Pisati i govoriti o tijelu znači osjećati tijelo, uzeti si opet pravo na njega. U vrijeme kad je tijelo, osobito žensko, sve više mjesto kontrole, platforma za neumorno usavršavanje i rad na sebi, a ne instrument kojim procesuiramo i sudjelujemo u svijetu. Knjiga One stvari: Eseji o ženskoj seksualnosti, dramaturginje, spisateljice i scenaristice Jasne Jasne Žmak, također docentice na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, pokušava tom tijelu, prije svega vlastitom, ocrtati konture.
Eseji su u ovoj knjizi raspoređeni u dva glavna dijela. Prvi dio okuplja osam naslova koji se tiču identiteta i tijela – tematiziraju autohomofobiju, rodnu nebinarnost, percepciju i vrednovanje mršavosti i debljine u društvu, gubitak djevičanstva, klitoris, samozadovoljavanje, probleme s orgazmom. Drugi dio čine „‚obračuni’ s javnim ličnostima“, kako na početku knjige najavljuje Žmak. Ponegdje sa sretnim obratom. U tom su smislu eseji jako dobro posloženi – dok se prvi dio knjige bavi autoričinim izlaženjem na kraj s vlastitim identitetom, seksualnim i rodnim tabuima, da bi konačno prihvatila sebe i svoje „elementarno tijelo“ (da posudim od Vlaste Delimar), tri eseja u drugom dijelu kao da tu novu perspektivu i slobodu testiraju u vanjskom svijetu. Govore o autoričinom razvoju kao spisateljice, umjetnice koja pronalazi svoje mjesto na sceni. U velikoj su se mjeri svi ti procesi i preklapali.
Dva teksta zajedno predstavljena u tehnički nazvanim Dodacima, objašnjava nam Žmak, „ton i pristup“ odvajaju od ostalih. No, prozaični naslov ove cjeline doista uspijeva zavarati čitatelje, i na neki način umanjiti važnost i zanimljivost tekstova koji slijede, jer se doimaju kao naknadna pomisao. Također ih previše približava i sadržajno vrijednosno izjednačava s posljednjim dijelom knjige, Prilozima, koji sadrže leksikon bitnih a možda manje poznatih termina, popis i poveznice na eseje koji su prethodno objavljeni na feminističkom portal Muf (koji je prestao biti aktivan početkom 2018.), zatim listu citiranih i za daljnje samostalno istraživanje ključnih naslova te popis projekata i portala usmjerenih k otvorenom dijalogu o ženskom tijelu i seksualnosti.
Jezični paravani
Prvi tekst u Dodacima obraća se našem negovoru o menstruaciji, kodnim izrazima i metaforama koje taj negovor facilitiraju. Uz kratak uvod, Žmak nudi duhovito sastavljen popis takvih izraza kod nas: od one stvari, ketchupa, tetke iz Rusije i Crvene armije, pa sve do karburatora koji curi i plaćanja rate Bogu. Jednako je strukturiran i sljedeći tekst, koji zagovara rehabilitaciju riječi pička i pizda, s čime se već dugo svesrdno slažem, a koji me naveo i na ponovna guglanja i otvaranja Anićeva Velikog rječnika hrvatskoga jezika, kako bih si još jednom potvrdila da ove legitimne nazive, možda i jedine takve koje imamo, treba spasiti, izvući iz domene vulgarnoga u koju ih manje smješta privatni, a više cenzurirani javni diskurs, pa i taj isti rječnik u kojem izrazi pizda i pička (ili pičkica), kako koji, označavaju još i osobu lošeg karaktera, budalu i kukavicu, nekog „bez muda“. Uz riječ pizda napomenuto je da je „vrlo nepristojna i neprikladna za iole pristojan način izražavanja“. Prelistam natrag na pandan, kurac. To je i poštapalica (doduše vulgarna, pa u tekstovima skraćena na k…), koja „često popunja stanku koja se pravopisno izražava crtom (povlakom) ili zarezom postavljenim po intonaciji“. Nema posebne opaske kojom bi se odvraćalo od njezina korištenja.
