj mladi autor okušava u obje vrste diskursa objavivši, prije najnovije pjesničke knjige, zbirku poezije Autopilot, čija je objava realizirana nakon osvojene nagrade Na vrh jezika, te romane Krvotok (2018) i Pristanište (2020). Proces gorenja stoga je sasvim logično dovesti u kontekst prve pjesničke zbirke, kako bi se čim jasnije uočili smjer Šeparovićeva pjesničkoga razvoja, partikularna poetska obilježja svake od knjiga, a onda i njihovi kvalitativni komunikacijsko-estetski dosezi.
Odmak od referencijalnosti
U obje zbirke Šeparović gaji modus relativno apstraktnog pjesništva, odmaknutog od jednoznačne i lako čitljive referencijalnosti. Preciznije, riječ je o poeziji koja naizmjenično, ponekad i simultano, supostavlja različite razine iskaza – od mimetičkih, preko nemimetičkih, jezično-apstraktnih, do simboličkih – povezujući ih u najčešće isti, neprekinuti sintagmatski niz. Pjesnički fragmenti koje čitamo stoga nerijetko proizvode dojam logoreičnosti, gotovo aleatoričkog sintaktičkog izlijevanja, iako nikada ne prelaze granicu potpunog značenjskog hermetizma. To je odrednica zajednička objema zbirkama, iako u drugoj, globalno govoreći, nailazimo na nešto kraće i pročišćenije tekstualne fragmente, uglavnom vertikalno izvanjski oblikovane. Štoviše, u novoj ćemo zbirci na nekoliko mjesta naići i na sasvim kratke poetske zabilješke, u ukupnom opsegu od dva do četiri stiha, iako takvi, gotovo redovito, spadaju među manje uspjele jer ne uspijevaju izmaknuti općim mjestima i očekivanim efektima (npr. stihovi „Oko nas plutaju govna / Ali / Mi / Nismo u Veneciji“, objedinjeni naslovom Povijest turizma 6). Ipak, i Proces gorenja i Autopilot generalno teku lako i nebanalno, tematski se ostvarujući kroz srodne motivske okupacije: čovjek u okrilju suvremenog, ekološko i humanistički devastiranog svijeta, s pozadinom u tehnološkom napretku, ekonomskom profitu, globalnom turizmu. Upravo je potonje – paradigme masovnog turizma i njegovi hotimični odrazi na pojedinca, kao i na globalni društveni i prirodni okoliš – jedna od temeljnih motivskih preokupacija nove zbirke, dok je, za razliku od nje, prva zbirka više inklinirala intimnoj zoni subjekta, dominantno predstavljenog relacijskim odnosom prema drugome, tj. drugoj. Takav tematski fokus vidljiv je i kroz naslove triju ciklusa u Procesu gorenja, imenovanih „Klijanje“, „Kraj sezone“ i „Povijest turizma“, pri čemu je upravo potonji ciklus najdulji, sastavljen od osamnaest pjesničkih fragmenata imenovanih istom sintagmom povijest turizma i razlikovno označenih brojevima (1 – 18) te kao takav na neki način predstavlja ključan segment zbirke.
Naslovni pojam gorenje upućuje na kemijski proces oksidacije i pretvorbe, dakle, na procesualnost kojom iz nečega, izgaranjem, nastaje nešto drugo (dok ono prvo nestaje). Sintagma proces gorenja utoliko je pleonastična, iako u poeziji pleonazam najčešće nema istu semantičku težinu kao pleonazam izvan poetskoga konteksta. U ovom slučaju, jasno je – isticanjem procesualnosti dodatno se naglašava trajanje, vremenska protežnost koja upućuje na kroničnost, a ne akutnost stanja. Šeparovićevu bismo zbirku stoga mogli shvatiti i kao knjigu o kroničnim dijagnozama čovjeka i kompletne biosfere, pa čak i šire od toga – kao zdravstveni karton recentnog čovječanstva uhvaćenog u parcijalnim, naizgled međusobno nepovezanim odsječcima sveopćih kozmoloških konstelacija (osobito vidljivo u pjesmi „Gravitacijski valovi“).
