Oteto-prokleto? A što ako je prokleto bilo i prije otmice, ako su u najuglednije spisateljske fotelje naše države po nekoj misterioznoj liniji zasjeli pisci-pjesnici-prokletnici, oni čije je knjige „pročitalo preko šest čitatelja“ ili oni koji su imali toliko nesretno djetinjstvo „da žive i pišu još tristo godina, glavni junak njihovih knjiga ne bi stigao ući u pubertet, jer je preostalo toliko djetinjih muka koje tek čekaju iscrpnu književnu elaboraciju“… Iako i naslov i dizajn korica sugeriraju kriminalističku (ali i odmah sarkastičnu) priču, ona je, jasno, samo benigni paravan za anegdotalni (no ne i duboko prokazivački) autoironični prikaz vlastita doživljaja hrvatske kulturne stvarnosti.
Zgodan vikend-roman
Ivica Ivanišević u roman Otmica razreda za književnost uvodi nas protagonistovim monologom sačinjenim od niza motiva kojima, u maniri lažne skromnosti, nedovoljno prepoznat pisac Josip Bepo Peraica želi objasniti koliko je kao ličnost običan, ali u svojoj biti bizaran i unikatan (navodi, između ostalog, da su mu inspiracija za djela najčešće bile osmrtnice). Suptilno time otvara motiv vlastita fake news nekrologa u novinama koji ga – paradoksalno – ne zaprepašćuje svojim postojanjem, već skučenošću, tj. kratkoćom. Ponukan hiperboliziranom umjetničkom hipersenzibilnošću, odlučuje se osvetiti i prokazati članove Razreda za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Gotovo preko noći uspijeva organizirati njihovu otmicu: na prevaru ih iz Zagreba odvodi u Čmrljanoviće u šibenskom zaleđu, gdje Peraica želi izvršiti donkihotovski pothvat uz svoga nećaka u ulozi Sancha Panze.
Premda stilski vrlo pitak, a radnjom i narativnim strategijama širokomasni, nekompliciran i mjestimično ipak plitak (zapletom naivan jer – kao da bi baš 15 akademika bilo lakomisleno pa bez traženja ikakve informacije o organizatoru krenulo na put), ne mogu se oteti dojmu da je za mene to bio zgodan, čak zahvaljujući humorističnim dosjetkama, i vrlo zabavan vikend-roman. U početku sam prigrlila činjenicu da je protagonist 67-godišnjak, da mi sve što osobe te dobi kažu ni stvarnome životu ne bude smiješno, ali Josip Bepo Peraica mi se kroz neka unutarnja razmišljanja iznenađujuće uspješno dodvorio, da mi je čak postao simpatični barba. Mjestimično je kao lik mizogin, no jasnih stavova i osvrta na nepodnošljivu mu woke-kulturu. Naime, loše pisce obaju spolova smatra jednako malo vrijednima („Kad je umrla, o njoj se palamudilo do iznemoglosti, kao da su umrle njih tri ili četiri, a ne ona sama“, „Mogao je pripadati samo Razredu za urologiju jer su mu knjige zakurac“). Čas je prikazan nepouzdanim, čas zajedljivim, čas suludim, ali nikad neukusno nasilnim da bi postao jedan od onih glavnih likova koje bismo doživljavali kao negativce.
U početku sam prigrlila činjenicu da je protagonist 67-godišnjak, da mi sve što osobe te dobi kažu ni stvarnome životu ne bude smiješno, ali Josip Bepo Peraica mi se kroz neka unutarnja razmišljanja iznenađujuće uspješno dodvorio, da mi je čak postao simpatični barba
Vražja stvar
Ivanišević i u ovoj knjizi ima tipične predstavnike pojedinih karaktera: organe reda i nereda, zatim nećaka koji je „upisao pet fakulteta, a ukupno položio sedam ispita“ (arhetip koji se pojavljuje i u romanu Ulica Ferde Pomykala 17 iz 2021.), a rekla bih da ga najviše zabavlja stvaranje likova iz krimimiljea koji drugima otimaju od usta, kao što je u ovom slučaju kamatarka Gordana Brkić. Najjači su sloj teksta upravo sjajne karakterizacije likova, i to ponajprije one govorne. Svakome važnom liku koji uvodi u priču dodjeljuje opis visine i boje glasa, precizno ih time svrstavajući u okvire društvene stereotipizacije. Reprezentativni je takav primjerak utjerivač dugova Božidar Tafra: unatoč Robijevim brojnim karakternim manama, osobito se apostrofira ona govorna (a njom se samim time spretno gradi i socijalna karakterizacija). Svaka je njegova dijaloška replika pisana rotacistično „Ili ćeš me dočekat s kuvelton u kojoj je tlinajst somova ili se pozdlavi s leblima.“ Osim toga, vrlo je precizna uporaba žargonizama koji se dodjeljuju različitim generacijama, po čemu se vidi da autor na mnogo razina doista osluškuje svijet oko sebe (mlađa osoba koja govori „mogla bi bit skroz dobra baza“). Tu su i na leksičkoj razini pretenciozne upadice wannabe-mislioca, kao i autentični dišpetožni splitski govor koji je – osim na fonološkoj (primjeri adrijatizama kao što su promjene suglasnika m u n; „rođen san“), leksičkoj i morfološkoj razini (deklinacija „klafeni“) – u tekst upisan i frazeološki. Kad odlazi na otok, Peraičin vokabular postaje još zamršeniji i kontinentalnom uhu teže dokučiv, ali zahvaljujući kontekstu i dalje vrlo jasan.