Iako gorespomenuta dva teksta nisu narativni eseji, ne vidim razloga da ne budu ravnopravni dio čitave priče. Knjiga općenito progovara o društvenim mjestima šutnje kad je u pitanju žensko tijelo i seksualnost, stoga i njezin naslov One stvari. Gledamo li tako, ova dva teksta mogu biti i središnja.
Knjiga progovara o društvenim mjestima šutnje kad je u pitanju žensko tijelo i seksualnost, stoga i njezin naslov One stvari
Žmak, nadalje, piše kako se sram i tabu vezani uz taj važan dio ženskog tijela zrcale i u činjenici da nam, ako želimo biti uglađene, preostaju jedino „jezični paravani“ poput onih stvari i tamo dolje. Infantilizirajuće nazivlje, eufemizi poput pipice ili jedva izgovorive orhidejičice. Ni medicinski izrazi vagina i vulva nisu zadovoljavajući jer i jedan i drugi pokrivaju tek dio cjelokupne anatomije na koju bi se trebali odnositi. (Kako bi onda glasio točniji prijevod naslova Vaginini monolozi Eve Ensler?)
Ono što ne postoji u jeziku, za nju ne postoji nigdje, kaže Žmak još negdje na početku knjige, zazivajući time mnoge teoretičare. Praksa oblikuje diskurs, ali vrijedi i obrnuto. Njezina je šutnja o stvarima tijela, u našem balkansko-europskom kontekstu, trajala trideset godina. „A cenzura koju sam samoj sebi nametnula u jeziku polako je rezultirala eutanazijom onog stvarnog, tjelesnog, seksualnog dijela mene“, priznaje, a par stranica dalje dodaje kako bi mlađu verziju nje „prestravila (…) otvorenost kojom autorica piše o vlastitoj seksualnosti (…) užasnulo (…) tako otvoreno prosipanje intime“. Ali „pristojnost [je] samo malograđanski mokri san,“ zaključit će Žmak, koja ovdje kreće otpočetka, od najranijih seksualnih impulsa, ili njihova izostanka, pa sve do seksualnoga sazrijevanja. Podsjeća nas na dječje epizode otkrivanja vlastite seksualnosti (napomenuvši da su se njezine zbile nešto kasnije). Neke će se čitateljice prisjetiti trenutaka kad su uhvaćene s rukom u gaćicama, opomena koje su vjerojatno uslijedile: oslijepit ćeš, poludjeti, umrijeti. Čekanja da budu dovoljno stare za ispovijed. Masturbacija spada u „domenu nekontrolirane privatnosti“, autorica parafrazira Thomasa Laquera. Onamo spada i užitak.
Dok sam čitala o svemu tome, a onda i o njezinom „kasnom“ gubitku djevičanstva i polemiziranju o tome što djevičanstvo i njegov eventualni gubitak uopće podrazumijevaju (mora li taj proces uključivati penetraciju itd.), napamet mi je padala riječ hrabro. I potrebno, pogotovo na ovim prostorima. Ali Žmak je toga svjesna. Nekoliko sam puta, doduše, poželjela da je otišla u više detalja, u još dublje potankosti emotivnog iskustva. Dijelom je to i moja čitateljska pohlepa jer je tematika tijela, u svojim raznim varijacijama, najintimnija koju imamo i u tom pogledu neiscrpna.
„A cenzura koju sam samoj sebi nametnula u jeziku polako je rezultirala eutanazijom onog stvarnog, tjelesnog, seksualnog dijela mene“, priznaje Žmak
Ostati nebinarna
„Ako sam se osjećala kao dečko, zašto mi je smetalo kad bi mi netko rekao da sam dečko?“ pita se na jednom mjestu autorica pa odgovara, i sebi i čitateljici: „Zato što sam bila cura.“ Zatim kaže kako se nakon tridesete počela tako i osjećati, ponekad i vizualno tako kodirati (haljine, šminka, lak za nokte), a u međuvremenu je shvatila da se ne mora nužno prikloniti ni jednoj strani muško-ženske jednadžbe, da može ostati nebinarna. Između ili izvan suprotnih polova.