Preciznije, riječ je o poeziji koja naizmjenično, ponekad i simultano, supostavlja različite razine iskaza – od mimetičkih, preko nemimetičkih, jezično-apstraktnih, do simboličkih – povezujući ih u najčešće isti, neprekinuti sintagmatski niz
Sintagmatski lanci
Taj je karton, dakako, u skladu s općom slikom doba u kojem živimo – fragmentarnog, disproporcionalnog, utemeljenog na simultanizmu radikalnosti, digitalnog i hologramskog – ostvaren i srodnim poetskim jezikom. I ovdje, kao i u prethodnoj zbirci, riječ je o uspostavljanju sintagmatskih lanaca koji su međusobno više ili manje (ne)povezani, o poeziji koja se ostvaruje bez upotrebe interpunkcije, a u prvoj cjelini i bez diferenciranja velikog i malog slova. Zanimljivo je da je jedini interpunkcijski znak u cijeloj zbirci točka na kraju pjesme „Kraj sezone“, jedine pjesme u istoimenom, središnjem ciklusu zbirke. Ta je pjesma nesumnjivo najbolji primjer za ranije spomenutu logoreičnost, koja se formalno ostvaruje u kratkim, ponekad i jednoriječnim stihovima, a dodatno je zanimljivo i to da je iskazni subjekt u njoj ženskoga roda. Zbog lakoće kojom se riječi ili sintagme urušavaju jedne u druge, vrlo bitna recepcijska dimenzija navedene pjesme, svojevrsnog pupka zbirke, njezin je padajući, izdužen oblik, nešto poput jezične zmije ili, još točnije, plamena koji guta sve pred sobom, istodobno se ostvarujući u svojoj prostornoj vertikali. Da je doista pjesmu moguće shvatiti tako, govore i neki njezini stihovi te ih je stoga, kao što to i ovdje činim, moguće (ne nužno i potrebno) shvatiti kao autoreferencijalne inpute: „ljeto pada iz mene / to granje se odlama / pripremam teren za požar / uvijek i isključivo / duboko guram glavu / da procvjeta nafta kao / oni dani u mjesecu kad / sunce zapali / tijelo kao / limenku / i šuma se zagrije / toplina mase uništi / slobodu govora / korica limuna / i jedino mogu govoriti / kroz taj proces gorenja / jezik je motor našeg rasklimanog popodneva“. Riječ je o pjesmi intenzivnog emotivno-društvenog angažmana, o pjesmi-solilokviju koja ne samo da tematizira proces gorenja nego ga i izvedbeno oprimjeruje, dok se značenjski, iako raspršeno i nekonzistentno, ostvaruje kao svojevrstan generacijski apel, možda upravo za očuvanje kakve-takve konzistencije i smislenosti (svijeta). Iako je teško sa sigurnošću razabrati na koje je njezine interpretacijske potencijale autor računao, ono što je nesumnjivo moguće reći jest to da nije slučajno da je baš ona središnja točka zbirke. Štoviše, njezini zadnji stihovi „šuma izgara / više ništa ne sakupljam / ne pjevam / sve iza nas / povijest je turizma“ izravan su uvod u sljedeći, najopsežniji ciklus, „Povijest turizma“. A turizam je u ovoj knjizi, bez obzira na konkretne semantičke oznake koje rasvjetljavaju aktualna mjesta današnjice (požari, kemikalije, isušene rijeke, nadiranje algi, promet, zatvorene tvornice, neodržavani gradovi, loša stambena politika, porozni ozon, otapanje ledenjaka, podizanje mora, frenetični turisti, montiranje slike s ljetovanja, itd.), definitivno potrebno razumijevati i u široj, prenesenoj vizuri – kao oznaku čovječanstva koje je uvelike izgubilo poželjan smjer, a onda, posljedično, i kao oznaku pojedinca, obezglavljenog u perpetuiranju dominantnih društvenih obrazaca.
I ovdje, kao i u prethodnoj zbirci, riječ je o uspostavljanju sintagmatskih lanaca koji su međusobno više ili manje (ne)povezani, o poeziji koja se ostvaruje bez upotrebe interpunkcije, a u prvoj cjelini i bez diferenciranja velikog i malog slova
Oznaka generacije
Stoga se rjeđe nego u Autopilotu ovdje nailazi na prvo lice jednine, a zamijenilo ga je neodređeno mi – mi koje, istina, može biti sastavljeno od ti i ja, što se ponekad i eksplicitno sugerira („Nas i dalje jedino turizam drži / Iznad presoljene vode / Tako smo ti i ja / Stavili sve karte na jedan stol“), pri čemu to ti i ja može biti individualizirano i osobno, ali i ne mora, no još češće od toga, mi je naprosto kolektivističko mi, oznaka generacije, klasnih ili svjetonazorskih srodnika, ali i suvremenika općenito. Potonjeg mi možda ima i najviše, javlja se na brojnim žarišnim mjestima gdje je čovjeku kakvom danas svjedočimo moguće izručiti ne opomenu, nego frenetičnu poetsku sliku o vlastitoj pogubljenosti. Takav je slučaj, recimo, u pjesmi „Požari“ koja otvara zbirku i koja predstavlja jedan od njezinih kvalitativnih vrhova.
U nevelikoj Šeparovićevoj zbirci ima, međutim, i slabijih pjesama (uz već spomenute minijature, takva je, recimo, i pjesma „Poezija“) – riječ je uglavnom o onima koje dotiču opća mjesta i djeluju nezrelije od konteksta cjeline. Sveukupno, Proces gorenja najbolji je na onim mjestima gdje je gorenje snažno i intenzivno, gdje mu se u plamen ne upliće kamenje i slabo goriva banalna mjesta, gdje je goriv materijal slojevit, hirovit i značenjski ispunjen, kao što je, primjerice, na mjestima gdje se poetskim alatima detektiraju analogije između ljudskoga i ostatka živoga svijeta, ili pak poremećaji u takvim analogijama (npr. „korijenje je bešumno raslo prema dolje / iako je rast zapravo kretanje prema gore“). Takvih, uspjelih pjesama u zbirci nesumnjivo ima više od onih drugih, no zbog ranije spomenutih manjkavosti, a možda i zbog generalno nedovoljno snažne sinergije cjeline, dojam koji knjiga isporučuje nije odličan, ali je vrlo dobar.
