PUTOVATI U LAVOV
Roditeljima
Putovati u Lavov. S kojeg kolodvora putovati
u Lavov, ako ne u snu, u svitanje,
kad je rosa na koferima i upravo se rađaju
brzi i ekspresni vlakovi. Otputovati iznenada
u Lavov, usred noći, po danu, u rujnu
ili u ožujku. Ako Lavov još postoji, unutar
granica i ne samo u mom
novom pasošu, ako zastavice stabala
jasenova i topola i dalje dišu glasno
poput Indijanaca, potoci mrmljaju na svom
mračnom esperantu, a bjelouške kao meki
znak u ruskom jeziku nestaju u
travi. Spakirati se i otputovati, bez ikakvog
oproštaja, u podne, nestati
kao gospođice kad padaju u nesvijest. I čičci, zelena
vojska čičaka, a pod njima, pod suncobranima
venecijanskih kavana, puževi razgovaraju
o vječnosti. Ali katedrala se uzdiže,
sjećaš se, tako uspravno, tako uspravno
kao nedjelja i bijele salvete i kanta
puna malina što stoji na podu i moja
želja, koje još nije bilo,
samo vrtovi s korovom i jantar
trešnje i besramni Fredro.
Uvijek je bilo previše Lavova, nitko nije mogao
razumjeti sve četvrti, čuti
šapat svakog kamena kojeg je spalilo
sunce, crkva je noću šutjela posve
drukčije nego katedrala, Isusovci su krstili
biljke, list po list, i one su rasle,
rasle bez sjećanja, a radost se krila
posvuda, u prolazima i mlinovima za
kavu, koji su se sami vrtjeli, u plavim
čajnicima i štirci, koja je bila prvi
formalist, u kapljicama kiše i u trnju
ruža. Pod prozorom su se žutjele smrznute forzicije.
Zvona su udarala i drhtao je zrak, šiljaste kapuljače
časnih sestara plovile su kao jedrenjaci ispred
kazališta, svijeta je bilo tako puno da je morao
nebrojeno puta izlaziti na bis,
publika je ludovala i nije htjela
napustiti dvoranu. Moje tetke još
nisu znale da ću ih jednom uskrsnuti
i živjele su tako lakovjerno i tako pojedinačno,
služavke su jurile po svježe vrhnje,
čiste i ispeglane, u kućama malo
ljutnje i velika nada. Brzozowski
je došao držati predavanje, jedan od mojih
ujaka pisao je poemu pod naslovom Čemu,
posvećenu stvoritelju i bilo je previše
Lavova, nije mogao stati u zdjelu,
razbijao je čaše, izlijevao se iz
močvara, jezera, dimio se iz svih
dimnjaka, pretvarao se u vatru i u oluju,
smijao se munjama, postojao pokoran,
vraćao se kući, čitao Novi zavjet,
spavao na sofi pod huculskim ćilimom,
bilo je previše Lavova a sad ga nema
uopće, rastao je nezaustavljivo a škare su
rezale, hladni vrtlari kao i uvijek
u svibnju bez milosti bez ljubavi
ah čekajte da dođe topli
lipanj i meka paprat, beskrajna
polja ljeta dakle stvarnosti.
I škare su rezale, duž linija i poprijeko
vlakana, krojači, vrtlari i cenzori
rezali su tijelo i vijence, sjekači su neumorno
radili, kao u dječjoj bojanci
gdje treba izrezati labuda ili srnu.
Škarice, nožići i žiletići su sjeckali
rezali i skraćivali napuhane haljine
prelata i trgova i kuća, stabla su
bezglasno padala kao u džungli
i katedrala je drhtala i opraštalo se u zoru
bez maramica i bez suza, suhih
usana, više te nikad neću vidjeti, toliko smrti
te čeka, zašto svaki grad
mora postati Jeruzalem i svaki
čovjek Židov i sad se samo u žurbi
pakirati, uvijek, svakodnevno
i putovati bez daha, putovati u Lavov, jer
on postoji, spokojan i čist kao
breskva. Lavov je posvuda.