Čini mi se da je možda upravo odluka o tome koji bi prijedlog bio ispravan u ovom kontekstu ono što nam uvelike kroji svjetonazor, a onda i politiku. U dvojnom sistemu, teško je prihvatiti poziciju između jer je ne iščitavamo kao validnu. Između previše vuče na ambivalenciju, neodlučnost, stanje tranzita, a ne odredište. Ne konkretnu, stabilnu točku. Ponekad je lakše iz jedne od tih suprotnih točki skočiti ravno u drugu, ne zadržavati se predugo u liminalnom prostoru. Jer između često postaje ono marginalizirano i obespravljeno izvan – treća je opcija uvijek najproblematičnija. Žmak je opisuje kao „neprestanu borbu između moje muške i ženske verzije (…) u kojoj društvo opetovano zaoštrava sukobe dok ih ja neprestano pokušavam omekšati“.
Poznati umjetnik Ulay, svojedobno i partner Marine Abramović, sedamdesetih je u Nizozemskoj živio svoj projekt Renai sense. Okružen rodno „transgresivnim“ prijateljima, poigravao se vlastitim identitetom, svojom muškom i ženskom stranom (animom). Sve je zabilježio nizom kontroverznih polaroid autoportreta. Jednoga se sjećam sa zida u Ljubljani otprije nekoliko godina: Ulay gleda ravno u kameru, vizualno prepolovljen. Pola mu je lica prekriveno bijelim puderom, pola usana pod jarkim crvenim ružem dok mu iz druge polovice labavo visi cigareta. Duga crvenkasta kosa na jednoj strani, rame prekriveno lisičjim krznom. Na drugoj, on je kratkokosi muškarac u košulji s egzotičnim printom.
Ali i nakon Ulaya i njemu sličnih, i nešto starijeg Orlanda (1928.) Virginije Woolf, prekoračenje roda i dalje se prečesto bilježi kao prekršaj. Mnogo se nasilja, pa i ubojstava transrodnih osoba događa nakon otkrivanja „prevare“ – napadačima su se činile jednim, a ispostavile nekim drugim. Neke se vrste orhideja po Internetu naziva drag orhidejama jer mame naivne insekte na oprašivanje tako što poprimaju oblik ili boju, čak i miris koji imitira onaj ženskih insekata. Žmak pak piše o potrebi koju je osjećala u djetinjstvu, da otkrije „razloge vlastite transgresije“ – okolnosti ili biologija?
Jer biti queer znači utjeloviti neuspjeh.
Autorica piše o potrebi koju je osjećala u djetinjstvu da otkrije „razloge vlastite transgresije“ – okolnosti ili biologija?
Subverzija patrijarhata i kapitalističkih imperativa
Judith, odnosno Jack, Halberstam taj neuspjeh vidi i kao mogućnost subverzije patrijarhata i kapitalističkih imperativa individualnog uspjeha. „Ne uspjeti u ženskosti može pružiti nenadane užitke“, piše u svojoj knjizi The Queer Art of Failure (2011.). Ovakvi „neuspjesi“ mogu preobraziti društvo, učiniti ga protočnijim, otvoriti nove prilike i smjerove, pa i za heteroseksualce. Ponajviše stoga što su standardni modeli ženskosti i muškosti često zapravo „stilizirani i osiromašeni“, kako piše R. W. Connell u knjizi Gender and Power (1987.).
Ove je godine dobitnica Bookera dvadesetdevetogodišnja nebinarna osoba iz Nizozemske, Marieke Lucas Rijneveld, koja je napisala odličan roman, The Discomfort of Evening. Kad o njoj govore na engleskome, biraju rodno neutralnu zamjenicu they, gramatičku množinu, a značenjsku jedninu. Žmak – u duhu queera, kako veli – također eksperimentira s jezikom pa mjestimice rodne razlike upisuje ovako: znakovima /, (), ⁞, ženskim rodom ili inkluzivnom množinom, npr. postalie. I kao prevoditeljica, znam da jezik treba nanovo osmisliti na mnogim razinama, pa onda tako i bilježiti, idealno slovima a ne drugim vrstama znakova. Generički je muški rod zastario, a u brojnim upotrebama jednostavno pogrešan. Mnoge imenice već dugo vape za ženskim.
