Ivana Bodrožić nesumnjivo ide u red najpoznatijih recentnih hrvatskih književnih imena. Istodobno pjesnikinja i prozaistica, spada među one, ne tako brojne, autore koji su već od svoje prve knjige uspjeli pridobiti odgovarajuću reakciju, kako stručne, tako i opće čitateljske publike, i čija se svaka sljedeća knjiga dočekuje s povećanom pažnjom i iznadprosječnim očekivanjima. U njezinu, sada već nemalu opusu pjesničke i prozne knjige izmjenjuju se gotovo u pravilnom ritmu, dovodeći ih u neku vrstu brojčane, a djelomice i recepcijske ravnoteže. Pojavivši se na književnoj sceni kao pjesnikinja, odlično ocijenjenim prvijencem Prvi korak u tamu (2005) (nagrada Goran za mlade pjesnike i Kvirinova nagrada), nastavila je također sjajno prihvaćenim autobiografskim romanom Hotel Zagorje (2010), o dramatičnim iskustvima ratnoga odrastanja u prognaništvu i obiteljske potrage za ocem i suprugom nestalim u Vukovaru – romanom koji je postao neka vrsta simboličkog generacijskog teksta u jednom dijelu ratom napaćene regije – da bi se nakon toga naizmjenično, svakih godinu-dvije, javljala s novim ukoričenjem pjesama, pripovijedaka, kolumni ili romana. Potonji su joj, nesumnjivo, ipak donijeli najbrojnije čitateljstvo, a posljednji Sinovi, kćeri (2020) i regionalnu nagradu Meša Selimović.
Slabljenje pjesničkog
U takvoj, heterogenoj produkciji popraćenoj dobrim medijskim odjekom lako se izgubi kritički fokus, stoga ga je autorica ovih redaka nastojala disciplinirati i izoštriti, ponovivši iskustvo čitanja svih dosadašnjih autoričinih zbirki: Prvog koraka u tamu, Prijelaza za divlje životinje, In a Sentimental Mood te, osobito, najnovijeg Usijavanja. Kad se tako, kronološki ustroji niz i kad se navedeni naslovi odvoje od romanesknog dijela autoričine produkcije – gdje je posljednje ukoričenje, Sinovi, kćeri, vjerojatno najbolje što je Bodrožić od romana do sada napisala (osobito u svom prvom, maestralno izvedenom dijelu) – postaje uočljivije da s poezijom stvar stoji gotovo sasvim suprotno: četverodijelni niz svojom pjesničkom kvalitetom nadvisuju dva početna naslova, dok su pretposljednja i posljednja zbirka od njih znatno slabije, izvedene s manje poetske umješnosti, snage i virtuoznosti. Pritom svakako nisam među onima koji autorici zamjeraju djelomično ponavljanje tematsko-motivskog repertoara, prije svega repeticiju ratne traume, polazeći od uvjerenja da (mi) je u poeziji mnogo važnije kako, nego o čemu − štoviše, uvjerenja sam da se teme ne trebaju falsificirati niti nasilu birati, da je sila autentičnog stvaralačkog uzgona nešto što je ako ne nužno, a onda svakako dobrodošlo u kreativnoj produkciji, no upravo s navedenim kako, čini mi se, Usijavanje ima problema. Iako, ratni motivi u njoj doista više nisu u fokusu, no s druge strane, još uvijek nisu ni sasvim iščezli, i to je sasvim u redu. No, pokušajmo redom, podrobnije.