PUT IZ LAVOVA U ŠLESKU 1945. GODINE
I opet se polako kotrljaju zahrđali vagoni
i duboko diše lokomotiva
i ponavlja „A” i „A” i „A”
Kloparaju kotači teretnih vagona
potom se spusti dosadna tišina
vlak stoji dugo usred žute trave
dok prolaze teški vojni transporti
Taj vlak nema prednost
nije prvorođeni sin
Stoji na bočnoj pruzi pred Krakovom
daleko od grada, od Wawela i Ryneka
daleko od starog sveučilišta
i njegovih elegantnih profesora
krenuo je na očev imendan
i gospođa Kolmerowa na stanicu je donijela
tortu fedora koja nije dugo trajala
Za nama su ostale masovne grobnice
i bezdomna patnja
Sad smo mi bezdomni
i postoji samo taj trenutak
i sjajna paučina i grmovi gloga
Još ne znam što je muzika
ne poznajem mape nisam čitao Leśmiana
ne slutim još da će škola
sa svojom pruskom ciglom mirisati
na bismarcka, trokute i ožiljak
ni da će naša četveročlana obitelj
biti tako savršena kao najbolji kvadrat
a potom će pasti kao Bizant
i da će sveti Franjo proći
pokraj nas ali nažalost inkognito
a ideje će se ukazati u prazničnoj nošnji
kao u „Mazowszu” ili „Śląsku”
u uštirkanim suknjama
i visokim ulaštenim čizmama
Listopad je i zlaćano drveće
poslušno je vjetru i boji se grȁda
i vrana (vrane su tako crne)
a ja još ništa ne znam
Ne znam čak ni da ću se ubrzo razboljeti
i da će me od smrti na putu spasiti
doktor Kochanowski
KIŠA U LAVOVU
pada na wawelskog zmaja
na kosti divova
– Tadeusz Różewicz, Kiša u Krakovu
Pada na armensku katedralu
i na crkvu sv. Jurja.
Na operu i crnu zgradu.
Planine nestaju u magli.
I Ostap Ortwin, koji je
bio plemenit čovjek
(branio je Stanisława Brzozowskog).
Ubio ga je na ulici
gestapovac.
Civilizacija – samo šest slogova.
Bol – samo jedan.
U Londonu sam vidio portret Van Eycka
s natpisom „Als ich can“ – odnosno
„Koliko mogu“ – i to nije selfie.
Pada kiša na Szkocku kavanu
i na Wysoki Zamek
na Kaiserwald
i na sinagogu.
I taj grad, koji je kao Rim
ležao na sedam brežuljaka
sa žezlom i jabukom
postao je ravan i mali.
Škripali su tramvajski kotači
u preuskim šinama.
I plakali smo svi
prolaznici i gosti
pobjednici i poraženi.
BRAVA
Moj djed je držao lektorat iz njemačkog
na lavovskom sveučilištu – u osam ujutro.
Puno studenata je kasnilo.
Djed Karol, zagovornik discipline,
na vratima je postavio bravu
i već par minuta poslije osam
učionica je bila hermetički zatvorena.
A oni su spavali, spavali dugo, sretno,
i nisu znali da će taj grad prestati postojati
zajedno s bravom, i da će se sve završiti,
da će biti transporti i egzekucije, i plač,
i da će ta brava jednom postati
idilična uspomena,
broš iz Herkulanuma, blago
S poljskog prevela Đurđica Čilić.
Adam Zagajewski (Lavov, 1945. – Krakov, 2021) jedan je od najznačajnijih poljskih i europskih pjesnika dvadesetog stoljeća. Na hrvatskom su mu u posljednje vrijeme objavljene knjige Asimetrija i pravi život (VBZ) te Kasni blagdani (Vuković&Runjić)