Ne čudi, jer imenovanje je bila privilegija muškaraca. Pa i kad se radilo o intimnoj ženskoj geografiji. „Otac suvremene ginekologije“, James Marion Sims, zaslužan je za izume koji su doprinijeli zdravlju ženskih reproduktivnih organa – možda bi bilo točnije reći, organa užitka, predlaže Žmak – ali svoje je pokusne operativne zahvate prisilno provodio na afroameričkim ropkinjama. Zagovarao je i klitoridektomiju.
Klitoris je ustvari organ veličine penisa, vidljiv mu je samo vanjski dio, vršak, saznat ćemo iz ovih eseja. A u drugom dijelu knjige i o bitnom memoarističkom naslovu objavljenom još 1996., bivše daktilografkinje u Vjesniku, Marije Buretić-Bogović, evokativna naslova Ljubičice i bič: ispovijest žene sklone ženama, koji je prethodio i knjigama Nore Verde (Antonele Marušić). Žmak ovdje piše o aljkavoj i trapavoj prezentaciji ženske književnosti u našim medijima, posebice lezbijske, internaliziranoj homofobiji zbog koje lezbijske autorice nekad ni same nisu u stanju to učiniti bolje. O susretima s kolegama i idolima, ponekad divnim, katkad razočaravajućim. Detroniziranju idola. Susan Sontag, naprimjer. Nakon što je pročitala ne baš laskave tekstove o njoj, koje su napisali oni koji su Sontag (dobro) poznavali, Žmak se pita što je njoj osobno važno – „kakva je netko osoba ili kako netko piše?“ Prvenstveno tu misli na sebe, a Sontag postaje „simbol Veličine“, potrebe da se oslobodimo elitizma i intelektualnog snobizma, idolatrije na umjetničkom, akademskom ili privatnom polju, kreativnog bloka koji ona uzrokuje. Sontag je i sama prošla takav proces, barem jedan njegov dio.
Osobno sam doživjela najbolje i najgore trenutke s vlastitim književnim idolima, ponekad s istom osobom. U većini slučajeva, fascinacija njihovim tekstovima nastavila se kao da se ništa nije dogodilo. Nekad se i udvostručila zbog nevjerice da je autor/ica tako nečeg jedna sasvim obična ili posve grozna osoba, zbog čega sâmo to djelo poprima začudne dimenzije, gotovo metafizičko porijeklo. Problem bi nastao ako bih shvatila da je meni najdraža pjesma zapravo riznica kodiranih antisemitskih ili homofobnih poruka – zna se desiti.
Knjiga se posebno ističe načinom na koji radikalno preispituje raznorazne kanone koji nas (potencijalno) koče i zarobljavaju, ne napadno rušilački, već zaigrano i duhovito
Možda se na pitanje koje si Žmak postavlja, o osobnostima koje pišu, i što je od toga dvoga važnije, i ne može jednoznačno odgovoriti. Možda traži udvajanje one koja pita: kao čitateljici mi je važnije kako netko piše, kao osobi mi je bitnije kakva je netko osoba. Neke ću samo čitati, s nekima piti kave. Uspjela sam si to na ovaj način verbalizirati potaknuta ovom knjigom, koja me ostavila u razmišljanjima danima nakon što sam joj sklopila uspjelo dizajnirane korice. O onim stvarima o kojima šutimo, ali i onima koje bi bilo bolje ne reći, kao naš obol političkoj, ili tek ljudskoj, korektnosti.
Pisana tečnim i nepretencioznim rečenicama koje se ne povijaju pod teretom svojih ipak brojnih uvida i referenci, ono čime se knjiga posebno ističe, što je čini truda vrijednim štivom, nije samo činjenica da Žmak bez zadrške i s povjerenjem pušta čitateljice u svoju intimu – što samo po sebi ima i terapeutski učinak – već i način na koji radikalno preispituje raznorazne kanone koji nas (potencijalno) koče i zarobljavaju, ne napadno rušilački, već zaigrano i duhovito.