Muško i žensko
Zbirka zanimljivo odabranog naslova – ne samo zbog kratkoće i intrigantnosti, nego prije svega zato jer je „Usijavanje“ možda i najbolja pjesma u knjizi, ujedno i pjesma koji nosi ključan idejni naboj zbirke, poantnu misao o ustrajavanju i ubiranju životne punine unatoč sveprisutnim zamorima i nesrećama – organizirana je u četiri ciklusa („Menstrualni“, „Muški“, „Besmrtni“, „Ljubavni“) kojima su pridodane uvodna i završna pjesma, svojevrsni jednodijelni ciklusi („Autoportret“ i „Epitaf“) koji otvaraju i zatvaraju zbirku, uvodeći je već svojim naslovima u polje autobiografskog. Takva koncepcija, iako se čini promišljenom i gotovo konceptualno osmišljenom, nije najsretnije rješenje – ne samo stoga jer završna pjesma-ciklus „Epitaf“ djeluje pomalo pretenciozno, pa i patetično („Luda od ljubavi / Stajat će / Zaraslo u mladu travu“, „Trebalo je nekoliko života / unazad i unaprijed / Da primim sve što si mi dao / A da ne postanem obijesna / Od ljubavi“) nego i stoga jer se takva tematska podjela četiriju glavnih ciklusa više pokazuje kao školsko, tehnički nametnuto rješenje nego što bi organski proizlazila iz same logike zbirke. Osobito se to odnosi na prva dva ciklusa koji su očito zamišljeni kao kontrapunktiranje muškog i ženskog principa (iako je prvi naslovljen simboličko-sinegdohalnim pojmom „Menstrualni“, dok je drugi imenovan mimetički konkretno kao „Muški“) – naime, dok pjesme u prvom ciklusu uglavnom prirodno izviru, tematski najčešće usmjerene na ženske osobe iz autoričina bližeg osobnog kruga (kćer, majku, blisku prijateljicu, dugogodišnju frizerku, baku) ili pak na osobe koje predstavljaju određenu relevantnu uspomenu (majku dječaka u kojega je u djetinjstvu bila zaljubljena), muškarci koje tematiziraju pjesme drugoga ciklusa redovito su osobe izvan obiteljskog ili prijateljskog kruga, polustranci i slučajni poznanici, najčešće majstori koji lirskoj subjektici (ujedno i autorici, možemo slobodno pretpostaviti s obzirom da sama autorica brojnim strategijama naglašava autobiografsku kontekstualizaciju zbirke) obavljaju razno-razne radove i popravke u stanu. Te su pjesme gotovo redovito slabije od onih iz prvoga ciklusa – ne samo stoga jer nedostaje autentična emocionalna motivacija za poetsku galerizaciju tih brojnih muških likova (Tomek, Marko Moler, Matić Električar, Zombi, Možda Danijel, Vukovarac Stolar, Ante i drugi, Dalibor Stipin, Tepisi Dudić, Tomislav A1) nego, osobito, i zato jer su njihovi portreti poprilično nalik jedan drugome: riječ je majstorima, više-manje fizički neprivlačnima, nedosljednima u obećanjima, naivno-priglupima ili čak bezobraznima (Matić Električar), u odnosu na koje glas iskazne subjektice zauzima superiornu, nerijetko i otvoreno ironijsku ili parodijsku poziciju, što ponekad djeluje pomalo infantilno („Mrzim ga. / Slagao je već toliko puta da će doći.“), a ponekad banalno i nepotrebno („Iz očiju mu curi gemišt, / zaustavljen je u pola koraka / kao između dva svijeta / na trećoj prečki ljestava“; „Propeo se ljestvama do drugog kata, / kad ga vide neki prolaznici, valjda zato misle i da je Bog muškarac.“).
Nisam među onima koji autorici zamjeraju djelomično ponavljanje tematsko-motivskog repertoara, prije svega repeticiju ratne traume, polazeći od uvjerenja da (mi) je u poeziji mnogo važnije kako, nego o čemu − štoviše, uvjerenja sam da se teme ne trebaju falsificirati niti nasilu birati, da je sila autentičnog stvaralačkog uzgona nešto što je ako ne nužno, a onda svakako dobrodošlo u kreativnoj produkciji, no upravo s navedenim kako, čini mi se, Usijavanje ima problema
Feministički angažman
Takvo svođenje muškoga roda na znojne i nemušte fizičke radnike ne čini se najboljim putem za uspješan pjesnički ciklus, pa čak ni za generalni feministički angažman koji je nam je u općedruštvenim sferama nesumnjivo potreban, a kojemu je autorica i inače sklona (primjerice, u spomenutom romanu Sinovi, kćeri). Pritom su i pjesme u prvom, ženskom ciklusu redovito bolje kada su osobno motivirane, svedene na neku sličicu iz svakodnevnog života („Ponekad mislim da mi curi mlijeko, / rano ujutro dok bez grudnjaka / perem zube, / dok mi meki pamuk potkošulje / grebe bradavicu, / ne znam više odakle su te kapi / od prštanja iz slavine / ili moje nutrine“) nego kad se njima nastoji izreći neka opća istina, jer se u slučaju potonjeg događaju iskliznuća u opća mjesta ili patetiku („Čime da vas nahranim / Kad glad dolazi kao nagrada i kazna / Kad nemam tog meda / Tog mlijeka / Tog voća / Tog jedrog mesa / Stvorenog od smisla i topline ovoga svijeta / Da vam ponudim // Naša je hrana ravnodušnost od koje / Pucamo i koju povraćamo, / Njeno podrijetlo je pohlepa. // Čime da vas nahranim / Kad su mi ruke prazne / Kad ništa nije kako smo obećali.“).