Šarm unose i ludičke, inovativne sintagme (književni činovnik = publicist, književni mehaničar = teoretičar, bankarica iz sive zone = kamatarka), te humoristični detalji kojima dočarava prizemnost svakodnevice uglednika (npr. predsjednik Razreda za književnost omotnicu otvara „nožem za otvaranje pisama s amblemom Picokijade 2019“). Nažalost, ponekad kao da podcjenjuje svoje čitatelje pa pretjeranom elaboracijom uništi sjajnu dosjetku ili, kao što je slučaj sa staračkim mjehurima – motiv ponavlja do krajnje granice izlizivanja, iza koje više nema govora čak ni o groteski. Na razini količine likova ili detalja radnje, nema takvih problema s doziranjem; štoviše, kontroli se ne otima ni u hiperbolama (čak je i ironizacija do fantaziranja o Nobelovoj nagradi korektna jer prelazi nacionalna stremljenja, koja su datome liku podjednako neuhvatljiva).
Da otmem riječ iz Peraičinih usta: profesori koji izučavaju teoriju romana knjige rastavljaju u najsitnije dijelove – poput mehaničara, kako bi vidjeli kako ta vražja stvar radi. Ova stvar ima dvjestotinjak stranica (žao mi je da dolazi do brzog antiklimaksa, da rasplet nije malo razrađeniji), pisana je većinom u prvome licu, ali povremeno se (u nepravilnim razmacima poglavlja) pojavljuje i sveznajući pripovjedač. Dijalozi su joj precizni, sukobi vrlo sažeti i svrsishodni, a stilu za široke mase idu u prilog i česte eksplikacije teza nakon njihova iznošenja, kao i relativno predvidljiva fabula. Najvražje u ovoj vražjoj stvari svakako su već apostrofirane otrovne dosjetke.
Vrlo je precizna uporaba žargonizama koji se dodjeljuju različitim generacijama, po čemu se vidi da autor na mnogo razina doista osluškuje svijet oko sebe
Kritika društva
Mudar je potez bio kritizirati cjelokupno društvo iz bliske niše kojoj i sam autor pripada (osim, primjerice, nedostatka kulturnih rubrika te sukoba pisaca i redatelja koji interveniraju u tekstove, knjiga se dotiče i šireg konteksta kao što su podzemlje i nasilje, te ozbiljne korupcije – „jer moraš znat famoznog čovika“). Naravno, ne valja miješati fikciju i fakciju, ali kad se već autor toliko puta referirao na stvarne topose (Večernji list, Slobodna Dalmacija, HDZ, Studenac…), nisam mogla odoljeti da ne pogledam u popis HAZU-a i ne ustvrdim da Razred za književnost trenutno doista broji 15 članova, od kojih su (čisto već i na formalnoj razini): tri žene, od kojih upravo jedna ima dva prezimena… Stat ću jer vjerujem (ili se iz nekog poštovanja nadam) da su poslužili samo kao inspiracija, kao pojam, kao indukcija kulturnoga svijeta koji neki negativno percipiraju. U konačnici, možda kao natruha suptilne isprike, čak i bivaju prikazani kao oni koji s lakoćom nadmudruju (što je, pretpostavljam, tim stvarnim ljudima na kraju dana i nevažno), a neke – doduše doista rijetke – Peraica ipak poštuje i pošteđuje.
Jedna od posljednjih misli koje se iznose na završnim stranicama ove realistične fikcijske proze jest kako „recepcija djela ne mora nužno govoriti ništa korisno i istinito o djelu samom te puno autora i naslova prolazi ispod radara ne samo čitalačke publike nego i stručne javnosti“. Da je te riječi kojim slučajem izgovorila stvarna osoba u javnome prostoru, utješila bih je time da se nadam i vjerujem da će autorov status, humorističnost i pitak stil ovaj roman uspjeti oteti od zaborava.