Treći ciklus nazvan je „Besmrtni“ i u njemu su, čini se, mjesto našle pjesme koje izlaze iz okvira preostalih ciklusa, mahom organiziranih oko konkretnih ljudi i događaja iz autobiografske sfere. Pjesme u „Besmrtnom“ tematski su šire, društvenokritičke orijentacije, s motivima iz dinamične i prozaične svakodnevice u koju smo uronjeni – od scena s prometnih ulica, preko natrpanih aerodroma i izbezumljenih migranata, do mrava i pauka koje subjektica sreće tijekom ranojutarnjeg trčanja. Upravo je prirodi dano mjesto posvećenog odmaka, iscjeljenja i pronalaska smisla usred vreve i natrpanosti zrelih godina („Provesti život u skupljanju / hrabrosti za noćnu šetnju šumom / sve više se nazire kao smisao“).
Svođenje muškoga roda na znojne i nemušte fizičke radnike ne čini se najboljim putem za uspješan pjesnički ciklus, pa čak ni za generalni feministički angažman koji je nam je u općedruštvenim sferama nesumnjivo potreban, a kojemu je autorica i inače sklona
Najbolja pjesma, kao što je već rečeno, nesumnjivo je „Usijavanje“ kojom se ciklus i otvara, s blistavim završnim stihovima („Dok istodobno umireš sa svakom pomisli na kraj / Tvoj milijarditi život svijetli na vrhuncu // I nijedan smiraj neće biti blizu / Pravom životu na korak do smrti“), a njihov poantni odbljesak čujemo i u završnoj strofi pjesme „Između dvije grubosti“ („Najsigurnija si u srcu oluje, / kažem si, / Između dvije grubosti / Sačuvaj taj život“), kao i u pjesmi „Oporavak“. Istodobno, ima u tom ciklusu i slabijih pjesama koje se doimaju već mnogo puta viđenima, bez prave poetske ideje ili intrigantnijeg stiha („Mirnodopska“, „Posljednji čovjek“), pri čemu „Prvo i posljednje“, zadnja u ciklusu, ljubavnom tematikom ujedno pomalo i iskače iz pretpostavljenog tematskog okvira te bi se možda bolje uklapala u sljedeći, četvrti ciklus. U tom pak su ciklusu pjesme i dalje kvalitativno vrlo oscilativne (od dojmljive „Selidbe“ do slabe „Nesanice“), no ono što im je potrebno priznati – a to se, dobrim dijelom, odnosi na zbirku u cjelini – velika je, hrabra doza autobiografske iskrenosti koja se ne obazire na bilo kakve malograđanske okvire te će jednako otvoreno posegnuti za najrazličitijim motivima iz spektra osobnog života, počevši od nelijepih trenutaka majčinstva („Urlali ste po čitave noći / Deri se dok ne zaspiš, dopizdit će ti / Kao mazge svaki dan, isti problem / Iste čarape, isto smeće posvuda, / Smrdljiva klupka uokolo, dlake, papirići / Ulošci, brljotine, šiljotine, / Ni da se sagnete / Sunce vam vaše bezobrazno“), preko otvorene seksualnosti („To znači / nitko zapravo neće znati / koliko mogu pojesti ujutro / nakon što smo se cijelu noć jebali“), do izravne autokritičnosti („neće više biti žive duše da zna / kako oduvijek samo zavodim i zavodim“). Publika će to, nesumnjivo, prepoznati, i ova će zbirka zasigurno imati svojih poklonika. Osobno ipak u poeziji preferiram više izvedbene intrigantnosti i radikalnosti, čak i kada je riječ o referencijalnom, tzv. stvarnosnom pjesništvu kojemu i ovo definitivno pripada. Slično kao u slučaju Marka Tomaša o čijoj sam zbirci nedavno pisala, unatoč pohvalnoj, simpatičnoj životnoj iskrenosti kojom pršte brojni stihovi, nemoguće se oteti dojmu da je riječ o poeziji koja ipak ostaje zakinuta za relevantne, osobito jezične dimenzije, koje bi mogla imati. Ujedno, posljednje zbirke navedenih pjesnika povezuju i povremeni romantični završeci ili uvidi, ne toliko loši sami po sebi, koliko u onim slučajevima kada prerastu u predvidljivo, instant mjesto.
*Tekst je dio programa “Suvremeni književni kanon – kritički pogled” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.